< lipanj, 2009 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Čula sam

Šugava je ovo godina, ne samo finansijski, već i emocionalno. Godina kad idoli djetinjstva umiru....eh, da. Nekako sam sumnjala da će ikad ponovo izaći na scenu...pa i ta najavljena turneja i koncerti u Londonu su u meni probudili najvećeg skeptika. Što bi se reklo, muzički, umro je odavno. A ipak, cijeli dan mi ne izlazi iz glave. Bio je prva kaseta koju sam ikada u životu kupila. Album Bad. Imam je i sad. Bio je razlog što sam gledala MTV u nadi da će pustiti spot u kojem se radnja dešava u Egiptu.... Ne znam šta me toliko privlačilo njemu i njegovoj muzici. Jednostavno sam ga razumjela, govorili smo istim jezikom. A recimo, moram napraviti distinkciju, što bi Rossa rekla, nisam u njega bila zaljubljena, kao recimo u Sašu Lošića. Nikad. Čak i kad su krenule optužbe za pedofiliju, nisam u to vjerovala. Pretpostavljam da oni koji su voljeli njegovu muziku nisu vjerovali da je on to u stanju uraditi. A nije da nije izvodio kerefeke. I nije da mu nije trebala pomoć, nečija. Možda je to što sam toliko bila uz njega, razlog, što me cijeli dan uža familija zove da pita: „Jesi čula da je umro?" Jesam, čula sam.

I kad me neko pita, koja ti je njegova omiljena pjesma, kažem: „Billie Jean. Ali ne omiljena njegova pjesma. Omiljena pjesma općenito.“



Goveđi temeljac za sve Rihanne i Justine koji su došli iza njega.

Rossa je to rekla odlično: „Žao mi je jer imam osjećaj da je umro nesretan“.

I amin i aferim
.


19:30 - Komentari (6)




Skoro kao imperativ

Čitam zanimljivu knjigu, zove se „Eat, Pray, Love“. Knjiga predstavlja memoare Elizabeth Gilbert. Recimo, na osnovu članka u novinama te iste Elizabeth Gilbert, napravljen je scenarij za film „Coyote Ugly“, što se kvartalno prikazuje na svim TV stanicama regiona. Autorica je bila kod Oprah jednom, pa sam tako naime i čula za nju. E sad. Knjiga govori o ženi (Elizabeth) u tridesetim godinama, koja ima savršen život (koja utopija, svi znamo da je život skoro pa savršen...) muža, kuće, posao...no, međutim, ona noćima jeca na pločicama svog kupatila. U momentu čuje neki glas unutar sebe koji joj kaže da ide nazad u krevet jer tu noć neće ništa promijeniti. Ali hoće sutradan. I tako krene mijenjati svoj život. Slušati sebe a ne druge. Razvede se, pronađe gurua, odluči napisati knjigu i konačno odluči godinu dana posvetiti putovanjima, gdje će posjetiti one zemlje koje se na ovaj ili onaj način provlače kroz cijeli njen život...Italija, Indija i Indonezija. I pročitala sam Italiju, čitam Indiju, iščekujem Indoneziju. I shvatam. Šta je zapravo ona uradila? Postavila je sebe na prvo mjesto. Konačno. Ne muža, ne posao, ne očekivanja drugih. Sebe. Pa je u Italiji recimo jela. I udebljala se svjesno 12 kila. Pa je u Indiju otišla pronaći duhovno u sebi, a po naslovu pretpostavljam da će u Indoneziji naći ljubav. Jedi, moli, voli. Skoro kao imperativ. Tako jednostavno, a opet vrlo kompleksno. I smijala sam se kako ironično i satirično opisuje dijelove spoznaje o sebi, jer i ja sama sam bila šokirana kada sam poslije dugo, dugo vremena čula svoj glas. A ne nečiji drugi. I kad se sjetim kako sam mislila da nikada neću uspjeti prevazići unutrašnje nemire i duhove i vampire i aždaje podmukle. Pa sam uspjela. A za to ti čak i ne treba da odeš na drugi kraj kugle zemaljske da shvatiš. Zapravo, kad razmislim, vrlo je jednostavno. Samoj sebi si najvažnija. Ako voliš sebe, znaš voljeti i druge. Zato se ja trudim ugoditi sebi na svakom koraku. Može to biti banalna stvar kao recimo, peta sezona Losta a može biti i nešto krupnije. Kao recimo ono što me čeka u julu.

I treba se s vremena na vrijeme pitati koja riječ trenutno opisuje tvoj život? Moja je NADA, trenutno. Mjesec maj je recimo bila TEROR. Prije tri godine, moja riječ je bila OČAJ a mjesec juli, nadam se biće ZADOVOLJSTVO. Zašto? Idemo na godišnji, konačno. Izbor je pao na Antalyu, hotel ovaj, i sve čemu se nadam je more, sunčanje, hrana, piće i knjiga. A memoare ćete dobiti kad se vratim ;)


09:13 - Komentari (12)




Osjećaj

Uvijek kada putujem moru u susret, osjećaj je isti. Osjećaj koji bih najbolje mogla opisati kao radost što ću vidjeti dragog prijatelja. Mješavina radosti, euforije i nekog neimenovanog pozitivnog osjećaja. I nebitno je da li je u pitanju Crveno, Sredozemno ili Jadransko more, osjećaj je isti. Nijanse su u pitanju kada je pitanje s kim idem. Momkom, curama, momkom i curama, roditeljima u nekom prošlom životu....svejedno, osjećaj je isti.

Osjećaj skoro da je izostao jedan jedini put, 2007. godine kada sam prvi put u životu vodila djecu na more. I kad sam lipsala kao marva, po povratku. Nikad to neću zaboraviti, taj umor, odgovornost, nespavanje, stres, nerviranje....I zato sam skoro pa bila očajna kad sam shvatila da me ove godine čeka isto.

No, ispostavi se da vodim samo desetero djece iz svog razreda. Pet dječaka i pet djevojčica. I desi se neočekivano, da mi bude tako lijepo s njima da poželim ostati još koji dan na moru. U istom sastavu. Ni sama ne znam kako ali, došlo je do izmjene u ulogama. Od učiteljice/učenika, stvorili smo odnos majka/dijete. Po prvi put sam osjetila u sebi taj neki majčinski instinkt, gdje sam pazila da li jedu, idu li u WC redovno, peru li zube pred spavanje, provjeravala jesu li se namazali kremom za sunčanje, liječila nostalgiju za roditeljima, častila sladoledom. Rješavala veće i manje drame. I možda ne bih željela imati desetero djece, ali jedno, dvoje, bih sigurno. Totalno suprotno prošlom iskustvu gdje sam rekla...pa eto, sve suprotno.

Moja djeca su samostalna. To sam na moru prvi put vidjela svojim očima. Isto kao u onim dokumentarnim filmovima o životinjama, kada se pačići prvi put sami otiskuju u vodu....Gledala sam ih kako preuzimaju inicijativu, davala slobodu u određenoj mjeri, strepila iz prikrajka. Tačkica me lovila čim bi vidjela da sam zapalila i vrištala: „Ugasite, ugasite“ i puhala iz sve snage da je sama ugasi. Razgovarali smo o Bogu i tome zašto moramo umrijeti. Smijali smo se kad je Ivu natjeralo u WC, a u muškoj sobi pregorjela sijalica, pa je jadan k`o bez duše utrčao kod djevojčica u WC...i začepio im WC šolju. Pa smo je zajednički očepili.

I ostaće mi u sjećanju jedno žuto sunce oko struka dječaka koji je prvi put vidio more u životu i koji se poslije pet dana vratio životu u jednoj sobi s desetero braće i sestara.

I to kako smo pjevali Regininu Bistru vodu iz sveg glasa..
..


Photobucket Photobucket Photobucket

Odmorila sam se.


20:50 - Komentari (7)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.