< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Ne od početka

Ja više ne znam post napisati. Dovoljno je reći da ovaj postić pišem, evo već treći dan...Šta god, kako god da krenem, shvatim da krećem s kraja ili sa sredine, početak ni ne znam gdje je. Izgubila sam nit. I to ne samo u pisanju postova. Život se lagano pretvorio u rješavanje problema. Jedno po jedno, stoje u redu, strpljivo i ne misle nestati tek tako, koliko god ja žmirila. I kako jedan riješim, dođe drugi, po pehu, gori, na red. I baš se pitam šta ostane poslije prevaziđenog stresa neviđenih razmjera? Mora ostaviti traga, jednostavno mora, premda ga trenutno ne vidim. Polagala sam stručni ispit. I tu količinu duševnog rastrojstva noć prije polaganja ... ne bih nikome poželjela. Osjećala sam se potpuno bespomoćno, nesigurno, kao da nikad nisam u životu pripremu napisala ili stala pred razred pun djece. Odgovornost prema upravi škole, prema savjetniku, prema svojoj mentorici koja stoji iza mene još od vremena studija...sad se pitam kad je sve gotovo, kud li ode sav taj stres? U tom periodu mi se desilo da platim u samoposluzi to što sam kupila, uzmem kusur i pravo preko vrata krenem, da onda se prolegne ono “Djevojkooo“ i ja se sva crvena vratim po kupljeno/zaboravljeno. I plus, kao potvrda onog mog šugavog osjećaja s početka ove godine, da će ista biti baš takva, šugava...kompjuter mi otkaže. Izda me u najgorem i najtežem periodu, kad mi je stvarno trebao za spremanje časa. Stvarno sam mislila da ću poluditi.

I onda taj blesavi čas počne i ja blokiram, isključim kompletnu komisiju i vidim samo 18 učenika ispred sebe. I dobijem sve pohvale za održan čas. Mentorica mi reče: „Ponosna sam što ste bili moj student“, a to, dolazeći od nje, znači mnogo. A ja? Ravnodušno, do drogirano svejedno, pitajući se, šta mi je dalje na redu? Znam i šta. Treći dio stručnog ispita idućih dana i još...

Ekskurzija, more, četvrtak, pedeset i nešto desetogodišnjaka, nas tri. Valjali su se od smijeha kad sam im rekla da ću im zabraniti tuširanje a kamoli kupanje u moru...hmm, ja bila savršeno ozbiljna....

Sinoć smo se našle, ne sinoć, (sinoć sam gledala Anđele i demone...volim Tom Hanksa, da stoji i šuti, opet bi bio savršen) nego petak veče i otišle na termalnu rivijeru (slijedeća stepenica je odlazak u banju...) i iz jacuzzija u bazen, prepričavale užasnu sedmicu iza nas, da bi onda Triplet rekla: „Jeste primijetile da svakog vikenda počnemo s tim, da nam je sedmica bila užasna i šta radimo, ponavljamo, samo neka je prošla?...“ I bude mi malo lakše kad shvatim, da život melje, ne samo mene, već sve nas. Samo je fol, kako se zdravo nositi s tim...i s onim što ti dolazi u susret.


08:49 - Komentari (7)




Mozaik

Ako primjetite naglu ozbiljnost, neočekivanu profinjenost napisane mi riječi, preciznost u izricanju svega što mi leži na duši, i šta sve još ne... to je zato i samo zato što sam prošle sedmice napunila trideset godina. Slovom i brojem, 30. I ne znam da li je baš normalno ovoliko biti u raskoraku s osjećajem toga koliko ti je godina i realnosti. Ja sam u nekoj paralelnoj 26-oj, možda 27-oj godini, trenutno. Otprilike.
I što je draga konstanta, sitnice me vesele, koliko god imala godina.

Produženi vikend koji je iza nas i koji smo organizovali tako da jedna od nas napiše kao poruku na Facebooku "Život je lijep"...u obliku mozaika. Evo.

U petak smo otišli u Počitelj. Grad orijentalno-mediteranskog karaktera u dolini rijeke Neretve. I toliko nam je bilo lijepo. Napunili smo baterije hercegovačkim suncem, vozili uz otvorene prozore, udisale miris mora koji je dolazio iz blizine i jednostavno, uživali.


Photobucket Photobucket Photobucket

Photobucket Photobucket Photobucket

Photobucket Photobucket Photobucket

Photobucket Photobucket Photobucket

E onda je svanula subota i ja sam izjavila kako je nelogično da sam bila na Sinaju a nikad u Travniku, pa smo se lijepo zaputili u Travnik. I prije svega zbog Lutvine kafane, tj. kafane koju je posjetio Rudolf Habsburgovac i dao novac za njenu obnovu, pa se zove još i Rudolfova kafana. A dvije godine kasnije, Rudolf se ubio zajedno s Marijom u Mayerlingu. I ne znam, sto li, citala sam dosta o tome nekad davno, zanimalo me da vidim...
Photobucket Photobucket Photobucket

I u nedjelju sam Anju vodila u Zoo. E što se to dijete zna radovati šarenilu, ne zna niko! I hranili smo sve što nam je došlo pod ruku (premda ne bi smjeli, ali...) I svjedočili smo kako je magarac kihnuo čovjeku u lice a žena koja ih je slikala reče: „Samo da ne bude magareće gripe“ i ja se tu počnem smijati, ma kakva pristojnost, nisam se mogla suzdržati. Nikad prije nisam vidjela magarca da kiše. Anja je sijala od radosti. Photobucket Photobucket Photobucket

A meni su ta tri dana bila kao neki lijepi dar. S obzirom šta me sve čeka u ovom mjesecu...možda ovo bude i prvi mjesec sa samo jednim postom.


21:03 - Komentari (8)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se