22

petak

lipanj

2018

Messi se vraća kući

Sigurna sam da se noćas u hotelu gdje su smješteni gaučosi jako slabo spavalo. Gadno je igrat u reprezentaciji koja se okitila naslovom svjetskog prvaka ( doista davno, još u vrijeme kad je Maradona rukom zabijo golove ), u kojoj je glavna zvijezda Leo Messi i onda doživjet ono šta su sinoć doživjeli usred Rusije. Pomela ih s travnjaka jedanajstorica iz Hrvatske. Mislim da će Messi dugo sanjat Brozovića.

Al nisam vam to htjela reć. Naime, ja u sebi otkrivam i neke vidovnjačke sposobnosti, poput proročica iz Delfa i baš sam sretna šta se to poklopilo sa utakmicom protiv Argentine. Pa ću vam evo zalijepit post koji sam jučer popodne napisala na svojoj straničici, a pokazao se u potpunosti točnim ( dobro, Ćorluka je ušo tek na kraju i Maradona nije imo lančugu oko vrata, al to je zanemarivo ).

Jeste nervozni? Mislim ono, pred tekmu. Ja nisam, a reću vam i zašto.

Danas naletim na sjajnu zezanciju, ko fotka tevea na kojoj piše otprilike : večeras u 20:00 obavezno gledajte filmsku uspješnicu "Messi se vraća kući". Pa nek bude ko na fotki. Neš ti snage, najbolji igrač svijeta, pa šta. Pospremiće ga Ćorluka i Vida u one male džepove na dresovima. Neće moć ni prdnut na terenu. Baš su se pokazali Argentinci, odigrali s Islandom neriješeno. Kad su takve velke face, šta ih nisu poderali sa pet nula. Još taj isti Messi fulo penal, pa ja da sam na njegovom mjestu ošla bi kući iste sekunde, ne bi više ni igrala.
Mene više zanima kolko će se prstenjem, lancima i rinčicama nakitit Maradona. On biće ima dva nosača koji ga dotegle u svečanu ložu, pazeć da ne zapne negdje s tim silnim nakitom, a i da ga ne pretegne težina lanca koji obično nosi oko vrata ( naime, lanac je tolko debel da bi se na njega moglo zavezat najtežeg živućeg bika i dražit ga sa sedamnajst crvenih krpa da podivlja dokraja, lancu ne bi bilo ništa. Kak on hoda s tom lančugom, samo Bog zna. ) Poznat kao nogometaš zvan Božja ruka, a šire i ko Šmrcko, on kad se nakiti biće to prizor za pamćenje. I ne znam jel promijenio pratilicu, ona na prošlom prvenstvu je sam štračila po mobilnom uređaju i nije se uopće obazirala na njegovu visost, koja je okićena ko novogodišnja jelka sjedila i bodrila gaučose.
Šteta je samo šta se niko nije sjetio poslat frau Celzijus da malo smori Argentince prije tekme, šta pjesmom, šta čitanjem dijelova svojeg romana. Garantiram da bi bili prožvakani na najjače i neupotrebljivi do daljnjega. ( Mislim, njih više ne zanimaju tijela, to imaju i doma; njih zanima beletristika i glasovne sposobnosti, a toga kod nje ima napretek, pa bi ih satrla prije neg šta večeras krenu izvodit himne i samim time dobila još par miliona pratitelja na Instagramu. Jebeš fotke u gaćama i bez njih; kad uspiješ razjebat cijelu argentinsku reprezentaciju, to je poso. ).

Tak da nemajte brige. Večeras sve ide suprotno argentinskom planu. Večeras se Messi vraća kući. ( Isto ko i Lesi, to tak mora bit. )


21

četvrtak

lipanj

2018

Pad praćen prijetnjama

Dok sam pohađala niže razrede osnovne škole, mama me uvijek vodila na izlete s njenim školarcima.

I tak mi krenemo put Bihaća, razgledavanje grada i nekog tam muzeja, pa ručak i na povratku se ide na Petrovu goru ( stazama revolucije, tad se išlo na takve izlete bez da se djecu previše pitalo jel bi išla il ne ). Naravno da sam uvijek imala nasušnu potrebu pokazati pred djecom da ja, kao učiteljsko dijete, smijem napravit svašta što oni ne smiju.
I tak mi u muzeju, vodič melje o zasjedanju, meni dosadno al dozlaboga, i vidim ja na nekakvom niskom stolu knjigu, pa eto šta ja ne bi malo listala dok ostala djeca slušaju sve to šta je meni silno išlo na živce. Listam ja, šuškam stranicama ( knjiga utisaka je bila na stolu ), pa ni to nije dosta neg ću malo i prisjest da odmorim noge.
Jesam sjela, jesam prije pala na leđa; naime stolac prastar, rasklimatan, a falio je i komad jedne noge na stolcu, to sam vidjela dok sam se dizala s poda. Znate vi kak je to odzvonilo u onoj tišini, samo sa zvukom jednog glasa? Ko da se ruši zgrada. Vidim ja da je mama izbezumljena, polako okolo ide prema meni, pa i ja izvodim manevar povlačenja na sigurno, prema njenoj kolegici koja me baš volila. E al treba doć do busa i izbjeć da me roditeljica ne sastavi s crnom zemljom. Sustigla me na pol puta, sagnula se k meni i veli:
- Na Petrovoj gori ćeš fasovati, zatvoriću te u zemunicu. Krmačo bezobrazna. Ne vodim te više nikud.
Lako meni šta ona mene više ne vodi nikud, ne znam ja šta je zemunica, ja sam drugi razred i muka me hvata. Došli na Petrovu goru, opet vodič pa predavanje pa vamostamos, i kreće se sad u pohod na zemunice, a moja vrla roditeljica me slavodobitno drži za ruku i vodi ususret zloj kobi. Kad sam ja skužila da je zemunica pod jebenom zemljom i da se ja dolje moram spuzat niz lojtru...Isuse mili straha. Blejim ja, neću ja dolje nikako; te boli me želudac, te slabo mi, te ja bi išla na zahod. Na kraju odustane jer sam toliko blejala da su mi šmrklji visili do koljena.
Dok smo stigli doma već se ispuhala, ili je bila preumorna da me malo propusti kroz ruke. Pita tata:
-Majo, kak je bilo na izletu?
Ja opet u dreku:
- Htjela me mama ostavit u zemunici.
- Zašto?
- Zato šta sam u muzeju pala sa stolca, na koji nisam ni smjela sjest.
- Jesi ga barem potrgala, milo?
- Nisam tajo, već je bio strgan. I mama me jako špotala i htjela me zatvorit u zemunicu.
- Ljubica, ti da si za njom spustila poklopac od zemunice valjda znaš da bi bilo velkih problema. Jebo te stolac i muzej i zemunica. I kud uopće vučeš dijete na te budaleštine, bolje da je ostala sa mnom kod kuće, mogli smo se vozat na biciklu i ići na sladoled. Ne boj se ti Majo ništa, tata bi došo po tebe da je slučajno šta bilo. I zatvorio bi mamu u zemunicu za kaznu.

Mama šuti, šta će. Ali oči govore - e sutra kad dragi tajo ode radit...biće tarabana. Tad još nisu postojali hrabri telefoni.

20

srijeda

lipanj

2018

Čiča - miča 2

I "Snjeguljicu" su mi čitali, a i vama vjerujem. E ta mi je nešta straha natjerala u kosti.

Prvo saznaš da je nekoć davno postojala curica koja je bila najljepše biće koje je hodalo zemljom. E al da ne bude odma na početku sve kak treba, eto odma u startu zle maćehe koja je nije mogla živu vidjet. ( Pa ne razumiješ šta je maćeha, pa ti objašnjavaju da je to nekakva druga tatina žena koja u pričama uglavnom bude zlo i naopako, jer o čemu bi drugom priču mogli napisat neg da te isprestrave i da ništa ne ide kak treba ić ).
I kak curica raste, raste i njena ljepota, a ova zločesta krmača po cijele dane stoji pred špiglom i samo ispituje - ko je najljepši. ( Pa ne razumiješ kak špigl može uopće pričat, pa ti objasne da je to sam za potrebe priče, da svoj špigl u kupaoni moš do sudnjeg dana ispitivat i da neće ni beknut, upravo da mu priprijetiš i da ćeš ga razbit ). I onda osvane dan da špigl popizdi i kaže toj tamo maćehi - ajde razguli, Snjeguljica je ljepša od tebe.
Tu ta tamo maćeha zamrači i pošalje lovca da Snjeguljicu odvede duboko u šumu i da je ubije i donese joj njeno srce ko dokaz. ( Pa ne razumiješ šta znači ubit nekog i izvadit mu srce, pa kad ti objasne odma u startu skužiš da opet nema spavanja tri noći dok ne zaboraviš šta su ti objasnili ). Lovac pusti Snjeguljicu, al ubije srnu i izvadi njeno srce da odnese toj tamo maćehi jer joj mora nešta donest. ( Pa blejiš za mamom od Bambija, dok ti ne objasne da je bolje da je likno mamu od Bambija neg Snjeguljicu jer ona je glavni lik. Pa ti obrišu šmrklje i čitaju dalje ).
Snjeguljica onda nabaše na kućicu od patuljaka, gdje zatekne ne kreativni nered, nego nered kolosalnih razmjera, pa sve pospremi i skuva jelo i opere sav zmazani veš na ruke i prostre ga i onda zaspi. ( Tu već i bez pitanja kužiš da sve to tebe čeka ak si curica, sa i bez patuljaka ). E onda patuljci dopjevaju kući iz rudnika, sablazne se kad nađu sve pospremljeno i još skuvano, i momentalno odluče da im treba kućna pomoćnica ( dobro, u priči piše da su je silno zavoljeli al o tom - potom, biće su bili jako gladni a i dojadilo im prat veš. Moraju ti objasnit i šta je rudnik, jebiga, kad ne živiš u rudarskom mjestu. )
I to tak klapa dok ona zločesta sa početka priče u naletu dosade opet ne počne ispitivat špigl ko je najljepši, i glupi špigl se izlane da kak je Snjeguljica iza sedam brežuljaka kod sedam patuljaka i dalje najljepša. Pa se ona poružni do daske i krene sama riješit Snjeguljičino pitanje otrovanom jabukom. ( Pa ti objašnjavaju da jabuke nisu otrovne i da se ne moraš bojat; ja ih nisam jela mjesec dana, a i kasnije ih zaobilazila u širokom luku. )
Nađe Snjeguljicu, utrapi joj jabuku, ova zagrize i sruši se ko mrtva. Patuljci je nađu kad su dopjevali iz rudnika, pa je polože u stakleni lijes e da bi je mogli gledat. ( Pa ti objašnjavaju da ne postoji stakleni lijes, to je samo za potrebe priče, rudnik su ti već objasnili ). I onda se ničim izazvan pojavljuje princ, koji se zatelebači u mrtvu Snjeguljicu i navali ko bijesan - pa dajte mi je, pa dajte mi je. I oni jedva popuste, i on stakleni lijes na konja, i zapne taki traljav i smotan, njoj ispadne zalogaj jabuke iz grla, i ona se isto zatelebači, i uda se za princa i sve nemre bit sretnije neg šta je.

( Pa ti objašnjavaju da su ti već rekli kak stakleni lijes ne postoji pa se nemre ni stavit na konja, i da princ nije nastran i da nemreš oživjet kad jednom rokneš i da je sve to samo za potrebe priče. A ti znaš da opet nema spavanja, i nemreš im nikak objasnit da ti ne čitaju priče kad legneš u krevet, jer od svih tih detalja ne spavaš noćima. )

19

utorak

lipanj

2018

O smijehu

Nikada i nipošto nemojte odustati od svojih želja i snova, čak i onda kada se čine nedohvatljivima poput punog mjeseca u mlačnoj proljetnoj noći. Kada želite nešto dovoljno jako, onda se svemir tako posloži da iznenada vaša želja započinje svoje putovanje kroz stvarnost.

Život isprva gledate kroz ružičaste naočale, sve se čini bajkovito i prekrasno ( što život uistinu i jest, kada ga tako posložimo ). S vremenom se ta ružičasta silina pretvori u sivilo, ponekad i u teške udarce koje onda treba znati izdržati najbolje što znate. Ja sam sve udarce preživjela i proživjela uspravno, stojeći čvrsto na nogama, zahvaljujući dvjema stvarima koje su moje najjače oružje - smijehu i riječima. Smijeh sam doista koristila puno duže i puno češće ( oni koji me dobro poznaju navikli su na moj smijeh kao nešto sasvim normalno ), riječi obojene smijehom koristim tek odnedavno.

Kako najlakše podnijeti udarce? Vrlo je jednostavno; stvorite i imajte ladicu koja je dostupna samo vama, i u nju zatvorite sve svoje demone, ne dajući im da izlaze van. Naravno da će oni ponekad pokušati izaći iz ladice u koju ste ih zatvorili, najčešće izazvani nekim mirisom ili zvucima ili mjestima na kojima ćete biti. Duboko udahnite, razvucite najljepši osmijeh koji imate i vratite ih natrag, u tamu ladice iz koje su izvirili u nadi da ćete ih pustiti na svjetlost.

I ja je imam. Nastojim je ne otvarati, osim kad unutra moram pospremiti nekog novog demona. Usput primijetim da su oni, koji su dugo boravili zatvoreni, pomalo izblijedili i da nemaju više onu razarajuću snagu kojom su me uništavali; od nekih je ostao tek pomalo gorak okus u ustima i ružno sjećanje blijedo poput prastare crno - bijele fotografije. A sve zahvaljujući smijehu, koji me održao kroz sve ove godine.

Kad mi je bilo najteže, nisu me grlili drugi ljudi; činio je to moj smijeh, vraćajući me u život. Beskrajno sam mu zahvalna na svakom zagrljaju.

18

ponedjeljak

lipanj

2018

Lektira 3

Ajmo opet malo lektirnih skazanja i prikazanja. Valja se ponekad prisjetit čime su nas maltretirali u ranoj mladosti, dok nije bilo Gugla i mogućnosti da se lektira prepiše s nekih tamo stranica koje se time bave.

Ovaj put počeću bez velikih ljubavnih uzdisaja. Neka ovo poglavlje otvori Don Kihot.
Kodno ime: Bljedoliki jahač. Čega se i taj njegov konj naduro, a sve u svrhu dokazivanja hrabrosti i koječega drugog. Zapravo je trebalo možda napisat drugu knjigu o traumama i strahovima jadnog Rosinanta, kojeg je njegov vlasnik kad ga prebaci tjero u nemoguće misije.
Al pustimo sad Rosinanta, Don Kihot je tema romana. Negdje sam pročitala da je ideja djela kak srčanost i plemenitost čine ljude junacima. Taj koji je postavio tu tezu luđi je od samog Don Kihota. Ideja djela je – nemojte čitat knjige o vitezovima i njihovim podvizima, jer ćete prošvikat do te mjere da ćete jurišat na vjetrenjače misleć da napadate divove. Vitezom ga je proglasio neki gostioničar, nije imo ko drugi obavit taj svečani čin. Obzirom da je moro imat i ljepoticu čiju čast će putem branit, odabro je djevojku u koju je nekad bio zaljubljen i nadjeo joj ime Dulcineja od Tobosa. Šta sve taj nije probavo, usput se nadobivajuć batina sam takvih. Branio je Dulcinejinu čast pred trgovcima, pa ga zbacio konj i još ga sluga nabatino. Napadajuć vjetrenjače letio je prosto zrakom skupa s jadnim Rosinantom. Napo stado ovaca misleć da je to silna vojska, pa ga pastiri gađali kamenjem i izbili mu par zuba. Naganjo po polju povorku koja je nosila mrtvaca. Kad je konačno vidio onu koju je zvao Dulcineja učinila mu se grozno ružnom, pa je proširio piču da ju je začaro zli čarobnjak. Ma nema šta nije radio, a sve da dokaže svoju srčanost. Da nije bilo njegovog vjernog štitonoše, Sanča Panse, ubilo bi ga odma nakon dvadesetpet stranica. Tak da...ne čitajte viteške romane, bježite od toga ko vrag od tamjana.

Velikih ljubavnih uzdisaja mora bit, to već znate. Pa nek ovaj put uzdiše France Prešeren.
Kodno ime: Žilorezni detektiv 2 ( prvi je Petrarca, tog se valjda sjećate ). I Slovenac se, poput svog talijanskog prethodnika zatelebačio u sedamnajstgodišnju Juliju do te mjere da je piso ko mahnit o svojoj čežnji i ljubavi, i nasto je Sonetni vijenac. Ovaj je išo tak daleko da početna slova čitana odozgo prema dolje daju ime i prezime njegove voljene. Ja sad ne znam jesu takvi frajeri danas izumrla vrsta, al kad to sve pročitam sve mi slabo dolazi od tolke ljubavi. Nigdje nisam uspjela naletit na podatak jel i on iz grmlja i tuđih bašči vrebo Juliju, al pretpostavljam da je. Pa moro ju je vidjet da ima za čim patit i onda pisat do koje doba noći, jel tako? Obzirom da je Julija bila bogatunka, sigurno je i on ko Petrarca vrebo riskirajuć ugrize pasa i kupljenje krpelja po živicama i svaštanešta. A sve samo da je vidi. Ljubav je zbilja i nagrada i kazna onome ko tak ludo voli.

17

nedjelja

lipanj

2018

Bucin uspon i pad

Buco je bio prekrasan, debeli žuti mačak kojeg sam dobila od jedne frendice dok je bio skroz malen, i pokazalo se da nismo mogli odabrati bolje ime. Mislim da je imao nekih desetak kila, bio je lijen ko ponjava i nisam ga u životu vidjela da je potrčao. Lovljenje miševa neću ni spominjat, taj miša ni na slici nije vidio.

Jedne zgode nema Buce kući cijeli dan, panika je, jer on rijetko ode iz dvorišta. Zovem ja njega, i čujem njegovo lijeno "mijau" al negdje visoko. Zjevačim po živici - nema ga, po magnoliji - nema ga. Kadli bezveze pogledam prema ruševnoj autoradionici ( ratna ostavština ), a Buco sjedi ni manje ni više nego na dimnjaku. Meni zlo; kak da dođem do njega, mili Bože? Nema šanse da se ja penjem gore, stepenice su zapravo metalna konstrukcija bez gazišta, mogu jedino slomit vrat. Kad čujem ja kod susjede našeg dimnjačara, ne bilo mi teško pređem k njoj, pitam ga - jel može jedna hitna intervencija na dimnjaku? Kaže može, evo saću ja sam da očistim ovdje. Reko ne treba čistit, mačak je malo neoprezno završio na dimnjaku. Kaže on kak mislite na dimnjaku, reko za mnom pa ćeš vidjet. Pokažem mu gdje blesan sjedi, kaže on pa probaću se popet, ne znam hoću moć al probaću.
Očistio on kod susjede, eto ga, popne se po tim nazovi stepenicama, dođe skroz gore, stavio rukavice, i polako - micmic, dođi meni, i blesavi Buco zakorači i bubne unutra u dimnjak. Ja bez teksta, dimnjačar u šoku, naviri se unutra i kaže - ma izvuće se on, dimnjak je izvana obzidan fasadnom ciglom, evo se drži micek šapama za cigle unutra. Ode dimnjačar, ja plačem, žao mi budale ( oni koji nisu vidjeli ne znaju da govorim o dimnjaku od šta ja znam jedno desetak metara visine ).

Kad za jedno sat vremena eto Buce, čađav i zasran, al čitav, amortiziralo valjda to pusto salo ateriranje kroz dimnjak, prede i muva se oko nogu i ravno pred frižider, traži naknadu za pretrpljeni strah. Nahranila ga i išla kupat, al bome se čuo na čađ još par dana. I nije dugo odlazio na onu stranu, biće se isprestravio al skroz.



( Buco u punom sjaju i ja)

16

subota

lipanj

2018

I sve je super, i sve je za pet...

I krenulo je ludilo koje će trajat sve do polovice sedmog mjeseca. Šta znači da imate mjesec dana za radit sve ono šta vam padne na pamet, jer vaš ispaćeni životni suputnik neće primjećivat ništa osim teve ekrana. To uopće nije tak loše; možete promijenit boju kose, kupit par novih haljina, kuvat za ručak sve ono šta inače ne bi pojeo ni da mu prislonite dugu devetku na čelo - ništa primijetit neće. Samo daljinski u ruke i udri štračit po rezultatima i kladioničarskim teletekst stranicama i iščekivanje utakmica.

E sad...bed je ak vi baš i ne volite nogomet pa bi radije gledale Istambulsku nevjestu il Teoriju velikog praska il štajaznamvećšta bi gledale, a imate samo jedan teve. Jer daljinski mu otet ne bi mogli ni najelitniji američki marinci. Tak da idućih mjesec dana možete radit sve šta poželite, jedino nemrete prismrdit teveu. Pa sukladno tome, evo nekih općih naputaka za ponašanje tijekom trajanja svjeckog nogometnog prvenstva.

1. uvijek imajte na pameti da on svo teoretsko znanje o nogometu ima pod noktom od malog prsta; za njega su najveći treneri svih vremena luzeri, pa nemojte uopće pokušat ulazit u raspravu bilo koje vrste a pogotovo kad se radi o sastavu i taktici igre naše repke, jer je Dalić za njega hlebinski naivac i pojma nema al baš o ničemu vezanom za nogomet
2. nemojte ga ni pokušavat prekinut u gledanju utakmice, ni da kuća gori; pokupite vrednije stvari i dokumente, pozovite vatrogasce i izađite iz stambenog objekta, on će vjerojatno izać kad dim bude tolko gust da ne bude vidio ekran
3. pripremite na vrijeme zalihe tableta za bolove, jer u slučaju lošeg rezultata vjerojatno će uz alkoholne pripravke popit i zalihu jabučnog octa, šta u konačnici rezultira jezivom glavoboljom drugi dan ( ni to nije loše, bar neće prepričavat šta su sve ispromašivali a da je on bio tamo blablabla; ak ima problema sa srcem, nemojte ostat bez nitroglicerina i konkor tableta, ak mu pozli da možete reagirat dok stigne hitna; trebaće mu možda i septolete za grlo jer će bit promuknut sve do iduće tekme )
4. ak već gledate s njim tekmu, ni pod koju cijenu nemojte ulazit u debatu oko taktičkih poteza bilo obrane, bilo napada; razjariće se tolko da ćete se namrtvo posvađat i neće nijedno skužit da je pao gol il završila utakmica dok traje verbalni delikt
5. ak vam je teve ( a sigurno je ) pokopčan u produžni kabel - znate ono, teve pa pojačalo i antena pa ovo pa ono - zamotajte isti ručnikom, kad počne izbliza pljuvat po teveu da ne izazove kratki spoj ak pljune u kabel, jer ko zna jel imate rezervnih osigurača i jel uopće sigurno da takav razjaren čačka po struji, moraćete opet zvat hitnu ak ga bubne ista
6. ne hodajte ni blizu tevea, jer kakve ste sreće sudiće penal il zabit gol baš kad krenete nešt dohvatit pa mu zaklonite pogled, i eto opet larme i pljuvanja i mogućeg strujnog udara
7. iz istih razloga natrpajte mu na stol sve šta bi mu moglo zatrebat - pivu, čips, kekse, rezervnu kutiju cigara i upaljač, rezervne šlape kojima će gađat teve, mobilni uređaj da može u očaju zvat nekog od frendova da ga pita jel vidio šta je kreten od suca sviro ko ofsajd prije tri minute; tablete nemojte stavljat na stol da ih ne požvaće umjesto bombona tak izbezumljen, još ćete ga morat vozit na ispumpavanje želuca
8. kad završi utakmica, ak niste dovoljno pametne da već spavate, otrpite kak god znate stručni komentar koji će imat, jer će mu to olakšat duševne boli ( u tu svrhu ne bi bilo loše da mu na poluvremenu ubacite u čašu nešt za smirenje pa će zaspat ko klada možda čak i prije neg šta sudac odsvira kraj )
9. navijačke majice moraju bit na raspolaganju od nula do dvadesetčetri, to valjda ne treba ni napominjat; budite sretne ak nije sklon ostalim navijačkim rekvizitima tipa onih škrebetaljki šta stvaraju nesnosnu buku il bengalkama, jer eto opet posla za hitnu i vatrogasce
10. najbolje bi se bilo udaljit iz kuće na mjesec dana, al kud ćeš kad moraš ić radit i pazit da ne zapali kuću il ga ne ubije već spomenuta struja, pa se naoružajte debelim strpljenjem i nastojte ostat sabrane ak izbije krizna situacija.


( fotka - germanijak )

15

petak

lipanj

2018

Kad se ja fotkam

Čitam kak je neka manekenka pronađena mrtva, navodno pala s dvadesetog na šesti kat. Štaš, potroši se svašta na tulumima pa božemeoprosti bude i sklizavo; žao mi je njene mladosti.

Al ne muči mene to. Tekst prati hrpa što selfija, što fotki. Pa ja ne znam kak samo uspiju te curice istovremeno se nariktat, okinut, i još ispast ko za naslovnicu? Ja imam strašnih problema kad recimo mi dođe da promijenim profilnu sliku.
Prvo prevrnem cijeli ormar dok nađem šta bi mogla obuć; ovo demode, ovo za krečenje il slaganje drva, ovo prešareno, ovo preozbiljno, ovo za plažu, ovo ne znam jel moje - nisam u životu ni vidjela a kamoli obukla na sebe. Kad jedva nađem šta bi obukla e onda je tek šouprogram. Kud sjest? Kak god probam stalno nešt smeta, il teve, il kamin, il prozor, il vrata.
Jedva nađem pogodnu lokaciju, pa onda probavaj široki dijapazon facijalnih izraza; osmijeh širok šor ledina da se vide i krajnici, osmijeh Mona Lize, osmijeh ko da sam se najela, osmijeh ko da sam gladna; ozbiljna skroz, ozbilljna napola, mrtva ozbiljna. Ne valja nijedan, pa sam već i umorna i živčana od tolkog nariktavanja i čvaljenja. Pa zapalim da se zeru smirim i obrišem četrdesettri fotke koje nisu al baš za ništa.
Pa ispočetka. Lijevi profil, desni profil, ajnfah. Ruka utrnuta ko da sam u predinfarktnom stanju. Kad i uspijem podesit izraz lica, uhvatim sa strane recimo odsjaj tevea u prozoru il mi Boni uleti repom u kadar. Pa opet zapalim i obrišem još sedmdesetdvije fotke koje bi mogle poslužit jedino za plašit djecu da pojedu sve iz tanjura. Već vrlo, vrlo nadrndana konačno uspijem se nekak nariktat da je sve onak bar donekle normalno, pružam prst da ću okinut...jebiga zvoni mobilni uređaj, prekid fotošutinga jer moram il prihvatit il odbit poziv ( a zove frendica da pita jesam doma popodne, treba me nešta ).
Reko jesam, mogla si zvat deset sekundi kasnije da završim poso od krucijalne važnosti.
Pa šta radiš.
Pa pokušavam se pofotkat da promijenim profilnu sliku, još od jutros.
Pa čim se fotkaš.
Pa čekićem i dlijetom, šta me pitaš gluposti, mobitelom se fotkam.
Pa kak ti treba tolko vremena.
Gle ne znam, biće sam antitalent. Uglavnom popodne sam doma, dođi i usput me pofotkaj.
Može.
Ja sva sretna, ne moram se više patit. Čekam budalu, popila kavu, nema nje niotkud. Zovem, pa gdje si ti? Jel dolaziš il ne?
Joj oćeš se jako ljutit, nemrem sad al nikako, odštopavam sudoper.

Ja bijesna ko ris. Uzmem mobilni uređaj, sjednem, nariktam se i gle čuda - fotka ko avion. Znači treba bit nadrkan kad radiš selfije. Pa da znate za ubuduće, ak vam bude priša pozirat sam sebi.

14

četvrtak

lipanj

2018

Alzo, milostiva...

Dugo nisam pisala lektirni podsjetnik. Mislim, nije ovo klasična lektira, al ko nije barem film pogledo ne razgovaram s njim do daljnjega.

Pa ću ispisat kratki ekspoze o "Dnevniku malog Perice", iz kojeg je nasto kultni film "Tko pjeva zlo ne misli". Znate kak to ide - ženski lik plus muški lik koji nose radnju. Ajmo krenut s Anom Šafranek.
E to je bila neviđena žena. I domaćica, i namiguša, i pjevačica, i šta god ti može past na pamet. Udana za Franju Šafraneka, koji je furt euforičan oko Abesinije i Mandžurije, sve zalijevano dobrim gemištom. Ana prek dana kuva, briše prašinu ( i to ofrlje, prema mišljenju rođene sestre ), prostire veš, isprobava oprave pred ogledalom, a navečer uglavnom špota Franju koji se od Žnidaršića uredno vraća u polupokretnom stanju, pa kad ga na jedvitu muku strpa u krevet čita ljubavne romane s predumišljajem, uzdišući nad svojom zlom kobi. I u tom i takvom stanju kod Svete Ane upoznaje Njegovo Visočanstvo gospona Fulira, koji daje sve od sebe da je šta prije obrlati i smota. Usput dosta i pjevaju, šta u duetu, šta praćeni Franjinim basiranjem i sestrinim revanjem. Sve Franjine pokušaje da Fulira namjesti njenoj sestri, staroj curi, dočekuje na nož, a sve kulminira kad se Franjo zapije s Fulirom i zatekne ih in flagranti u valjda petnajstom povratku s vecea ( dobro, u nevinom zagljaju al...). Sve je dobro šta se dobro svrši; Fulir na kraju ženi Aninu sestru, al već u kočiji dok se voze sa vjenčanja šlajdra koljenom po Ani, koja trepće okicama i pravi se grbava. Šta će drugo.

A gospon Fulir...e to je maher. On naime manirima najvećeg zavodnika koristi sva raspoloživa sredstva da bi oborio Anu na leđa. Fotografira, pjeva, uzdiše poput Romea, stoički podnosi pjevanje i predavanja njenog muža o svekolikom rješenju svih svjetskih kriza, ko hobotnica pušta pipke čim mu se ukaže ma i najmanja prilika nebil se dočepo Ane. Ne uspijeva, unatoč svim naporima, al zato oženi njenu sestru koja na banki ima poveću svotu para. Nastavak svako može složit u glavi; koliko je bilo moguće da Fulir smuva Anu nakon šta je posto član obitelji? Ovisi koliko ste maštoviti i skloni skandalu onog vremena.

Meni osobno, jedna od najdražih scena je kad Fulir ruča šarane, pa pokriva usta i vadi riblje kosti iz istih; kad završi s jelom, izgovara "Alzo milostiva, šarani su bili komilfo" brišući se ubrusom. Ne znam zašto baš ta; možda jedino i isključivo zbog glume besmrtnog Relje Bašića koji je za mene bio i ostao jedini mogući Fulir.






13

srijeda

lipanj

2018

Lipi s ljubavlju

Neki dan su posjekli lipu na fihplacu ( za neupućene, govorim o mjestu na kojem je nekoć davno bio stočni sajam, a naziv se zadržao do današnjih dana ). U rano jutro puno sunca trusio se zlaćani prah sa raskoši njene krošnje dok su nemilosrdno odsijecali njene grane, zelene i procvjetane i pune života. Toliko je zanosno mirisala, unatoč smrti koju je proživljavala, unatoč agoniji koja je označila njen kraj.

Ja silno volim lipe. Oduvijek. Kada procvatu, donose blisku toplinu ljeta i ispune moj mali gradić svojim opojnim mirisom. Mene uvijek tako neke sitnice, neki mirisi vrate u davno prošle dane. Tog jutra sam udisala opojni miris lipe koju su sjekli i sjetila se kako me tata često znao voziti na biciklu. Imao je stari crni Rogov bicikl, sa malenom sjedalicom naprijed, i na prve znake topline i nadolazećeg ljeta često smo na biciklu nas dvoje skitali, uglavnom preko fihplaca pa kraj stare tvornice prema parku i do Behadinove slastičarne, da se ja obezbijedim kojom kuglom sladoleda; pa dalje opet krug do stare tvornice i na nasip, sve do tete Marije.
Cijelim putem, posebno u parku i na nasipu, miris je bio toliko intenzivan, slatkast i opojan da nisi mogao a da ne udišeš punim plućima tu ljepotu. Kroz grane se na suncu trusio zlatni prah kada bi neka ptičica sletjela na stablo, i činilo se da se stvara zlatna aura prepuna ljepote i mirisa. Nisam znala da mirišu lipe; samo sam udisala tu divotu i mislila - pa toga nema nigdje, samo ovdje tako miriši prije nego stigne ljeto.
Kad sam već malo porasla, pitala sam ga - što to miriši i kako to da nigdje ne osjetim takav miris. Nasmijao se i rekao - Majo, to su lipe. Puno ih ima, i sada su u punom cvatu, zato tako miriše.

Njega već dugo nema; predugo. Svakog lipnja sjetim se naših vožnji, neizbježno, jer cijeli grad toliko miriši da je nemoguće izbjeći sjećanje. Tog jutra me sjećanje prilično i rastužilo, jer jedna od lipa na fihplacu više nikada neće cvjetati i mirisati. Isto kao što ni mene više nitko neće voziti na biciklu, barem ne sa toliko ljubavi.

( fotka - naša Ilirka u parku, by TZ Petrinja, jer nisam uspjela pronaći svoje fotke lipa baš sa fihplaca )

12

utorak

lipanj

2018

Knedli u pari

Jel postoji itko među vama, a da ne voli jest knedle sa šljivama? ( Iskreno, nisam lako potkupljiva , al knedlama sa šljivama il još bolje marelicama bi se uz vrlo malo razmišljanja dala potkupit ).

Moja baka je petkom, kad je bilo zrelih šljiva, uvijek za ručak kuhala paradajz juhu s rižom i knedle sa šljivama. To sam volila više od ičeg na svijetu. Doista, nije prezasitno, nemreš toga pojest ne znam koliko jer je slatko, al to mi je bio omiljeni ručak.
Kad sam počela kuhat, knedle sam radila svako malo; do tad je već izmislilo kištru za duboko pa se moglo i zamrznut šljive i napravit knedle kad ti se prohtije. I jedne zgode prijeli se meni knedli, nema druge neg guli krumpir, skuvaj ga, stemfaj, zamijesi krumpirovo tijesto, zbandažiraj šljive unutra ( u onaj savršeni okrugli prekrasni kuglić ) i stavi kuhat. Mislim gle, ima s tim i posla ( a meni i inače kuhinja kad nešta mijesim izgleda ko da je neko prosuo barem pola kile brašna po podu, uvijek nekim čudom ima brašna al svuda ).
I zakipila voda, bubnula ja knedle kuhat i izašla na dvorište očistit snijeg ( rekli smo da se šljive i zamrzava za konzumaciju zimi, jel tako ). Ko brzinski ću ja to, za par minuta. Kad zove susjeda od preko puta, čula da stružem lopatom po dvorištu; naime, žena pala pred svojom rođenom drvarnom i nemre se dić, pa bil ja došla da je pripodignem. Bi naravno, kak ja ne bi. Pređem prek ceste, jebiga vrata zaključana kod nje, do ključa nemremo jer žena leži vani na poledici; pa se popni prek ograde, dokliži do nje, podigni je ( ništ joj nije bilo, meni je jer je bila možda zeru teška ) pa je odvuci do ulaza u kuću jer je boli kuk. Pa tresi snijeg sa njenih cipela, pa tresi snijeg sa svojih cipela. Pa je dotegli do trosjeda. Pa nazovi njenu kćer ( jebemti fiksni telefon i traženje broja po imeniku jer ga vražja baba nije znala napamet ) e da bi došla obić izubijanu mater. Pa kad sam već tu bil pogledala u kamin i natrpala. Bi, naravno. E da, možda i koje drvo kad bi donijela, prazna je kištra s drvima. Pa vamotamo, zadržala se ja tu onak...prilično.
I najednom misao kroz glavu - jebate pa meni kipe knedli doma. Tu ja jurišno kući...a imam šta i zateć. Viseća kuhinja mokra ko da ju je kantom vode polilo, kuhinja puna pare, a od knedla nema ni k. Tijesto od knedla se raskuvalo, a napuhane šljive plivaju po tri i pol kapi vode na dnu ranjgle. Ajmo s tim van da se oladi pa u smeće, šta drugo.

Za ručak bila paradajz juha i kobasice ( mislim, nije da se žalim na jelovnik, al došlo mi je da opet pređem susjedi i ko slučajno je srušim kad me isprati do vrata, nebil joj puklo nešta ovaj put u padu, da naplatim moje knedle i čišćenje cijele kuhinje; nisam išla, sigurno se ne bi ni digla da mi otvori uslijed strašnih bolova ).
S knedlima sam se zabavljala za par dana, dok sam prizaboravila na eksces.



( e ovo je savršenstvo; fotka s Interneta)

11

ponedjeljak

lipanj

2018

Čiča - miča

Jesu i vama čitali "Crvenkapicu" dok ste bili mali? Ajme šta sam se ja stravila od tih priča, prestrašno.

Ko prvo, kakva to mater natrpa košaru koječega pa nek dijete to tegli bolesnoj baki, koja od svih mjesta na svijetu mora živjet baš usred šumetine? Pa joj onak usput kaže - nemoj nikud skretat sa šumske staze, da te ne bi dovatio vuk. Šta onda sama nije nosila baki te budaleštine ( al dobro...da je mater krenula kroz šumu, ko zna kakve bi se stvari izdešavale, neprikladne dječjoj priči, pa onda bolje ni ne postavljat takva pitanja ).
Ko drugo, kak je vuk znao kroz kud će Crvenkapica proć i da baš taj dan nosi baki kolače i meso i svaštanešta? To znači da je imo službu obavještavanja i uzbunjivanja, koja se u priči uopće ne spominje. Ko slučajno je nabaso baš tuda, moš mislit.
Ko treće, jeste vi ikad vidjeli vuka u zoološkom vrtu? Jel zna pričat? Mislim, jel vas šta pito, tipa - daj mi baci neki sendvić il čips il tak nešta. U "Crvenkapici" je verglo ko navijen - te kud ideš, pa šta nosiš, pa jel baka jako bolesna, pa gdje joj je kuća...a da ne pričam o tome da je zdimio prečicom, sjebo - to jest proguto baku, obuko bakinu spavaćicu i legno u krevet da dočeka Crvenkapicu. Pa vuk je zapravo bio transvestit.
Ko četvrto, Crvenkapica je izgleda jako rijetko bila kod bake kad joj nije bila sumnjiva vučja njuška koja je virila iz spavaćice. Šta je mislila, da baka ima hormonalni poremećaj pa je odlakavila naglo otkad ju je zadnji put vidila? I umjesto da opali baku košarom u njušku ( šta bi bilo jedino logično čim je prišla krevetu ) ona ide ispitivat za oči, za uši, za zube, i dlakava lažna baka je proguta u vidu čajnog kolutića.
Ko peto, umjesto da skine spavaćicu i ode s mjesta zločina, vuk ostane malo odmorit i zahrče ko da nije spavo tjedan dana. Šta je u konačnici dovelo do toga da ga čuje lovac, koji mu je rasporio trbušinu i pomogo baki i Crvenkapici da izađu van. Ostale žive i prošle u komadu vuku kroz laloke i jednjak; valjda nije imo dosta želučane kiseline da ih počne razgrađivat, šta li.
Ko šesto, bacilo vuka u bunar. Ne znam samo kak je baka poslije pila vodu? Išla taka bolesna na potok il kod prvog susjeda, četrnajst kilometara dalje? Jel taj ko je piso priču ikad čuo za higijenski minimum i sanitarnu ispravnost vode?

Uglavnom, ja poslije čitanja il prepričavanja "Crvenkapice" nisam mogla zaspat do pred jutro. A baki nisam išla danima poslije čitanja, iako je živjela u kući pored.
Šta znaš otkud može banut vuk.



( na fotki - ilustrativni vuk i obučen, al ne u spavaćicu)

10

nedjelja

lipanj

2018

Kupaonski prizor

Zahodsko-kupaonski ekscesi, pardon selfiji se nastavljaju.

Ono šta prvo moram primijetit je da se keramičar koji je postavljo pločice ispatio ko vrag, daj pogledajte kak su malečke te pločice na zidu; a fugiranje - božemesačuvaj, za ljude čeličnih živaca.
Dalje, svo to željezo po kadi je biće zadnji vrisak jakuzi tehnologije, kad legneš i postišćeš sve te gluparije baca te po kadi ko centrifuga vešmašine.

E sad, na fotki je neznatno vidljivo bajkovito biće u naglocrvenim gaćama i poluoklopljenom gornjem dijelu, zamaskiranih okica, blago naslonjeno na lavabo ( jer da se jače nasloni otpo bi lavabo sa zida, zajedno s pripadajućom odvodnom cijevi). I naslov je bajkovit - božica noći. Pa iako sam već pisala na ovu divnu temu, nemrem si pomoć a da se kratko ne osvrnem na božicu, koja bi golim rukama mogla ubit vepra il podić auto kod mehaničara.
Ljepota nije ni u mršavosti ni u pretilosti; ljepota je definitivno u oku promatrača, al kad te cura od 24 godine uči estetici i tome šta ženi treba bit važno i šta je lijepo... e pa padnu mi klapne, skroz. Jer eto treba volit svoje tijelo.
Pa voli ga, bejbe, al nemoj meni zagorčavat život svojim fotkama u crvenom vešu, jer je jedna tvoja noga teža od mene. Svi mi volimo svoje tijelo, al sestro ti si mazohist u ljubavi prema sebi, a sadist prema ostatku svijeta. Satra me šta fotkama, šta izjavama. Neko će reć - šta čitaš; pa iskače odasvud, još malo ću se bojat otvorit frižider da božica ne izleti iznutra, masna do lakata.

Jebate, otvoriš pogledat friške vijesti a ono... šouprogram u badecimeru, i to za laku noć.



( fotka by net.hr, a prizor viđen koncem travnja )

09

subota

lipanj

2018

Ćaćin rođendanski profil

Jučer je bio rođendan od Ćaće. Valjda ne moram objašnjavat ko je Ćaća?

Al ajde objasniću, za one koji eventualno nisu upoznati sa njegovim svijetlim likom i djelom. Dakle ovako.
Postoji podatak da je njegov djed bio ljekar, to će reć liječio travama jer doktora u ono vrijeme nije bilo ( ne piše jel skido uroke, moguće da je i to spadalo u ljekarsku djelatnost ). Ispaćeni otac bio je soboslikar i samouki vodoinstalater, navodno sklon flaši ( eto da je imo brkove imale bi i Dugobabe svog Ađu, mislim zbog struke, ovak ništa od tog bilo nije ). Pa je onda otišo ko gastarbajter u Njemačku, da kud bi drugud; ostavio ženu i sitnu dječicu da čekaju koju dojčmarku usred Splita.
Dakle znakovito je da je Ćaća već genetski bio predodređen da i liječi i mulja i popravlja, čega se i primio jer je studiro bogosloviju pa filozofiju pa komparativnu književnost, i brzo je skužio da od tog nema sreće pa se primio politike - oću reć spomenutog liječenja i muljanja i popravljanja svekolikog stanja u lijepoj našoj. ( Srećom nije uspio dovršit sve tri djelatnosti, ko zna gdje bi ja sad ovo pisala da je nastavio djelovat ko antibiotik širokog spektra diljem jedine mu domovine. )
Ćaća je zapravo trebo ić za urara; to bi bio zanat ko stvoren za njega. Voli satove više neg samog sebe. Svaki dan bi mogo drugi nosit na ruci kolko ih ima; jedino kukavicu nije nigdje spominjalo, al ja sam sigurna da i nju ima negdje u podrumu e da bi tu i tamo pogledo kak kuka. Nezgodno je tolki sat nosit na ruci, jedino možda oko vrata, al bilo bi ružno vidit, pa je onda nosio uglavnom ove ručne modele. I da je završio urarski zanat, bio bi najsretniji čovjek na svijetu jer bi nonstop bio među kazaljkama i tim finim mehanizmima.
Ćaća je volio i umjetnine. Jako. Šta je i normalno, pa neće na zidu držat recimo "Djevojku s lutnjom" sa nekadašnje Kraševe bombonjere; šta bi mu žena pomislila da je to objesio u recimo šlafcimer, da voli muzičarke ?
Ćaća je volio i pare. Jako. Pa kad je počelo izlazit sve mic po mic na površinu, ispalo stvarno ko da su elijeni došli na zemlju brodom i usisali pare. Šta je čak i moguće; pa najveći umovi tvrde da život postoji i van Zemlje. I kak onda ne vjerovat Ćaći kad kaže da se to desilo?

Dakle, nadam se da je za rođić dobio tortu u obliku Roleksa. Jer on to zaslužuje. Voli čuke, pa to ti je.



08

petak

lipanj

2018

Porodno - postporodni dernek

Gdje smo ono stali apropo trudnoća i poroda?

Dakle, nakon što primarijus skupa sa silesijom doktora i specijalizanata na jedvite jade privede porod kraju kreće pravi urnebes. Ak si te sreće da te razrežu, e onda te pokrpaju ( naravno, opet u prisustvu specijalizanata; šta će djeca, moraju se naučit radit, pa eto šta ne bi tebe gledali raščeperenu na galgama dok te krpaju na najnezgodnijem mjestu ) pa onda ležiš na kolicima dva sata, i za to vrijeme te ko god prođe prodrma - ne spavat, ajmo ostat budna. Pa kad prođu ta dva sata iskrcavanje u krevet, gdje odmah skužiš da se sve ohladilo i da boli ko sam vrag. Pa ti dođe da, kad izađeš iz bolnice, ubiješ sve one koji su ti govorili - ma nije to ništa strašno, ko da ideš na zahod, malo se napneš i gotovo ( jebeš zahod na kojem se napinješ šesnajst sati ).
Kad smo već kod zahoda, e to je tek kalvarija, jer kad dođe vrijeme da nakon par dana istrpaš sve ono što si pojela...moliš Boga da te uzme sebi; rana boli ko vrag, napet se ne smiješ ni u ludilu, i proklinješ dan kad si ti osobno ugledala ovaj svijet. Pa borba s dojenjem, i to boli ko sam vrag, barem ispočetka; još ako se upale drugarice...pa svi puni pametnih savjeta - meći ladne obloge, meći tople obloge, meći peršin ( a niko ne kaže jel list il korijen ), pij ovo, pij ono. Pa nemoj jest ništa osim par stvari jer sve živo napuhuje bebu ( a pojela bi živog čovjeka, bez pardona ). Pa nosaj malog kmekavca jer eto najbolje da je uz mater, ko pozna njen dodir, dok ispaćeni otac sedmi dan u nizu zalijeva dolazak djeteta na svijet, jer ko će drugi, majka je zauzeta dojenjem, izdajanjem, nosanjem i smirivanjem djeteta, šepanjem do zahoda i psovanjem na istom.

Osto je još carski rez. E pa u njemu carsko nema ništa.Te stavljaju kateter, te izvade litru krvi za kojekakve pretrage, te anesteziolog davi ( nekad se buduću majku uspavalo do daske; sad preferiraju spinalnu anesteziju, koja je jako zgodna ak bodu pet-šest puta e da bi se krenulo sa zahvatom, koji gledaš ko prijenos otvaranja olimpijskih igara i slušaš instrumente kak zvone ), te moliš Boga da ti ne ostave u trbuhu i instrumente i sestru instrumentarku, ko vuku u Crvenkapici. Prednost nad normalnim porodom je naravno to što nema pregledavanja od strane svog raspoloživog osoblja, uključujući i ložača i čistačice. Kad sve završi, stubekaju te u krevet, i po novome očekuju da čim otpusti anestezija presvlačiš i dižeš dijete ko da si ga našla na cesti, nema veze što ti je trbuh rasporen od do i vučeš i kateter i infuziju. Jer majka može sve - rasporenog trbuha dizat dijete, dočekat ispaćenog oca sa osmijehom Mona Lize ( nema veze što je još uvijek ošamućen od alkohola, ipak treba dostojno obilježit dolazak djeteta na svijet ), podnosit sestrama detaljno izvješće koliko je puta beba jela i koliko je puta presvučena...svaka je rodilja zapravo jedan neviđeni multipraktik. Apropo zahoda i dojenja - deja vu ko kod normalnog poroda, jedina je prednost što se može sjest ko normalan čovjek; e sad kak to izvest s tuferom na trbuhu i djetetom na rukama ( sigurno ste za vijeke upamtili da je djetetu najbolje da od nula do dvadesetčetri bude uz mater, ocu se ruke tresu jedno duže vrijeme od neprospavanih noći i popijenih zdravica ).
Pa sad vi recite da je porod pisofkejk.

Svoj ću porod opisat zasebno, to je trajalo duplo duže od najdužeg Kastrovog govora.

07

četvrtak

lipanj

2018

Inaugurejšn

Sjećate se vi one fotke kad su novoizabrani precjednik i njegova supružnica došli u posjetu starom precjedniku i njegovoj životnoj družici? Ma znate ona fotka na kojoj nova prva dama staroj prvoj dami daje poklon kupljen kod Tiffanya, a stara prva dama se drži koda ju je neko zalio kantom napoja? To mi je jedan od najdražih govora tijela i izraza lica ikad.

Prvo da iskažem svoju osupnutost njenim ponašanjem. Ak diplomiraš na Harvardu, onda nemreš kad ti dođe precjednik države i njegova gospoja na verandu kolutat očima i ponašat se ko da su oni na silu ušli u tvoje dvorište. On je izabran, narod je to htio i gle...što god ja ili bilo tko drugi mislili o njemu i gospoji, postoji određeni kodeks ponašanja koji je bivša prva dama ne prekršila, nego pomela s verande. Prava visokoobrazovana dama NIKADA ne bi to tak odradila; obukla bi najskuplju opravu, razvukla najblistaviji osmijeh i dočekala ih tak da ne bi znali kud da udare od tolike ljubaznosti. I ostala bi velika; ovako - upitno. Ponijela se ko da joj je neko tačke smeća istreso na travnjak i namazo vrata drekom.
E sad malo o meni. Dakle da je mene obuklo u opravu kratkih rukava i salonke za bilo čiji doček il inauguraciju u siječnju mjesecu, mogli bi subito taj tren iskopat raku i priredit inauguracijski bal u vidu ukopa sa državničkim počastima. Ja bi majci izašla pred narod ubundana ko da prodajem grincajg na placu - podgaće, gaće, nadgaće, dvoje grilonke, turbotermo čarape, dve trenirke, oprava ak je uspiju navuć na potkošulju, dve majice i duksu, jakna od perja, vunena kapa i šal i rukavice. Pa nedajbože zabasrljat u tim prnjama, dizo bi me cijeli počasni vod s crne zemlje. A nedajbože ić na wc, pa to bi prnje bile mokre mokrijane dok bi ja svukla samo jaknu i podigla opravu. Znači u limuzini i obligatna rezervna debela roba za slučaj namakanja.
E onda u torbu zeru kuhanog vina u termosici, da se okrijepim i zgrijem dok se istrkeljaju svi ti veleumovi, i kad dođe krucijalni moment da pridržim Holy Bible, uzmem mikrofon i otpjevam štogod prikladno da bude veselije. To bi bila inauguracija.

Mog bi muža precjednika samo zbog mene biralo nonstop.



( fotka zguglana, nisam bila tamo)

06

srijeda

lipanj

2018

Il briši il blokiraj

Ajme šta ja volim dvije grupacije muške populacije koje šalju zahtjeve za prijateljstvo ženama na popularnoj društvenoj mreži. Pa bi se danas malo pozabavila sa obadvije, nećete mi zamjerit.

Prvi su lažna vojna lica, uglavnom se deklariraju ko Amerikanci, i eto baš bi rada proširit krug prijateljica pa udare baš na vaš profil. Sa fotke uglavnom gleda general sa tolko odlikovanja da pomisliš da je sudjelovo u svim bitkama od iskrcavanja na Normandiju naovamo. Kad istu tu sliku ubaciš u Gugl tražilicu, e onda ti izbaci pravog generala s pravim imenom, pa ti dođe da lažnjaku jebeš sve po spisku, jer ni ti na profilu nemaš sliku Šeron Stoun neg svoju rođenu. Al si dovoljno pametna da ne petljaš s budalom, nego obrišeš zahtjev moleć Boga da ti se javi Kolin Pauel idući put, jer njega ne moraš ubacivat u tražilicu. Problem je šta ne stavljaju njegovu sliku, njega se provali u roku subito sad.

Drugi su mladići dovoljno stari da im budeš ajmo reć teta, da ne koristimo riječ mama. Jer eto i oni bi rada proširit krug prijateljica pa udare isto baš na vaš profil. Pa najviše pet minuta nakon šta prihvatite zahtjev ( a prihvatite jer imate neke zajedničke prijatelje ) eto poruke - bok, šta radiš? Ignorirate jer vam se ne da pisat da kuvate ručak za sutra. Za pet minuta stiže druga poruka - jel pedikiraš noge? Ignorirate jer vam nije jasno da neko uopće može posumnjat u kvalitetu vaše pedikure. Za pet minuta eto opet poruke - jel da te brišem il ćeš se javit? Onda ga obrišete i blokirate, prvo zato šta vam se al nikako ne da objašnjavat tamo nekom da ste u menopauzi pa vam smeta šta telefon non-stop zvrnda i ide vam na živce naskroz.

I još nešta - ovo na slici je ofcir i džentlmen, ak od njega stigne zahtjev isto ćete ga morat brisat. Fotka je stara tridesetšest (!!!! ) godina, ne dajte se zavarat bjelinom odore.

05

utorak

lipanj

2018

Što to bješe...

Ona je bezvremenska, najmoćnija, najsnažnija sila koja postoji. Može dušu u treptaju oka smrviti u prah i pepeo. Može donijeti čudesnu svjetlost ili mučni mrak, ovisno je li uzvraćena ili nije. Trenutak u kojem se dvije duše prepoznaju i zauvijek stope vrijedan je čekanja i bola.

Najopasnija je kada uistinu izazove bespovratne promjene, kada svojom snagom razbije čovjeka kao što divljina oluje razbija morske valove od stijenje. Taj istovremeni osjećaj silne čežnje,bespomoćnosti, želje za udisanjem tog čarobnog bića koje ti je zauvijek izmijenilo postojanje je neopisiv. Nema bijega i nema načina da se vratiš u kolotečinu, u poznatu sigurnost svakodnevice i svega poznatog. Postoji samo njena razorna silina i misli koje se neprekidno vraćaju na isto mjesto - tamo gdje su se susrele duše. Tamo gdje osim njih ništa drugo ni ne postoji. Nema veće čarolije od prepoznavanja bića koje te jednim pogledom može odvesti u nebeske visine ili srušiti u najdublji ponor. Neki tako nešto nikada ne oćute; je li to blagoslov ili prokletstvo pitanje je na koje je vrlo teško dati suvisli odgovor.

Nekad je glatka poput površine jezera, umirujuća i puna sigurnosti. Njome vole oni koji su zajedno proveli mnogo vremena. Može prijeći u rutinu, u dosadu, u učmalost nečega što je ranije bilo prepuno ljepote. Nema uzburkane strasti i muke kao u duše koja prolazi kroz vrata pakla; tek spoznaja da je netko tu i da ne izaziva ništa više od osjećaja sigurnosti. To može biti ugodno, ali i sasjeći poput dvosjeklog mača. Vrijedi li u jedinom vremenu koje ti je dano na ovom svijetu provesti godine u nekakvoj ( nazovimo to tako ) uljuljkanosti u mir onda kada se ugasi i onaj posljednji plamičak nekad moćnog plamena?

Nekad je vrlo posesivna, sebična i okrutna. Traži da se udovoljava samo njoj, da samo ona bude ta kojoj će se sve podrediti. Tada ne traje dugo; nagriza i proždire nešto što je obećavalo puno, i na kraju se ugasi i izblijedi poput lošeg akvarela, ostavljajući gorak okus u ustima. Nema toga tko bi izdržao i stoički podnosio takvo njeno lice; od tog se njenog obličja bježi glavom bez obzira.

No kakva god bila, bez nje ništa nema smisla. Biti bez nje jednako je patnji bez vode u najžarkijoj pustinji.
Bez ljubavi sve nestaje.

04

ponedjeljak

lipanj

2018

Sedma umjetnost II

Danas ćemo se opet malo posvetit filmu. Onome koji izaziva kataklizmu epskih razmjera.

Više kome spomenem da ću gledat "Mostove okruga Madison" nek me odma pljusne. Pa jel meni treba da gledam jedan te isti film po stočetrdesetosmi put i opet blejim i imam tlak ko zna koliki jer mi se ne da tražit tlakomjer, moram pratit da ne bi ovaj put ona ipak izašla iz auta na onu kišurinu.

Te jedva spakira muža i djecu na sajam, misli - e saću uživat sama ko duh, kadli nećeš ne. Eto njega s fotoaparatom, filmovima, pivom i cigarama, pa treba ga naputit kak da nađe most. Pa sjeda s njim u auto da ga ne ubije kakvo govedo u polju ak krivo skrene, pa eto kad je već strendžer ajde bil mu napravila i večeru. Bi komforno, šta ona ne bi, bolje neg da on jede sendvičine. Pa joj održi ekspoze o Africi i svačemnečem e da bi je impresioniro, i odjaši u noć. Ona brže ostavlja poruku na drugi most da bil možda i sutra večero, koda ima restoran.
Taman drugo jutro uvozi traktor u dvorište, zove šnelfotograf da kak on ne bi došo. Ona brže u dućan po novu opravu, pa nakon šta je iskoristio pravu svjetlost za fotke ajmo kod nje u kadu pa malo ples pa večera i ode mast u propast. Zatelebače se obadvoje, i nastaje determinirani kaos. Ovi će se vratit, on mora ić, ona ne zna ni jel pošla ni jel došla...
Pa kad se spakira pa svuče one koferčine niz stepenice pa ipak odluči ostat, a on ode...Pa kad krene ona strašna scena gdje on stoji na kiši ( dobro da nije šest bronhitisa dobio ) pa sjedne u auto i odlazi, a ona bleji u svom autu i na semaforu skoro iščupa kvaku jer opet ne zna jel pošla il je došla...
A ja na rubu moždanog udara, sa tri role toalet papira na stolu ( od toga jedna potrošena, dvije u rezervi da ne moram ić po zalihe dok je najnapetije ), popušila kutiju cigareta, kapci ko sarme, i svaki put mislim – e pa neću više gledat majke mi. Sad je dosta i mostova i fotografa i kiše i svega. I onda eto idu prikazat film po ko zna koji put, i ja opet gledam jer nemam pametnijeg posla i isto ne znam jesam pošla il sam došla.

Neću više gledat. Ende. Ak nije izašla stočetrdesetosam puta neće ni stočetrdesetdeveti.

03

nedjelja

lipanj

2018

Afera čvarci

Ajme kakav sam krasan ekspoze napisala o ljubavi, i krivi klik, i ode mast u propast. Sad sam ljuta i prenervozna da bi se probala sjetit kak sam to upakirala, pa ću vam prepričat čudnovatu zgodu koja me strefila jednom prilikom.

Naime, nekoć davno dok sam radila u firmi čije ime uopće neću spominjat interna je banka bila izdvojena od upravne zgrade u Gajevu ulicu ( tamo sam i spektakularno letjela niz sttepenice s kutijom virmana, tog se sjećate ). I desi se da je nas dvoje il troje, nebitno, išlo nešta odradit u upravnu zgradu zbog povećanog obima posla. Kad god se znala strefit takva situacija, nije mi bilo dražeg nego kad idem s gableca ponijet u jednom džepu dvije šnjite kruha pa proć kraj maslare i natrpat u drugi džep bijelog mantila čvaraka kolko može stat, pa se natovarit ko da nikad jela nisam.
I idem ja s gableca, kruh na gotovs, naguram čvaraka ful kolko stane, presretna jer je za gablec bio neki čušpajz. Pa mi ne da vrag mira i pomalo vadim čvarke i jedem. Pa mi fali kruha, pa natrpam i kruha i još čvaraka u usta, razmišljajuć kak bi bilo dobro da mi je pri ruci još i paradajza ( to volim jest više od ičega ). I u tom utrpavanju prehrambenih artikala u probavni sustav sudarim se na stepenicama s generalnim direktorom. Ja u šoku jer nemrem otvorit usta da kažem dobar dan, iscuriće mi čvarci iz gubice. On u šoku jer sam masna do lakata sa džepovima nabubrenim ko da nosim cigle u njima. I ništa, klimnem nekak samo glavom pazeć da ne izleti štagod čvaraka van, klimne i on glavom i ode. Kad za pet minuta, taman ja dovršila čvarke i zalijevam Deitom, zove mene voditelj odsjeka u kojem smo bili na ispomoći da nek dođem malo k njemu.
Ulazim ja, kaže on - tako i tako, zvao me sad direktor i pito da koja to mršava crvenokosa kratko ošišana ždere čvarke po stepenicama i da jel joj se nemre objasnit da ždere isključivo u kancelariji, kad već nije raspoložena za čušpajz. Reko - šta ću vam reć, zamirišali mi pa se nisam mogla suzdržat do kancelarije, pa sam možda malo pretjerala s količinom unešenom u laloke.( ma imala sam puna puncata usta, lice napuhano ko da trubu sviram jebote ). Kaže on - e pa suzdržavajte se, tak je mogo naić neki poslovni partner pa vas vidit.

Mislim si - e moj dečko, pa šta i da je naišo; bi ga ponudila da i on malo pojede il da ga osobno odvedem do maslare, pa da i on u džepove od sakoa natrpa čvaraka. Finijih nikad nije ni probo. Jedino je al baš falilo paradajza, i možda malo soli.

02

subota

lipanj

2018

Neodoljivo, za muškarce

Neki dan sam se raspisala na temu šta je ženama neodoljivo na muškarcima, naletila na dubokouman članak. E al u nastavku je stavilo i šta je muškarcima neodoljivo na ženama; pa šta ću, moram završit kad sam već načela temu. Brzo će bit gotovo, ima samo dvadeset stavki.

1. lijepo tijelo ( jel se možda neko čudi? ako se i čudi, odma prestat sa čuđenjem, pa to je jasno ko tablica množenja. jok, najprivlačnije im je kad žena kuva ajvar pa je sva zaflekana od paprika i gareža od špareta. moš mislit. )
2. dekolte ( eto. sad je stvar još jasnija. treba imat i dekolte, i još imat šta stavit u dekolte. koja nema, gurajte stare novine il hulahopke, šta ja znam šta bolje izgleda u dekolteu nagurano. samo se ne skidat, ni za ime Božje. )
3. smisao za humor ( e ovo već more komforno. šta će mu žena koja stalno blebeće o neplaćenim računima i svojim divnim rukotvorinama i pameti i ko zna čemu sve ne. bolje da se smije ko lud na brašno. )
4. veliki osmijeh ( e ovo može bit i problem. vi s malim ustima razvlačite ih kak god znate da osmijeh bude ko u Julije Roberts. kako ćete - ne znam; kontaktirajte autora članka, na upit ću proslijedit link. )
5. prihvaćanje njihova humora ( i ovo može bit problem, posebno ak je dosadan ko proljev i ak se jedino on smije svojim britkim pošalicama. uostalom, ak ne ide - ne ide. ko se još može na silu smijat, i to dok vas smrt ne rastavi. )
6. hulahopke i halteri ( ovo je urnebesno. da mi je vidjet ko još može stavit haltere na hulahopke, mila moja majko. dobro, brzo žena pisala pa se sjebala u koracima, mislila je valjda reć čarape i halteri. znači, sve one koje nose grilonke ko ja veći dio godine osuđene su na propast. )
7. slatki smiješak ( sad se već pitam koji je smisao ovog članka, da me napravi ludom?! pa reklo je veliki osmijeh, sad oće i slatki smiješak.. jel to znači da se treba ubit kolačima prije smijanja il šta? )
8. lijep miris ( to je ko nešto čudno? pa davno su prošla vremena kad nije bilo parfema na biranje. sad kupiš šta ti srce poželi. ako neće parfem, e pa nek miriši sapun. il šta već se može još mirisat. )
9. sposobnost da se smiju na svoj račun ( ide. mislim, većina to bolje radi na tuđi, al treba znat i svoju kožu prodat, po mogućnosti skupo ak se već mora prodavat. )
10. pouzdanost ( pa naravno da se mora moć oslonit na vas, šta vam je. neg na koga će, na sebe valjda? opće je poznato da su žene jake da same sebe prepadnu jakošću i svačimnečim. )
11. kratke suknje ( e sad mi se već malo možda vrti i u glavi. šeta me ko malog majmuna od robe do osmijeha preko osobnosti. pa kak da uopće nešt normalno i napišem kad me sastavlja sa svih strana? šta je reklo, suknje...ma nosite ih, nek lepršaju.)
12. čizme iznad koljena ( ajde fala Bogu pa se nastavlja s robom. obavezno ih kupit i nosit, vidite da je to mast hev. ne vidim svrhu, al ko me pita. )
13. izgled djevojke iz susjedstva ( ajme, šta je meni ovo trebalo...kak da znate kakva mu je bila djevojka iz susjedstva ? i kolko mu se sviđala? i jel nosila te glupe čizme prek koljena? sami problemi. )
14. vrckavost ( e o ovom se može napisat ruski klasik, al nemam volje brate, satrlo me sve ovo dosad. da vrckavost...kak to najbolje demonstrirat a da ne ispadne prenaglo il prenapasno il šta već ima u muškim glavama ? )
15. duge noge ( jasno ko dan. vi s kratkim nogama odma zaboravite točku petnajst. )
16. optimističnost ( s tim ćete ga dotuć. da ga i grom pogodi recite mu - ajme divnog dana danas, jel nije prekrasno ? divno mi izgledaš. i odma pada ko pokošen. )
17. osobina dobre slušateljice ( kako ne. dok ima ekspoze nariktajte ga da ne vidi kak vi ustvari cijelo vrijeme gledate Istambulsku nevjestu il šta već. povremeno samo izustit - da dragi. to je zapravo njihova taktika. )
18. intelektualni razgovor ( pisofkejk. do dana ga sastavit sa Krležom i Hawkingom i smislom života u besmislu postojanja. otići će brzinom svjetlosti. )
19. očaravajući pogled ( i to je jednostavno. vježbat pred špiglom dok ne spadnete s nogu. ak pita šta je za ručak, očaravajuće ga pogledajte dramatik lukom. i sve riješeno. )
20. dobro baratanje novcem ( odma zaboravite i točku dvadeset, ima ih devetnajst. )

Neću više uopće otvarat ovakve članke. Satraše do daske.

01

petak

lipanj

2018

Djevojke s mjehurima na stopalima volim...

Evo nam ljeta. Valjaće se razgolitit; tanke haljine, japanke, konačno noge bez grilonki il hulahopki, fala Irudu na ljetu.

A 1981. sa napunjenih četrnajst bila sam si tak skroz važna. Konačno sam dočekala da mogu ić na Kupu, a da niko za mnom ne hoda i ne nabraja - ajde jedi, ajde u ladovinu, ajde na sunce, ajde nemoj pit ladno, ajde u vodu, ajde iz vode. Pa sam uglavnom popodneva provodila na kupalištu, doista više čitajuć i kartajuć belu nego u vodi ( mama je već počela sumnjat jesam ja uopće na Kupi, jer sam iz dana u dan bila sve bjelja ko Kasper; a kak ćeš i pocrnit ak prekartaš pola vremena za stolom ).
I jedan dan iću ja bosa na kupalište, ne znam šta me spopalo. Mama probala pedagoški djelovat, al ja baš oću ić bosa. Ženi pale klapne, slegla ramenima, ko ono - pa kad si glupa ajde bosa. ( Dakle, vrijeme kretanja oko 1 popodne, temperatura asfalta cca 400 stupnjeva; šta reći? )
Doševrljala ja do kupališta, pa onak...uz puno muke. Osjetim da me peckaju stopala, al ne gledam jer me baš briga za stopala. Al nakon jedno dva sata to više ne pecka neg boli, i to jebeno boli. Saću ja stručno pogledat...kadli na petama mjehuri, na prstima mjehuri. Ko da sam držala noge u fritezi. Šta sad? Kak doć doma? Niko od moje ekipe nije došo na biciklu, svi pješaci.
Ležim ja na ručniku i mislim - pa sad kad me stara zadavi doma, bar me neće više ni peć ni bolit. Kad eto brace, došo se čovjek okupat, i zanesvijestio se kad je vidio šta me snašlo. Natakne me na bicikl i pravac kući, dovezo me ko nekog štemera s nogama na guvernalu jer druge nije bilo.
Udrljam se nekako u kuću. Mama samo upućuje značajan pogled, vadi iz frižidera jogurt, pa još jedan jogurt ( reko nisam gladna, veli - maži stopala, bleso jedna ) i kaže u prolazu - sad kad popucaju ti mjehuri onda opet odi bosa, možda ti se ovaj put i zagnoje noge. Krmačo neposlušna.
Cijelu noć nema spavanja, muka nad mukama. Hod samo na vanjskoj strani stopala, ko da mi je prišilo plastične noge pa ih izokrenulo. Ma strašno. Prohodala sam nakon skoro tjedan dana, umirući od dosade u kućnom neprisilnom pritvoru.
E od tada ja bosa ne hodam nikad i nikud. Ni pod razno.

A bilo je ljeto, summer time when the living is easy, i Haustor je pjevao besmrtni hit o ljetnim haljinama ( da su znali, mogli su pjevat i o ljetnim mjehurima na stopalima pametnih djevojčuraka, i kolko to vole ).

31

četvrtak

svibanj

2018

Neodoljivo, za žene

Ajde budite strpljivi pa čitajte, eto sam na jednom sajtu pronašla spisak od dvadeset stvari koje su neodoljive ženama. Pa budući da svaku moram prokomentirat, možda potraje, šta sad mogu.

1. osmijeh ( zavisi na kakvom je licu; ak ti se ne sviđa njuška, može imat zube za reklamirat kaladont )
2. smisao za humor ( e to obavezno; ak te ne zna nasmijat il svaku tvoju provalu dočekuje na nož dok ti skapavaš od smijeha...ništa od toga )
3. pažljivost ( a neg šta da mora bit pažljiv; e sad, to uključuje 3462 stvari, od pamćenja datuma do nošenja cvijeća pa svaštanešto; to mu je mast hev )
4. velikodušnost ( obavezna; mora bit tolko velikodušan da čim ti nešta zatražiš, on podupla narudžbu, to je idealno )
5. inteligencija ( o čemu pričamo uopće; mora bit tolko pametan da mu Mensa plaća da izrađuje nove testove inteligencije )
6. suosjećajnost ( naravno; mora krišom brisat suze dok tvoja frendica prepričava kak joj je puko nokat na poslu a nije imala turpiju )
7. sposobnost da se smije na vlastiti račun ( može i bez toga, već ćeš nać način da se ti smiješ na njegov račun )
8. bahatost ( a nećeš ne, to ne dolazi u obzir; sad mi je već sumnjivo ko je ovo piso i zašto, pa šta će ti El Bahati )
9. ljubav prema obitelji ( ne navodi čijoj, valjda tvojoj; pa to mu mora bit glavna misao vodilja čim otvori kapke )
10. čvrsto tijelo ( e sad dolazimo do konkretnih stvari, ovo je sve dosad bilo duhovna sfera; pa jel logičnije da izgleda ko da je maloprije proguto Žaka? )
11. pažljivost ( pa nisu normalni, to je bilo pod brojem tri...šta ja uopće čitam ?! )
12. malo predug pogled ( jel vi ovo razumijete? ono kad te gleda ko udav antilopu il šta? tvoji su kapci teški? )
13. strastvenost ( ak je nema, teško će te oborit s nogu dok naizust recitira recimo Danteov Pakao...mislim volimo Dantea al... )
14. čvrste podlaktice ( o moj Bože...pa neš s njime ruku obarat pa da plati pivu ko izgubi...jesam već pitala šta ja to čitam? )
15. dobar odnos s djecom ( za ovu stavku te debelo i konkretno i odavno već moro oborit s nogu, ak su i djeca stigla pa ih dadilja )
16. pozitivnost ( a šta će ti cvilidreta kojem ništ ne valja i svemu prigovara ? )
17. dobar izgled u odijelu ( i to mora bit; ima izgledat ko Clooney u odijelu, inače ništa od obaranja )
18. povjerenje ( e sad, jel ti u njega il on u tebe; uglavnom treba ga bit, šta je ovoj šta je pisala članak? )
19. široka ramena ( e pa ko još voli ramena kakva imaju afrički maratonci, ajde recite? ak imaš ramena šira od njega...možda je malo bed )
20. nekoliko dana stara brada ( može proć; al da ne bude nekoliko dana pa nekoliko tjedana pa eto Grizlija Adamsa jer mu se lijeno brijat )

Ajme šta sam se smorila. A sad vidim da ima i nastavak, naime šta muškarce obara s nogu. O tome ću mislit sutra.

30

srijeda

svibanj

2018

Kad sklizneš s jastuka

Dok sam bila tatin najdraži curetak, svako ljeto smo išli obiteljski na more. Najčešća destinacija bila je Kostrena, gdje je tatina firma imala odmaralište za radnike.

Kao i doma, i tamo sam imala kraljevski tretman; osim tate, tamo je bila i moja strinka ( tako sam je od milja zvala ) koja je milostivici ispunjavala sva izvoljevanja apropo jela. Šta bi ja jela ono pripremljeno; odem k njoj u kuhinju i izrazim sve želje, a ona u roku sad donese na stol milostivici izvoljevanje.
1973. sam imala šest godina, pred polazak u školu, i mi u Kostreni na moru. Večera u punom jeku, ljudi jedu, a ja čekam da mi strinka donese ražnjiće ( palo mi na pamet da eto to večeram ). Sjedim na duplim a možda i troduplim jastucima ( što zbog visine, što zbog bojazni da ne dobijem gnojnu anginu, koju sam imala barem triput svake godine ) i pijem Naru al iz flašice, neću iz čaše; mama nabraja - pa jel ti vidiš šta ona radi, pašće i sasjeće se sva, pa daj joj reci da se smiri ( to se obraća ocu, koji se pravi da je ne čuje jer mezimici je veselje lokat iz flašice i poskakivat ).
Stiže strinka s ražnjićima, stavlja ih pred mene, ja taman nagnula Naru i da ću je stavit na stol pa jest...i prokliznem niz to brdo od jastuka i padnem pod stol, srušila i tanjur s ražnjićima; ražnjići neznatno rasuti po podu, ja sjedim sa cijelom flašicom u ruci i blejim, boli.
Mama poduzima pedagoške mjere u vidu izvlačenja tatine mezimice ispod stola, i to za pletenicu, kupi ražnjiće i bubne ih u tanjur, veli - e sad ih jedeš pa makar dobila devetnajst gnojnih angina. Tata me uzme k sebi i veli - ti si prava Rossovka, tebi i kad padaš flaša ostaje u ruci; dođi tata ljubi gdje boli. Ražnjiće je dobila mica koja je svaki dan dolazila na gablec pored kuhinje, a moja strinka je meni spekla friške i donijela mi još jednu Naru, za pretrpljeni strah.

Zašto ja ovo pišem? Čula jučer, nakon stotinu godina, sjajnu pjesmu Mahira Paloša, "Spavaj cvijete moj", koju je baš te godine otpjevao na nekom festivalu i bila je veliki hit. I kad god je čujem, ja se sjetim svog ateriranja pod stol.

29

utorak

svibanj

2018

Kad na dan D iskrsne situacija

Čitam neki dan kak se za te raznorazne kraljevske svatove uvijek znalo desit nešta da pokvari štimung.

Pa ajmo počet s Marijom Antoanetom. Tvrde kak je na sam dan vjenčanja skužila da joj je vjenčanica pretijesna, pa se nije dala zatvorit na leđima. Nije bilo više materijala da se sranje popravi, pa se udala u tom šta su joj sašili; navodno se naziralo i donje rublje dok je hodala. ( Šta pametno reć na ovo? Šnajdari u njeno doba nisu čuli za probu vjenčanica, il su mjeru uzimali nekoj dvorjanki? Jel joj nisu mogli natakrčit na leđa bilo šta bijelo da se ne vidi mider dok hoda kroz crkvu? Ne znam kak vama, al meni se čini da su šnajdari završili na galgama odma idući dan – ne na dan vjenčanja, da ne donesu još dodatne nesreće ).
Kraljici Elizabeti ( to je ova šta je odobrila i najfriškiju kraljevsku vjenčanicu ) frizer je slučajno razbio tijaru. Ajde vi zamislite tog spektakla; petlja ti po glavi, slaže tapirung i onda skrši tijaru, a mladenac već čeka pred oltarom. Odma sazvalo sve raspoložive hausmajstore, koji su tijaru uspjeli osposobit za uporabu u vjenčane svrhe. A frizer...mislim da je od tog dana češljo samo plastične bebe, i to ak je pojeo sve za ručak. Taj sigurno pristupa kraljevskoj kosi više nije imo ni u mislima.)
Kralj Alfred Veliki navodno je imo silnih problema s hemeroidima, i navodno su se upalili ko Tajms Skver za doček Nove godine baš na dan vjenčanja. Obzirom da je živio u doba kad još nije bilo takorekuć ničeg izmišljenog, dobra je vjerojatnost da su ga do oltara unijeli i prislonili na mladu da sam statira, pa ga po završetku obreda iznijeli da ne puže kraj mlade, ružno za vidjet da četveronoške baulja. I kog mu vraga ti ondašnji druidi nisu rekli da se ne prežderava par dana ranije, samo koja voćka i voda, i prošlo bi sve po peesu.
Pokojna Lady Di na oltaru je krivo izgovorila muževo puno ime ( srećom mu nije dalo četrnajst imena iza poroda, pa ti zapamti sve bez šalabahtera kojeg ne smiješ imat ), a ljupki princ Čarls se uzmuvo kod izgovaranja zavjeta ( šta me uopće ne čudi, on je mislio na svoju Kamilu i na to kak bi ona izgledala u vjenčanici, pa se popetljo ko pile u paučinu ). Već im je to trebalo bit dovoljno da skuže i da kanterberijskom nadbiskupu kažu – skupljaj kablove, idemo svak svojoj kući jer ovo ne sluti na dobro. Naravno da nisu, već je sve bilo skuvano za svatove i stigli svi ti uzvanici i štaš – vjenčaj pa kak bude. I završilo je na kak bude, nikako.
Kad smo već kod Lady Di, naravno da već uspoređuju Megan s njom. Pa da sad sve ne nabrajam, kažu da su na vjenčanju Di i Čarlsa bili svi evropski monarsi ( osim Španjolca ) i predsjednici evropskih država ( osim Grka i Irca ). Pa za paralelu u članku kažu – ovaj mladi par je pozvo i Serenu Vilijams i neke glumice i kanadskog premijera. ( Serena je krucijalna, ona se razumije u kraljevske svatove ko Nives Celzijus u pjevanje. A kanadskog premijera ja bi zvala svud, to im skidam kapu ).

Jedino je na ovom friškom vjenčanju Sir Elton Džon malo izmako kontroli, poljubio Dejvida Bekema ravno u medna usta, pa se još i oblizivo, na sveopće iznenađenje. A gle...bolje i Bekema neg mladenca, to bi tek bio spektakl neviđenih razmjera.

28

ponedjeljak

svibanj

2018

Sedma umjetnost ( II )

Kak ja volim čut na radiju nešta dobro ko šta je naprimjer "Mrs Robinson", Simona i Garfunkela. Pa me to odma ponuka da malo pišem o još jednom fenomenalnom uratku sedme umjetnosti. Alzo, na redu je "Diplomac".
Kad sam ga davnih godina prvi puta gledala, bila sam pa onak...osupnuta tematikom. Godine donesu svaštanešta, između ostalog i razumijevanje nečeg šta ti je sa nekih šesnajst godina nezamislivo skroz.

Dakle, Benjamin ima dvadeset godina, završio je srednju i pojma nema šta bi dalje sa svojim životom - bil studiro, bil šta bi. I u tom njegovom promišljanju zaskoči ga gospoja Robinson, njegova eks profesorica i žena tatinog poslovnog prijatelja. Bila zabava kod Benjamina doma, i ona ga smuva da je odveze kući. Pa s njim udri u razgovor. Pita ga da šta misli o njoj. On sa čašom žere u ruci veli da misli kak je ona baš ljubazna naskroz. Ona pita da jel zna da je ona bila alkoholičarka. On je malo ko u šoku, brže spušta čašu i kaže da je razgovor možda malo čudan i da oće svojoj kući, jer njen muž može banut svaki čas. Pa se ushoda vamotamo i vergla, i onda postavlja krucijalno pitanje - jel vi to mene oćete zavest? Ona se smije, al je njena desna noga već podignuta na nekakav naslon. Pa u sobu, pa mu gola golcata kaže da je može imat kad se sjeti. U nedoba eto gospodina Robinsona kući i Benjamin zdimi u vidu magle, splašen ko da je sreo Markićku osobno.
Ajde naće se njih dvoje tajno u nekakvom hotelu nebil tamo bilo bolje sreće. Ona sjedi u leopard kaputu i pije i puši, on dolazi i prijavljuje se u hotel, zbunjen ko kopriva. Iznajmljuje sobu, pa je zove iz telefonske govornice i opet vergla o svemu i svačemu. Ona ga prekida i pita da jel joj ima šta za reć. On naravno odgovara da ima - da ona nema pojma kolko on cijeni to šta ona radi. Ona pita - pa koji je broj sobe, bil mi to možda trebo reć. Nađu se u sobi, i onda ide jedna od meni najdražih scena, kad je on ide poljubit i žena nakon poljupca ispuhne kubik dima ko Varburg ( taman povukla dim a nije se nadala pusi, zateko je genijalac ). Pa ugasi cigaretu i krene se skidat, a on pita šta da radi, jel da stoji il šta. Ona preporučuje gledanje, pa se on zeru izmakne da bolje vidi. Dalje ide šta već ide, o tom ne moram ni pisat.
Spetljaju se i to traje mjesecima, a onda se naš Benjamin zatelebači u Elaine, kćer bračnog para Robinson. Nije da je planiro, desilo se; a bome se Elaine istom mjerom zatelebačila u njega. I onda više nije mogo izdržat, i ispriča joj šta se sve usputno dešavalo s njenom majkom. Elaine ga naravno odjebe, i odluči se udat za nekog tamo koznakojeg.
I onda dolazi završna scena, gdje Benjamin dolazi na njeno vjenčanje, i doziva mladenku kroz staklo, onak sa visoka, u crkvi. Elaine ga čuje i kreće prema izlazu. Pokušavaju ih zaustavit i starci i uzvanici, al ih neustrašivi Benjie zadrži vitlajući velikim križem, kojim onda zamandali i vrata od crkve, da mogu uteć iz te gungule. Sjedaju u bus, na čuđenje i vozača i svih putnika, i nestaju ususret boljem životu.

Možda mi film ne bi bio toliko drag da nije bilo maestralne glume Dustina Hoffmana i Anne Bancroft. Ovak je to masterpiece, bezvremenski.

27

nedjelja

svibanj

2018

Preobražaj

Mejkap čuda čini, i pravi je blagoslov ženskom dijelu čovječanstva.

Ak je već zakazala majka priroda kroz genetiku pa ima tehničkih problema pri vizualnoj prezentaciji, e pa brate ima načina da se preobratiš ko Kasijus Klej u muslimana. Prvo krema ko podloga, pa krema s tonerom, pa korektor za podočnjake, pa podpuder, pa nadpuder, pa puder u prahu, pa rumenilo, pa ukrašivači kapaka u vidu sjenila i tuša, pa maskara, pa ruž za usta koji drži odavde do vječnosti...i kad se pogledaš u ogledalo gleda te neko koga u životu nisi vidila. Žena ko s naslovnice Voguea. Pa se spegla kosa ( il uvojci il štajaznamšta za kratke frizure ) i neprepoznatljiva si sama sebi, a kamoli familiji il susjedima il onima koji te slučajno sretnu.
Pa recimo one koje su slobodne krenu u ratni pohod i čim se ukažu na nekom iventu eto k njima interesenata na biranje. Kud one okom, tu interesenti skokom; pićence, lagano neka večera, zujanje štokuda po koncertima il operi il narodnjačkim okupljanjima ( ovisno od toga šta preobražena ljepotica izvoljeva i preferira ) i onda lagano opuštanje uz relaksirajuću mjuzu u dostupnom stambenom prostoru.
Ali...da nije tog ali; treba dobro iskubicirat vrijeme pa uteć ko Pepeljuga prije neg se pokrov na licu počne gubit, a nedajbože osvanut ujutro uz interesenta. Jer ak se probudi, pa vidi umilno biće bez šminke il sa razmazanom šminkom, pa vrisne ko da mu je izvadilo džigericu za doniranje, sav van sebe i u šoku, jer pojma nema otkud taj Uruk - Hai kraj njega i kolko je moro popit da mitsko stvorenje uopće dopelja doma. Ak se tak nešta desi, valjda onda na njegovo vrištanje skulirano kažu - kad si ti zadnji put bio kod okuliste, pa ja sam ovakva od kad znam za sebe i moš bit sretan šta sam bacila oko na tebe; ili - ne zjači, prejaka je svjetlost kod tebe u stanu, spusti rolete pa ćeš vidit da je sve u najboljem redu. Zato je možda bolje da se raziđu ko ljudi dok još drži fasada, i nastojat da interesent nikad, al nikad ne dobije priliku onak komotno se pojavit u neprimjereno doba i ugledat neznanku koja liči na sve, samo ne na ženu koja mu je zapela za oko.

( Kad bolje razmislim, blažen je mejkap, al još je blaženije koristit ga minimalno; em ne šokiraš sebe jer se ne poznaš u ogledalu, em ne moraš trackat po sebi idućih stopedeset godina da ne bi interesent uteko glavom bez obzira misleć da je na snimanju Egzorcista ak te vidi neglamuroznu ).



( moguće je da to izgleda ovako )

26

subota

svibanj

2018

Čajanka mimo protokola

Daj recite kak vi pijete čaj ? Zakipite vodu u džezvi, uzmete šalicu od cca dva deci, kresnete unutra filter vrećicu i šećer, pa legnete na trosjed i onda srčete ko bijesni i baš vam je dobro, jel tako ? Nekad se možda uburi i koja piškota ili petit keks u šalicu, pa zna bit dramatično ak pukne i ostane unutra i sjebe čaj dokraja. To je sasvim u redu. I ja tak pijem čaj.

A jeste li znali da plava krv ( il ona koja to udajom postane ) treba završit šestomjesečni kurs, na kojem između ostalog svladava i tehniku držanja šalice i ispijanja čaja iz iste? Upućeni kažu da je od krucijalne važnosti držat šalicu na poseban način i pod određenim kutom uzimat gutljaj po gutljaj. Pritom treba pazit i na položaj malog prsta i palca koji su ključni za pravilno držanje šalice.
Znate kad bi ja to savladala? Nikad. Dok pod određenim kutom nariktam palac, sjebem šalicu i mali prst i polijem haljinu. Pa se ajde presvuć, pa ispočetka. Dok nariktam mali prst pod određenim kutom, sjebem drugu šalicu i kut od palca i opet polijem haljinu. Pa se ajde presvuć. Kad iz trećeg pokušaja pogodim kuteve prstiju, gurne me neko laktom, sjebem i treću šalicu i polijem i treću haljinu. Pa se ajde presvuć.
Pa kad konačno prinesem šalicu ustima, eto edukatora koji kaže - alo, gospo, ne pit, kutevi prstiju nisu kako treba i srčete ko da pije konj na pojilu. I uzme šalicu i ne da mi pit. Tu ja otimam šalicu jer sam već i žedna, i u tom natezanju sjebem i četvrtu šalicu i opet polijem haljinu.
Odem se opet presvuć, kad eto za mnom najglavnijeg batlera, nosi limenu šalicu i kekse i kaže - poručilo Rojal Hajnes da se ne morate zamarat silaženjem na čajanku, lezite tu u sobi i pijte iz ovog jer ste u zadnjih tjedan dana razbili četrnajst servisa dinastije Ming.

Pa se lijepo svalim na krevet i prolijevam i po sebi i po madracu i bacam šalicu od pod, da vidim jel jaki il savitljivi lim. Sve dok mi ne dođu dat tablete protiv napadaja panike, a sve samo zato jer nisam u stanju donest šalicu do laloka pod kraljevski ispravnim kutem. Razriješilo bi me ispijanja čaja u roku odma, da me vide samo par puta. Milina.

( na fotki je prikaz kak to treba ić, nisam ovo ja :) )

25

petak

svibanj

2018

Kiseli, pa motaj

Ko još normalan kuha sarmu u petom mjesecu? Recimo ja ( dobro, nećemo sad baš u dubiozu o tome jesam li normalna; reklo bi u vicu - možda jesam, al sigurno nisam ).I to zato šta moj najdraži frajer od pet godina sarmu traži za doručak, ručak i večeru. On već zna da je Ogulin, citiram, "jedan veliki grad iz kojeg će stići kupus koji ćemo kiseliti za sarmu". Prema našoj zajednički osmišljenoj strategiji, i sam kapetan Kuka je inzistirao da se na brodu sarma često kuha, jer ju je on najviše volio jesti ( ne pitajte otkud to, dala bi se i od toga napisat kraća priča ).Pa na svaki upit što bi najradije jeo, uglavnom je odgovor sarma.

Kad god radim sarmu, sjetim se divnih običaja vezanih za kiseljenje kupusa u mojoj rezidenciji u Brezju.
Gotovo svake godine okupila bi se ista ekipa, dvije tete i dva tetka ( jedni s mamine, drugi s tatine strane, valjda da se kupus bolje skiseli, šta li ) i moji starci. Pa se dan prije pribavi logistika u vidu svega šta je potrebno za kiseljenje - sol, papar u zrnu, vino i nešto žere ( posljednje dvoje valjda zbog bolje fermentacije kupusa ). Za jelo il lovački ( nekih kobasica i sira ) il nešto na žlicu, da se barem malo uspije zaustavit brzo djelovanje što vina, što žere.Pripremi se i zaliha šta zavoja, šta flastera, šta onih gumica za nataknut na prst, ak dođe do krvnog stradavanja da se može radit dalje.
Tata je obično noževe nabrusio tak jako da već u četvrtoj minuti padne prva žrtva rezanja kupusa, koja onda il lijepi flaster il mota prst zavojem il natakne gumicu na prst, zavisno o kutu posjekotine i količini krvarenja. Već nakon par minuta pada i druga žrtva, pa se obavlja i druga trijaža, a ubrzo se ukazuje pomoć i trećem unesrećenom. Trebam li reć da su unesrećeni svake godine bili iste osobe, muški sjekači kupusa, koji bi se onda primili kartanja i jela, pa kasnije i harmonike i pjesme ( ako bi tetak ponio harmoniku, a uvijek ju je imo u gepeku od fiće, ak zatreba da ne mora ić doma po nju ). Cure bi jamrale i očistile glavice i srezale sav kupus same, strpale ga u bure, i onda još zajedno sa ranjenicima pjevale do neko doba, uz uvjet da ranjenici prvo prevuku bure tamo gdje je već trebalo stajat.

I svake godine tako, ista priča. Ritual koji je bio neizbježan i nije moglo bit drugačije. Već dugo nema tog rituala, i moram priznat da mi ponekad i fale te jesenske radosti. ( Ja kupus kiselim u glavicama, riješim sve za tili čas, i mogu vam reć da se kupus jednako brzo skiseli sa i bez kartanja i harmonike. )

24

četvrtak

svibanj

2018

Reakcije na naglu preobrazbu

Ajmo uključit mozak i riješit vrlo goruću temu.

Naletila nedavno na članak radnog naziva "Nagla preobrazba - od prezaposlenog do zainteresiranog muškarca". Već prva rečenica daje odgovor na vječno pitanje - koji mu je? A ona glasi: Muškarac koji je zainteresiran, nikada nije toliko prezaposlen da ne bi našao vremena za jedan SMS.
Al ne muči mene to; to znam i da nisam pročitala. Ja kao žena moram ovdje razradit reakcije žena na prezaposlenog muškarca, onog koji trenutno sudbinu čovječanstva drži u svojim rukama. Alzo, puno je vrsta žena; ja ću ovdje uprizorit četiri moja najdraža tipa.

Kako reagira kad joj se ne javi recimo dva, tri dana:
1. paničarka - ne spava, ne jede, grize ono što je ostalo od noktiju i šalje mu tolko poruka da zatrpa inboks pa je dotični blokira, jer mu mobitel zvoni svakih petnajst minuta ko Big Ben; kad skuži što je napravila pije tablete i sluša cvilojebe u nadi da će on ipak jednom shvatit kako je ona rođena jedino s tom svrhom da udovoljava svim njegovim prohtjevima
2. skulirana žena - svjesna svojih vrijednosti ni ona se ne javlja; dok se šminka il radi po kući il ide na posao njene misli imaju samo jedan tok - nemaš ti pojma na koga si se namjerio, ajde da vidimo ko će koga natjerat na koljena
3. žena u terminalnoj fazi PMS-a: e ovo je vrlo opasno; uslijed divljanja hormona zamišlja da mu jede jetru i zalijeva je Chiantijem, toplo preporučujem izbjegavat bilo kakvu komunikaciju jer može završit tako da prezaposleni muškarac postane invalidni muškarac
4. žena s opsesivno-kompulzivnim poremećajem: dok bjesomučno riba nevidljivu prljavštinu skuži da joj se nije javio par dana, pa riba još bjesomučnije da ubije vrijeme dok se ne javi, jer ona zapravo kuži što znači radit od nula do dvajstčetri sata

Kad konačno stigne bilo koji vid glasa od prezaposlenog:
1. paničarka razrađuje sva moguća objašnjenja što je zapravo htio reći kad je napiso "kako si?"; jel ga ono baš zanima il je želi vidjet il je poslo na krivi broj il je šta; odma odgovara sa četrnajst poruka, da vidi da joj je drago šta se sjetio eto baš nje, pa je on opet blokira dok se malo ne smiri
2. skulirana žena se samo nasmije i pusti ga da čeka odgovor, jer je i ona prezaposlena ( ne mora on znat da joj je drago šta se javio )
3. žena u terminalnoj fazi PMS-a razbije par vaza il tanjura koji joj ne predstavljaju ništa, pa se bavi mišlju da izvrši vudu obred al ne da joj se pravit onu bebu koju mora imat za to; skuha kavu i leži u zamračenoj prostoriji moleći sve nebeske sile da perioda konačno krene, da ne poludi
4. žena s opsesivno-kompulzivnim poremećajem poruku vidi tek navečer jer je drugi put u tri dana ribala kuhinju; mrtva umorna odlučuje se ne javljat da ne probudi prezaposlenog muškarca, ona jedina razumije njegovu duševnu bol jer ona rmba od dolaska Hrvata na more naovamo.

A muškarci? Dobro pitanje; većina ih ovu tematiku ne prihvaća tak tragično. Naročito oni prezaposleni. Sjete se da se nisu dugo javili, pa ono, usput upitaju jel ima šta novo i ne izgledaju zabrinuti. Ne mogu ni bit kad ne znaju da su uzrok nesanice ili radosti ili suosjećanja, a pogotovo da su za dlaku izbjegli vudu obred.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.