uzet ću sve što mi život pruža!

ljudi moji ja ne znam šta da radim...psihću neću ići,znam već sve napamet šta će mi reći.nije da neznam kako sad patim zbog bulimije.ali jučer sam se navećer zamislila i shvatila sam da sam ja postala 100%-tna bulimičarka...Bože,a ja toga nisam ni svjesna! strah me...zbog zdravstvenih posljedica.strah me da ne zaribam želudac..već sad osjećam bolove,kako mi hrana teško pada! užas! što je najgore od riganja uopće ne mršavim,samo održavam težinu,uvijek kad prođe dan da ne rigam ja ubiti mrvicu smršavim! ne znam zašto si to sve radim! mislim da mi treba se nešto desiti u životu,moram se zaljubiti....al to nikako nejde,hrpa je dečkiju oko mene.ima kandidata...al meni se tako nitko ne sviđa...povremeno patim za bivšim..pa me opet netko zaintrigira vani,al to je sve ništa.općenito tako je teško upozna5ti novu osobu,a kamoli imati sreću naći nekoga za vezu!!!

jeste ikad bili na blind date-u? kakva su vam iskustva?

budući da dugi niz godina bolujem od ove fucking bolesti...depresije,prežderavanja,mršavljenja,a sad i bulimije....stjecala sam i gubila prijatelje samo tako! nikoga nisam mogla dugo zadržati,jer neprestalno sam imala faze kad smršavim i največa sam luđakinja,partijanerica,pa dok se debljam i udebljam i onda mjesecima cmizdrim doma...naravno u tim mjesecima bi se izolirala od vanjskog svijeta ia tako gubila prijatelje! imala sam svoju ekipicu,tj.jednu frendicu koja me uvijek vukla van i koja bi nakon što se vratim za par mjeseci u ekipu širokih ruku me prihvatila,al poslje su svi u toj ekipi postali neki parovi i ja ih ostavila.poslje sam našla novu ekipu i sve je bilo mrak,u tu ekipu je ušla i moja starija sestra,starija od mene godinu dana! i tako sve divno krasno i ja oped upadnem u komu,nije me bilo neko vrijeme,isprva su seku stalno pitali,pa kaj je samnom,di sam...a onda su me zaboravili..logično! i sad kao ja prizdravila,počela izlaziti al nije to više to! imam filing kao da su to sve njeni frendovi,a zapravo ja sam se prva skompala s njom! nikada nitko od njih ne zove mene solo na cugu,ili ak se negdja skupno ide zovu nju,nikad mene i onda se ja naravno prikrpam! užasan je osijećaj da nemam svoju frendicu,sve ostale curke s kojima se družimo su njene frendice.odlično su me prihvatile,nema tu šta ,al su njene...nikad neće biti moje...ja ću biti uvijek samo "njena sestra" ....eto to je još jedna posljedica ove bolesti!

evo trći dan a ja ne povraćam! :))))))))))

osjećam se konačno bolje iako i dalje rigam,manje,al trudit ću se da se to ne ponavlja! sretna sam šta vaga pokazuje jutros 74,9! svaku večer izlazim s prijateljima,trudim se ponovo vratiti u ekipu,jel onim svojim izbivanjima iz društva,odvojila sam se od njih i posljedice se osijete,al popravit ću ja to! sviđa mi se i jedan dečko,upoznala sam ga na chatu,čini mi se baš super! dopisujem se s puno njih,al rijetko mi se ovako netko jako dojmi! al opet onaj glupi filing u glavi,što ako mu se neću svidjeti jer sam malo jača.ne znam odakle ti strahovi,jer gotovo s kojim god sam se našla svidjela sam im se,al opet! uvijek brijem na to odugovlačit ću dok malo ne smršavim,nekih desetak dana...bit će to kila manje,al ja ću se bolje osiječati! eto malo sam živnula ..konačno :)

ljudi moji,osjećam se tako jadno,ne mogu više ovako.pomozite mi,kako prestati povračati,kako prestati činiti sve ono na što sam prisiljena zbog toga...mrzim sebe jer tati uredno uzimam pare iz novčanika,za svoje rigačke partije,što ne znam s parama,što je okolo trošim ko da mi je stari tajkun.bože,oprosti mi...ne volim se zbog toga....al obečavam probat ću,stvarno hoću....od danas nema više riganja.kunem se dat ću sve od sebe!!!

evo i mene malo da se javim...uredno vas čitam ali mi se nije dalo pisati..znam nije ok od mene!!! ovak na moru 10 dana nisam uopće povračala niti mi je to padalo na pamet,osijećala sam se super oped ona stara,jedino šta mi je lice,bez obzira šta nisam povraćala bilo natečeno i svi su to primjetili...neznam koliko uopće treba vremena da se vrati u normalu???? i još prvu večer kad sam se vratila u zgb uredno sam počela rigati....svaki dan i to više puta i još sam večinu dana solo doma,nitko me ne kontrolira,a da ne kažem da sam potrošila pravo malo bogatstvo na svu tu hranu!!!! ne znam strah me....meni je riganje postalo pod normalno i svaki put je zadnji put i tako u krug!!! razmišljala sam dal da posijetim psihijatricu...al ljudi moji ja već 12 godina bolujem od poremećaja hranjenja,zadnja dva mjeseca od bulimije i prošla sam svakakve i doktore i psihijatre...i osjećam da me ne razumiju.tako da misli da ništa od te opcije!!!!

slučajno sam napipala jezikom na jednoj strani unutašnjosti usta....unutarnja strana obraza,osjetila sam dvije izbočinice...pogledala sam na ogledalo kad ono dva krvava ispupčena mjehurića...kaj je to???? nije valjda od riganja???? od želučane kiseline ili od naprezanja kod povračanja...cure jel tko od vas to imao????????

dragi moji ..prvo ispričavam se što me nije bilo dugo,al nekako mi se neda pisati...jer znam da će me svi okrivljavati zbog riganja,a to mi se neda slušati---i sve curke i sweetana,mia_forever i land,i tajni svijet i daydream svi se trude ne rigati,a meni je to postalo pod normalno i kak da kažem...sram me reći ni ne trudim se prestati.zadnjih dana kad legnem u krevet bubne me u glavu pa ti si postala bulimičarka...ne,ne,ne ja ne! AL JESAM...SAMO tog još očito nisam svjesna! od psihičke strane me više brine fizička...tj.kaj ču sjebat sve...srce? jednjak? želudac? zube? da nije toga ne bi se bojala rigati! i sad ću napisati nešto jako glupo...al ISTINITO...brijem da daleko više uživam u riganju te hrane i osjećaju poslje...vau moj želudac je prazan...nego u trenutcima kad jedem...OZBILJNO vam kažem! e da i još u ovih mjesec i pol...nisam ništa smršavila...i to mi je bed...al dobro sad bi ziher imala 5 kg više da nisam rigala!

BOJIM SE...ja ne mogu više ovako živjeti,ja živim da preživim...ovo nije život!!! bože zašto ....zašto baš ja,da netko zna za ovaj pakao u kojem ja živim ne bi mi vjerovao,a tako je već 11godina...bojim de da je cijeli moj život jedna velika farse,žao mi je što sam proživjela svoje najbolje godine tako kako jesam....jednostavno ne osjećam se dobro u svojem tijelu,mnogi se pomire s onime što imaju ja ne mogu....bojim se da će me ta opsesija pratiti cijeli život,bojim se da ću još mnogo plakati...bojim se da neću nikad naučiti i nikad neću moći vratiti vrijeme.