< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Pitanje

Gledam sinoć one mlade ljude što su se prijavili da pjevaju na Operaciji trijumf. Kad shvatim da njihova 21 godina =1987. godište, ne bude mi dobro. Ja tad bila drugi osnovne...Ali nećemo o tome. Dobro, nemaju svi kandidati tačno 21-u godinu, imaju godinu više ili manje...uglavnom vršnjaci su...I svi do jednog rekoše da bi između ljubavi i karijere izabrali karijeru. Neki mnogo pametni mladi ljudi. Koliko se sjećam sebe sa 21 godinom, karijera mi nije bila ni u malom prstu. Tačnije, zanimalo me sve osim karijere. Tek radeći i studirajući i izlazeći i bivajući sa raznim ljudima, shvatila da je knjiga ipak najlakša. Ali to je bio proces! Nisam se rodila sa tom spoznajom u glavi, trebalo je vremena da shvatim neke stvari. A što je vrlo interesantno, uvijek sam imala viziju sebe u svojoj glavi kako završavam fakultet i radim svoj posao. Uvijek. Dok recimo nikad nisam imala, niti imam sad, viziju sebe kako se udajem. I što je još interesantnije, ne zabrinjava me ta činjenica. Čak i dok pišem ovo, sliježem ramenima.

Sa 21 godinom bih na ovo pitanje odgovorila ljubav, bez razmišljanja. Trebalo je proći vremena da shvatim da sam o ljubavi idealizirala. Kad sam je našla, bilo je sve što sam htjela i zamišljala. Dok nisam shvatila da je ljubav, trenutak. Dođe i prođe. Nekad traje duže, nekad kraće, ali prođe. I jeste sjajan osjećaj i možeš vladati svijetom kad si voljen....ali... Ne smijem ni reći naglas. Jer, kakva sam to osoba postala? Ali mislim da bih danas i ja rekla karijera. Ne ljubav.

anna


19:37 - Komentari (13)




Cirkus

Razgovarali smo o željama neki dan. I sad, poslije raznih realnih i nerealnih želja, izdvojila mi se jedna učenice koja kaže: „Moja želja je da radim u cirkusu, da obilazim države i gradove i ne živim u kući“
Naravno, brzo se presaberem oko zadnjeg dijela rečenice, dijete je savršeno sretno sa svojim roditeljima i shvatim da ta želja ima više veze sa cirkuskim šatorom što je danima bio postavljen u gradu.

Ne znam ko nije želio da radi u cirkusu? Sjećam se kad je prije rata došao neki cirkus čijeg vlasnika je moj tata ne znam ni ja kako, znao. Pa nas je taj vlasnik vodio u obilazak, mimo radnog vremena. Lavovi, tigrovi, slonovi što plešu Lambadu, majmun što mi je dao da ga držim u krilu...sve me fasciniralo i pomalo skretalo pažnju sa pogleda na njegovu desnu ruku. Dok onako normalno nije rekao, kako mu je lav odgrizao tri prsta desne ruke. Tad sam se pomalo ohladila od želje da radim u cirkusu, mada me onaj dio oko putovanja i obilazaka zemalja privlačio i dalje. Dok nisam shvatila da to mogu i bez cirkusa.

Uglavnom, Nemirna me nagovori da odemo gledati predstavu, ona je valjda jedina odrasla osoba koju znam da je rekla da bi i danas voljela da radi u cirkusu...cirkus je italijanski, Embell Riva i...nisam pretjerano ostala fascinirana. Doduše, nemam više ni deset godina, ali eto.

Prvo, klauni...ne da mi idu na živce, nego se ježim na njih. Svi ti gegovi, folovi, pljuskanje vodom, izmicanje stolica... bez veze. Nisu mi se sviđali ni kad sam dijete bila. I trauma nad traumama, dok oni tako trče u krug tražeći potencijalnu žrtvu među publikom, samo se uhvatim kako se skupljam na stolici i smanjujem i ponavljam, nemoj mene, nemoj mene...sreća, nisu me izvukli. Ovog momka što je sjedio dvije stolice ispred mene je slon doobro ispljuskao vodom...


Photobucket

Onda, životinje, hajde slon, hajde noj, hajde kamile...ali kad izleti nosorog, e tu sam se dobro trznula. Onako izbliza izgleda sve samo ne miroljubivo. Jedino što mi je prolazilo kroz glavu je bilo-puška za uspavljivanje, nadam se da je nekome pri ruci-Dovoljno je reći da je bio među publikom, pet sekundi. Pet.

Photobucket

Photobucket

I povrh svega zmije. Išle smo ih gledati u pauzi, i dok su u zatvorenom, super su mi zanimljive.

Photobucket

Ali kada je izvukao amazonsku anakondu dugu 7 metara i kad je krenula prema nama i oni svi potrčali da je zaustave i njoj nešto prskalo iz onih zuba...ne bi mi svejedno.

Photobucket

Photobucket

Eh onda, jahačice slonova

Photobucket

akrobatkinje na trapezu

Photobucket

fascinantno, nema šta.

Dok malo bolje ne pogledaš pa ne skontaš da ti je ta ista crnka prodala kokice na ulazu i da ti je krotitelj zmija poništio karte...pa onda pomislim da ni taj cirkuski posao, kao nijedan drugi, nije idealan. Niti je ono što si kao dijete zamišljamo

anna


19:49 - Komentari (8)




Mamma Mia!

(by anna)

Glava me boli. I manta mi se. Ovo -manta mi se- me momentalno asocira na tetku, hipohondera po definiciji....Uglavnom, dok mi se vrti, razmišljam šta bi mogao biti uzrok? Pretpostavljam da je od gledanja TV-a. Ja volim gledati televiziju. Stoga nije ni čudo što je prva riječ koju sam rekla bila uta, a značilo je-televizija. Moji su to skontali jer sam stalno ponavljala uta kad god bi upalili TV. Danas primjećujem da se i Anja umiri kad se TV upali. Geni.

Kiše su počele. Ljeto je zvanično gotovo. Voljela bih živjeti u Australiji. I to se tačno sjećam momenta kad se iskristalisala ta želja. Gledala sam seriju „Secret Life of Us“, australijska serija o grupi tridesetogodišnjaka iz Melbourna koji se bore sa svim svojim strahovima, težnjama, frustracijama ...životom općenito.


Photobucket

I uglavnom, prije posla, oni se skupe u parku, iza njih ocean, pogled, famozan....i tako okupljeni u krugu, provedu 15 minuta terapiju smijeha. Tačnije, jedno se počne smijati a onda ga ostali počnu pratiti i u sljedećem momentu ničim izazvani, plaču od smijeha. I tako svako jutro, prije posla. To je bio momenat kad sam shvatila da ne bih imala ništa protiv da živim u zemlji u kojoj se ljudi svjesno smiju.

Prije te serije, gledala sam tačno dok sam bila u srednjoj školi, paralelno, svoje australijske vršnjake u seriji „Heart Break High“.


Photobucket

E to je bila jedna inteligentna serija, gdje sam shvatila da ljudi u toj Australiji imaju saasvim druge probleme od mene. Tipa, napustiti školu i zaposliti se, njima je to čas posla. Otići od kuće u sedamnaestoj – još jednostavnije. Svejedno, gledala sam ih redovno jer sa ostalim, uglavnom ljubavnim problemima, sam se mogla veoma lako poistovjetiti. Neke stvari su, rekla bih, univerzalne.

I trenutna australska opsesija, „McLeod`s Daughters“.


Photobucket


Apsolutna opsesija. Prvo su me nervirali a onda sam pogledala dvije-tri epizode za redom i sad sam član grupe na FB-u koja kaže nešto u smislu „zovneš li me na telefon dok gledam McLeod`s Daughters, donji si“. Ponosni član da napomenem. S njima se doduše, ne mogu baš nikako poistovjetiti, osim možda kad ono krenu da tjeraju ovčice da prođu kroz uska vrata...a one bježe na sve strane...e pa tako se nekad i ja osjećam kad pokušavam IV 1 da potjeram is sale za tjelesni....

Svejedno, apsolutno poželim da živim u Australiji. A i ljeto im ide...

I rekao bi čovjek da mi je dosta ekrana za danas, ali jok. Odoh u kino gledati Mamma Mia! Ole!


18:57 - Komentari (6)




Ja sam idealista, priznajem

(by anna)

Jesam, stvarno.
Imam prijateljicu koja si je istetovirala na leđima riječi vječiti sanjar. Na kineskom. Trebala bih tražiti od nje ta slova pa ih istetovirati na sred ćela. Svega mi.

Znala sam ja da lelujam među oblacima i prije. Pa bih se kao trudila napraviti balans, pa malo skinuti ružičaste cvike i realno pogledati svijet i život koji me okružuje. Onda sam odustala, jer sam... shvatila da više volim misliti da su ljudi dobri i čekati da dokažu suprotno. Da želim misliti da živim u zemlji koja je prošla kroz noćnu moru, iz koje se budi i iz koje će se probuditi bolja i veća nego ikad....Da želim vjerovati u ljubav od koje se brda i nebo i zemlja tresu...Pa se sve pokazalo suprotnim. A ja opet ostala idealista.

Taj svoj idealizam sam uvijek povezivala sa dječijim u sebi. To dječije u meni mi je uvijek bilo nešto toliko čisto i neiskvareno koje sam priznajem, njegovala u sebi. Ne čuvala. Njegovala.

I tako, danas, mene ta ista djeca, ta utočišta moga idealizma, poraze. Dva dječaka, prepiru se oko olovke, jedan ubode drugog, taj ubodeni počne plakati, ja prilazim i kao da pokušamo riješiti sukob. Zašto ga je ubo olovkom? Zato što ga je izazivao i zato što je prvi počeo. I sad ja, idealista kažem: „A zar ne misliš da je mudrije bilo da mu ne uzvratiš istom mjerom, već da kažeš meni pa da ja riješim problem?“ Tad se uključi cijeli razred. Pazite, ne dvoje-troje djece. Cijeli razred. „Znate, nas roditelji uče da kada nas neko izaziva ili udari, da trebamo uzvratiti istom mjerom, da ne ostajemo dužni...i kao da to nije dovoljno, kažu mi: “Znate, naša bivša učiteljica nam je rekla da se branimo kada nam neko nešto uradi, rekla je da i mi udaramo“. I tu ja zanijemim. Pa ih pitam zar stvarno misle da je to jedini ispravni način? A oni će „Pa naravno!! Učiteljice, nekad stvarno morate uzvratiti istom mjerom!!“ I još me pogledaju kao da sam tog momenta pala sa Marsa među njih...

Prvo: ni djeca, više nisu idealisti.
Drugo: imaću pune ruke posla ove godine
.


19:34 - Komentari (6)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se