Diva

Neću napisati ništa novo, ništa što već nije rečeno o njoj, ništa spektakularno revolucionarno. Zato ću samo kratko. Bilo je savršeno.

Krenuli smo rano, do Zagreba, nas je pratila žuta boja.



U ušima mi je svirala El Talisman, pjesma koju sam otkrila među Sandrinim mega mixevima. I kad sam došla kući i potražila je na netu, otkrijem da je pjeva pjevačica Rosana. A baš simpatično :) Inače, godilo mi je imati tu muziku u ušima dok se cesta motala ispod nas.

Onda smo došli pred Arenu.



I zaglavila sam se u onim vratašcima na ulazu, jer nisam prošla na vrijeme kad se zeleno upalilo. I voljela bih znati gdje su to dvoje redara kupovali strpljenje pa da stanem u red. Ja bih samu sebe nogirala zbog gluposti sopstvene ali su oni bili savršeno ljubazni i susretljivi .

A onda je došla Diva


Nema se tu puno šta za reći. Savršeno.



Toliko je truda i novca uloženo u nju, plus što imam osjećaj da ona sama ima u svojoj glavi razrađen plan svoga života u narednih deset godina. Što je vrlo bitno, jel.



Dva sata čiste euforije. U današnje vrijeme, ta dva sata su upravo neprocjenjiva. I baš zato, lijepo je bilo zaboraviti sve moguće probleme, bar za ta dva sata. Probleme koji su me čekali, da se razumijemo, spremni čim sam u sedam ujutru u ponedjeljak zakoračila u svoj grad.

I to je život. Sigurno i sama Beyonce ima neki kamenčić u cipeli da je žulja. Idemo dalje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.