< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Škola

(by anna)

Sutra počinje škola. A ja se osjećam identično kao kad sam trebala poći u četvrti razred. Uzbuđeno, trepetavo, sjajno. Osjetim opet onaj miris u zraku, ranih kiša i tek otpalog lišća na ulicama, miris drvenih olovki u pernici i gumice za brisanje u obliku ušiju Miki Mausa...Opet kao da osjetim težinu ruksaka koji se protegne do koljena u podnevnim satima dok idemo prema školi gdje nas čeka učiteljica.

Sutra sam ja ta učiteljica koja će čekati učenike da dođu i da zajedno krenemo u četvrti razred. Imam tremu. I to ne jednu, imam dvije treme. Nisu to obične treme. Jedna je trema straha i užasa i horora od svih mogućih loših koji se mogu desiti. Druga je pozitivna trema od koje imam leptiriće u stomaku. Kad se te dvije treme sudare, dobijete mene. Koja u jednom momentu zamišljeno stoji na sred sobe po pet minuta, a već u idućem minutu hiperaktivno lista knjige i udžbenike tražeći neku sliku, tekst, pojam....

U tridesetim godinama, kad završimo sa školama u svim oblicima, zaboravimo da nam je u devetom mjesecu svake godine počinjao život ispočetka. Danas mi je došlo da ne zaboravim. Došlo mi je da krenem sa kupovinom sveski i flomastera, tempera u tubama i oho-ljepila,...pa udžbenika koje sam prije škole listala sa takvom pažnjom kao da držim blago neprocijenjive vrijednosti u rukama. Ne moram ni reći da sam voljela školu. Bilo bi lijepo da je život i danas, u ovim godinama, tako jednostavan da te može usrećiti šarenilo korica neke knjige...

Onda mi padne na pamet Poppy. Tridesetogodišnja učiteljica iz Londona koju sam gledala na Festivalu, u filmu, Happy-Go-Lucky. Ne da sam se poistovjetila sa njom, nego....kao da sam sebe gledala kad se nastoji raspoloviti na tristo dijelova i prići svakom učeniku u razredu.

Photobucket

Ukratko, ona je britanska Amelie. Ako vam se Amelie sviđala, Poppy će vas oduševiti. Njena misija u životu je izmamiti osmijeh drugih. Razveseliti mrzovoljnog prodavača, svojim šalama izravnati bore smrknutom instruktoru vožnje... učiteljica koja druge želi naučiti da se vesele i raduju. Ne trebam ni reći da svi ti drugi, misle da je ona zapravo ta koja je nesretna svojim životom. Film koji bi trebali pogledati svi oni koji se bave učenjem i podučavanjem bilo koje vrste.

Sjetim se nje i odmah mi nekako bude jasnije kojim putem trebam poći. Onim vedrim i optimističnim. U kojem sam sigurna da osmijehom i pozitivnim namjerama mogu daleko stići....I treme nestaju, ostaje ona pozitivna, adrenalinska, kad jedva čekam da svane sutra i da krenem u školu.

Možda vam u ovim godinama to ne znači puno, ali nekad je značilo i zato:

Sretan nam početak škole
! :))


22:47 - Komentari (6)




Kako sam se izliječila od gledanja filmova na Festivalu

(by anna)

Ne odoh da vidim Charlie Kaufmana. Ni Kevin Spaceya. Gledala sam ih na TV-u u izvještajima sa crvenog tepiha. Nisam imala ni najmanju želju.

Moram se vratiti unazad sa postom od prije skoro dvije godine.

Kako sam imala vise srece nego pameti...
(by anna)


Jučer sam skoro pa napravila glupost....Naime, nakon dobrih pet mjeseci, odlučila sam da je krajnje vrijeme da odem u kino. Kino mi je bio zabranjeni teritorij jos od Raskida...Zasto? To ni moja mama nikada nije mogla da shvati...Ona je mislila (a i danas misli ) da smo mi isli tako cesto u kino zato sto nam je bilo dosadno ili zato što nismo znali kako da ubijemo vrijeme...skroz pogrešno. On i ja smo jednostavno voljeli zajedno gledati filmove. I uglavnom, odlučim da idem gledati Borata. Ranije pominjanog. I u momentu pade moje dostojanstvo u vodu. Pošaljem mu poruku. Sa isključivo sebičnom namjerom da se poštedim šokova da ga sretnem...Najiskrenije. Sa glupim pitanjem...planiraš li SLUčAJNO večeras ići gledati Borata...Ni Rossa nije mogla shvatiti...Prozorcic msn-a je rigao...

JESI
LI
TI
MAJKE
TI
TVOJE
NORMALNA!!!!!??????

Logično, pokajala sam se istog momenta kad sam pritisnula tipku send...Ajjjj.... Samo sam se htjela poštediti da ga vidim sa Novom Djevojkom po prvi put na našem posebnom mjestu...Naivno? Totalno. Ali isto tako i jače od mene...I tako s glavom medju rukama, shvatim...nisam dobila report!! Ja pogledam, piše Neuspjelo (njegov broj mobitela)...Nije moguće da je moj mobitel pametniji od mene??? Pomislih. I tu se pametnica sjeti da treba napuniti kredit te da joj se kartica nalazi u djepu kaputa...Koje olakšanje!! Sad mogu nastaviti da glumim!! Da sam dobro....

P. S. Film je stvarno genijalan...Poslije ko zna koliko vremena sam se smijala
.


Eh, eto. To je bilo tako tada.

U međuvremenu su prošle skoro dvije godine. Dvije godine u toku kojih se ni u putu nismo sreli. Rekao bi čovjek da živimo u New Yorku a ne Sarajevu. Što je meni, ako ćemo iskreno i odgovaralo. Daleko od očiju, daleko od srca …i ti folovi. Sve do prije par noći. Kako sam imala karte za svaku noć Festivala, išla sam redovno, uživala, ali istinski.

Sve dok na red nije došao film Incendiary. Krenemo Rossa i ja. Najnormalnije, kupimo po pivo, kokice i smjestimo se na svoje uobičajeno mjesto kad gledamo filmove u Metalcu. Priča po priča, ja se okrenem, bezazleno i bacim pogled lijevo…I samo mi bljesnu profil koji sam voljela skoro šest godina. Četiri mjesta u lijevo iza mojih leđa. U košulji koju smo zajedno išli izabrati. Uvijek sam se pitala kakva će mi biti reakcija kad ga stvarno vidim, nekad…I svemu sam se nadala, ali…smijehu nisam. To je onaj smijeh kad ti suze teku i stomačni mišići te bole. A da se zaustaviš, nema teorije. Samo sam Rossi ponavljala: “Pričaj nešto, pričaj nešto” da ne izgledam totalno udareno sa tim napadom smijeha…onda se i ona počela kao smijati i pričati a u stvari ono što je ponavljala je išlo otprilike ovako: “Jesi dobro, jesi dobro, jesi dobro??!”

Srećom, prestalo je, naglo kako je i počelo. svjetla su se pogasila, film je počeo, čula sam mu glas iza sebe, jedna cigara poslije i bila sam ok. Tužno…kad se udubim u analizu svega što smo prošli zajedno, ne mogu da vjerujem da je ovako završilo. Pravljenjem da se nismo vidjeli.

Čim su se svjetla upalila, film završio, režiserka nas pozdravila i rekla ono uobičajeno, ponosna je što je film prikazan u Sarajevu, Sarajlije se mogu poistovjetiti sa temom, mi joj otpljeskali svoje…i nas dvije smo otfurale na desno. Ništa. Film je kao i naša veza - nedorečen. No, izgleda da je to ne-viđanje ipak imalo nekog efekta. Ne želim biti sa njim. Ne želim biti sa njim u vezi. Ne želim njega. Možda je dovelo i do toga da ne želim gledati dalje filmove na Festivalu ...i do toga da su mi nudili da gledam filmove sjedeći Kevinu u krilu, ne bih, svega mi. Nema veze, iz razloga što...

Ne želim više gledati filmove sa njim.



21:05 - Komentari (9)




Malo o poslu

(by anna)

Do ponedjeljka mi je ostalo još par slobodnih dana u životu. Ne idem u zatvor, već od ponedjeljka počinjem raditi!! Situacije su se tako organizovale da sam u jednom danu imala dvije poslovne ponude. A mjesec dana prije toga sam ludila! Da ću ostati vječno u armiji nezaposlenih. I vidiš ti vraga. I onda dilema. Šta odbiti, a šta prihvatiti? Jednu školu koju volim, u kojoj sam već radila koja mi je prva ljubav u svemu i koja mi nudi nesiguran period u smislu duljine rada. Ili drugu školu, kvalitetnu, jaku, koja je pojam u smislu obrazovanja mog kadra...u kojoj ne znam nikoga, u kojoj krećem od početka, od nule i koja mi nudi relativno duži period rada, ako se pokažem. Sigurnost ili nesigurnost? Ja sam odabrala da krenem od početka. Na duže staze. Pa dokle me odvede.

Stara škola mi je čestitala, uzela muštuluk što su mi javili da su me drugi izabrali i danas odoh kod njih da ih počastim i da se pozdravimo. Falit će mi. Ko zna kakva me atmosfera u ponedjeljak čeka. Ko zna kakav je to kolektiv, ko zna hoću li im se svidjeti, hoće li se oni meni svidjeti? Sto i jedno pitanje imam.

I na kraju, znate šta je presudilo da mene izaberu od ne znam koliko kandidata? Moj diplomski. Da ne povjeruješ. Čovjek se oduševio kako sam studiozno pristupila tom projektu i hoće me u svojim redovima. A meni je to satisfakcija do neba. Samo su mi preletili pred očima svi oni dani i sati te godine dana što sam provela pišući i istražujući, sav trud i napor koji sam uložila. Sad znam da se isplatilo.


08:54 - Komentari (5)




Svašta

(by anna)

Ovo je bio najduži period ne pisanja bloga, ikad. Sad ne znam šta je gore. Strpati sve što se dešavalo (i što se dešava) u jedan post i napraviti totalni bučkuriš od svega...ili cjepkati na dijelove (što mi se ne da, iskreno) Evo, od početka, pa dokle stignem.

Malo o hodanju

Ovo ljeto mi je definitivno u predznaku odmora. I lijenosti. I lakoće. Odemo na kafu u grad i produžimo šetnju do mosta Kozija ćuprija (što nije baš tako blizu) ali eto, nama fino. Do mosta vodi pješački put duž Miljacke, čiji je početak na Darivi, u blizini Vijećnice. Za prvi maj smo došli do pola. Sad smo šetajući išli do samog mosta. Tiho je i mirno.


Photobucket

Photobucket

Bumbar i pčela

Photobucket

Most

Photobucket

Put na kojem premoščuje rijeku je carigradski drum, tj. put kojim se, u doba Osmanlijske vladavine, iz Sarajeva išlo ka istocnim dijelovima Carstva, sve do Carigrada

Photobucket

Građen je u prvoj polovini 16 st. a legenda mi je super. Kao pastir Meho čuvao koze, koze našle ćup zlata, Meho sa tim zlatom otišao u Carigrad, školovao se, vratio u Bosnu i u znak zahvalnosti na mjestu gdje je našao zlatnike sazidao ćupriju. Koziju. Tu legendu djeci pričam kad god hoću da istaknem značaj učenja i škole.....

Photobucket

Malo dalje ima neka kafanica gdje čiko poslužuje najbolju limunadu i gdje ne čuješ ništa osim tišine. Stranci su ludi za tim mjestom, oni nekako najbolje nanjuše šta je dobro u tuđem gradu...

Još malo o hodanju

Prošle srijede sam išla malo u južne krajeve, do mora...


Photobucket

Išla sam sa prijateljima kojima sam bila kuma na vjenčanju...(ja sam njima kuma, a šta su oni meni?) I premda se sa prijateljicom znam punih 20 godina, prvi put smo bile zajedno na moru. Pa smo se iščuđavale jedna drugoj, ona meni što ne stojim u pličaku pola sata i ne navikavam se na temperaturu mora, već odmah idem plivati...ja njoj što ako ne pokvasi kosu dok pliva kaže kao da se nije ni kupala...Vratili smo se odmah navečer kući i rekla sam da od sad uvijek idem sa njima...čudno, nekad prije bi mi bilo neugodno ići negdje sa nekim parom, sama. Međutim, ovo je bilo sasvim OK. I više od toga.

Malo o SFF-u

Počeo je a ja imam komplet karata za sve projekcije u Metalcu. Niko sretniji od mene. Festival je otvorio film Aide Begić, Snijeg (ja volim filmove ženskih autora, Grbavica mi je recimo najbolji bh film uopšte) Eh, ovaj film je dobar, bez puno riječi jer ono neizrecivo svakako najjače emotivno uništava.


Photobucket

Tako da sam sad svaku noć u kinu. Vidjeću Charlie Kaufmana (scenaristu filma Biti John Malkovich-jedan od dražih mi filmova uopšte) i vidjeću Kevina Spaceya...ono što je standardno genijalno je atmosfera u gradu. Kao i svake godine kad krene Festival, poželim da traje 365 dana u godini.

Malo o prijateljstvu

Čekam da mi dođe prijatelj iz prvog osnovne, koji ne živi više u Sarajevu. Sa kojim sam od maja kad smo se našli na FB-u razmijenili oko 200 kilometarskih poruka. Čudno će biti kad se vidimo, sve smo si rekli preko poruka a opet sad se treba pogledati u oči. Svejedno, raduje me što ćemo se upoznati. Opet.

Malo o poslu

Eh, to ostavljam za idući post ;)


13:45 - Komentari (8)




Šlag na kraju

(by anna)

Od kad smo počele praktikovati odlaske na ljetovanje avionom, prošle smo kroz razne faze. Između faze „Želim da vidim sve, odmaraću se kad se vratim u Sarajevo“ i faze „Pusti me da se odmorim, ne pada mi na pamet da se vozim 14 sati u jednom pravcu da vidim piramide!“...je bilo svega. (Ja ću piramide gledati na bračnom putovanju, fino sam sebi obećala...) Najsvježiji primjer te impulsivnosti i stihijske euforije imam od prošle godine, kad ne pogidosmo nas tri na Pamukkalama. Od Sunca, naravno.

Sve je to normalno, želiš da vidiš što više dok si tu, ko zna kad će ti se više ukazati prilika da dođeš i vidiš sve to....a u isto vrijeme, došla si i da se odmoriš. To je Reggie odlično formulisao. I putovanje i odmor. Fol je samo kome, odnosno čemu ćeš dati prednost.

E poučene iskustvom sa prethodnih putovanja, ovaj put smo prednost dale odmoru. Što znači, nema 48-satnih fakultativnih izleta. Samo odmor, relaxacija i uživanje. I zato smo izabrale izlet na otok Giftun, koji još zovu i Rajski otok. I znate šta? Stvarno je raj.

Dan prije polaska na izlet, Rossa se razbolila i dobila temperaturu. Mi je liječile paracitamolom i vlažnim maramicama. Naravoučenije: na putovanje u Afriku ni slučajno bez toplomjera, maxiflua i andola C.

Nakon sto smo sve četiri spavale u jednoj sobi i naizmjenično provjeravale kako je Rossa, ja sam navodno (Al` ne vjerujem im ja baš puno) skočila u noći i pitala treba li paracitamol, te je kao domino efekt Triplet skočila da ugasi klimu a Srodna Duša da joj izmjeri temperaturu (tehnikom ruka na čelo, naravno) dakle, poslije takve turbulentne noći, u zoru smo krenule na izlet brodom. (Ovo će biti kilometarski post, već sad vidim, ali ne mogu si pomoći) Još jedna stvar. Na tim putovanjima, uvijek upoznaš nekoga. Mi smo bili u grupi od nekih tridesetak ljudi i stvarno smo se lijepo družili. Imali smo dva bračna para koji čim sjednemo negdje počnu pjevati. Ali to su takvi glasovi da sam u momentu na tom brodu gutala suze od neke ganutosti, ne znam. Tako skladno da su čak i animatori na brodu sjedili zajedno sa nama i njih slušali…

Ali prije toga, animator (naša grupa ga je prozvala Habibi - ljubavi) je hranio galebove. U smislu da im je bacao komadiće ribe u zrak a oni se spuštali na par centimetara iznad naših glava i u letu hvatali tu ribu. Kao da sam Opstanak gledala.


Photobucket Photobucket Photobucket

Eh sad, Crveno more i otok Giftun…znate ono iz filmova tirkizno more i bijeli pijesak....pa neki brodić u daljini...

Photobucket Photobucket Photobucket

Photobucket Photobucket

ali prije izlaska na otok smo ronili. E TO je najbolji dio odmora mi. Uparkirali smo se

Photobucket

Srodna Duša i ja smo uzele one tube, maske i peraja i umrle od smijeha u vodi kad smo se pogledale. K`o dva snorkijevca. Onda smo uz pratnju Habibija zaronili. I ne znam vam ja to opisati. Tu ljepotu boja podvodnog grebena i tišinu koju prekida samo zvuk tvog udisaja i izdisaja. Mir i ljepota. A onda je Habibi prosuo neke mrvice oko nas i došle su ribe obojene bojama koje ja nisam još vidjela u životu (recimo intenzivno roza koja prelazi u ljubičastu) (najslađe su mi bile one trokutaste kao iz akvarijuma) i počele plivati oko nas...i ulaziti mi u ruku...iskustvo koje baš dugo neću zaboraviti...

Photobucket

Poslije snorkelinga bilo je vrijeme da se iskrcamo na Giftun. Šet – naš super vodič u akciji,

Photobucket

malo vožnje motornim čamcem i eto nas na obali

Photobucket

To je najljepše mjesto na kojem sam se ja okupala u životu. Pijesak nije pijesak već su sitne školjkice.

Photobucket

Sjele smo u bar prekriven palminim lišćem. Osim tog bara, na otoku je zabranjena gradnja da bi se sačuvala ljepota i nedirnutost prirode.

Photobucket

I po prvi put mi je žao što je blog donekle anoniman i što ne stavljam naše slike pa ne možete da nas vidite...kako smo lijepe u ljepoti. Ali evo naših japankica, ako ništa ;)

Photobucket

Na povratku smo ručali na brodu i lagano ploveći i pjevajući smo se vratili nazad. Opušteniji izlet od ovoga nismo imale na svim dosadašnjim putovanjima. A Rossa je heroj za sebe ;)

I sve poslije toga je bilo laganini. Rossa je ozdravila, pa smo nastavile sa izležavanjem na plaži a navečer smo do nekih doba sjedili u tim shisha barovima u Abu Tig Marini. Pušili nargilu, iznad nas pun mjesec i samo vidiš more kako se talasa lagano...i oko nas tišina i ništa više...

Abu Tig Marinu smo došli vidjeti predzadnji dan predveče, čisto da steknemo dojam kako izgleda po danu. Došli smo u najljepše moguće vrijeme, Sunce je zalazilo pa su ionako pastelne boje njihove gradnje postale još mekše


Photobucket Photobucket Photobucket

Photobucket Photobucket Photobucket

I onda je došlo vrijeme da se krene kući.

Photobucket

Prekratko je trajalo. A opet je nekako bilo dovoljno. Dovoljno da mi ostane urezano u sjećanje svaki detalj tog puta. Mahnule smo Egiptu u letu,

Photobucket

i premda smo rekle da iduće godine idemo na Siciliju. Ili Alanyu, sigurna sam da ćemo se Egiptu kad tad vratiti.

Ipak je to naša prva ljubav ;)


21:18 - Komentari (7)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se