Čista emocija

Nisam ljubiteljica odlaska u frizerski salon. Nakon sat vremena izgubim strpljenje i najradije bih malo otišla prošetati pa se vratila na idućih sat vremena mackanja i čekanja i izjednačavanja i pranja i šišanja i feniranja....I voljela bih da sam ona sretnica koja se rodila s ravnom kosom koju treba samo počešljati poslije pranja. No, ne, ja sa svojom plavom kosom, barem mjesečno jednom moram ići na dvosatnu torturu. Rossa i ja idemo u isti salon koji drži poznati sarajevski frizer, ali ne idemo zbog njega (a niti zvjezdica koje se tamo vrte) već zbog cura koje rade. Ona ima svoju A. a ja svoju D. koje nam zadnjih godina rade o glavi. Metaforički rečeno, D. je puž, a A. je sve suprotno od toga. I Rossa je ta koja završi prije i onda sjedi i čeka mene dok joj ja u ogledalu kolutam očima. D. fenira vlas po vlas. D. miješa boje za farbanje 15 minuta. Cijenim pedantnost (jer rezultat je stvarno zadivljujući i zato je ne mijenjam)...ali sto puta mi je došlo da joj otmem četku i fen iz ruke i kažem, e dobro je, ali stvarno je dobro.

Jučer smo išle na farbanje, dok je Rossa sjedila sa farbom na glavi, ja sam još uvijek čekala da D. izmiješa boje. Rossa je završila i davnih dana otišla kući a ja sam cupkajući sjedila dok me D. fenira, pitajući se hoću li uopšte stići na koncert Aleksandre Radović koji počinje u devet...Sagnute glave, kosa leti na sve strane, kroz buku fena čujem je kako mi šapće: „E, imaš priliku da vidiš Aleksandru Radović“. I zamalo da kažem, dižući glavu: „Pa znam, večeras“, kad vidim, Aleksandra sjeda pored mene. Kako sam brzo i u momentu zavoljela feniranje! I svoju sporu D.!

Ne znam koliko je poznata u Hrvatskoj, onako samozatajna kakva jeste, ne bi me čudilo da neko sad prvi put čuje za nju...ja je volim godinama. Opet o kosi, ali eto, provlači se. Dok je bila plavuša, bila je apsolutno neprimjetna. Onda se ofarbala u crno i zasjala. Kako je ušla u moj život? Ne znam. Čak ne znam ni odakle mi njen album Dommino, prije neke dvije godine. Našao me u najtežem periodu, kad sam pokušavala preživjeti prvi (oj, nadam se i posljednji) ljubavni krah u životu. I slušala sam je, mjesecima. Samo taj album, na kojoj su pjesme...kao da sam ih ja napisala i dala njoj da ih otpjeva. Imala sam utisak da sav moj osjećaj bespomoćnosti nestaje kad je slušam. Koliko sam samo suza isplakala uz nju, koliko sam puta, samo sjedila i slušala je, koliko puta sam samo ugasila kompjuter, sasvim kad bi krenula pjesma "Zažmuri" jer nisam mogla podnijeti da je odslušam do kraja, koliko sam se samo čudila kad je došlo vrijeme da je mogu slušati izliječena, bez osjećaja očaja u sebi...Nevjerovatno i uvrnuto istovremeno koliko je svaka pjesma na tom albumu dio moje priče.

I kad sam je ugledala, kroz neisfenirane šiške, kako sjeda pored mene, kako je jednostavna i lijepa, kako je normalna cura, bez ikakvih primjesa snobizma u sebi...došlo mi je da joj kažem hvala ti. Da joj kažem koliko mi je značilo slušati je u tom periodu...(uvijek sam se smijala onima na Oprah, kad zasline zvijezde jecajući im obješeni oko vrata)...međutim nisam. Samo sam joj uputila jedan osmijeh i pogled kao starom ratnom drugu koji sve zna i sve razumije. Pogled u kojem je stalo sve, a naročito hvala ti što večeras idem na tvoj koncert, s osmijehom, bez straha od starih osjećaja.

Koncert je bio sve ono što sam očekivala od nje... ljudi koji pjevaju uglas, zatvorenih očiju, njišući se u ritmu...I mi, koje je volimo. Ako neko zvuči bolje uživo nego na albumu, onda je to ona. Čista emocija. Čitam da sprema novi album. Iščekujem puno pjesama u brzom ritmu, jer znam i osjećam da sam spremna za njih :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.