< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Povratak

Sve i više nego pet, samo da je nekako preskočiti ovaj osjećaj tuge po povratku. Pustila sam par dana da prođu, pa tek onda da sjednem i napišem nešto. U protivnom, napisala bih tako patetičan post da bi i kamen proplakao, bez pretjerivanja. Bio je to tako veliki bijeg od realnosti. Kad smo se vratili i kad su me zapljusnuli svi problemi koje sam ostavila iza sebe, došlo mi je da plačem. I svake godine isto. Trebaće mi vremena da prestanem ne voljeti sve što me okružuje i trebaće mi vremena da prestanem čeznuti za danima kad me žuljao samo lančić oko nožnog članka.

Prijateljica koja radi na aerodromu me iz zeze stavila da sjedim u avionu pored izlaza u slučaju nužde. Pa sam joj rekla da nema smisla za humor. A kad mi je stjuardesa u avionu prišla i rekla da moramo preuzeti odgovornost u slučaju da se recimo, zapali avion, te da samo gurnemo ta izlazna vrata prema nosu aviona i pomognemo putnicima da izađu...pogledala sam je tako da je jadna rekla da bi me rado prebacila s tog mjesta ali ne može jer je avion pun. Evo i sad su mi se dlanovi oznojili. Let sam preživjela zahvaljujući Tripletu i Rossi koje su me stavile u sredinu i kontrolisale. Zapravo, umirale smo od smijeha. Avion, kada se spušta na aerodrom u Antalyi, ne leti ravno. Prvo napravi polukrug iznad mora i onda se spušta. E taj momenat sam mislila da ću skrenuti s pameti. Rossa je izjavila (jer je bila do prozora) da sjedi na krilu aviona, misli da bi nogama mogla pljeskati po vodi. A ja sam simultano držala začepljene uši, oči i plus sam hvatala rukama šta sam stigla. Triplet, oprosti još jednom :)

Photobucket Photobucket Photobucket

E onda smo sletili na Havalimani i sve je došlo na svoje mjesto. Odmor počinje. Čim smo ušle u hotel, znam da sam pomislila: „Ovo će da boli“. Photobucket Photobucket Photobucket

U momentu kada staviš čarobnu narukvicu all inclusive oko ruke – zaboraviš na sve.

Photobucket

Svojima kući sam u osam dana poslala četiri SMS-a. Razglednice slala nisam. Suvenire sam kupila na aerodromu u povratku. Ne znam šta bih mislila o sebi.

Čarobna narukvica ti omogućava da vodiš ovakav razgovor: „ Ko će nescafe ice? Ja bih mogla i vafle. Ja ću samo colu. Hej, imaju i tonic! A možda bi mogle ipak Efes? Aaa, vidi kajsija“...Hrana....božanstvena. Svaki dan, što u sali za ručavanje što na bazenu, što na plaži, hrane u izobilju. Roštilj – nezaboravan. A kolači! Oko pedeset vrsta od kojih ne znaš prije šta da uzmeš da probaš. Moj favorit su bile baklavice s pistacima, veličine prsta. Mislim da smo zajedno dobile deset kila.


Photobucket Photobucket Photobucket

Konyaalti plaža. Naš hotel nije bio u centru grada ali je zato bio na Konyaalti plaži. Što je bolje, naravno. Vodič nas je prozvao Konyaalti djevojke i to smo stvarno i bile. Život na plaži. Da mi je još barem pola godine tako.
Photobucket Photobucket Photobucket

Išle smo na tri izleta i to tako dobra izleta da zaslužuju post za sebe.

P.S. I ako nekoga zanima. Hit ljeta. U svim mixevima, remixevima, busevima, diskotekama, brodovima...




Sad odosmo za promjenu na planinu. Pozdrav, svima :)


11:20 - Komentari (8)




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.