< listopad, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Kažu da je danas najneproduktivniji dan u godini. Ponedjeljak poslije pomjeranja kazaljki i početka zimskog računanja vremena. Zimski bluz to još zovu...Ne vjerujem da je do zime a ni do bluza...meni je ovo najgori dan u zadnjih... ne pamtim. Toliko loš da sad ne znam bih li prije plakala ili psovala ili bih na brzinu napravila lutkicu s likom jedne ženske osobe i postavila pribadače da mi se nađu pri ruci kad završim....Prvo jedna situacija s jednom aždajom, pa druga situacija s drugom aždajom. Ja protiv dvije aždaje. A ja, kao da mi neko pojede jezik, kao da mi svu hrabrost isiše iz organizma, kao da sam od vazduha pa lelujam, nakon što sam samo malkice zaljuljala tlo po kojem hodam postavivši smisleno pitanje. Sledile su me. I nije mi satisfakcija što se ispostavilo da sam u pravu. Oba puta. Ljuta sam na samu sebe jer u meni nema zrnca agresivnosti, borbenosti niti tog mentalnog sklopa da razmišljam kao one. I zato su jače i uvijek će biti jače od mene. Sutra mi se ne ide u školu. Bukvalno mi se ne ide. Najradije bih slagala da sam bolesna. Ali to rade kukavice. Ja ću biti kukavica koja će otići i izbjegavati i jednu i drugu. Hoću li ikada naučiti kako se boriti s aždajama?

AŽDAJA: (tur. aždaha) zmaj;neman u obliku krilatog guštera, može imati i više glava


19:04 - Komentari (8)




Nađoh ovaj post u skicama. Ne sjecam se više o kojem ponedjeljku govorim, niti znam kakve slike sam odabrala. Zašto? Kao što novo znanje potire staro, tako i novi problemi potiru stare. Bar je sa mnom i ovom godinom tako. Dakle, post iz naftalina...

Ovaj ponedjeljak sam imala ogledni čas. To vam je isto kao da neko dođe i stane pored vas i gleda vas kako kuhate. Ne znam koliko sam časova održala do sada, pred djecom svih uzrasta, ali nema te treme do treme kada dođe direktor da te gleda kako radiš. Jer tad, kao nikad prije, sigurno ćeš pogriješiti. I da se to ne bi desilo, teme za čas se odaberu mjesecima unaprijed, pažljivo se bira dan (ponedjeljak, najbolje, svježi i odmorni poslije vikenda), smjena, prva, obavezno, čas, prvi, obavezno, prije velikog odmora i velikog napada užinskog šećera...na svaku sitnicu obratiš posebnu pažnju, jer ipak, dolazi te gledati direktor i cijela svita uprave škole. Ti si u prvom redu, sve oči su u tebe uprte, koncetracija ti je u tom momentu i otac i majka. Da bi se to osiguralo, potrebno se pripremiti za čas. Kakve visinske pripreme. Ovo je gore. Ja sam recimo, cijelu prošlu nedjelju provela praveći sredstvo za završni dio časa. Koji traje 15 minuta. Cijeli dan sam: crtala, rezala, bojila, lijepila.

...
Photobucket Photobucket Photobucket

Eh da. Odlučila sam s učenicima raditi tekst „Majčin dar“ Ele Peroci. Pored Cankareve „Zastidio se majke“, Mikićevog „Lipov cvat“ i Andersenove „Djevojčica sa šibicama“, priča koju ja ne mogu pročitati učenicima a da mi suze ne krenu. O majci koja živi u samotnoj kućici kojoj su djeca otišla u svijet i koja su obećala pisati ali niti pišu niti joj dolaze, Jednog dana mlađi sin pošalje pismo u kojem traži da mu pošalje sve što je ostavio kod kuće jer se neće nikada vratiti. Majka se dosjeti, napravi i pošalje kutiju od razglednica njegovog rodnog kraja. Sin se prisjeti majke, oca, rodne kuće, škole, rascvjetale jabuke...svega što je ostavio i poželi kao nikad do tada da zagrli majku. I sve je proteklo fantastično. Do tog završnog dijela. Kada sam im dala zadatak da naprave vozić lijepih želja koje bi uputili majci, da se zamisle na mjestu sina, šta bi rekli? Mog šoka. I šoka uprave. Djevojčice su molile majku da im oprosti, da više neće zaboravljati na nju i da će dolaziti u posjetu a dječaci su napisali da bi rekli majci da ne kuka i da treba biti sretna, ako je njima dobro u dalekom svijetu, treba i njoj biti dobro. Onda sam ja rekla da bi vjerovatno poslali sms. A oni me pogledali kao da sam s Marsa doletila i rekli: „Normalno“.

Čas je prošao fenomenalno, dobila sam odlične ocjene od uprave, sve i više nego pet...samo sam ja ostala razočarana. Empatije nema, sažaljenja nema, ljubavi u tragovima...i uvijek se iznova iznenadim kako djeca znaju biti realisti, veći od mene.


19:59 - Komentari (0)




Kroki post

Ne znam šta mi je ljepše...samo slušati ili slušati i gledati spot paralelno. Slušati u svakom slučaju. Paolo Nutini, današnji spasitelj dana. Škot, ne Italijan. Momak ima 22 godine i stav kao da je barem još toliko proživio. Poseban, u svakom slučaju.

Odavno nisam pogledala ljepši spot.




19:11 - Komentari (7)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se