smjehotvorine

utorak

srpanj

2018

Ajlbibak

Da se kojim slučajem rodio u Petrinji, Arnolda Aloisa Švarcenegera sigurno bi zvali Lojzek. Al eto nije, rodio se u Austriji, 30. srpnja prije ravno sedamdesetjednu godinu i jedan dan.

Pa je tamo zeru možda jodlo, divio se snijegu i onim brdusinama i svačemnečem i usput udario na bodibilding. Dodijalo mu to sve skupa, pa sa dvadesetjednom udario u Ameriku, kažu sa dvadeset dolara u džepu i da nije znao beknut riječ engleskog ( šta je radio u školi pojma nemam, kakva je to škola da nije imo strani jezik al ajde, nije znao da će mu trebat; il je možda učio ruski il francuski ). Pet je puta bio Mister Junivers i Mister Olimpija ( ne pitajte me šta je Mister Olimpija, ne volim baš puno gledat slike tih frajera napuvanih ko helijem i punih steroida pa mi se nije dalo guglat ).
E onda ga je primijetilo, šta je i logično, kućeš njega ne primijetit kad ima leđa ko ormar iz Ikee. Pa mic po mic eto njega u ulozi Konana, pa Terminatora; za te uloge trebo im je neko ko izgleda ko da žive ljude jede za doručak ( ajde zamislite da su za Terminatora uzeli Vudija Alena, pa to bi bio neviđeni spektakl; širi okviri naočala od njegovih ramena... volim Vudija al bio bi nikakav Terminator ).
Izgledo je vrlo opako, još kad kaže - Ajlbibak, il kad se krene razmontiravat pa to crveno oko zasvijetli ko lampica na vešmašini kad je pranje gotovo...sve me jeza prolazila gledajuć. A tek kad potegne onu skraćenu pušku ( na Siciliji su takve izume nekad zvali lupara, mlatili vukove njome; ovo u filmu je neka moderna verzija ); jebate drži jednom rukom i puca ko da drži čačkalicu.
Kasnije je probavo i nešta komedija snimit. Nisu mi se previše svidjele, kak je nekom uopće moglo past na pamet njega i Denija De Vita probat spojit u "Blizance"? To je ko trebalo bit smiješno? DeVito se ne vidi kraj našeg Lojzeka, da ne kažem da od njegovog sakoa napravi kaput i sako i hlače ( pod uvjetom da je šnajdar dobar i da zna prekrojit bez puno otpada ).

Ja volim Švarcenegera, posebno ovu Terminator - Ajlbibak fazu. Možda je neznatno nasilan, al danas ima crtića koji su nasilniji od tog filma. Gledala sam malo njegove friške slike, mišići su još uvijek onak...izgledni, nije apšiso nit se ispuho. Za svoje godine izgleda skroz ok.
I zato mu sretan rođendan, nek uživa u Kaliforniji kad već ja ne mogu.

( to je već sa popravljanim okom, eto se crveni i iza naočala)

komentiraj (29) * ispiši * #

ponedjeljak

srpanj

2018

Priča o Mati

Mato je bio jedan od najboljih prijatelja mog tate, a ujedno spadalo od čovjeka, uvijek spreman na ispade širokog spektra.

Kad je tata operirao slijepo crijevo, dugo je bio na bolovanju jer mu je rana teško zarastala. Mato došao u posjetu, donio domaću kobasicu i još vruću pogaču i litru rakije; kaže tati manirima iskusnog kirurga - dajte da vidim ranu, pa makne tufer, slegne ramenima i kaže - ak od Šljivomicina ne zaraste e pa onda ne znam od čega će. Da ste odma iza zahvata krenuli s propisanim lijekom, ne bi rana flisala nit bi ožiljak bio tak grozan.

Sjećam se da je jedne zgode njegova supruga kupila nesilice, koje to očito nisu bile jer mjesecima nisu snijele nijedno jaje. Žena ko žena, stalno nabrajala, njemu dojadilo i on kupi pakiranje jaja i potrpa u gnijezda u kokošinjcu dok je ona kuhala. I krene ona dati kokama večeru, eto je u kuću van sebe - ajme Mato vidi jaja, pronijele su. On sav važan, kaže pa jesam ti ja govorio da će pronest, vidiš da je krenulo. Slaže ona jaja u frižider, pa kaže - Mato, pa na tim jajima nešto piše. On se sjeti šta je, klasa otisnuta na ljusci, al njoj tvrdi da je to od Galofaka kojeg je ko previše ona dodavala kokama u vodu. I nije joj dugo priznao šta je napravio.
Drugom zgodom vozio je negdje u Slavoniju i zgazi kamionom krmaču nasred šora, izletila iz dvorišta i ravno pod kotače. Gazda od krmače nazove policiju, eto njih i privedu ga u postaju da uzmu izjavu. Kaže on inspektoru - daj vi meni recite gdje je moje radno mjesto? Tip ga gleda, kaže - pa za volanom. Dobro, a vaše radno mjesto? Pa u postaji. Dobro, a krmači? Tip kaže - pa valjda u svinjcu. E bravo; zašto krmača nije bila na radnom mjestu? Jer da je, ja je ne bi satro kamionom nasred šora. Tip zamro, kaže - pa da znate da ste u pravu, pustio ga bez ikakvih kazni i cirkusa.

Ima priča o Mati bezbroj, meni su ove dvije najdraže; njegov je smisao za humor bio neponovljiv, i često ga se sjetim iako ga već godinama nema. Sigurna sam da zasmijava sve oko sebe i s druge strane duge.

komentiraj (23) * ispiši * #

nedjelja

srpanj

2018

Zbogom starom morskom vuku

Splitski festival u davna se vremena gledao pod obavezno. Tevei nisu bili u boji, nisu bili veličine pola zida, ali pjesme koje su izlazile iz te magične kutije bile su sjajne. Bila sam mala djevojčica, ali još uvijek pamtim izvođenje pjesme "Galeb i ja", koju je davne 1975. na Prokurativama otpjevao mršavi mladić sa naočalama velikih okvira. Melodija koja ulazi pod kožu, upečatljivih riječi i još bolje izvedbe.
Takav je ostao do kraja. Sve su njegove pjesme upečatljive, moćne, uvijek izvedene sa puno emocija. On nije morao glumiti da radi ono što voli; glazba je bila njegov život i njegov trag u beskraju. Toliko je toga dao izvodeći svoje skladbe, i sam sebi i nama običnim ljudima koji smo tek upijali njegov glas i bezvremenske melodije koje je jedino on mogao tako otpjevati. Ima ih toliko da je zapravo nemoguće odabrati najdražu. Meni je ipak nekako najljepša baš ova; jer sledi krv u žilama pa je natjera da brže kola, jer svakom porom osjetiš svaku riječ i svaku notu.

Zbogom starom morskom vuku koji je otišao u vječnost. Tijelo je smrtno i raspadljivo i mora otići. Ostaje neizbrisiv trag i sjećanje na njegovu pjevačku veličinu, na njegov sjajan smisao za humor, na ljepotu glazbe koju je prenosio slušaocu svaki put kad bi sjeo za klavir.

komentiraj (31) * ispiši * #

Muljing me softly

Ajme šta ja volim muljatore, bez obzira u kojem području muljali.

Obično su to vrhunaravna bića, prema kojima su faraoni totalni luzeri. Znate ono, ja sam neupitan razlog šta Sunce izlazi i zalazi, čak se i plima i oseka ravnaju po meni a ne po Mjesecu, i ja sam zapravo jedino šta valja u ovom gnjilom svijetu. Muljatori se u sve razumiju i svemu daju svoj obol, znači imaju primjenu širokog spektra ko penicilin. Kunu se očima svoje ispaćene roditeljice da će sve učinit da vam pomognu ( sad ovisi šta vam treba, al nema toga gdje muljatori ne mogu pomoć) i sve je to jako održivo u teoriji. Svijetle u tmini ko nuklearka u Fukušimi.
A onda dođe tren da treba konkretizirat teoriju; e tu počinju problemi. Pa kud baš sad, pa naravno da će sve bit u redu evo samo da riješim neke sitnice, pa kak se ne bi to moglo al ne baš odma' sad jer evo mi je ludnica.... i skužiš da je muljator jači igrač od Trampa ( il Merkelice, zavisi jel muško il žensko). Rješava sudbinu svijeta i okolice, i kud u vražju mater se uopće ti sad pojavljuješ sa svojim glupim problemima i pitanjima. A nema pojma da je proziran ko celofan i šupalj ko crkveno zvono. Pa ga pustiš da mulja dok se ne zaplete ko pile u paučinu, do te mjere da skroz izgubi kompas pa više pojma nema šta je smuljano a šta točno.
I onda razvučeš najslađi osmijeh i kažeš - drago mi je, Retardinjo iz not maj midl nejm. A sad će ti neko koga smatraš Retardinjom pokazat osnove svačegnečeg, od bontona do krav mage ( i tu je muljator jak, u svojoj teoriji bio je instruktor u izraelskoj vojsci).

I samo prekoračiš tu nakupinu bjelančevina, žaleći šta su prošla vremena kad su takve rješavali lavovi u areni ( jer lavu nemoš muljat, pogotovo kad ga tjedan dana drže na dvopeku). Zamislite da muljator lavu krene objašnjavat kak je glupo izjest genija koji njega ( dakle lava) može izvest iz pakla arene, a lav ga nedužno pogleda, uburi u senf i kaže - Mesalina, krckaj bobe grožđa da ne čuješ kak geniju krckaju bedrene kosti. Divan prizor.

komentiraj (27) * ispiši * #

subota

srpanj

2018

Krumpirno - duhanski problem

28.srpnja 1534. jedan od mornara velikog konkvistadora Francisca Pizzara vratio se kući s konkvistadorskog pohoda na Južnu Ameriku ( nazovimo ga Fernando, za potrebe priče ). Dočekala ga je ispaćena supružnica, zajapurena od silne vrućine i kuhinjskih isparavanja ( nazovimo je Marisol, za potrebe priče ).

- O fala nebesima da si se više pojavio, izludiše me i djeca i kuvanje i sve me izluđuje. Nema te dovoljno dugo da sam skoro bacila ranjglu na tebe jer te nisam prepoznala. Valjda ćeš sad bit kod kuće bar neko vrijeme, da odmorim dušu.
Fernando grli supružnicu, govoreći:
- Čekaj samo da vidiš šta sam sve donio.
- A šta si mogo iz te divljine donijet a da nema kod nas, molim te?!
- E pa draga moja, za početak nešta šta ću možda prodat pa ćemo malo popravit krvnu sliku ( vadi iz torbe pomno zamotano nešta zlatnih predmeta ). Al ovo šta ću ti sad dat da skuvaš pa da probaš...
- Eto ga. Jel došo - jel izvoljevanje s jelom. Pa jebemu mater, ne bi se prevario pa reko - ajde uzećemo neku sluškinju pa nek ona kuva da ti zeru odmoriš? To ti ne bi moglo past na pamet.
- Ma ovo ti je nešta fenomenalno, vidićeš kad se skuva. Fino je i pečeno i kuvano. Sirovo ne valja za jest, probala dvojica pa nakurili temperaturu i bolio ih trbuh - i izvadi iz torbe vreću s krumpirom.
Marisol uzima krumpir u ruku, gleda, prevrće po rukama, miriši, pa kaže:
- Jesi ti siguran da se ovo jede? Šta je to?
- Ma krumpir, tak ga zovu oni tamo šta smo ih pokorili. Prefin je.
- I kak se kuva?
- Ajme Marisol, da kak se kuva...staviš u vodu i kuvaš. Ak kuvaš cijelog, onda se kora guli prije jela. Ak ideš peć, oguliš i narežeš i pečeš. E, a da znaš kakve smo tamo ogromne kokoši jeli, zovu ih purani; ogromne su, veće od naših kokoši ne znam kolko puta..
Vadi iz torbe i nešto duhana, smota i zapali. Marisol se križa govoreći:
- Fernando, tako ti sakramenata, šta radiš ti ?!
- Pa pušim, da šta radim. Sjajna stvar je duhan.
- Sad mi reci da se i to kuva.
- Ma ne kuva se, to se puši. Oćeš probat?
- Ne pada mi na pamet. Ko zna šta mi može bit. Neg slušaj, ajde ti kad završiš s tim...kak si reko, pušenjem, ajde ti malo prilegni, sigurno si umoran od puta.
Fernando dopuši, poljubi Marisol i odgega u šlafcimer, govoreći:
- U pravu si. Zovi me kad jelo bude gotovo. I probaj skuvat taj krumpir, vidićeš da je odličan.

Čim je zatvorio vrata od šlafcimera, Marisol bržebolje lapi dva - tri krumpira i malo duhana i požuri do svećenika. Na svoju sreću zatekne ga pred crkvom i sva zapuhana progovori:
- Ajme velečasni, pomagajte. Vratio se onaj moj nesretnik, donio ovo ( pokazuje krumpir ) i ovo ( pokazuje duhan ). Prvo oće da kuvam, kaže da je prefino za jest, a ovo drugo mota u nekakav papir pa zapali i uvlači dim. Ja se bojim da je dokraja poludio.
Velečasni se križa, gleda krumpir i duhan i tješi ubogu ženu govoreći:
- Ništa ne brini, možda je samo umoran od puta, a i vruće je jako. Nego kad skuvaš to donesi i meni malo da probam, možda je stvarno dobro. A uvlačit dim ne bi probavo, ko zna kakve su to vradžbine. I samo moli, Marisol, biće to sve dobro.

Marisol odlazi kući. Velečasni gleda za njom, i misli si - sad još nek mi drugi put dođe s pričom da ima tamo otkud se vratio i jestiva ptičurina četrnajst puta veća od kokoši. Ajme šta je vruće, sigurno ga je gadno šupilo.

komentiraj (35) * ispiši * #

petak

srpanj

2018

Oj Mjeseče, tako ti mladine...

Eto nam pomrčine Mjeseca večeras, najduže u 21 .stoljeću. Trajaće skoro dva sata, a osim krvavog Mjeseca vidiće se i Mars i Jupiter i Venera plus trilijarda zvijezda koje se i inače vide.

Srećom imamo novinske napise, pa nas na vrijeme pripreme za spektakl na nebu. Zamislite kak je bilo onim bokcima u srednjem vijeku; nije izmislilo još ni tiskarski stroj ni struju ni smartfone, pa kreneš recimo usred noći van iz kuće tjeran neodgodivom potrebom pražnjenja mjehura, a Mjeseca il uopće nema il je krvav ko da mu je glavu razbilo. Inkvizicija odma po hitnom postupku dolazi do zaključka da su za sve krive vještice, pa po istom hitnom postupku skuri na lomači parsto žena jer su niskim preletima na metli raskrvarile Mjesec il ga metlama urušile s neba i nemre ga se nać nikako. Plemstvu je možda bilo malo lakše, pišali su u none koje je posluga prolijevala prek balkona, pa njena il njegova milost nije doživjela šok jer je Mjeseca nestalo ko da ga ni bilo nije.

Čitam u jednom od spektakularnih najava za večerašnju spektakularnu pomrčinu da je čak i u Bibliji najavljeno da će se Mjesec pretvorit u krv. To može značit samo jedno - ne kupujte drva, ne krečite, ne pospremajte špajze il spavaće il koje već sobe, pričekajte da osvane jutro 28.srpnja pa onda nastavite dalje. Nisam nigdje uspjela nać šta o svemu misli onaj šta je već petstodevedesetšest puta najavljivo smak svijeta pa ga odgađo. Zadnji je trebo bit na Noć knjige, izgubila sam tonu živaca jer nisam znala jel se zajebava il ozbilljno misli, i na kraju sve u knjižnici na čitanju mojih pričica prošlo po peesu. Tak da bi molila gospodu šta pišu te spektakularne najave krvarenja iz Mjeseca i smakove raznih profila da smanje doživljaj, ak je ikako moguće.

Mjesec nisu urušili ni Ameri kad su sletili tamo spejsšipom, izrekavši pritom - ovo je mali korak za čovjeka al ogroman za čovječanstvo, a da bi ga urušila jedna pomrčina. Pa večeras vrebajte spektakl na nebu bez bojazni, jedinstvena vam je prilika vidjet tako nešto. Zapravo sad i nikad više.

komentiraj (37) * ispiši * #

četvrtak

srpanj

2018

Žena kojoj sam čitao

Ljubav uvijek nekako pronađe najmanju pukotinu, uvuče se u život i traje sve dok onaj kojeg je pronašla diše. To tako naprosto mora biti. Pritom ne govorim o nekim površnim vezama; govorim o ljubavi, jednoj i jedinoj, koja uzdrma iz temelja i ostaje zauvijek urezana u sjećanje, čak i kada godinama ne vidiš drugo ljudsko biće koje je iz temelja promijenilo tvoj svjetonazor, tvoj način razmišljanja, tvoje snove. Ljubav po svemu sudeći mora boliti, inače nije ljubav.

Jednu vrlo neobičnu ljubavnu priču, ispletenu u svojevrsni triler zbog iznimno teške glavne teme, iznjedrio je svojim pisanjem Bernhard Schlink, u knjizi "Žena kojoj sam čitao".
Michael, šesnaestogodišnjak koji tek počinje stasati u mladića, slučajno upoznaje Hannu, tridesetšestogodišnju ženu s kojom se upušta u ljubavnu vezu. Gotovo svakodnevno se viđaju, i on joj čita svoje lektire, ne razmišljajući previše o tome zašto ona inzistira da joj čita. Nakon što su se jednog dana susreli na kupalištu, ona netragom nestaje; on svu krivnju duboko u sebi svaljuje isključivo na sebe, ni ne sluteći da je Hanna ostavila neizbrisiv trag u njegovom srcu.
Nakon osam godina, kao student prava, Michael sa kolegama i profesorom nazoči suđenju čuvaricama koncentracionog logora Auschwitz, i među optuženicama ugleda i Hannu. Svakodnevno prisustvuje suđenju, gdje na Hannu svaljuju najveći dio krivnje tvrdeći da je baš ona napisala izvještaj o smrti zatočenika. Michael zna da je Hanna analfabet, da ne zna čitati i pisati, i bori se sa svojom savješću - ustati i reći da nepismena žena nije mogla snositi najveći dio krivnje ili ne. Ipak ne progovori. Hannu osuđuju na dugogodišnju zatvorsku kaznu.
Michael završava pravo, ženi se, ali njegova opsjednutost Hannom ne prestaje. Razvodi se. Počinje čitati knjige, snimajući svoje čitanje na audio kasete, i slati joj u zatvor. Hanna ih sluša, istovremeno prateći slova u knjigama koje je podigla u zatvorskoj knjižnici i tako nauči čitati i pisati. Nekoliko dana prije isteka kazne upraviteljica zatvora Michaela poziva na razgovor jer on jedini kontaktira s Hannom, pa on poduzima sve da se ona što normalnije uključi u život - pronalazi joj stan i zaposlenje. Na dan izlaska iz zatvora Hanna se ubije. Njena posljednja želja je da njenu ušteđevinu pokloni preživjeloj ženi i svjedokinji na suđenju. Michael u razgovoru sa kćerkom svjedokinje odlučuje novac pokloniti židovskoj organizaciji koja se zalaže za borbu protiv nepismenosti.

Pitam vas - kako je moguće voljeti nekoga sa mračnom prošlošću? Kako je moguće ludo voljeti bilo koga? Odgovor je vrlo jednostavan - srce ne bira. Duša naprosto prepozna srodnu dušu, bez obzira na okolnosti u kojima je susreće. Ništa drugo nije važno. Ljubav je naprosto ljubav.

( film je vrlo dojmljiv, možda još više zbog impresivne glumačke ekipe - Kate Winslet koja je za ulogu Hanne dobila Oscara, Ralph Fiennes u ulozi nešto starijeg Michaela i David Kross kao Michael u mladim danima )

komentiraj (38) * ispiši * #

srijeda

srpanj

2018

Vjerovat il ne - pitanje je sad

Jeste praznovjerni? Znate ono, ko kad recimo igra reprezentacija pa nosite istu majicu i ležite na istom mjestu i gledate utakmicu, jer isključivo o tome ovisi rezultat. Igrači sigurno znaju šta ste obukli i jeste na dvosjedu il na trosjedu.

E pa evo vam malo najčešćih praznovjerja u Hrvata, ako je vjerovat članku koji sam pročitala.
Ako se udarite u lakat, stižu gosti. ( Nisam baš obraćala pažnju, obično sam prezauzeta psovanjem kad se ovaka koščata maznem u lakat, pa ne stignem još pratit jel neko kasnije došo il ne. Al za svaki slučaj nataknite štitnike za lakat ako mislite da će to spriječit nekog da bane k vama kad vam ne treba. )
Ako iznenada stane zidni sat, slijedi vam selidba. ( Ajde ti reci; ja bi prije rekla da je stara baterija u satu. Zamislite - spakirate sve jer vam stane sat i onda se ispostavi da je riječ o lažnoj uzbuni, jer je baterija zadnji put mijenjana otprilike nikad. Pa sve vadi i vraćaj u ormare. Strašno. )
Crveni luk pod jastukom štiti od zlih duhova. ( Dobro, ko normalan može uopće doć na ideju stavit glavicu luka pod jastuk? Kak da spavam na toj kvrgi? Da ne pričam o mirisu, možda još malo češnjaka i vegete i eto paca sam takvog. Samo meso ujutro ubaciš pod jastuk. )
Ne fućkaj u kući, to donosi nesreću. ( Eto ti. A ja fućkam od - do. Čim zasvira nešta šta volim, krećem s namještanjem gubice. I onda je svemir kriv kad ne ide onak kak bi ja htjela. Više ko me čuje da fućkam, slobodno nek me pljusne, čisto da izbjegnem nemile događaje. )
Dječju odjeću uvijek sušite naopako i unesite u kuću prije mraka, da neko ne urekne dijete. ( E s ovim su mi mozak pojeli, i babe i mama. Bitnije je bilo skinut veš sa štrika neg dijete okupat. Jer sve vračare udaraju baš na moju terasu uroke bacat. )
Tko sjedi na ćošku stola nikad se neće udati/oženiti. ( I ovo je općepoznata činjenica; kud mi to nisu rekli na vrijeme, mili Bože?! Mogla sam puno cirkusa izbjeć da sam na vrijeme sjela na ćošak. )
Razbije li se čaša, to je sreća. ( Razbije li se čaša, to je raspareni servis; za to se kod moje mame bilo u nemilosti mjesecima. Jedne zgode sam razbila čašu od nekog servisa koji je dobila za udaju; kad me nije zadavila. )
Kad ti netko posudi lijek, na tome se ne zahvaljuje, jer neće djelovati. ( Pa to svi znaju; samo lapiš tabletu i bris popit, kakvo zahvaljivanje kad ti onda neće pomoć. )
Kad nađeš crni konac na odjeći, netko plavokos misli na tebe. Bijeli konac na odjeći, netko crnokos misli na tebe. Ako se konac zapetlja, dobit ćeš poklon. ( Meni se konac nikad nije popetljo. Moram poradit na tome da ga ko slučajno sfafuljam dok ga skidam s robe, pa udri u veselje jer ću dobit nešta šta mi baš treba. )
Kad škare padnu na pod i zabiju se, to je svađa. Ako nož padne na pod i zabije se, pretrpjet ćeš nevjeru osobe koju voliš. ( Kak se ne bi škare il nož zabili u pločice il tepih. A onda usput i svizac zamota čokoladu, pa iščupa škare da odreže višak papira. )
Gdje se stol ljulja, u kući vlada žena. ( Šta čekate? Udri klimat dok se ne raspadne, nek se zna ko je gazda. Mislim zna se ionako, al za svaki slučaj. )
Kad gosti odlaze iz kuće i ostave pića u čaši, to donosi svađu ukućanima. ( Znači vrebat ko kobac, pa onog ko krene doma a da nije popio odma vratit nazad, nek pije na silu. Nema majci nikud dok ne poloče, makar se upišo. Pa neću se ja svađat jer tamo neko nemre pit. )
Ako ti titraju obrve, čeka te veliko veselje. ( Jel to važi i za očni kapak? Meni u životu obrve nisu titrale. Dobro, možda malo. Moram i to počet vježbat. Jebate, ko će sve to stić, ima posla za dva mjeseca rada na sebi. )

komentiraj (31) * ispiši * #

utorak

srpanj

2018

In memoriam Majci Srebrenice

Hatidža Mehmedović, Majka Hrabrost, Majka Srebrenice. I da samo ovo napišem dovoljno je za jedan stravični, preteški i prebolni epitaf ženi koja je prije dvije godine u Memorijalnom centru Potočari ostavila svo svoje bogatstvo, svoja dva sina i supruga.

Ne usuđujem se niti pomišljati sa koliko je bola ustajala svakog jutra i lijegala svake večeri, svjesna da njih nema među živima. Da su onkraj duge, u svijetu sjena, nijemi i nevidljivi majčinom oku. Da ih ne može zagrliti, razbarušiti im kosu, poljubiti onako glasno i jako kako samo majka može. Da su zauvijek otrgnuti iz njenih ruku i zagrljaja. Da zapravo živi za dan kada će im se pridružiti u vječnosti, gdje je čekaju zaustavljeni u vremenu, onakvi kakvi su bili kada ih je posljednji put vidjela žive.
Hatidža Mehmedović živjela je sama, grleći jele koje je njen sin davno posadio. Majka naprosto mora grliti, pa makar to bilo i stablo koje su posadile ruke njenog djeteta.
U jednom razgovoru rekla je : „Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san ja kažem ljubi vas majka, je li ja ovo sanjam ili ste se stvarno vratili. Oni mi kažu došli smo majko, ne sanjaš. A onda se probudim i opet nema nikoga“. Majka mora sanjati; ako ju je snašla strašna sudbina da bude Majka Srebrenice, onda jedino u snu vidi svoju djecu.
Njeni su dani bili more tuge. Krhotine nekadašnjeg života, nekadašnje sreće koje je od srpnja 1995. mogla vidjeti jedino u svojim mislima i snovima. Koliko je snage morala smoći da, sve dane iza onoga dana kad su njeni sinovi zauvijek otrgnuti iz njenog zagrljaja, jutrom otvori oči.

Hatidža Mehmedović više ne grli jele u svom dvorištu. Grli svoje sinove, u vječnosti. Sigurna sam da joj konačno lice obasjava najljepši osmijeh koji Majka može imati. Konačno je uz njih, smirena i spokojna.
Neka ti je rahmet, Majko. Velik, veći od širine nebeskog svoda.

komentiraj (29) * ispiši * #

So wath?

Meni nos baš svakud mora zapet. Dobro, ne nos neg oko, svejedno. Pa u izlogu usput vidim naglobarbiroza majicu, sa divnim uzorkom cvjetne grane nečega, na kojoj izrijekom piše:
"Imperfect" pa subito lijevo ( kad obučeš nedajbože ) "so wath?".

Sad ja vas pitam šta je pisac time htio reć? Da je nesavršen pa je eto tak i napiso, wath umjesto what? Da ne zna da se what piše what neg je natrtrljio wath, pa šta god bude? Da bi trebalo još i platit za takav natpis na naglobarbiroza majici? Da je onaj ko je slago slova za štampat na tkaninu sjebo stvar? ( Cijenu nisam uspjela vidjet, prećorava sam, al da mi daju džaba - kud ću brate nosit majicu na kojoj nešt krivo piše? Ajde oni koji su učili ruski il njemački pa ne znaju, al ja sam anglofil prokušanih vrlina za takve nosilačke egzibicije ).

Dešava se u pisanju svašta, i to je istina. Tak sam recimo u odgovoru na zamolbu za posao dobila nakon nekog vremena odgovor u kojem stoji:
"Poštovana, zavaljujemo vam..."
Dalje nisam ni čitala. Došlo mi da nazovem tu tamo neku koja veselo tipka u službi za ljudske resurse i da je pitam šta ona zavaljuje i kome, i jel nema kome drugom zavalit neg baš meni? Il da odem osobno pa joj zavalim šljasku, jer piše ko da kupus kiseli jebote.

A jedan od najdražih primjera nepažnje u pismenom izričaju pripada našoj nekadašnjoj profesorici likovne kulture, koja je bila u vikendici na moru i poslala na školu razglednicu slijedećeg sadržaja ( htijući reć da neće stić na one famozne prve sjednice ):
"Dragi moji, sve vas srdačno pozdravljam sa plavog Jadrana. Nažalost, neću se pojaviti na vrijeme jer mi nikako nije dobro. Ja evo ležim, a Nikola ( op.a. njen suprug ) svršava na krovu."
Naravno da je time htjela reć da krovopokrivački radovi još nisu završeni, al to nikome ko je pročito razglednicu nije ni palo na pamet, počevši od poštara pa nadalje.

Pa ak pišete bilo šta - oprez, da ne ispade pičvajz. Oće to koga ne pozna.

komentiraj (23) * ispiši * #

ponedjeljak

srpanj

2018

Cwying

Ja silno volim smijeh, to je jasno ko dan. Jedna od najdražih humorističnih serija koje sam odgledala od prvog prikazivanja, pa repriza, pa repriza od repriznih repriza su "Mućke". Sva Delova muljanja, preprodaje, prtljanje sa svim i svačim, korištenje francuskih izraza u sasvim lijevim izdanjima su vrh vrhova. Al ovo što ću sad kratko opisat je meni osobno nešta čemu zacenim svaki put kad vidim.

Del u jednoj od najjačih epizoda dogovara svojoj ispaćenoj supružnici Raquel gažu pjevanja na rođendanu mame nekog tamo lokalnog mafijoza. Al treba mu i muški vokal, i tu ulazi u igru Tony Angelino, zvan raspjevani smetlar, koji nastupa u tam nekom žnj klubu i raspamećuje bapce srednjih godina svojim maestralnim izvedbama i pokretima Toma Jonesa u najboljim danima. Tony na nastupima šljašti nakićen ko novogodišnja jelka, vidne dijelove tijela maže onom nekom kremom da izgleda ko da se reš speko na Ibizi, tu su i lažne rejbanke. Da se smrzneš od šoka kad ga vidiš.
Ono šta Del ne zna do pred kraj ovog fenomenalnog songa je činjenica da Tony nemre al nikak izgovorit slovo "r" i da su na njegovom repertoaru isključivo pjesme bez tog slova, il one koje vrlo pametno kamuflira. Znači, kreće najava, svjetla su prigušena i Raquel u crnoj haljini, sasvim solidno sriktana, otpjeva skroz ok početak pjesme "Crying".
Del kaže Rodneyju - she's bloody good, ain't she? Rodney odgovara - cosmic, i obojica su presretni razvojem situacije.
A onda iza zastora na scenu stupa Tony, mlateći rukama ko vjetrenjača, nakićen pečatnjacima i narukvicama i obligatnim lančićem prek košulje a ispod leptir mašne, i ima gard Toma Jonesa al naskroz. Dramaturgija je poput one u Hamletu, njegove kretnje oslikavaju patnju za neshvaćenom ljubavi i blahablaha. I dolazi krucijalni dio gdje počinje refren, kad na vidjelo izlazi Tonyev problem, i "crying" se pretvara u "cwying". Del je u vidnom šoku, Rodney sve promatra tipa - šta si to zakuvo ovaj put, a očajna Raquel pokušava ispravit Tonya, znate ono - on kaže cwying, ona crying, on kaže cwying, ona crying, on kaže cwying pa i ona kaže cwying pa ispravlja samu sebe. Kad konačno završe, tišina u Starlight Roomu traje desetak sekundi, onda kreće vrlo oprezni pljesak, a Del nestaje u vidu čajnih kolutića.

( Kasnije u stanu se ispostavi da lokalni mafijaš hoće da Tony još pjeva jer se njegova mama nasmijala ko nikad u životu. A ja sam ovu scenu odvrtila milion osamsto tisuća puta i zamrem svaki put. Glumcima pogotovo. )

komentiraj (23) * ispiši * #

nedjelja

srpanj

2018

Čiča - miča 4

Jeste vi, kad su vam čitali priče, il sad ak ih čitate unucima, primijetili da je u svakoj trećoj vuk i da najebe kak god priča krenula i završila? E pa i u ovoj će.

Ak je vjerovat braći Grim, nekoć davno živila je mama koza sa svojih sedam kozlića u kući blizu šume. ( Otkud ih sedam i zašto sedam, to je jako dobro pitanje; valjda je piscima sedmica bila sretan broj, šta ja znam ) I jedan dan pofali njoj nekog špeceraja pa će ona njih ostavit same, al im najstrože zabrani da bilo kome otvaraju vrata osim njoj, jer da u šumi živi strašni vuk koji ih može požderat. I da će ga prepoznat po hrapavom glasu i crnoj šapi. ( Jel nije bilo jednostavnije da ih zaključa i ponese ključ pa ne bi uopće mogli otvarat vrata? Sumnjam da je vuk hodo s pajserom po šumi da provaljuje po kućama, al ajde; da je ponijela ključ ne bi ni priče bilo )
Ode ona, kozlići udri skakat i igrat se, kad eto glavnog negativca na vrata. Kuc - kuc. Kozlići uglas - ko je? Kaže vuk - to sam ja vaša mama, a zaboravio da ima glas ko Vlado Kalember il onaj šta pjeva u AC/DC. Kažu kozlići - ajde razguli, naša mama ima mekan lijep glasić, ti si sigurno vuk.
Ode vuk bijesan ko ris u dućan i kupi kredu e da bi razmekšo glasnice ( to je jedini put da sam igdje čula da kreda smanjuje hrapavost glasa, jer da je to istina učitelji bi je mogli konzumirat i u fušu zarađivat u operi ). Vrati se nazad pa opet kuc - kuc. Kozlići uglas - ko je? Vuk progovori glasom Zorice Kondže - to sam ja vaša mama. E dobro, ajde stavi šapu na prozor. Vuk natakrči šapu crnju od dimnjačarovog odijela. Kažu kozlići - ajde odjebi, naša mama ima bijele šape, noge, šta već.
Ode vuk u mlin, isprestravi mlinara i nadrlja šape u brašno pa opet nazad. Kuc - kuc. Kozlići uglas - ko je? Vuk prolazi glasovnu i nožnu kontrolu ko na aerodromu, kozlići otključaju i nastaje kozolov po kući. Sve ih je proždro osim najmanjeg koji se sakrio u zidni sat, pa se odvuko na livadu i zaspo ko klada ( isto ko i onaj u Crvenkapici; jel se naždero - jel zaspo, i eto situacije ).
Mama koza došla kući, našla sve ko da je cunami prošo i najmanji joj kozlić prepriča šta se desilo. Nađu kozojedca kak spava, a mama koza mu manirima iskusnog kirurga raspori trbuh iz kojeg poiskakaše njena djeca van ko iza carskog, pa natrpa zlotvoru kamenje u trbuh. Vuk se probudi žedan ko graba, ode do bunara popit vode, kamenje ga pretegne i udavi se. ( Opet se vraćamo na sanitarnu ispravnost vode, al koga za to briga; kozlići su preživjeli proždiranje, a ima i Radenske il Jamnice za kupit i pit ).

Nikako mi nije jasno šta se braći Grim vuk tak zamjerio? Malo - malo pa mu paraju trbuh, pune ga kamenjem i tope u bunaru. Ko da im je izjeo sve najmilije. Znači, pouka svih njihovih priča u kojoj ima vuka glasi - ako si vuk, bježi iz priče jer si najebo ko žuti.

komentiraj (21) * ispiši * #

subota

srpanj

2018

Neukroćena hladna ljepotica

Kupa je rijeka mog života. Dok sam bila mala na kupalište su me vodili roditelji ( znate ono - subota ili nedjelja, pa mama spoha i. natrpa paradajza i paprike, pa komadinu lubenice, pa Naru, pa svašta nešta i uživancija u plićaku ); kasnije sam jedva čekala da sama krenem tijekom ljetnih praznika na Kupu. Ručnik, neku knjigu, karte kao najčešći rekvizit i vamos, pravac na vodu. Ili pored vode, uslijed izazova bele. Kupa je uglavnom prilično niskog vodostaja i prilično topla, nema baš nekog osvježenja, ali - daj šta daš, nije da možeš birati.

Kad sam prvi put došla u Primišlje, ostala sam zabezeknuta divljom, nedirnutom ljepotom Mrežnice. Nema toga nigdje. Smaragdnozelena voda koja se u nizu malih, pa sve većih sedrenih barijera i kaskada uz moćni huk vrtoglavo i divlje spušta dalje, na svoj put prema Karlovcu. Toliko je čista da je bez straha možete zagrabiti rukom i popiti ako ste žedni. Toliko je hladna da ostaješ bez zraka ako naglo uđeš u njeno zelenilo ( ja se doslovno močim sa po dva prsta na ruci, a noge mi poplave ko šljive ako duže stojim u vodi ). Na temperaturi od recimo tridesetak stupnjeva zraka voda možda ima nekih desetak, dvanaest stupnjeva, ako ne i manje.
Takav mir nigdje ne možeš doživjeti. Vrlo malo ljudi zna za ovo mjesto, nema meteža i posrtanja preko ljudi i ručnika. Samo huk rijeke, pjev ptica i prekrasne boje neba i vode i okolnih stijena. Sjedneš i upijaš njenu nezemaljsku ljepotu i mir, koji pročišćuju sve ono loše i teretno što si ponio u sebi dolazeći u njen hladni zagrljaj. U kolovozu procvjetaju i ciklame, ispunjavajući zrak u šumarcima koji je okružuju svojim opojnim slatkastim mirisom, tkajući najljepši prirodni tepih svojim skromnim a opet tako zavodljivim cvjetovima.
Žao mi je jedino što odnedavno raftingaši, uglavnom stranci, dolaze tamo, trgajući njenu sedru i nanoseći joj bol. Ne znam kako su do te lokacije došli organizatori psihodeličnog festivala Momento Demento, koji se održava već dvije ili tri godine u toj nedirnutoj ljepoti.

Ja volim doći rano ujutro, sjesti i slušati njenu tišinu i riku njenih moćnih slapova. Slušati vječnost, koja tamo obitava od postanka svijeta. Slušati i upijati njenu čistoću i ljepotu. Slušati mir, koji me obuzme čim je ugledam kako se zeleni obavijena tamnosivim stijenjem kanjona.
Nema nigdje takve ljepote.

komentiraj (27) * ispiši * #

petak

srpanj

2018

Ispraćaj pa doček primadone

Davnih godina moja je mama vodila svoje osmaše na završnu ekskurziju u Zadar. Ja sam imala šest godina i nisam mogla dočekat da se dočepam slane, plave vode i sunca i sladoleda i morskih krastavaca i koječega.

Putovali smo vlakom iz Siska. Ukrcali se u vlak, ja van sebe od sreće, ne mogu iščekat da se krene. A moj tata stoji na peronu, pored prozora, i drži mami poduži ekspoze o čemu sve treba vodit brigu dok on nije tu da pazi.
- Tjeraj je da obavezno doručkuje ujutro, znaš da je slabokrvna. Ne daj joj da ide u vodu bez plastičnih sandala, da ne stane na ježa. Ne daj joj da jede previše sladoleda, da joj se ne upali grlo. Obavezno je natrackaj dobro kremom za sunčanje, da ne izgori. Obavezno je natjeraj da ruča, znaš da je slabokrvna. Ne daj joj da ide u duboko bez šlaufa. Pazi kad budete išli brodom na Kornate da se ne naginje, da ne padne u more.
Mama slušala i slušala pa joj prekipilo, pa mrtva ladna spusti prozor na kupeu, mene lapi ispod ruku i gurne me napola van kroz prozor, pruža me tati govoreći:
- Eto ti je pa je vodi kući, ja sam izgleda nesposobna da vodim brigu o primadoni.
Primadona bleji iz petnih žila jer neće ić kući za ništa na ovom svijetu. Tata konstatira da je poludila dokraja, da šta radi s njegovom mezimicom, jel oće da ispadnem kroz prozor a još nismo ni krenuli.
Uto se čuje zviždaljka, vlak će polagano krenut pa me ispaćena roditeljica prokušanih vrlina uvlači nazad u kupe, ja šaljem tati zračnu pusu, a on briše izdajničku suzu koja je izronila ispod naočala i ostaje mašući na peronu sve dok nas nije izgubio iz vida.
Jel trebam uopće reć da sam svakog dana nakon doručka na recepciji u Boriku čekala da on nazove i podnosila dnevni izvještaj - šta sam jela, koji sladoled, kolko duboko sam išla u vodu, jesam pocrnila il izgorila, jel tete fino kuhaju, ma sve sam morala izbiflat e da bi on imao mira do idućeg jutra, kad će ponovo zvat.
Stižemo nakon tjedan dana u Sisak, na željeznički kolodvor. Mama i ja imale jednake haljine, bijele sa nekakvim žutim cvjetovima. Tatu sam ugledala čim se vlak približio kolodvoru; visok, u bijeloj košulji, puši i nemre dočekat da mala primadona iziđe iz vlaka van. Panično traži naš vagon, otvara vrata, prima me u zagrljaj i samo ponavlja:
- Majo moja...Majo moja...( tako me jedino on zvao, pravim imenom me zvao jedino ak sam baš nešto jako zabrljala )
Mama tegli torbe, pita - pa dobro bil bar primio torbe da se ne strmoglavim niz stepenice? On odmahuje rukom i stišće me još čvršće, ispitujući opet sve ono što sam referirala iz dana u dan. Onda me ipak spušta, tek da izvuče torbe iz vlaka, i opet me podiže i nosi i mene i torbe. Mama samo odmahuje glavom govoreći - upropastićeš je skroz. Pokvarićeš je al do daske.

Šta sam vam htjela reć? Osjetiti takvu ljubav je neopisivo. Ljubav dovoljnu za tri života. Ljubav koju osjetim i danas, u svom sjećanju.

komentiraj (29) * ispiši * #

četvrtak

srpanj

2018

Zmajo, prži

Neron se užasno dosađivo 18.srpnja 64.godine. Al dosađivo ono - do balčaka. Nije znao kud bi sa sobom. Ležo je na svojoj kalapezdri kraj Popeje i gricko grožđe, i sine mu divna ideja ( sve su njegove ideje naime bile divne, uglavnom uzrokovane trenutnom inspiracijom velikog umjetnika ).

- Popeja, šta ti misliš o tome da skurim Rim dok skladam najnoviji hit?
Popeji skoro boba stala u grlu.
- Da skuriš Rim?! Po ovoj vrućini?! Pa jedva dišemo, jebote, kućeš još vatru raspirit, jesi normalan?! Pjevaj o kupanju il šta ja znam, o galebovima....recimo "Lipo mi je, lipo mi je na lažini suvoj ležat, na osami blizu mora, nad pučinom tebe gledat, moj galebe..."
On je pogleda s prijezirom.
- Ajme s kim ja pokušavam podijelit svoj talent i inspiraciju. Da ležat i gledat te ptičurine. Meni treba nešta žestoko, vatreno, mora gorit. Pošalji sluškinju Vestalkama, nek rashajcaju vatru, šta je prije moguće. Druga nek obavijesti vojnike da ima gorit nebo i zemlja kad krenem skladat. Il ću skladat hit il me neće bit. Evo vidiš kak se rime slažu, jebo te galeb.
Popeja prevrće očima i diže se zvat sluškinju. On drelji za njom:
- I suznik mi nađite, i liru. Pala je pod krevet preksinoć, nemrem je dohvatit. A suznik sam zagubio zadnji put kad sam sklado. Nema ga ko da je u zemlju propo.
Ona odlazi u potjeru za suznikom i instrumentom, mrmljajući u bradu:
- A kak mi je mama dobro govorila. Okani se kretena, jebeš čovjeka koji po cijele dane samo jede i pjeva, i to neuspješno. Eto mi sad, nek tražim suznik i liru, ma fuj.

Ubrzo kreće plamen, imale Vestalke žere ko za roštilj pa vojnici imali čime zakurit; crveni se rimsko nebo, a vrli skladatelj stoji na terasi s lirom u ruci i gledajuć buktinju kreće s pjesmom:
- Gori još i sad ovdje pored nas vatra ljubavi što zapalismo je mi, sve je veći plam, sve je veći sjaj....Ne valja, jebeš ljubavnu vatru, kud me preokrenulo.
Pa opet gleda, pa kreće s drugom:
- Gori gora gori borovina, gori dušo naša ladovina, nije meni žao borovine već je meni žao ladovine...Ne valja, kud sam našo o ladovini pjevat a gledam u neviđenu vatruljinu.
Šuti i čangrlja po liri, pa kaže Popeji:
- Ne ide, jebiga. Šalji sluškinju, nek gase, nemam inspiracije. Ovo je sve bezveze. To šta je pogorilo...a šta ja znam, proširićemo malo palaču i bašču, nek se zeleni.

Popeja trči javit da obustavljaju palež i idu gasit. On ostaje, i kreće s novim hitom:
- Geni geni kameni, vatra gori u meni, geni geni kameni, takvi smo mi rođeni...e to bi ajde i moglo proć...ajme šta sam nervozan kad mi je dosadno pa nemrem od nervoze ni skladat kak treba...al ajde, bar sam suznik našo i liru, eto neke koristi.

komentiraj (50) * ispiši * #

srijeda

srpanj

2018

Ko to tamo pegla

Ajme šta ja mrzim peglat. Ja kad samo pogledam u peglu nemam sreće barem sedam dana. Pa nekak nastojim kupovat sve ono za šta mislim da mrzi peglu isto ko i ja, samo sa štrika za veš složiš u ormar i pjetlaj dalje. E sad, naravno da ima tovar toga šta moraš peglat jer moraš, kojekakve kuhinjske krpe i plahte i štajaznamštasvene.

Pa se sjetim mojih baka, koje su nekad mlavile onim peglama na žeru. Znate šemu - žeru u peglu, pa maši ručicama, pa malo peglaj pa opet maši ručicama. Strava jedna. Imale žene ruke jake da mogu u cugu oborit nosoroga, ak ne oborit a onda ga onesvijestit lijevim krošeom ( il desnim, zavisi kojom rukom držiš peglu ). Ja bi se tu jako teško snašla, em je teška pegla za mlatit, em trpaj žeru unutra pa pazi da se ne opečeš, em nema regulator pa kad zalijepiš na nešta šta tek treba taknut rukom ostane progorelić nasred srijede leđa.
Ja sam ljevača, pa je time situacija dodatno komplicirana, jer žnoru moram stalno prebacivat prek lijeve ruke ko konobar krpu. Pa jel niko nije mogo doć na ideju proizvodit pegle za ljevake, samo da žnoru prebacujem svaki put kad peglu uzmem u ruke imam šta radit.
Prije par godina kupila ja novu peglu; radila par mjeseci i krenem speglat nekakvu košulju kad usred djelatnosti peglu ko da je grom opalio, počeo sukljat dim i curit voda i svaštanešta. Ja brže ištekam iz struje, da ne prosvijetlim u rođenoj kući nad jebenom daskom za peglanje. S peglom u kutiju i u dućan. Dobar dan - dobar dan. Tako i tako, ja peglala kad ono zadimilo i voda počela curit. Kaže prodavačica - pa jeste slijedili upute. Reko nisam, oprala sam je u vešmašini pa odma uključila, žurilo mi se. Pa šta me pitate za upute, nisam kupila atomsku bombu neg peglu. Ono, da mogu s vremena na vrijeme speglat nešta. Ma sve je to u redu, al obično u tako kratkom vremenu rikne ak se nepravilno rukuje uređajem. Reko - ženo božja, pa jel to takva umjetnost, ulit vodu u peglu i uštekat peglu u struju? Sad me još pitajte jel imam struju u kući, da je nisam direkt spojila na banderu. E nema servis neg u Maroku najbliži. Fala vam, ja s peglom u kutiju i u prvi kontejner.

Kupila u drugom dućanu novu, sa malo bližim mjestom mogućeg servisiranja, kad mi opet padne na pamet ne poštivat upute da mogu barem majstora u servisu iz voleja opalit uređajem ak me počne propitivat jel uređaj korišten po uputama il sam peglala pod visokim naponom.

komentiraj (27) * ispiši * #

utorak

srpanj

2018

Žele bomboni

Danas opet malo arhivske građe, jučer nisam stigla pisat jer sam gledala doček naših viceprvaka svijeta. Pročitala sam jedan sjajan komentar, kaže otprilike - eto kad daš ženi da vozi, od Plesa do centra sedam sati. Pa evo iz arhive, šta sad mogu.

Menopauza je fenomenalna stvar, a možda i nije. Saću vam ja nabrzaka objasnit zašto ( mislim, koga zanima ).

Za početak, nema više onog radosnog iščekivanja svaki mjesec. Nema divljanja hormona, pa kad te sastavi ne znaš jesi pošla il si došla. Ne znaš bil plakala il bi raspizdila Azru tak jako da susjedov pas završi na hitnoj veterinarskoj ambulanti il bi sve šta diše na bliže od metra tebi rastrgala u paramparčad. Nema više iznenadnog ribanja rola u pol dvanajst navečer, jer te sastavio takav peemes da bi mogla taj isti rol i iščupat iz špareta. Nema kupovanja tableta za bolove i gutanja istih. Nema slušanja glupih cvilojebnih cedea na kojima nema Azre, neg štokakvi sentiši koji su se plesali u doba seljačke bune. Nema proždiranja kese od dvadeset deka žele bombona. Ništa više od toga.

S druge strane, možda si neznatno izložena naletima vrućine, šta zna bit vrlo neugodno, kak za samu tebe tak i za okolinu. Jebiga, desi se da te sastavi toplinski udar u vidu valunga i baš se onda neko sjeti ispitivat da šta ćeš kuvat i kud si stavila neke sitnice koje eto urgentno trebaju. E tu se pretvaraš u toliko puta spomenutog lava koji je pio voćni jogurt tjedan dana. Da ne spominjem da uslijed tarabane s hormonima primijetiš da ti dlake počinju rast tam gdje nikad nisu ( možda malo brkovi i tak, ta mjesta ). Pa istražuješ sva moguća sredstva koja bi mogla uklonit eventualnu pojavu kose na licu, kućeš se još počet brijat sa pedeset kvrga na leđima. Pa si svejedno izložena promjenama raspoloženja, od euforije do mrtvačke ukočenosti. Ipak ždereš kesu od dvadeset deka žele bombona, jer to traje godinama pa ti fali taj silni šećer.

Tak da se zapravo sve više pitam kak žene izdrže tu ludnicu cijeli život i ostanu normalne. Dobro, uglavnom ostanu normalne; neke u naletu tjeskobe izazivaju nered širih razmjera, na dnevnoj bazi. A možda je to sve od žele bombona?

( e ovih sam se iznajedala, valjda količine koja stane u teretni vagon; kupim pa do kuće plane vrećica ak je žestok nalet hormona )

komentiraj (27) * ispiši * #

ponedjeljak

srpanj

2018

Ponos velik do neba

Ostavili su svoja srca na terenu. Igrali su sjajan nogomet, ali božica Fortuna jučer je pomilovala igrače Francuske. U svima vama sigurno se miješao i ponos i radost i tuga, kao i u meni. Modrić je proglašen najboljim igračem prvenstva. I nebo nad Moskvom se otvorilo tijekom dodjele medalja, ispirući pomalo gorak osjećaj koji osjete poraženi, pogotovo kada nisu nadigrani. Mene je začudilo da u tolikoj zemlji imaju samo jedan kišobran, kojim se zaklonilo tek njihovog predsjednika, ostali su vjerojatno žmikali robu kad su konačno otišli s travnjaka.

Meni kao meni je strašno to što je zakazala moja kugla, i to u zadnjoj utakmici. Ništa od moje karijere u Delfima, tamo se traži velika preciznost u predviđanjima. Svejedno ću vam ostaviti post koji sam objavila na svojoj stranici, u iščekivanju utakmice života ove generacije. I reći ću vam samo da sam silno ponosna na sve što su pokazali naši dečki, igrajući svoje snove na ovom prvenstvu.

E sad je pitanje o čemu pisat, a da je francusko i da možda mogu iskoristit u predvečerje sutrašnjeg velikog dana za naše vatrene?

Francuski poljubac, francuski ključ, francuska kapa il francuska salata ne dolaze u obzir. To je upotrebljeno previše puta. Pa ću ja malo svukudnekud uburit nos, čisto da podsjetim čemu su sve skloni.
Evo recimo za početak ću vam reć da u Francuskoj pojedu 200 000 tona puževa godišnje. Ja kad vidim puža, pogotovo golaća, slabo mi dolazi, a kamoli da ga idem jest. Ne znam samo kud pobacaju tolke kućice od puževa, pa to je dosta za sazidat novi Luvr u roku par godina. Znate vi kolko puževa stane u tonu? Ne znam ni ja, al mislim da je jako puno, pa to puta dvjesto. Pužokileri.
O vinima neću uopće trošit riječi. Reći ću samo - dođite u Zagorje, pitoreskni dio Hrvatske u kojem vino teče i u šumskim potocima, a promila u zraku ima cca dva i pol i to u ranu zoru. ( Da se sad ne bi neko uvrijedio, sličnih pojava ima posvuda u Hrvatskoj, kod nas se recimo rakija ne peče jedino od starih vešmašina, sve drugo dolazi u obzir ).
Isto je i sa sirevima. Jaka fora, jest pljesniv sir. Pa jebate to moraš bit poremećen da taj smrad uopće staviš pred sebe u tanjur. Ko plemenita plijesan i dozrijevanje i blahablaha. A ja sam Brižit Bardo i preselila sam u Hrvatsku jer nemrem jest puževe i smrdljivu plijesan i zalijevat sve iz demižonke.
Pa recimo Koko Šanel. Jel ima neko na planeti ( osim možda onih koji ne znaju ni zemljopis ) a da nije čuo za nju i za njene parfeme i haljinice i kostimiće? Ja si jako želim jednu njenu crnu haljinu, zapravo se već vidim u njoj, al kad pomislim da je i Koko jela puževe nekak mi se odma manje sviđa.
Pa recimo prva dama. Općejepoznata činjenica da je starija od svog supruga dvadesetčetri godine, šta je rijetkost. Zanimljivo je kak ljudi loše reagiraju na takve stvari; kad naš Dikan dopelja mlađu četrdeset godina - nikom ništa, kažu - stiže Kazanova, a ovoga bi razapeli i živog pojeli da ga sretnu ( znate ono - kud si mamu poveo u disko il tak nešta ).
Pa Luvr, na koji su umalo trebali stavit tablu "Zabranjen ulaz izvjesnim političarima", jer kak su krenuli dobro da i Mona Liza nije završila u garaži. Biće Luvr ima al baš turbojake mjere osiguranja.

I da ne duljim, prebacujem se sa teme na temu pa mi sve slabo dolazi; moja kugla jasno govori da galskim pijetlovima sutra neće pomoć ni famozni druid Čudomiks iz Asteriksa ( bi on, al jako se porezo srpom dok je brao imelu, a i kotlić za kuvanje napitka se probušio u nedoba, nisu stigli napravit novi, tak da od čarobnog napitka nema ni č ).

Gospodo, čast mi je i zadovoljstvo najaviti vam da od sutra Ajfelov toranj ima novi dres kod. Poput ovog na slici.

komentiraj (15) * ispiši * #

nedjelja

srpanj

2018

Malo o bjelini

Evo malo arhivske građe, jučer je bila subota i sjedeći predvečer na terasi čula sam trubljenje svatovske kolone ( ovih je dana trubljenje uglavnom slijedilo iza pobjede naših vatrenih, al oni jučer nisu igrali, znači definitivno su bili svatovi u igri ). Pa evo nešta svatovsko, ranije napisano, za uz kavu.

Navodno je ovo vjenčanica prema slavnom Harper's Bazaaru ; meni prekrasno jest ali nema ni v od vjenčanice. Naime oprave te vrste uglavnom su blještave, šljašteće, poglomazne kreacije u kojima je sirotoj mladenki sužen radijus kretanja a odlazak na zahod pretvara se u poduhvat ravan penjanju na vrh Ajfelovog tornja s vanjske strane. Pa još kad naglave štokakve volane i štukature zastrašujućih dimenzija s kojima treba voditi iscrpljujuću borbu tijekom
- fotografiranja u trajanju od sedam sati i četrdesetosam minuta, nije to ko nekad - kod fotografa dvije tri fotke ispred fototapete i tjeraj dalje
- izlaska iz kuće
- ulaska u auto
- izlaska iz auta
- ulaska u sakralni objekt
- sjedanja i ustajanja stočetrdesetosam puta tijekom obreda
- izlaska iz sakralnog objekta
- primanja čestitki od svih četristo uzvanika
- ulaska u auto
- izlaska iz auta
- pompoznog ulaska u salu
- prvog plesa za kojim slijede ostali plesovi uključujući i vlakić s potencijalnom opasnosti da je uruše poput krda bizona
- obilaska svih četristo uzvanika
- mogućeg dehidriranja, a sve zbog šta manjeg broja odlazaka u zahod
- četrnajst slijedova jela, sveudilj moleći Boga da koja od štukatura ne upadne pred jutro u gulaš
- plesa s mladenkom
- bacanja buketa
- ne daj Bože skidanja podvezice jer bi mogla postati udovicom uslijed gušenja mladenca pod tom hrpom materijala
- darivanja i ljubljenja sa svih četristo uzvanika
( svi izlasci i ulasci u auto, sakralni objekt, salu i zahod praćeni su povremenim pridržavanjem ak je haljina baš jako velik krojački eksces )

E pa još ako je kolju sandale onda se najljepša noć njenog života pretvara u determinirani kaos.
Zbog svega nabrojenog ja bi ( da nedajbože moram ) odabrala Herreru. Jednostavnije je preživjeti opisanih najljepših šesnajst sati mladenkinog života.

komentiraj (25) * ispiši * #

subota

srpanj

2018

Neopisivo

Kad moj najdraži frajer ostaje kod mene na spavanju, a sve u sklopu ozračja sutrašnjeg finala u Moskvi, onda to izgleda ovako. Dolazim s posla mrtva umorna i preznojena. Dočekuje me mali princ sa širokim osmijehom, pusom i pitanjem - jesi li umorna, naravno obučen u navijačku majicu. Kažem da jesam. Njegov je odgovor - onda sjedi i gledaj kako ja pucam slobodne udarce. Manirima najboljeg strijelca uzima loptu i pretvara dvorište u stadion, pucajući u svim raspoloživim pravcima. Lopta završi pod živicom, kreće po nju ali treba moju pomoć, jer su oni žuti puževi golaći izmilili van, kaže - molim te pomozi mi, ja se užasavam puževa bez kućice. Dok kupim puževe kažem mu - Subašić se ne boji puževa. Pogled i odgovor - ja nisam Subašić, ja sam Modrić. ( Tak mi i treba kad uzmem za primjer krivog igrača.)
Jedva ga dobijem da završi pucanje slobodnjaka. Ulazimo u kuću, gdje slijedi izvođenje himne nekih petnajstak puta (još malo zapinje onaj dio - sinje more svijetu reci i dalje, pa Mia Negovetić pjeva i pjeva, a pjeva i on da zapamti to šta još zapinje).
Idemo večerat. Ima i puding od čokolade, hoću stavit krpu preko majice da je ne ufleka. Kaže - bako, Modrić sigurno ne veže krpu oko vrata dok jede puding. Nakon večere još se trebaju pucat penali; na to stavljam veto jer se najeo, pa umjesto toga opet ide izvođenje himne desetak puta. Pere zube i sam se skida, tvrdeći da ja ne znam složit navijačku majicu. Pita gdje ću je stavit, da je ne bi neko uzeo. Reko nema diranja tvoje majice, Boni je čuva.
Legnem kraj njega, to je naš ritual, i jedva uspijevam prebacit temu s nogometa na geparde, o tom nismo dugo razgovarali. Još se malo vrti, daje mi pusu i kaže - idem sad spavat, da mogu sutra bolje izvodit slobodne udarce.

A ja sklopim oči samo na tren, pa se probudim oko ponoći; tek toliko da obučem pidžamu i ušuškam strašnog napadača.
Samo jedna riječ bi bila to - neopisivo.

komentiraj (37) * ispiši * #

petak

srpanj

2018

Sjedi, jedan

Očito je svijet pun ljudi koji su jako malo il gotovo nikako učili zemljopis. Pa ajde da im se pojasne neke stvari ( mislim, sumnjam da će baš čitat ovo al eto...radi svog duševnog mira ja ću dat sve od sebe da im pomognem, nek bar sad nauče ).

Dakle, ovo je karta Evrope. Evropa je inače jedan od kontinenata, i trenutno se u državi, koja je na karti skroz desno a zove se Rusija, održava svjetsko prvenstvo u nogometu. Puno je reprezentacija već udobno smješteno u svojim domovima, u foteljama pred teve ekranima i s limenkom pive i čipsom na stolu prate završnicu Mundijala. Recimo Island, to je ova najgornja otočna država, pa Portugal i Španjolska ( oni su prvi lijevi bok kopnene mase ), pa Njemačka ( znači na karti ide Portugal pa Španjolska pa Francuska pa Njemačka ), pa Danska, pa Rusija koja je domaćin al i njena reprezentacija gleda utakmice ispred teve ekrana.
Ova otočna država, skoro odma ispod Islanda, zove se Engleska, i od jučer konačno znaju da u Evropi postoji zemlja koja ukupno ima stanovnika koliko i trećina Londona, a čija ih je reprezentacija ispratila u boj za treće mjesto i prošla u finale. Uz malo sportske sreće, saznaće da u Evropi postoji i Belgija ( prekomplicirano mi je sad objašnjavat gdje je na karti, to im ionak nije bitno; daleko je važnije to šta će Belgijanci uzet broncu i natjerat gordi Albion da kući ode sa šmrkljima do koljena, tak to bude kad se bahatiš i siliš ).

E sad ono najbitnije: ova mala crvena mrljica na karti Evrope zove se Hrvatska. Pa dajte dobro pogledajte tu mrljicu, prepunu prirodnih ljepota ( uključujući i rijeke na čijim izvorima još uvijek možeš zagrabit vodu rukom i pit bez straha ), u kojoj živi nešto malo više od četri miliona duša. E pa reprezentacija te crvene mrljice nadigrala je četri ekipe od ovih gore nabrojanih i u nedjelju igra u finalu Mundijala utakmicu života ove generacije. Pa kad prije početka tekme bude uz Marseljezu svirala Lijepa naša, da ne pomislite da je to himna Nigdjezemske il Svazilanda il Lalalanda. Gospodo, to je himna mrljice za koju niste ni znali da postoji. Himna moje domovine.

Kupite si atlase pa učite za iduće prvenstvo, da se ne blamirate preuranjenim izjavama. ( Atlas, to je ona hrpa zemljopisnih karata u tvrdom uvezu. Ima u knjižarama za kupit. )

komentiraj (27) * ispiši * #

četvrtak

srpanj

2018

Delfi rade punom parom

Da bi još jednom ukazala na svoje proročanske sposobnosti, evo ću vam na uvid dati ono što sam objavila 09.07. na svojoj stranici. Od sinoć ćemo jedni druge pitati - gdje si bio 11.07. 2018. ( kako stvari stoje, i gdje si bio 15.07.2018. )

Gdje ste vi bili 9.srpnja 2001. godine? Sjećate se tog datuma?

E pa tog je dana Goran Ivanišević, iz četvrtog pokušaja, osvojio Wimbledon i upisao se u besmrtnike. Pozvalo ga da dođe igrat, imo je trideset godina i silne probleme s leđima, al pozvalo ga pa se kulturno i odazvo. I pokorio sve suparnike.
Poučena njegovim višekratnim pokušajima osvajanja engleskog travnjaka, prvo sam se zarekla da neću uopće gledat. Zarekla se pa porekla. Pa ga krenulo, pa gledaj i gubi živce iz meča u meč. E onda je došlo polufinale, okršaj sa Englezom Henmanom. Od 1936. čekali Englezi domaćeg osvajača, i već su unaprijed proročki najavljivali Engleza - pobjednika turnira. Al nastavili su čekat i dalje, jer je Goran otišo u finale i pomeo i Raftera. ( Morate se sjećat priče; Goran poveo prvi set, Henman izjednačio pa dobio treći set sa 6:0. A onda se prolomilo nebo. Kasnije je bilo napisa po novinama - e da nije bilo prekida i proloma oblaka...E al ga je bilo; šta nisu turnir počeli igrat u Burkini Faso, tamo rijetko pada kiša, neg u Engleskoj gdje kiša počne padat svakih petnajst minuta )

E sad...šta zapravo hoću reć? Podsjeća li vas dosadašnji tijek priče na nogometni sraz koji je tek pred nama?
Čitam i slušam izjave šta novinara, šta engleskih navijača; pa po njihovom ispada da će u srijedu igrat protiv Tornada iz Palanjka ( bez uvrede imenovanom klubu, prvi mi je pao na pamet ) a ne protiv hrvatske reprezentacije. Znate ono - šta s Hrvatskom igramo? Ma to je riješena stvar, gdje uopće bude ta Kroejša na globusu; ko da smo već odigrali i odosmo u finale i osvajamo Mundijal i nosimo naslov na otok.
E pa gospodo Englezi, de se prisjetite vimbldonske priče i svog aduta koji je pokiso ko miš, šta od kiše, šta od neprolaska. Trava zna bit jako skliska, a lopta je još više okrugla kad je neko silom gura tamo kud je ne treba gurat. Pa nebil se i gordi Albion oklizno 11.srpnja 2018. u Moskvi ko šta se oklizno Henman usred srijede Engleske 2001.

Kaže - God save the Queen. Nek im je živa i zdrava još idućih stopedesetšest godina. Ja nekak imam slušnu viziju intoniranja Lijepe naše, 15.srpnja u Moskvi. Princip je isti, možda je malo više igrača na terenu i neće imat rekete.

komentiraj (29) * ispiši * #

utorak

srpanj

2018

Osvježavanje interijera

Ako postoji nešta šta me užasava radit, onda je to krečenje. Prvo sve raskrči, pa prvi premaz, pa briši curke s poda i stolarije kad zaboraviš kupit onu traku za prelijepit da sve ne zaflajbaš. Pa drugi premaz, pa opet briši curke jer si opet zaboravio kupit jebenu traku uslijed muskulfibera. Pa operi prozore. Pa vrati nazad sav namještaj, koji prije toga treba šta - očistit i uglancat. Ma prestrašno.

Dok sam bila klinka, svako je krečenje prolazilo uz spektakle epskih razmjera. Tata se užasavo krečenja, iako nije krečio on, al užasavo se eto reda radi.
Dan prvi - iza popijene kave kreće pomicanje namještaja od strane užasnutog tate, uz nešta psovki jer da šta ima koja vražja mater tak teška u tim ormarima i da će zapalit sve prnje u neviđenom krijesu samo kad dođe do zraka. I da šta se non stop ima krečit ko da je tifus prošo kroz kuću. Mama šuti, sretna šta dotični užasnuti gurmiča namještaj, dok ona skida paučinu i čisti zidove da budu spremni za friški sloj kreča. Stiže i majstor od krečenja, koji se odma hvata posla. Njega sam strašno volila gledat, jer je naime krečio hodajuć na ljestvama ( mislim hodajuć, pomico se na ljestvama ne silazeć s njih; kanta visi sa strane, a on četkom maže ko Davinči ).
Pita - gospođo, koju ćemo boju? Mama naravno uvijek i uvijek iznova bira nježnozelenu, jer navodno zelena boja odmara oči. Kod nas je uvijek bilo ko na Risnjaku, falilo samo životinjica i mali proplanak, očiju smo se siti naodmarali dok stari nije popizdio jedne godine i izdo ukaz kojim se ima krečit u bilo koju drugu boju koja majstoru padne na pamet, jer je naodmaro oči za osam života.
Pa majstor smlavi prvi premaz i ode, nastavak slijedi sutra dok se sve osuši. Pa drugi dan pita - gospođo, oćemo ovaj put velcne stavljat? ( Vi stariji se sjećate toga; oni starinski uzorci koji su se na okrečeni zid nanosili srebrnom il zlatnom bojom, malim valjcima ). Tata izdaje drugi ukaz kojim se zabranjuje uporaba riječi "velcni" dok je on živ i dok god čuje šta se govori. Smlavi se drugi premaz, pa se suši. Mama pere prozore, podove, namještaj, a tata umoran od izdavanja ukaza čita novine i pita kad će se vraćat namještaj nazad.
Mama sva sretna odma pokreće akciju povratka namještaja na prvobitnu lokaciju; opet pitanje da šta je koja vražja mater tak teška u tim ormarima i treći ukaz kojim se izričito zabranjuje krečenje idućih barem dvije do tri godine, jer da mu je dosta natezanja s majstorom i ormarima. I da je preumoran za palit sve prnje iz ormara, al idući put kad bude krečenje stradaće hekleraji, damastni stolnjaci, posteljina, zimski kaputi, navodno će ostat po dva primjerka od svake prnje a sve ostalo se spaljuje nasred dvorišta.

( Moram priznat da mi nedostaje i majstor koji hoda na ljestvama, i miris kreča, i velcni koje je tatina najstarija sestra jedina stavljala na zidove u kući. Jedino mi ne nedostaje pomisao da bi i sama trebala krečit ovo ljeto; od toga me hvata muka ).

( ko da sebe gledam, a fotka s interneta )

komentiraj (32) * ispiši * #

ponedjeljak

srpanj

2018

Zlatni olimpijac iz Brezja

Brezje je stara petrinjska ulica, krivudava i ne baš predugačka. Za mene je najljepša ulica na svijetu jer sam u njoj odrasla i provela i najljepše, i najteže trenutke svog života.

Ono što je čini još posebnijom je nešto što ću vam sada ispričati. Brezje je bilo i dom jednog od osmorice Hrvata koji su se ovjenčali zlatnom olimpijskom medaljom i ušli u sportsku povijest, i to povijest svjetskih razmjera. Vlado Lisjak iz svojeg je doma u Brezju odlazio na treninge i na natjecanja u hrvanju kojekuda po svijetu; bio je vrlo skroman, vedar mladić kojeg pamtim po širokom osmijehu i pristojnosti.
Na Olimpijske igre u Los Angeles 1984. je otišao, ako se ne varam, kao slučajna zamjena. Otišao i u Petrinju donio olimpijsko zlato u hrvanju grčko - rimskim stilom, u kategoriji do 68 kg. Navijale su se ondašnje vekerice da bi se pratile Vladine borbe; razlika u vremenskim zonama nije ni mene - kao njegovu štrkljavu sedamnaestgodišnju susjedu - mogla omesti da pratim njegove izlaske na strunjaču i pobjede koje je nizao.
Trećeg kolovoza 1984. u finalu je tušem u 57. sekundi riješio svjetskog prvaka, Finca Sipilu i ušao među sportske besmrtnike, osvojivši olimpijsko zlato i donijevši ga u Brezje, u Petrinju.
Evo što je sam izjavio o svojoj pobjedi, u intervjuu za Sportnet:

"Sjećam se da smo se večer uoči borbe sreli u sauni. Tada su se borbe održavale tri dana i svako jutro je bilo vaganje pa smo dosta vremena uz trening provodili u sauni zbog kilaže. Već su iz njegovog tabora slavili što su otpali Negrisan i još neki jaki hrvači u tom dijelu ždrijeba, vjerojatno je i on očekivao lagan posao. U sauni je bio dobro raspoložen, opušten, točno se vidjelo da očekuje zlato." Onda je uslijedio šok. "Osjetio sam priliku, ušao beskompromisno u meč i nakon 50-ak sekundi mi je prošao jedan zahvat, on je bio neoprezan i nije to očekivao i tuširao sam ga u 57. sekundi."

U ono vrijeme možda me više impresionirala činjenica da imam susjeda - olimpijskog pobjednika. Danas me još više impresionira njegov život i ponašanje nakon osvajanja olimpijske medalje. Ostao je isti; skroman, vedar, uvijek nasmijan i pristojan. Običan dečko iz susjedstva.
2014. godine odlikovan je za iznimne sportske zasluge, zajedno sa Dragutinom Šurbekom, Matom Parlovom i Matijom Ljubekom ( posljednja dvojica posthumno ).

Pa kada u superlativima govorim o Brezju, onda znajte da tu ima i superlativa zlatnog olimpijskog sjaja.

( Vlado sa zlatnom olimpijskom medaljom )

komentiraj (15) * ispiši * #

Još jedno kretanje na plovidbu

8.srpnja 1497. Vasco da Gama pokušavo se prisjetit šta još fali u par torbetina koje je trebalo ponijet na put.

- Vasco, srce mamino, jesi uzeo onu toplu robu šta sam ti spakirala? Da se ne preladiš putem.
- Nisam, mama, kud da zguram još te vesturine i debele gaće? Nema više mjesta ni za šibicu gurnut, vjeruj mi.
- Ma kak nema?! Pa ja jutros zgurala još nekih hlača i košulja. Ček da ja izvadim to van...
- Nemoj više preturat po tim prnjama, molim te. I kog vraga rade kiflice u ovoj manjoj torbi, oćeš da mi se zamaste sve karte? Jedva sam ih dobio.
- Pa nema puno, duplu masu sam spekla. Nisu filane, suve ko barut da ne curi ništa iz njih van. Imaš i par flašica pekmeza lanjskog od šljiva, pa za doručak...
- Mama, pa kud ću vuć pekmez? Ne idem peć kolače, za Boga milog. Pa ja ne mogu vjerovat, i paradajza ima u torbi, i krastavaca nekakvih. Šta je tebi, ženo božja?!
- Ma to je za salatu za par dana. Plovićeš ko zna kak dugo, pa za par dana da bude za uz ručak. Slušaj, htjede ti reć...jel vi niste mogli nikak krenut na put najesen, kad bude kiselog zelja? Da je bilo skiselit da povezete sa sobom, il da kuvar stavi kiselit na brodu kad bi krenuli.
- Dobro ajde mi reci jel ti znaš kolko nas putuje? Ko bi nam nakiselio tolko kupusa? Za pet brodova?
- Pa na svaki brod po jedno bure. Ko da to zauzima ne znam kolko mjesta. Da ne dobijete ono...kak se ono zove...ona boleština kad fali ce vitamina...sko nešta...
- Skorbut, mama. Ma nema mjesta u potpalublju, natrpalo svega i svačega. Znaš ti kak smrdi kiseli kupus, ko bi dolje spavo?
- Pa smrdi ak se ne stavi kiselit kak treba i ak se ne peru daske redovito. Kad ne vodite bar jedno žensko sa sobom pa da vam nešta pošteno skuva putem. Kud si ono reko da ideš?
- Indija, mama. Nema me doma bar dvije godine.
- Dvije godine?! Dobro da znam, znači za zimu treba svega manje za jest, a na proljeće smanjit i bašču i kokoši i sve.

Kreće veliki pomorac tegleć torbetine.
- Čekaj, zaboravila sam ti ovu pečenu piletinu spakirat.
- Mama, to je masno, zamastiće mi sve stvari. Ne guraj u tu manju torbu, karte su tu, halo!!
- Pa zamotala sam u papir pa u dvije krpe, neće ništa bit. A i da zamasti malo, šta smeta, pa vidi se svejedno šta piše. Daj mama ljubne, i pazi ak bude ladno toplije se oblači, znaš da su ti sinusi nikakvi.

Pozdravljaju se, on odlazi posrćuć pod teretom torbi, ona maše za njim i odlazi u kuću, sva sretna šta nije skužio da u manjoj torbi ispod pomorskih karata ima i kuvanih kobasica i nešta slatke pite sa sirom, koje nije skužio jer ih je dobro sfafuljala.

komentiraj (21) * ispiši * #

nedjelja

srpanj

2018

Harašo, hrvatskaja zbornaja

Pitaću vas i danas - jeste živi? Repriza Danaca, utakmica za dobit infarkt. Ja sam vrlo promukla, neznatno me boli glava i možda sam par puta više pljunula, zbog žutih kartona i propuštenih prilika. Al da ispoštujem tradiciju i dokažem svoje proročanske sposobnosti, ostavljam ponovo svoj jučerašnji post sa moje skromne straničice.

O čemu danas neg opet o nogometu. Takav je dan, na redu je sraz sa Rusima. Pa bi ja malo izanalizirala neke sitnice, znate ono - šta to Rusija ima a mi nemamo.

Rusija je imala Lajku, koju je poslala u svemir i nije je znala vratit nazad. Da zbog ničeg drugog, večeras će fasovat u Sočiju zbog toga. Ajde kad smo počeli sa spejsprogramom, ima i Valentinu Terješkovu, prvu ženu u svemiru. ( Mogli bi mi takvih Valentina poslat kolko hoćeš, samo ne da nam se zajebavat; večeras utakmica za ulazak u polufinale Mundijala a ja da razbijam glavu ko bi mogo ić u svemir a da je žensko i da je iz Hrvatske. Pa ne pada mi na pamet.
Rusija je imala književnih klasika za ostatak Evrope. To su oni pisci čija djela uglavnom kupuju na metre, da bi po boji korica pasali uz namještaj i police na kojima će stajat. Al nemaju, između ostalog, "Predstavu Hamleta u Mrduši Donjoj". Kad su tak bili pametni, kak se toga niko nije sjetio?
Rusija ima Sibir, u kojem nema potrebe za rashladnim uređajima. Kakve kištre za duboko, sve meso i povrće potrpaš pod snijeg i krampom prekapaš na minus tristočetrnajst, zamotan u sve raspoložive deke, dok ne nađeš pile za nedjeljno pohanje. I neka im Sibira, meni ga brate ne treba ni u snu. Ja cijelu zimu na kalendaru imam okrenutu sliku kolovoza, ladno mi je čim vidim snijeg na slici.
Rusija ima Faberžova jaja, od neprocjenjive vrijednosti. Nadan Vidošević sam ima umjetnina u garaži u vrijednosti većoj od jebenih jaja.
Rusija ima stepe, tajge, i kojekakva čudesa koja nisu ni približna ljepoti našeg mora il recimo moje Petrinje. Il Like, Gorskog kotara, Slavonije, Međimurja. Šta će mi Volga koja je široka ko pola moje županije? Sasvim mi je dovoljna Kupa, bar vidim ko na drugoj strani skače s vrba u vodu.
Rusija ima odlične hokejaše, odbojkaše, gimnastičare i štajaznamkojejoš sportaše. Nek im budu. Večeras u Sočiju njihovi nogometaši mogu samo gledat u leđa onoj jedanajstorici, za koje predviđam da će krasit novi zastor u HNK, zajedno sa izbornikom Dalićem, komentatorima, ženom zvanom toplomjer i još nekima, da se sad ne ponavljam.

Moja kugla tvrdi da je prolaz Vatrenih i večeras neupitan. Zbog svega nabrojanog, ali i zbog jednog malenog dječaka koji danas slavi rođendan, a danima se ne skida iz navijačke majice i pjeva hrvatsku himnu dok igra nogomet. ( A ako ni to nije dovoljno, pročitajte izjavu gospodina na slici; kaže - bolje ne raspravljati sa ženama. A ja sam žena. Ende. )

komentiraj (37) * ispiši * #

subota

srpanj

2018

Vjenčanja neće biti

Vjenčanja neće biti, jer tako želi ona, zaustavite zvona...blablabla. Jedan od najjačih žiloreza ikad; Kićo Slabinac je sigurno bio u teškoj banani pjevajući o mladenki koja to neće biti, i točka.

E tu vas čeka divna priča o situaciji ( naravno našoj, estradnoj ) koja kod potencijalne mladenke izaziva galopirajući nalet bijesa....a vi pogađajte o kome se radi ( ovo je arhivska građa, priča od prošle godine ).
Dakle, nedjeljni je ručak, njih dvoje za stolom, jedu u tišini dok on ničim izazvan ne otpočne litaniju:
- Lipo si ovo skuvala.
- Nisan ja, znaš da niman vrimena za okolo peći. Tvoja mater donila jučer, ka' bilo od viška pa da ne baci. Zato tako slatko ručkaš, izija' si eto treći pjat. A kad moja mater skuva onda je neslano, preslano, gorko ka' pelin, juto ka' đava...nikad ne vaja.
- Pa samo san tija' reć'...
- Znan ja jaaaako dobro ća si tija' reć'. Ni rič više. Sigurno si opet tija' reć' da kad cura 'vako kuva, da se more i udat'. E pa ne'š ne. Eno ti je pa je udaji, mene ne'š natirat' prid oltar ni motikon.
- Pa ko je spominja' udaju, samo san tija' reć'...
- Ja san tebi rekla da više udaja jok. Oni majmun je tija' baren desetoro dice, đava mu sriću odnija...ka' nova postava 'ajduka, i da po cili dan samo s njima i jelon vrime gubin. A sad pogotovo, kako ti ja majci ne bi rađala sa 40 i kusura, i još se s tebon takin borila. Ne'š ne.
- Pa samo san tija' reć'...
- Slušaj ti, zadnji put ti govorin: okani me se, neću vinčanje i basta. Di ja to mogu, samo mi triba parsto judi, pa sve to izganjat jer od tebe sriće nima, pa kupuj bilo a u bilon san ka' hobit. Ne'š ne. Nemoj me jadit, tako ti sakramenata, jer ću te opizdit po glavuši pjaton, majke mi!!! Da meni uvik ručak koji tvoja mater skuva na nos mora vanka!!!! E sad žderi sam, đava' ti dušu poždera'!!!!

Bijesna k'o ris odlazi potencijalna mlada od stola, a on ostaje k'o sfuren mrmljajući:
- A lude žene, Gospe moja. A samo san joj tija' reć' da je uflekala veštu toćon. Jeba' te vinčanje, ko bi to ženija more odma' i poslidnju pomast primit....a Bože...

komentiraj (23) * ispiši * #

petak

srpanj

2018

Srdžbu, boginjo, pjevaj Ahileja...

Ajde iskreno priznajte - koga nije satrlo čitanje "Ilijade" u srednjoj školi? Da sam se mogla dočepat Homera u ono vrijeme, pa ne znam šta bi mu bila u stanju napravit.

Ali...srećom je izumilo kameru i celuloidnu vrpcu i svaštanešta, i onda utrpaš dividi u plejer i eto Troje za poželit. Kak nećeš gledat takvog Ahila, za Boga milog? Veli - filmski spektakl; pa je, praznik za oči svakako. Sad kome se već više sviđa Ahil, Hektor, Helena...stvar spola i ukusa.
A sve počne tak šta je Paris bio dovoljno glup da se spetlja s Agamemnonovom ženom, pa ni to nije bilo dosta neg će je odvest doma, u Troju. Stigli tamo, otac ko otac. šta će reć neg - ajde nek ostane kad si je već doveo ( nije kralj Prijam siromak ni naslutit mogo do čega će dovest to Parisovo proseravanje, al eto...o čemu bi Homer piso i gdje bi gledali Breda Pita u tako zericu obnaženijem izdanju ). Kad eto kroz neko vrijeme cijele flote na Troju, uključujuć i Ahila i njegove Mirmidonce. I tu Ahilu za oko zapne Briseida, bliska familija Prijamova, i Ahil se zatelebači ko neki šmrkavac ( znači nema tu pravila, i najveći junaci mogu pokleknut pred onom koja im je suđena ). I svašta tu još bude, da sad ne idem skroz u teške detalje ( pa valjda ste čitali "Ilijadu", kvragu ).
Nije mi jasno kak su samo uspjeli sklepat onoliku konjinu i od čega ( u konja stalo ljudi ko na Titanik ), iskreno ne znam kak je Homer zamislio da mu neko popuši tu priču. Ničim izazvan stvorio se konj, pa ga Trojanci eto uvukli u grad jer je to bio znak bogova. Moš mislit. A ja sam Šeron Stoun, al slučajno baš sad nisam u Holivudu neg evo pišem jer mi je dopizdilo snimat filmove.
Uglavnom, šta se mene tiče, spektakl je gledat Ahila ( a bome ni Hektor nije loš, barem dok ga Ahil ne osakati ). A Homera bi imala još svašta pitat, recimo dopustit da najhrabriji ratnik pogine od strijele u peti...pa to je samo Homer mogo napisat.

U mojoj "Ilijadi" Ahil bi oženio Briseidu, al prije toga bi Paris sam rješavao svoje kurvarluke, a ne da cijela Troja ode u prah i pepeo zbog njegovog gluparanja. ( Ma nije ni to dobro, gdje bi Ahil onda sreo Briseidu? Moram poradit na scenariju. Nema druge. )

komentiraj (26) * ispiši * #

četvrtak

srpanj

2018

Nogometni zastor

Ja jako volim šta su mi često na pameti raznorazna idejna rješenja, koja onda eto skromno podijelim i sa ostatkom čovječanstva.

Naime, ako naši dečki osvoje Mundijal i donesu onu peharčugu u Hrvatsku, onda definitivno zaslužuju da njihovi likovi urese novi zastor u HNK. Ovaj šta ga je izradio Vlaho Bukovac još od 1999. uopće ne visi u kazalištu jer je skroz apšiso, pa je objesilo kopiju koju su izradila druga dva slikara.
Dakle, moj je prijedlog slijedeći.
Središnja figura mora bit izbornik Zlatko Dalić, da ko drugi. Da nije preuzeo kormilo nad reprezentacijom, ništa od svega ovog ne bi ni bilo. Znači, on sjedi na travnjaku stadiona, onak ovlaš zavaljen na neki antički stolac, naravno u bijeloj košulji sa podfrknutim rukavima i gricka grožđe. Nije okružen vilama, kakve crne vile; okružen je divnim ljudima koji su zajedno s nama krvarili nad svakom utakmicom, dakle tu su Drago Ćosić, Marko Šapit, Robert Prosinečki, Mateo Beusan, Joško Jeličić i Anton Samovojska. Nasmiješeni su ko da im ide u susret recimo Monika Beluči il štajaznamkojadiva, to sad nije ni bitno, i raširenih ruku hrle prema izborniku, koji rekli smo jede grožđe. Drago Ćosić ima flaster preko usta, da ne drekne ničim izazvan, da izborniku ne zaleti boba grožđa u dušnik ( šta je sigurno - sigurno je ).
Da bi sve bilo ko na originalu, u poklonstvo dolazi još trinajst osoba. Znači zlatna jedanajstorica - Subašić, Lovren, Ćaleta-Car, Vida, Vrsaljko, Brozović, Modrić, Rakitić, Rebić, Mandžukić i Perišić. Plus dolazi i jedina žena na zastoru; to može bit jedino Nives toplomjer, da koja druga. Ona dolazi od korner zastavice prema već spomenutima, veselo pjevajući. ( Zašto ona? Pa ona nonstop šalje fotke podrške, i zapravo najbolje pozna stadion - od ispod tribina prek svlačiona do parkirališta, mislim poznat joj je kompletan taj prostor, i tolko je stalno naćubljena da me sve strah da joj ne ostane facijalna pareza, jer onda nemre ić na zastor. ) I zadnja osoba je glavom i bradom Maminjo; iako je trenutno u inozemstvu on je alfa i omega nogometa i bez njega zastor ko da i nije ( isto ima flaster prek usta, da ne drekne - ajmoooooo, isto radi mogućeg ulijetanja bobe u dušnik najzaslužnijeg čovjeka ).
Eventualno se još u pozadini trebaju vidjet rezervni igrači, fizioterapeuti, pa precjednica koja je izgrlila dečke nakon pobjede u osmini finala, pa bend koji je dopratio Maminja, uglavnom ima mjesta za još puno zaslužnih ljudi.

Mislim da bi i sam Bukovac bio oduševljen ovom idejom, pogotovo šta je tehnologija uznapredovala pa se ne mora zastor radit idućih sedamnajst godina. Par dobrih fotki i eto ga ko nov. ( Ak pitate otkud mi ta ideja - Vlahi bio rođendan, pa mi palo na pamet. )

komentiraj (25) * ispiši * #

srijeda

srpanj

2018

Peri, peri pa još peri

Perem suđe, pa mi pala na pamet viša matematika, tipa - pa kolko sam ja u životu ( a moju sudbinu dijele i ostale žene ) do sada oprala tog andrlja za kuvanje i onog iz kojeg se jede i sa kojim se jede?

Ajmo uzet prosjek, čeveročlanu obitelj. Za doručak - četri tanjura, četri vilice il žlice, četri šalice, džezva za kavu, ranjglica za čaj il mlijeko ( 16 komada plus dvije za oribat arfom ). Za ručak - dupli tanjuri ak ide juha, beštek četri puta žlica, vilica i nož, četri čaše, zdjela za salatu, ranjgli i tavica zapravo nepoznat broj al ajde nek bude i to četri ( 35 komada plus četri za oribat arfom ). Za večeru - repriza ko za doručak, moguće i više ak se mora mrljat neka pica il tak nešto ( 16 komada plus barem dvije za oribat arfom ).
Pa to izađe na godišnjoj razini - 24 455 komada svačegnečeg lomljivog i nelomljivog, plus 2 920 komada onog šta se mora oribat arfom.
Pa recimo da počneš prat suđe sa šesnajst i imaš pedesetjednu ko ja sad. Pa to izađe do sada 855 925 komada lomljivog i nelomljivog i 102 200 onog šta se mora oribat arfom.
A kolko se puta peklo palaćinke i zamrljalo tavicu, mikser, zdjelu za tijesto. Kolko se puta pohalo meso pa se zamrljala još četri tanjura ( posoli, pa brašno, pa jaje, pa prezl ). Kolko se puta kuvo ajvar u tih 35 godine i pri tom se zalijepilo sve od suđa šta se moglo zalijepit, plus flajšmašina za mlet paprike i patlidžane ( a kuvo se svake godine, hvala na pitanju ). Pa koljevina, koja je van kategorije jer se tu maže i susjedovo suđe ak ti recimo fali velikih posuda, plus masna flajšmašina. Ma neću više ni nabrajat ta komplicirana nakuvavanja gdje dok skuvaš zasereš suđa ko za sva tri obroka zajedno. To nisam ni računala u ovu gornju kubikažu.

Pa ja dobro da nemam plivaće kožice između prstiju od te silne vodurine i dobro da mi koža nije otpala od čarlija i arfa. O tome kak mi se nisu raspali zglobovi od ribanja ranjgli neću ni mislit. Da sam dobila po kunu za svaki oprani tanjur i čašu i šalicu sad bi samo sjedila i pisala, jebote. A kolko ću ga još oprat, neću ni računat. Jer ak potegnem do osamdeset...skoro još tolko ko do sada. Narašće mi i peraje ko foki, ne samo plivaće kožice.
( Perilicu ne kupujem, ak ste to mislili predložit -zaboravite, ne stane u moju minikuhinju, a nezgodno je da je držim u kupaoni. Znači ostaje mi samo prat i prat i prat. Vunderšen. )

komentiraj (37) * ispiši * #

utorak

srpanj

2018

Ernest za rubriku "Vjerovali ili ne"

Ernest Hemingway važi za jednog od najvećih pisaca prošlog stoljeća. Šta sam ja sve zanimljivog pročitala o njemu, za ne povjerovat. Pa danas malo ko za rubriku vjerovali ili ne.

1. navodno je u Montani za kućnog ljubimca imo medvjeda, i s njim provodio puno vremena, pa je čak znao kad se nalije zaspat kraj mede ( to je kućni ljubimac, a ne ovi cuckići na baterije; em si siguran od provalnika kad te nema doma, em te tješi kad si žalostan il pijan ko Ernest...taj kad zagrli kosti pucaju od zagrljaja )
2. F. S. Fitzgerald ( znate ga, onaj šta je napiso "Velikog Gatsbya" ) bio je s njim jako dobar, pa mu se eto čak povjerio da kak ga žena stalno kinji da mu je...ono, lulek mali. Pa ga naš Ernestinjo odveo u vece, pogledo opremu od kolege i priopćio mu da ode u Luvr vidjet muške kipove, da vidi šta znači riječ "mali" ( pa jel moguće da muškarci to tak pokazuju jedni drugima? mislim malo me čudi, uglavnom su onak...jako osjetljivi na to svoje naoružanje. biće je FSF - a žena baš skroz ubila u pojam. )
3. KGB ga je navodno regrutiro da bude njihov špijun, za Staljinove vladavine; kodno ime Argo, al navodno im nikad nije dao neke korisne informacije ( pa šta im je i mogo dat, reć da pijan zaspi kraj mede i da FSF ima....taj i taj problem, jaka informacija ).
4. on i James Joyce često su skupa cugali, i onda bi James zakuvo svađu i izazvo tučnjavu pa bi Ernest moro uskakat i potuć se za frenda ( e to je prijatelj, kad ti sereš i krenu te tuć a on rasturi cijelu birtiju i prebije sve ko mačke ).
5. na zidu je držo veliki karton na kojem je bilježio broj napisanih riječi; to i nije loša ideja, čisto da znaš gdje ti zapinje, kojim danima u tjednu
6. jednom novinaru je reko da je kraj romana "Zbogom oružje" preradio 39 puta, ko nisu ga zadovoljavale rečenične konstrukcije ( jebiga, ja po tome nikad ništa ne bi napisala, zato i pišem direktno i objavim pa nema prepravljanja; čuj ovo - pa ja se uspoređujem sa medoljupcem, alkohololjupcem i tabadžijom, neće to bit dobro )
7. navodno je među prvima ušo u Pariz 1944., al samo do Ritz bara, i tamo proveo idućih nekoliko tjedana pijući da proslavi oslobođenje Pariza, jer ga je jako volio ( kolko vidim, on je sve i svašta proslavljo pijuć )
8. u španjolskom građanskom ratu u njegovoj je sobi eksplodirala bomba, u Drugom svjetskom ratu ga je dekno taksi, a 1954. dvaput se srušio avionom negdje iznad Afrike ( i smrt ga je zaobilazila u širokom luku; valjda je zato baš na jučerašnji dan 1961. uzeo pušku iz ormara i odlučio je izazvat na dvoboj, koji je izgubio ).

Pa kad to sve tak pročitam, možda bi mi bilo bolje da heklam il radim goblene neg da pišem, ko zna kud me može prebacit. Ma sve ovo nekako, al gdje ću medvjeda nać, majko mila...

komentiraj (43) * ispiši * #

ponedjeljak

srpanj

2018

Leg Godt, Hrvatska

Jeste uopće živi jutros, nakon sinoćnjeg stresa?

Ja sam na momente tolko vikala da me sve bilo strah da susjedi ne nazovu hitnu. Po teveu nisam pljuvala, sjetila se na vrijeme da nisam zamotala produžni kabal ručnikom. ( Dobro, malo jesam al na pod kad je Modrić fulo penal). Pušila sam tolko da je u sobi bilo dima ko na Hejselu. Već me počela hvatat i panika, da moje proročanske sposobnosti zakazuju i da ništa od karijere u Delfima. Al onda se desio Subašić, pa Kramarić, Modrić i Rakitić i potvrdili ono što sam jučer napisala na svojoj straničici.

Jeste vi kad slagali Lego kockice? Znate ono, pomagali klincima il unucima da slože?

Pa to je muka Isusova. U kutiji dobiješ četrnajst malih vrećica punih sitnih dijelova i priručnik debljine dopunjenog izdanja opće enciklopedije. A u priručniku na svakoj sličici po dvajstosam strelica kud šta treba gurnut i pospajat. Pa spajaš cca dva sata, pa skužiš da si ono nešta tamnoplavo krivo gurno, pa sve rastavi i kreni ispočetka. Pa ti bar dvatriput nešta padne na tepih, dok nađeš kud je palo prođe još sat vremena jer je dio veličine zrna riže. Pa odeš na vece jer više nemreš durat, dok se vratiš djetetu to složeno palo na pod i rasulo se u paramparčad, pa iduća tri sata skupljaš po tepihu i proklinješ dan kad je nekom tamo kretenu palo na pamet da je to jako dobra ideja, otvorit tvornicu kockica koje slažeš pod Apaurinima i moraš imat ruke mirne ko neurokirurg.
A da ne kažem da je tvornica dobila ime od dvije danske riječi, Leg i Godt, šta znači " lijepo se igraj".

Pa kad večeras u Nižnom Novgorodu otpraše himne, pa kad naše kockice uz poklič "Leg Godt" rasture Lego kockice ( sa i bez šeme za slaganje ) i pošalju ih doma da malo bolje prouče šeme šta igre, šta slaganja...Moja kugla se razbistrila, i tvrdi da imamo prolaz samo takav.

Kupujte i dalje klincima legiće, pogotovo zato šta večeras danska reprezentacija ide kući, slijedeć svijetle primjere Ronalda i Messija; ipak su oni najplaćenije noge u svemiru, kućeš neg za njima.

Leg Godt, Hrvatska d

komentiraj (49) * ispiši * #

nedjelja

srpanj

2018

O ljubavi

Ova kuća stoji na samom ulazu u Brezje. ( Za neupućene, Brezje je najljepša ulica na svijetu; u njoj sam odrasla i proživjela najljepše, ali i najteže trenutke života. ) Za mene ima poseban značaj.

Moja je mama, pohađajući učiteljsku školu, stanovala u ovoj kući, u sobi na lijevoj strani fotke, zajedno sa još dvije kolegice. Došavši u Brezje, nije mogla ni naslutiti da će sav njen daljnji život biti neraskidivo vezan za tu vijugavu petrinjsku ulicu. Moj je otac u Brezju rođen i odrastao, i prolazio je pored ove kuće svakodnevno. Tako je valjda i zamijetio tu zelenooku curu prekrasnog osmijeha. ( Bila su neka druga vremena, kada se pogledima i osmjesima govorilo više nego danas, vrijeme kada si morao prići nekom da ga upoznaš i držati se dogovora; vrijeme bez smartphonea i pisanja poruka).
Često je stajao pod ovim lijevim prozorom i razgovarao s njom. Kasnije su došle šetnje uz Petrinjčicu, poneki izlazak na ples ili u kino. Dogodila se ljubav; prema riječima njenih sustanarki ( a i nekih njenih kolega iz muškog razreda koji su je htjeli odvesti bilo na ples bilo na sladoled jer im se sviđala ), nije vidjela dalje od nosa. Dovoljno da vidi samo njega, i da se za njega uda sa devetnaest godina, i preseli u isto to Brezje, samo parsto metara dalje.
Vjerujem da postoje stvari na koje naprosto ne možemo utjecati; jedna od njih je i odabir srca. Uzalud razum govori nešto; srce uglavnom sve prezirno odbacuje, i kada ono odabere onda tu nema pomoći. Tako je bilo i u njihovom slučaju. Nisu se pretjerano, zapravo nisu se uopće obazirali na ostatak svijeta. Zavoljeli su se i krenuli od ničega, vođeni ljubavlju.
Život im je nažalost oboma donio tešku bolest. Sudbina im je odredila i ljubav, i patnju. Ni na to se ne može utjecati. Ali kad god ulazim u Brezje i vidim ovu kuću, onda pod lijevim prozorom vidim njega kako stoji, visok i zgodan, i nju naslonjenu na prozorsku dasku, nasmijanu i lijepu; razgovaraju i gledaju se onako kako su se gledali prije pedeset i nešto godina, puni ljubavi i želje za ljepotom života koji ih je čekao.

Ovih bi dana proslavili 51. godišnjicu braka. Mogu ih zagrliti tek u mislima i dozvati u sjećanje, kao jučer kad sam prolazila ovuda i snimila mjesto koje je njima označilo početak ljubavi.

komentiraj (25) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	srpanj, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Ajlbibak

Priča o Mati

Zbogom starom morskom vuku

Muljing me softly

Krumpirno - duhanski problem

Oj Mjeseče, tako ti mladine...

Žena kojoj sam čitao

Vjerovat il ne - pitanje je sad

In memoriam Majci Srebrenice

So wath?

Cwying

Čiča - miča 4

Neukroćena hladna ljepotica

Ispraćaj pa doček primadone

Zmajo, prži

Ko to tamo pegla

Žele bomboni

Ponos velik do neba

Malo o bjelini

Neopisivo

Sjedi, jedan

Delfi rade punom parom

Osvježavanje interijera

Zlatni olimpijac iz Brezja

Još jedno kretanje na plovidbu

Harašo, hrvatskaja zbornaja

Vjenčanja neće biti

Srdžbu, boginjo, pjevaj Ahileja...

Nogometni zastor

Peri, peri pa još peri

Ernest za rubriku "Vjerovali ili ne"

Leg Godt, Hrvatska

O ljubavi

Linkovi