Osjećaj

Uvijek kada putujem moru u susret, osjećaj je isti. Osjećaj koji bih najbolje mogla opisati kao radost što ću vidjeti dragog prijatelja. Mješavina radosti, euforije i nekog neimenovanog pozitivnog osjećaja. I nebitno je da li je u pitanju Crveno, Sredozemno ili Jadransko more, osjećaj je isti. Nijanse su u pitanju kada je pitanje s kim idem. Momkom, curama, momkom i curama, roditeljima u nekom prošlom životu....svejedno, osjećaj je isti.

Osjećaj skoro da je izostao jedan jedini put, 2007. godine kada sam prvi put u životu vodila djecu na more. I kad sam lipsala kao marva, po povratku. Nikad to neću zaboraviti, taj umor, odgovornost, nespavanje, stres, nerviranje....I zato sam skoro pa bila očajna kad sam shvatila da me ove godine čeka isto.

No, ispostavi se da vodim samo desetero djece iz svog razreda. Pet dječaka i pet djevojčica. I desi se neočekivano, da mi bude tako lijepo s njima da poželim ostati još koji dan na moru. U istom sastavu. Ni sama ne znam kako ali, došlo je do izmjene u ulogama. Od učiteljice/učenika, stvorili smo odnos majka/dijete. Po prvi put sam osjetila u sebi taj neki majčinski instinkt, gdje sam pazila da li jedu, idu li u WC redovno, peru li zube pred spavanje, provjeravala jesu li se namazali kremom za sunčanje, liječila nostalgiju za roditeljima, častila sladoledom. Rješavala veće i manje drame. I možda ne bih željela imati desetero djece, ali jedno, dvoje, bih sigurno. Totalno suprotno prošlom iskustvu gdje sam rekla...pa eto, sve suprotno.

Moja djeca su samostalna. To sam na moru prvi put vidjela svojim očima. Isto kao u onim dokumentarnim filmovima o životinjama, kada se pačići prvi put sami otiskuju u vodu....Gledala sam ih kako preuzimaju inicijativu, davala slobodu u određenoj mjeri, strepila iz prikrajka. Tačkica me lovila čim bi vidjela da sam zapalila i vrištala: „Ugasite, ugasite“ i puhala iz sve snage da je sama ugasi. Razgovarali smo o Bogu i tome zašto moramo umrijeti. Smijali smo se kad je Ivu natjeralo u WC, a u muškoj sobi pregorjela sijalica, pa je jadan k`o bez duše utrčao kod djevojčica u WC...i začepio im WC šolju. Pa smo je zajednički očepili.

I ostaće mi u sjećanju jedno žuto sunce oko struka dječaka koji je prvi put vidio more u životu i koji se poslije pet dana vratio životu u jednoj sobi s desetero braće i sestara.

I to kako smo pjevali Regininu Bistru vodu iz sveg glasa....



Odmorila sam se.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.