< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Blogorođendan

Prije dvije godine sam napisala da mi treba izlaz iz jedne situacije te da je to jedan od razloga što započinjem sa pisanjem bloga. Izlaz se ispostavio mnogo daljim nego što sam mislila i vrlo identičan onom postupku - kao - da - jedeš - slona - Dakle, ne možeš slona odjednom pojest`. Ideš polako, zalogaj po zalogaj. Istina jeste da je pisanje na mene djelovalo terapeutski i dok sam se okrenula, razlozi početka pisanja su se sasvim izmijenili. A blog je ostao. Danas evo tačno dvije godine. U međuvremenu, od početne ideje Rossa je odustala. Što ona kaže, ostavila sam joj prostora da se vrati kad god želi. Ne htjedoh zato ni mijenjati ime rossanna. I to je priča koju ćemo nekada prepričavati...Prehlada i ubitačne smjene nas koji radimo u smjenama su razlog što ne slavimo blogorođendan. Sutra.

Nekad se pitam, do kad ja mislim pisati blog? Pa se onda osjetim kao da me neko tjera da odredim rok trajanja. Nema roka trajanja kad je blog u pitanju. Pišem, dokle god me zabavlja. Često mi dođe, da postupim kao onaj jedan pjesnik što je svoje pjesme pisao na duhanskom papiru, pa bi onda to tek napisano lijepo smotao u cigaru i zapalio te pri tom rekao: „Najzabavnije je bilo pisati ih“. Dođe mi nekad da kliknem obriši čim postavim post, ali onda shvatim, pišem ja ovaj blog i za sebe. Ponajviše za sebe. Recimo, danas kad kliknem na arhivu, lijepo se vratim u periode koje sam negdje smetnula s uma. Pa onda, ljudi, svi vi koji ste tu od početka, da vas ne nabrajam. Samo ne znam gdje mi je SiZ pobjegao?...Nekad imam osjećaj da sjednemo na kafu, bilo bi kao da se znamo godinama. Što ne bi bilo daleko od istine. Šima je najbolji dokaz za to :)

Problem kod bloga je taj što vrlo malo ljudi koji mene poznaju, zna da ga ja pišem. Možda ih mogu nabrojati na prste jedne ruke. I strašno teško mi je nekome reći da pišem blog. Zapravo, mislim da od mene nikad ni neće čuti riječi „ E, ja pišem blog....“ Ne znam zašto. Na Facebooku sam i imenom i slikama prisutna, nemam tih problema...ali reći da pišem blog.....nema šanse. Neki dan mi je prijateljica objašnjavala šta je blog. Pa onda, ko piše blogove, šta je to post, koje ona čita blogove....ja samo šutila i klimala glavom. Grozno. Blog je za mene uvijek bio i ostao intima kojoj sam vjerna na svoj način. To sam najbolje shvatila dopisujući se sa prijateljem. Premda su moji postovi postali preuređena pisma koja njemu šaljem (U nekim slučajevima, bukvalno je princip copy-paste) ne mogu mu reći da pišem blog. Mnogo sam komplikovana. Možda će me sam otkriti ako bude čitao između redova. Kakav je mrgud, ne bi me čudilo...

I tako, ja se raspisala, litar čaja ispred mene (ne šalim se, stvarno litar) maramice i andoli C i tako....dan za dan i blog napuni 2 godine....Ako ovo što osjećam nije roditeljski ponos, ne znam šta je :))

anna


20:57 - Komentari (9)




O čitanju

Ovaj post se direktno nadovezuje na prošli, čistom slučajnošću. Razmišljam o čitanju ovih dana. Razmišljam i shvatam da prvi put od kad znam za sebe, čitam sa uživanjem. Šta to znači? Ne čitam krišom. Krišom od sebe i svih ostalih u onom periodu koje je po svim pravilima predviđeno vrijeme za Annino učenje. Ne čitam da izbjegnem pogled kroz prozor u kome se ocrtava besmisao rata, ubijanje i smrt. Čitam jer to želim.

Kad razmislim, najviše sam čitala u ratu. U te četiri godine, mislim da sam pročitala više od 600 knjiga. U rasponu od Jackie Colins do Dostojevskog. Čitala sam sve što mi dođe pod ruku. U podrumu, u polumračnim hodnicima ulaza, pod svjetlošću prvo svijeća a onda uljarica...Doći do knjige u ratu je bilo najlakša stvar na svijetu. Prvo, puno više smo se družili, prije svega. Drugo, svi su čitali. Krenula bih od prizemlja zgrade u kojoj živim, od komšije do komšije (niko nije držao zaključana ulazna vrata) dakle krenula bih od prizemlja zgrade i čistila ljudima police u potrazi za nekim knjigama koje nisam pročitala. Iznenadili bi se koliko stanova je imalo police i u njima cijele komplete opusa Ive Andrića ili Tolstoja, koji su bili tu samo i isključivo da bi popuniti tu policu. Kao ukras. I ja sam sve čitala. Kad ne bih imala šta čitati, čitala bih neke knjige iz početka. Čisti bijeg od realnosti.

I tako razmišljajući, sjetim se teta Bebe. Žene od nekih sedamdesetak godina sa neprimjerenim nadimkom koji se zadržao uz nju. Pa se ona srodila s njim ili on s njom, nisam sigurna. Bila je udata za čika Kostu koji je bio prvi i pravi lik dede u mom životu, budući da svoje biološke djedove nisam imala sreće upoznati. Kosta i Beba nikad nisu imali djece. U ratu su bili, stari, nemoćni i nekako sa njima sam se najviše i družila jer su njihove životne priče bile najbolje. Beba je bila žena koja je imala na balkonu kutije i kutije pune ljubavnih romana. Koje je izdavala komšiluku. Znači, dođeš do teta Bebe, uzmeš dvadeset ljubavnih romana (ona ih je zvala vikend romani, ali ja ne skontah jel im to pravo ime ili su izlazili vikendom...nije ni bitno) ona te zapiše i nakon nekih desetak dana vratiš joj romane. Ako kojim slučajem zaboraviš, ona te diskretno napomene. Ti njeni ljubavni romani su putovali sa jednog kraja Sarajeva na drugi, danima. I interesantno, uvijek su joj se vraćali, neštećeni. Meni je to bilo beskrajno simpatično, tolika fiksacija oko blesavih romana...Dok mi jednom nije rekla u čemu je fol. Čika Kosta je godinama prije rata radio u Iraku. Beba je bivala sama godinama, bez djece, bez rodbine u tuđem gradu. Jedino što joj je činilo radost su bili „Vikend romani“ koje je počela skupljati kad god bi Kosta otišao u Irak. I sjećam se kako je počela plakati dok se toga prisjećala. Poslije toga se više nisam zezala sa Bebinim ljubavnim romanima...Kada je došla zima `93, zima o kojoj mi ne pada na pamet pisati ili čak sjećati se, kada smo ostali bez svega, Beba je ostala bez ljubavnih romana. Kutiju po kutiju, dolazila je kod nas, ložila roman po roman i pekla hljeb. Svaki dan. Ja bih, svaki dan u tom periodu dok bi ona pekla hljeb na ljubavnim romanima bila u svojoj sobi. I čitala. Od Dostojevskog do Harold Robbinsa...

Srećom, danas konačno čitam zato što to želim.

anna


11:49 - Komentari (5)




Photobucket Nakkaş Osman, The Siege of Vienna

Zlica zna koju sam knjigu čitala ovih dana i to zna zahvaljujući klubu knjige na FB-u u koji me uvukla i navukla ;). I kaže mi ona: „Kad pročitaš, javi impresije“. Pročitala, a evo idu i impresije.

Prvo, neki dan me prijatelj pita kako ja biram knjige za čitanje? I nakon malo razmišljanja, shvatim, ne biram ja njih, one mene biraju. U meni postoji ta neka volja i želja za čitanjem koja me odvede do prve knjižare, sajma, trafike, štanda i tu nađem nešto. Nešto što mi zagolica maštu da pomislim da bi moglo biti dobro i zanimljivo. Proces kupovanja mi je bitan koliko i samo čitanje. Čudno, ali je tako.

Zovem se Crveno (ili u zavisnosti od varijante prijevoda Zovem se Crvena) je knjiga koju sam dobila na poklon od prijatelja kad sam diplomirala. I gledale smo se i odmjeravale mjesecima. Čula sam o toj knjizi sve najgore. Da je teška. Da je teško shvatljiva. Da je „filozofska“. Da je nemoguće pratiti tok misli samog pisca...stvarno, sve najgore. Mene lično je sam naslov zbunjivao. Ko je crven, zašto je crven, zašto se zove crveno?!

I onda jednog dana, skinem je sa police i počnem čitati. I zapravo, onog momenta kad sam shvatila o čemu sam naslov govori, u knjigu sam se zaljubila. Ne znam dešava li se to vama, meni redovno kad se zaljubim u ono što čitam...recimo u toku nastave pomislim da ću kad dođem kući nastaviti sa čitanjem...i fino mi bude drago zbog toga. Prije par sati sam dovršila čitanje i pomalo pišem pod dojmom....trebalo je to napisati! Mislim, da mi je Orhan Pamuk negdje u blizini, tačno bih mu u oduševljenju ruku pružila i čestitala. Knjiga obuhvata jedno razdoblje života u Istanbulu, period minijature u slikarstvu, sukob islamskog pogleda na minijaturu i venecijanskog uticaja, ljubavi, zavisti, zločina i strasti. I što me fasciniralo, knjiga je podijeljena na dijelove od kojih većina počinju sa "Zovem se"...pa tako jedan te isti događaj imate ispričan iz pozicije drveta koje je naslikano na slici, novčića kojim je plaćena slika, umjetnika koji ju je naslikao, ubice koji ga je ubio, kćerke ubijenog i sve tako. I zašto Crveno? Po meni, Crveno je boja koja nas sve povezuje, boja naše krvi koja je ista i na Istoku i na Zapadu, boja od koje sve polazi...Kao što rekoh, Orhan, svaka čast!

Posljedica čitanja su dvije stvari:

1. Jako želim otići i doživjeti Istanbul.

2. Slučajnost ili šta li je, škola u kojoj radim nosi ime glavnog majstora minijature iz romana. Voljela bih da ste mi vidjeli izraz lica kad sam čitajući to shvatila :)

anna


19:22 - Komentari (10)




Živote, nepravedan li si

Došla mi je na informacije, komšinica dječaka. Ne njegov otac. Otac je umro na njegov rodjendan dok je dječak bio prvi razred. Ne njegova majka. Majka boluje od neizlječive bolesti, danas sam saznala. I kuca mi u grlu. I plače mi se i plačem i žao mi je i najradije bih ga sutra zagrlila svih pet časova koliko imamo i ne bih ga puštala jer vjerovatno ne zna šta ga čeka...

Kako ih zaštititi od života?

anna


21:19 - Komentari (5)




Učim se samostalnosti

Uvijek sam živjela okružena zaštitnim omotačem, kao dupla atmosfera, jedna za planetu, druga za Annu. Gdje je svijet dobar dok se ne dokaže suprotno...a i kad se dokaže, prokleta sam pa zaboravim sve to loše u roku tri dana. Otkad znam, mama me štitila od svega, može se reći da je ona moj omotač, sam po sebi. . Tatina mezimica sam bila od prvog do zadnjeg dana. (I ne smatram se razmaženom, interesantno)
Što se prijatelja tiče, njih tri su sa mnom u dugogodišnjim vezama. Triplet me maloprije maksuz nazvala iz Motovuna, kaže, sjetila se mene, zna da bi se ja oduševila...One su duše moje duše.

Što bi se reklo, rijetko sam sama. I bitna je razlika između usamljenosti i toga da si sam, jer usamljena nisam, samo...

Ovih dana razmišljam i uviđam kako sam sama. Jesam, najozbiljnije. Možda prvi put poslije prekida da sam konačno shvatila da sam sama. Nisam u paru. Nisam čak ni solo, sama sam. I nije ovo post gdje kukam da mi treba neko, samo da ne budem sama, da ne bi bilo zabune. Meni je ovo sasvim nova teritorija kojom koračam.

Recimo sad u subotu. Bila sam na nekom rođendanu zajedno sa pet parova (i još jednom curom koja je, imam osjećaj, sama kao i ja) Prvi put da sam u četiri zida, poslije dugog perioda, okružena parovima a da nisam u paru. Ok, u početku mi jeste proradio sindrom Bridget Jones kad me sustiglo pitanje. „Šta ima novo u ljubavi?“ ali...sve osim toga mi je bilo super zanimljivo. Bila je to grupa uhodanih parova koji su prerasli fazu faćkanja na sjedeljkama, pa smo uz piće pričali o svemu i smijala sam se k`o što nisam odavno. I shvatim, pazi, meni je ok što sam sama.

Pretpostavljam da je tu spoznaju formirala i oblikovala činjenica da radim. Da privređujem. Ne da postajem, već da sam samostalna. Nekako, do nedavno nisam bila svjesna odgovornosti koju nosi ta činjenica. Nerijetko mi se dešava, naročito ujutru kad pospano koračam prema školi, da sama sa sobom razmišljam u smislu: „Pazi, ti si završila fakultet, sad trenutno ideš na posao. Za to ćeš dobiti platu.“. Nadrealno, totalno. Možda bi sad najbolje bilo povući paralelu sa gore spominjanim zaštitnim omotačem...

Priznajem, nekad prije me bilo stid reći da sam sama. Imala sam osjećaj da me svi sažalijevaju i upiru u mene nevidljivim prstima. I povrh svega samoj sebi sam izgledala nenormalno. U smislu, svi se zabavljaju, svi su u paru, samo ja komplikujem. To je bilo prije deset godina da napomenem.

Danas se učim samostalnosti.

anna


22:55 - Komentari (6)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se