< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Posao

Neki dan mi je Braco dao da kucam neki seminarski rad. Ja pomalo besposlena, a to ne volim biti, on mi dao lovu unaprijed i ja pristanem. Pokajem se momentalno. Prvo, more dijagrama, tabela, slika koje treba prvo skenirati i uobličiti pa umetnuti u tekst...teksta ponajmanje. Cijeli dan provedem radeći na tom čudu. Cijeli dan. Dođe Braco navečer i kaže: „Znaš, sve je to ok, ali moraću ja ovo ponovo skenirati, ne mogu se kao grafički dizajner ovako brukati...“ K`o biva loše su slike skenirane. I tu lagano poludim, što mi nije onda u startu dao da samo kucam tekst i ne zezam se s glupostima jer moj skener ne može se ni zvati skenerom u poređenju s njegovim mašinama u štampariji....Onda on ospe paljbu na moju kantu od kompjutera i na sve programe koje imam instalirane u njemu i počne pričati o nekim svojim najnovijim word/corel fazonima...I ja mu kažem da je bezobrazan, i da ne bi radila za njega ni za sve pare ovog svijeta, da je postao tipični privatnik koji ne cijeni moj trud, i tako se malo porječkamo.

Kad je otišao, počnem razmišljati, kako sam samo sretna što radim posao koji volim. I što kad idem na posao, nemam osjećaj da idem na posao. Ako me razumijete. I najbolje od svega je to što sam do ovog zaključka došla jako rano, a opet nije da nisam prije toga radila poslove koji su me upravo natjerali da cijenim svoju sreću.

I sva ta situacija me podsjetila na poslove koje sam radila u periodu dok sam tražila samu sebe.

Sa nekih jedanaest godina, s prijateljicom sam za vrijeme ljetnjeg raspusta otvorila stripoteku. Kad se sjetim toga, bude mi simpatično/smiješno, ali odnekud, divim se samoj sebi. Prvo smo sjele i dogovorile strategiju. Moramo ljudima nekako dati do znanja da postojimo. Mislim da tada nisam znala šta znači riječ marketing. Pa smo same napravile letke i u jednom danu oblijepile svaku banderu na Grbavici. Onda smo našle mjesto (ispred moga ulaza) pa smo našle neki sto i naravno, stripove. Moje. Ja volim stripove i uvijek sam ih imala...pa eto toliko da bi se mogli iznajmljivati. I posao nam je krenuo. To je bilo vrijeme kada su djeca čitala Danas ne mogu zamisliti tu situaciju. Krenulo nas je tako dobro da smo to ljeto svaki dan imale solidan džeparac. Onda su nas dječaci počeli kopirati. Oni na jednom kraju ulice, mi na drugom. Tu je bilo svađa i smijeha i baš kad smo konačno shvatili da je najbolje da se udružimo, počne rat i sve pokvari.

Poslije toga sam u trećem srednje radila na jednom radiju. Bila mi je želja da upišem žurnalistiku. I to ljeto smo Rossa i ja rintale od sedam do sedam na tom mjestu, pravile ankete, snimale priloge, vodile vijesti, intervjuisale sve što se miče, od direktora doma staraca do premijera...sa nekim ludim entuzijazmom. Bez da su nam ikada platili sav taj rad. I poslije tri mjeseca, počela je škola ponovo i ja sam znala da ni u ludilu na kraju tog četvrtog razreda neću upisati žurnalistiku.

E onda je došao period kada smo radile kao hostese. Te sam posliće prihvatala, jer sam znala da traju od pet do sedam dana, da će mi sigurno platiti i da se neću pretjerano umoriti. I da, radilo se o bokserskim turnirima. Ja i boks k`o nebo i zemlja. Ali dobro. Moj je posao bio da budem u hotelu gdje su smješteni svi učesnici i da budem kontakt osoba. E tu sam se nagledala svega. Ali bukvalno svega. Upoznala ljudi iz cijelog svijeta, boksera (čak i ovih današnjih, poznatih) ljudi iz organizacionih timova...i stvarno sam voljela te turnire. Dok nije došlo na red da se organizuje svjetsko prvenstvo. Kao da je Olimpijada u najmanju ruku. Radile smo cijele dane i dugo u noć, prevodila na konferenciji, trčala na aerodrom kako koja reprezentacija dođe, smještala ih u hotel, onda ih vodili po gradu, pa imali ulogu i turističkih vodiča...ne mogu se više ni sjetiti svega. Super zanimljivo, dinamično i uzbudljivo. I naravno, nagledala sam se takvih mućki, da su Del Boy i Rodney Trotter, male mace u odnosu na ovo. Ljudi su odvratni kada ih pohlepa obuzme.

I najgori posao koji sam radila je posao konobarice. Taj sam posao prihvatila u periodu kad sam razmišljala kako dalje s fakultetom na kojem sam zaglavila. I rođak koji je imao (a ima i danas) restoran, ponudi mi da radim malo kod njega. To malo se protegne na nekih pet mjeseci. Prvo, što te rod tvoj može zeznuti, ne može niko. Završilo se tako da sam demonstrativno skinula pregaču i izmarširala iz restorana. Ne volim se ni prisjećati ali od potkradanja napojnica, do vrištanja, urlanja i usiljenih osmijeha...bilo je svega. Da ne govorim o radnom vremenu i tome da sam dolazila kući mrtva umorna, da nisam izašla napolje kako treba u tih pet mjeseci, jer jednostavno, nisam imala snage. Nedjelju bih prespavala jer bi subotom obično bio neki party u restoranu i ne bi kući došla do dva-tri. I sve tako u krug. Ostala sam tako dugo jer mi se svidjelo primati platu. I jer je taj njegov restoran bio u neposrednoj blizini jedne strane organizacije u mom gradu. Tako da su u restoran dolazili samo i isključivo stranci. Što je bilo prednost jer nisam imala problema s nezgodnim gostima, niti sam imala osjećaj da radim u nekoj kafani. Imala sam drugove Nepalce, Fince (Svaki put sam bila sigurna da će se sto posto udaviti dok pričaju. Vrlo čudan jezik.) Kanađane, upoznala sam ljude s Mauricijusa, Zimbabvea, Australije...cijele kugle zemaljske. Dobila bračnih ponuda za cijeli život i dok su druge cure prihvatale te ponude (jedna je otišla u Tursku, druga u Francusku) ja nisam bila u tom filmu. Ja sam voljela pričati s tim ljudima i na kraju sam upoznala toliko različitih karaktera ljudskih, da me ta škola konobarisanja naučila mnogo više nego što bi čovjek i pomislio. I ostala bih sigurno i duže (jer moja potajna želja je oduvijek bila da imam svoj restoran. Eto.) da nije bilo loše atmosfere u odnosu šef/zaposleni. Ovako je ljubav trajala sve dok na kraju nisam shvatila da moje dostojanstvo, nema cijenu i da je vrijeme da pokupim svoje krpice i krenem dalje.

Što sam i uradila. Prebacila sam se na Akademiju, završila u roku faks i sad sam tu gdje jesam. Radim posao koji volim.


12:19 - Komentari (10)




Film za danas

U pravilu se držim pravila da filmove koje planiram gledati u kinu, ne gledam na DVD-u. Pokvari mi sav doživljaj. I nema veze što dok film dođe u kina, sva euforija prođe i pojave se novi filmovi za kojima opet kaskam, nema veze. Kino je kino. No danas me zezne lik koji prodaje DVD-e i kod kojeg obično kupujem filmove. Zapravo, zezne me moja neupućenost. Nahvali mi film Slumdog Millionaire za koji iskreno rečeno, nikad nisam čula.
Photobucket
I kiša pada cijeli dan i po njegovoj priči učini mi se baš kao film koji se gleda pod dekicom... i ja ga kupim i odgledam. Film me oduševio. Bez pretjerivanja, fantastičan film. I sad se naknadno edukujem o odgledanom i shvatim (u šoku) da je film nominovan u deset kategorija na ovogodišnjem Oscaru. Da je dobio četiri Zlatna globusa i još masu nagrada. Nikad čula za ovaj film, do danas.

I čim sam počela gledati, shvatila sam da je moj idealni kandidat za gledati u kinu, ali ne odolih da ne pogledam do kraja. Radnja se dešava u Indiji i govori o dvojici braće koji žive u slumu Mumbaija. Slum jest jednako pakao. Pa sam usred filma uputila zahvalu sudbini što sam rođena na brdovitom Balkanu.

Photobucket Photobucket Photobucket Photobucket

Neću vam reći o čemu se radi, trebate pogledati. Ja sam ne trepćući gledala. Neko će se zakačiti za ljubavnu priču, ja lično nisam. Više me fascinirala ta Indija o kojoj blage veze nemam. O svim tim ljudima i njihovim životima i svemu što je milionima svjetlosnih godina različito od mene i moga života. Dirljivo i poučno i živopisno i ima sve elemente da pobijedi u onim žnj kategorijama tipa fotografija, scenografija, adaptirani scenarij... osim ako mu nije suđeno šta drugo. I baš zato što je skoro pa neprimjetan (dok se ne pogleda) držim mu fige u svim kategorijama.



I ako dođe u kina, nekad, išla bih ga opet gledati. Kino je kino
.


22:30 - Komentari (10)




Bijeg u maštu

Još iz srednje škole, sjećam se odlika romantizma, kao književnog pravca. Pa je pored bijega u metafiziku, bitna karakteristika bila, bijeg maštom u egzotične zemlje. Po toj kategorizaciji, ne samo nužno književnoj, ja sam romantičar. I dušom i srcem i svim osjetilima. Kad nas proguta smog kao što je to slučaj zadnjih dana, ne pada mi teško bijeg u maštu. No nije smog taj koji me natjerao da o ovome razmišljam. U pitanju je film Vicky Cristina Barcelona, koji sam gledala prije par večeri i o kojem ne mogu da prestanem razmišljati. Imam viška slobodnog vremena, da.

Film je za svaku preporuku, mada ja možda nisam kompetentna da izjavim ovo, jer ja volim filmove Woody Allena. Sve mi se svidjelo. I humor i paradoksalnost i romanse i previranja, što duhovna što fizčka...boje, mirisi, prizori, sve. Baš jedan potpun film. I da, prepoznala sam se u Vicky, definitivno. U toj vječnoj težnji i želji za romantikom koju ne dozvoljava da se dogodi, jer planovi su ipak ono što pruža osjećaj sigurnosti. Čak sam se prepoznala i u zavisti koju osjeća prema prema Cristini. Kada tumači njene ludosti hrabrošću. Predivan film.

Photobucket Photobucket Photobucket

A budimo realni, ko od nas nije poželio da nas šarmira neki Juan Antonio? Pa da nas gleda sa zanimanjem u oči i govori pogledom, da ne postoji nijedna druga na svijetu za njega. I da ti ne preostaje ništa drugo nego da se složiš s njim i prepustiš se u potpunosti.

Ovog puta, moram priznati, Penelope je pojela Javiera. Glumački. Eto, pogledajte film, pa ćete se složiti sa mnom. Mada da se razumijemo, Javier, da stoji i šuti svih 90 i koliko li minuta, bio bi intrigantan. Ima neki faktor u njemu što ga čini pravim Juan Antoniom.

I da, koliko je samo nesretnih brakova i veza koje se održavaju na životu isključivo iz navike i žena koje su svjesne činjenice „da ga volim ali nisam zaljubljena u njega“....koliko je njih samo? Uglavnom, film, odličan.

Druga stvar koja mi se svidjela je ta da film predstavlja Španiju baš onako kako je ja zamišljam. Bojama, okusima, umjetnošću, ljudima, sve je onako kako si ja predstavljam u svojoj mašti. I željela bih otići uvjeriti se da li je to i u stvarnosti tako. I ne samo Španiju. Evo, redom, krenuću od najsvježije fantazije.

1. Andaluzija. Prve asocijacije? Alhambra, flamenko, Sevilla, Cordoba, maurska umjetnost, Granada...zemlja strasti, po meni
.

Photobucket Photobucket Photobucket Photobucket Photobucket Photobucket

2. Istanbul. Nemam tačnu definiciju zašto. Ali imam osjećaj da bih otišla tamo i samo hodala i gledala. Ne kao neki!! Pih! Kako ti samo zavidim, da znaš!

Photobucket Photobucket Photobucket

3. Santorini. I ne samo grčki otoci, voljela bih vidjeti Atenu, manastire Meteore i šta još sve ne...Ova plava boja i more i cijela historija ovog otoka, vrijedilo bi otići i vidjeti to uživo.

Photobucket Photobucket Photobucket

4. Provansa i njen zaštitni znak, beskrajna polja lavande.....

Photobucket Photobucket Photobucket

. 5. I za kraj, totalna suprotnost, Maroko.

Photobucket Photobucket

Ono zajedničko, što me privlači ovim mjestima je atmosfera. Puste slike i opisi je ne mogu dočarati. I hrana, naravno.

Slike sam, našla na Internetu. Kada će mašta preći u stvarnost, ne znam. Nadat` se samo da ću do tada pisati blog, pa da vam mogu pokazati svoje fotke. ;)

I da, Junac, hvala ;)


19:33 - Komentari (8)




ADHD

Jedna od osnovnih zabluda vezanih za učitelje je ta da imaju cijeli mjesec zimskog raspusta. Što nije istina. Pored silne papirologije, administracije koju treba završiti, knjižica kojih treba ispisati, dnevnika kojih treba dotjerati i more drugih sitnica koje treba obaviti....prođe prvi mjesec. Djeca dođu odmorna za drugo polugodište, a mi smo tu i tamo. Ako neko uspije da spoji petak sa vikendom, to je to. Ne žalim se. Nedostaju mi djeca.

Jedna od obaveznih stvari u toku zimskog raspusta koju si dužna poštovati je odlazak na seminare. I ja sam se nekad prije pitala koja je svrha tih seminara? Traju satima, ljudi čitaju prezentacije sa slajdova, svi zvjeraju okolo i gledaju na sat misleći koje sve obaveze poslije ove tlake trebaju obaviti...Tako sam mislila sve do današnjeg seminara.

Danas konkretno sam stekla utisak da pojma nemam o svom poslu. Imali smo trenericu koja je dinamična, aktivna, zanimljiva i koja nam nije dala da dahnemo dušom svih šest sati koliko je trajao taj seminar. Glumila sam, iznosila svoje mišljenje, davala prijedloge, diskutovala...umorila se. I naučila masu stvari. Recimo kroz tu igru uloga, naučila sam (iz mene poteklo, otkud u meni ne znam) kako razgovarati s roditeljima koji ne žele priznati da im dijete ima ADHD-hiperkinetski sindrom (u našem narodu poznatiji kao hiperaktivnost) Pa sam toj kolegici koja glumi majku rekla: „Vi svoje dijete gledate srcem a ne očima“. Pa su svi odobravali. Jer činjenica jeste da roditelj ne može realno sagledati svoje dijete. Ne osuđujem. Ja ću isto misliti da je moje dijete bez mane. I bilo bi užasno teško priznati sebi da treba pomoć - nečiju. Sve ja to razumijem.

Konkretno hiperaktivnost. Javlja se češće kod dječaka nego kod djevojčica. Ta djeca brže prohodaju jer shvate da im noge mogu poslužiti kao alat u želji da dohvate sto i jednu sitnicu. Trajno su u pokretu i svugdje prisutna: jure naprijed, natrag, trče kroz prostorije, skaču i penju se po namještaju, malo spavaju i rano se bude...Roditelji često smatraju da je takvo ponašanje simpatično. Često i potiču takvo ponašanje smatrajući da je normalno i da se sva manja djeca tako ponašaju. Međutim problem nastane kada dijete dođe u prvi razred, među svoje vršnjake i kad roditelji shvate da se ne ponašaju sva djeca tako. I tad se uhvate za glavu. Ja se nekad pitam u tim situacijama, ko je ovdje lud? Ja, roditelji, dijete, Nastavni plan i program? Svi pomalo. Jer konkretnog odgovora kako pomoći djetetu kojem roditelji ne pomažu – nema. Oslonjen si na intuiciju na neko iskustvo koje stičeš vremenom. Kad mi kažu konsultuj literaturu, skočila bih kroz prozor. Jer neće mi pisac te super uspješne knjige pune preporuka doći u učionicu i smiriti dijete koje uništava sve oko sebe. Bez obzira što sam postupila po navedenom. Što li je to tako pa su teorija i praksa dva odvojena svijeta, baš kao što je svako dijete individua za sebe - stvarno ne bih znala.

E onda. U ovom poslu si često usamljen. Ne znaš kome da se obratiš za pomoć za bilo koju dilemu koja ti se javi. Rad sa živim bićima je specifičan jer nema univerzalnog pravila. Svako dijete je priča i dilema za sebe. Kome se obratiti da te zaštiti od roditelja koji ne želi da prizna da mu dijete ima teškoće u razvoju? Pa te mentalno siluje da si ti kriva što dijete zaostaje za svojim vršnjacima. Što razbija namještaj i što divlja po stolovima dok ti pokušavaš da držiš nastavu ostalim učenicima, često ignorišu ili smatraju to tvojom odgovornošću. Hiperaktivnost je užasna. Ne dolazi sama, prate je dodatne poteškoće tipa agresivnosti, anksioznosti, poremećaji spavanja...I danas kad kažu za dijete koje potrči: „Ma on je hiperaktivan“, meni se kosa diže na glavi. Sve što mogu poželjeti je da se nikad ne sretnete s pravom hiperaktivnošću, ikad.

Danas sam shvatila da nisam jedina koja se nosi s tim i sličnim problemima. Kad su kolegice počele pričati svoje priče, shvatila sam da nisam sama u ovome. Do sada sam potajno sebe krivila za svaki korak naprijed i sto i jedan unazad u radu s tom djecom. Danas sam konačno shvatila da u nekim situacijama, ja nisam ta koja im može pomoći. Pružiti im ljubav, da, podršku bezuvjetnu, da, osjećaj sigurnosti – uvijek. Izliječiti hiperaktivnost, disleksiju, diskalkuliju, disgrafiju – nije u mojoj moći. I to je ono što frustrira.

Što li ja vama ovo pišem? Neka digne dva prsta onaj ko je pročitao sve ovo od početka do kraja :) Možda sam i sama hiperaktivna poslije današnjih radionica, ne znam. Znam samo da je ovo iscurilo iz mene i neka stoji. Možda neko s hiperaktivnim djetetom u kući potraži pomoć na google.com pa svrati i pročita. Neka stoji.


21:10 - Komentari (11)




Vječna vatra

Naiđoh u bespuću Interneta...
Photobucket

Nekad su neki ljudi (kad bi se trebalo naći kod Vječne vatre) pojašnjavali: "Tamo gdje guma gori..."

E danas ne gori. No smisao za humor se ne da ugasiti ;)
.


23:10 - Komentari (11)




Razloga nema, a opet...

Kako teku ova četiri dana Nove nam godine, ne mogu se nikako otarasiti osjećaja da će biti teška. I to čak ne mislim u finansijskom smislu. (Nas pet se odmah na početku dogovorilo da u Novu godinu krećemo pod geslom „Reci recesiji NE“ što se naročito vidjelo u subotu, poslije posjete tržnim centrima. Pa ko prije posustane:) Znači, ne mislim teška u tom smislu, nego, onako, emocionalno. I kad me se ovaj osjećaj (tzv. šuhva) sveže na početku, teško ga se otarasiti poslije. Znam da sad zapravo iščekujem da se nešto loše desi pa da kažem: „Znala sam“. A nemam razloga da imam taj osjećaj, što je najgore.

Novu smo proslavile na super hiper ekskluzivnom mjestu (što u pravilu ne podrazumijeva dobar provod) nego je sreća pa smo i mi bile raspoložene i same po sebi u elementu. Drugu noć nastavile dernek kod Tripleta i Srodne Duše, u subotu bile cijeli dan u gradu i po kafanama, kupovale, jele, trošile, pile i danas...cijeli dan na Jahorini.

I baš dok smo se vraćale, Triplet govori kako smo faktički četiri dana provele zajedno. Možda ću ispasti patetična što ću napisati ovo, ali činjenica jeste da su njih četiri moj oslonac, odmor od problema i podrška bezuvjetna u svakom trenu i da nemam njih u životu...bilo bi mi jako tužno. A to što se smijemo satima kad smo zajedno ne znam čime bih objasnila. Stvarno.

Jahorina je zimi kao iz bajke. Bjelašnica je ljepotica ljeti, Jahorina zimi. Vazduh čist, snijeg škripi pod nogama, svjetluca dokle ti pogled seže...


Photobucket

Živo je, jako. Skijaši su mi cool. Jako. Čak kad je S. predložila da upišemo školu skijanja-nisam kategorički odmahnula rukom i prevrnula očima.

Photobucket

A mi već imamo svoj ritual. Imamo taj jedan mali hotel u kojem je hrana...božanstvena. Hotel je malo izdvojen, glavni konobar se zove Jugoslav i možda nije reprezentativan kao ostali razvikani hoteli, ali zato je hrana...ne znam, neizrecivo neopisiva.

Photobucket


I sutra, posao. Jedva čekam. I odmaranje ima svoj rok trajanja.


21:36 - Komentari (10)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se