ADHD

Jedna od osnovnih zabluda vezanih za učitelje je ta da imaju cijeli mjesec zimskog raspusta. Što nije istina. Pored silne papirologije, administracije koju treba završiti, knjižica kojih treba ispisati, dnevnika kojih treba dotjerati i more drugih sitnica koje treba obaviti....prođe prvi mjesec. Djeca dođu odmorna za drugo polugodište, a mi smo tu i tamo. Ako neko uspije da spoji petak sa vikendom, to je to. Ne žalim se. Nedostaju mi djeca.

Jedna od obaveznih stvari u toku zimskog raspusta koju si dužna poštovati je odlazak na seminare. I ja sam se nekad prije pitala koja je svrha tih seminara? Traju satima, ljudi čitaju prezentacije sa slajdova, svi zvjeraju okolo i gledaju na sat misleći koje sve obaveze poslije ove tlake trebaju obaviti...Tako sam mislila sve do današnjeg seminara.

Danas konkretno sam stekla utisak da pojma nemam o svom poslu. Imali smo trenericu koja je dinamična, aktivna, zanimljiva i koja nam nije dala da dahnemo dušom svih šest sati koliko je trajao taj seminar. Glumila sam, iznosila svoje mišljenje, davala prijedloge, diskutovala...umorila se. I naučila masu stvari. Recimo kroz tu igru uloga, naučila sam (iz mene poteklo, otkud u meni ne znam) kako razgovarati s roditeljima koji ne žele priznati da im dijete ima ADHD-hiperkinetski sindrom (u našem narodu poznatiji kao hiperaktivnost) Pa sam toj kolegici koja glumi majku rekla: „Vi svoje dijete gledate srcem a ne očima“. Pa su svi odobravali. Jer činjenica jeste da roditelj ne može realno sagledati svoje dijete. Ne osuđujem. Ja ću isto misliti da je moje dijete bez mane. I bilo bi užasno teško priznati sebi da treba pomoć - nečiju. Sve ja to razumijem.

Konkretno hiperaktivnost. Javlja se češće kod dječaka nego kod djevojčica. Ta djeca brže prohodaju jer shvate da im noge mogu poslužiti kao alat u želji da dohvate sto i jednu sitnicu. Trajno su u pokretu i svugdje prisutna: jure naprijed, natrag, trče kroz prostorije, skaču i penju se po namještaju, malo spavaju i rano se bude...Roditelji često smatraju da je takvo ponašanje simpatično. Često i potiču takvo ponašanje smatrajući da je normalno i da se sva manja djeca tako ponašaju. Međutim problem nastane kada dijete dođe u prvi razred, među svoje vršnjake i kad roditelji shvate da se ne ponašaju sva djeca tako. I tad se uhvate za glavu. Ja se nekad pitam u tim situacijama, ko je ovdje lud? Ja, roditelji, dijete, Nastavni plan i program? Svi pomalo. Jer konkretnog odgovora kako pomoći djetetu kojem roditelji ne pomažu – nema. Oslonjen si na intuiciju na neko iskustvo koje stičeš vremenom. Kad mi kažu konsultuj literaturu, skočila bih kroz prozor. Jer neće mi pisac te super uspješne knjige pune preporuka doći u učionicu i smiriti dijete koje uništava sve oko sebe. Bez obzira što sam postupila po navedenom. Što li je to tako pa su teorija i praksa dva odvojena svijeta, baš kao što je svako dijete individua za sebe - stvarno ne bih znala.

E onda. U ovom poslu si često usamljen. Ne znaš kome da se obratiš za pomoć za bilo koju dilemu koja ti se javi. Rad sa živim bićima je specifičan jer nema univerzalnog pravila. Svako dijete je priča i dilema za sebe. Kome se obratiti da te zaštiti od roditelja koji ne želi da prizna da mu dijete ima teškoće u razvoju? Pa te mentalno siluje da si ti kriva što dijete zaostaje za svojim vršnjacima. Što razbija namještaj i što divlja po stolovima dok ti pokušavaš da držiš nastavu ostalim učenicima, često ignorišu ili smatraju to tvojom odgovornošću. Hiperaktivnost je užasna. Ne dolazi sama, prate je dodatne poteškoće tipa agresivnosti, anksioznosti, poremećaji spavanja...I danas kad kažu za dijete koje potrči: „Ma on je hiperaktivan“, meni se kosa diže na glavi. Sve što mogu poželjeti je da se nikad ne sretnete s pravom hiperaktivnošću, ikad.

Danas sam shvatila da nisam jedina koja se nosi s tim i sličnim problemima. Kad su kolegice počele pričati svoje priče, shvatila sam da nisam sama u ovome. Do sada sam potajno sebe krivila za svaki korak naprijed i sto i jedan unazad u radu s tom djecom. Danas sam konačno shvatila da u nekim situacijama, ja nisam ta koja im može pomoći. Pružiti im ljubav, da, podršku bezuvjetnu, da, osjećaj sigurnosti – uvijek. Izliječiti hiperaktivnost, disleksiju, diskalkuliju, disgrafiju – nije u mojoj moći. I to je ono što frustrira.

Što li ja vama ovo pišem? Neka digne dva prsta onaj ko je pročitao sve ovo od početka do kraja :) Možda sam i sama hiperaktivna poslije današnjih radionica, ne znam. Znam samo da je ovo iscurilo iz mene i neka stoji. Možda neko s hiperaktivnim djetetom u kući potraži pomoć na google.com pa svrati i pročita. Neka stoji.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.