Kiša, kiša, kišica

Današnji dan će ostati zapamćen kao dan kad smo iz sunca otišle u kišu.
Svane nedjelja, prva sunčana nedjelja, poslije dana i mjeseci magle, smoga, snijega i leda. I mi ne časeći časa, u auto i pravac Mostar. Očekujući još više sunca, šta li. Prvo je počela sipiti kišica, onako dosadno, a onda je počela padati. Onako bez prestanka punim intenzitetom.



Pa smo u ritmu podivljalih brisača, stigle u Mostar. Ulice puste, samo lokalni narkoman naslonjen na bankomat. Pa smo drugi bankomat tražile dobrih pet krugova po gradu. Trčećim korakom, pokisnulih ramena uletimo u naš restoran, pravo u ruke našem konobaru. Sladak, presladak, oženjen, nenaspavan jer mu curici izbijaju prvi zubići. C'est la vie. Ručamo, u praz praznom restoranu, gledajući u nebo prevrtljivo. Kiša stane na deset minuta i odlučimo prošetati, ali nas hladnoća zaustavi. Par fotkica u letu...



...i pretrpljeni strah zbog pomisli da nam je auto odnio pauk. Olakšanje kad shvatimo da ga je drugi auto zaklonio, samo. U nastavku, izbjegnemo direktni sudar jer smo krenule pravo u suprotnu traku u susret dolazećim autima. Ja krivim meso koje smo pojele. Na povratku pjevamo, pjevamo iz sveg glasa. I pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo i Zvao sam je Emili i držimo „mikrofon“ ispred usta i pjevamo i bubnjamo i pjevamo bez obzira što nam donje lage i trileracija i ne idu baš od ruke...I zaustavi nas policija zbog prekoračenja brzine. Stara voli brzu vožnju, a i mi uz nju, pa smo odnekud i navikli. Jednom nas je izvukla od drota i kazne tako što ga je ubijedila (i nasmijala od srca) da žurimo jer smo gladne. Kad je to prošlo. Proći će sve. Ovi su bili malo konkretniji, u smislu, počasti i furaj dalje...

Šok i smijeh kada shvatimo da u gradu, našem, kiša skoro da nije ni pala. Skoro da je i Sunce sijalo.

Sve u svemu...savršen dan ;)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.