25

nedjelja

ožujak

2018

U iščekivanju

Kako se vi ponašate dok čekate telefonski poziv ili poruku koji vam mogu razriješit neku bitnu situaciju, od krucijalne važnosti za vaš život? Normalni ljudi valjda stoički podnose pritisak. Ja nisam normalna, pa onda imam razna duševna, tjelesna i vantjelesna iskustva.
Znači, čim otvorim kapke odmah se sjetim da očekujem važan poziv; provjeravam je li telefon na zvuku ili samo vibri, stavljam na zvuk. Dok zakuhavam kavu, stiže poruka pa mi džezva ispada na peć i kave ima svuda samo više ni kapi u džezvi ( poruka je iz CCC, obavještavaju da je još ovaj tjedan sniženje na neke zimske modele ). Perem peć, pristavljam novu vodu za kavu. Režem kiselo zelje i porežem se do kosti kad telefon zazvoni; krvarim u kuhinjsku krpu i jurišam do telefona, al zovu iz nekog osiguranja da provjere imam li dopunsko zdravstveno; reko izvinite, krvarim ko prase a dopunsko imam, fala. Zaustavljam krvarenje i perem krv sa kiselog zelja. Ponovo zakuhavam kavu, stavljam zelje da se dinsta i veš guram u vešmašinu. Zvoni negdje al ga nigdje ne mogu nać; vadim telefon iz bubnja vešmašine, zovu iz Rajfajzen banke da mi ponude kredit jer sam uredan klijent; zatrpana prljavim vešom zahvaljujem na ponudi i ponovo stavljam flaster na porezani prst, otpo je dok sam kopala po vešmašini. Idem u dućan, čujem da je stigla poruka, kopam za telefonom koji je upao u rashladni uređaj među pileći rasjek; jedva ga pronalazim, prijete mi i ozebline; kolegica mi javlja da joj se omacila mačka i da ne zna kud će s mačićima. Jurim kući jer sam se sjetila da je kiselo zelje ostalo na peći; kuhinja je puna dima ko čađava mehana, bacam ranjglu na dvorište i otvaram prozore da se raziđe dim, gust ko da je zapalilo 17 bengalki. Zvoni telefon, neko stisno krivi broj, treba Štefa iz Pušće Bistre, automehaničara; reko nema Štefa, skidaj mi se s leđa, očekujem važan poziv. Odlučujem prileć i odspavat; budim se u bunilu jer sanjam da radim u telefonskoj centrali, zvoni na sve strane a ja nikako pogodit na koji uređaj se treba javit.Opet zvoni; e to je taj poziv koji mi je trebao, sve sjeda na svoje mjesto, ja konačno opuštena i presretna jer sam preživjela Scile i Haribde. Sama sebi kunem se u sve živo i mrtvo da se više neću toliko jadit, čisto da ne ostanem trajni invalid.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se