Šlag na kraju

(by anna)

Od kad smo počele praktikovati odlaske na ljetovanje avionom, prošle smo kroz razne faze. Između faze „Želim da vidim sve, odmaraću se kad se vratim u Sarajevo“ i faze „Pusti me da se odmorim, ne pada mi na pamet da se vozim 14 sati u jednom pravcu da vidim piramide!“...je bilo svega. (Ja ću piramide gledati na bračnom putovanju, fino sam sebi obećala...) Najsvježiji primjer te impulsivnosti i stihijske euforije imam od prošle godine, kad ne pogidosmo nas tri na Pamukkalama. Od Sunca, naravno.

Sve je to normalno, želiš da vidiš što više dok si tu, ko zna kad će ti se više ukazati prilika da dođeš i vidiš sve to....a u isto vrijeme, došla si i da se odmoriš. To je Reggie odlično formulisao. I putovanje i odmor. Fol je samo kome, odnosno čemu ćeš dati prednost.

E poučene iskustvom sa prethodnih putovanja, ovaj put smo prednost dale odmoru. Što znači, nema 48-satnih fakultativnih izleta. Samo odmor, relaxacija i uživanje. I zato smo izabrale izlet na otok Giftun, koji još zovu i Rajski otok. I znate šta? Stvarno je raj.

Dan prije polaska na izlet, Rossa se razbolila i dobila temperaturu. Mi je liječile paracitamolom i vlažnim maramicama. Naravoučenije: na putovanje u Afriku ni slučajno bez toplomjera, maxiflua i andola C.

Nakon sto smo sve četiri spavale u jednoj sobi i naizmjenično provjeravale kako je Rossa, ja sam navodno (Al` ne vjerujem im ja baš puno) skočila u noći i pitala treba li paracitamol, te je kao domino efekt Triplet skočila da ugasi klimu a Srodna Duša da joj izmjeri temperaturu (tehnikom ruka na čelo, naravno) dakle, poslije takve turbulentne noći, u zoru smo krenule na izlet brodom. (Ovo će biti kilometarski post, već sad vidim, ali ne mogu si pomoći) Još jedna stvar. Na tim putovanjima, uvijek upoznaš nekoga. Mi smo bili u grupi od nekih tridesetak ljudi i stvarno smo se lijepo družili. Imali smo dva bračna para koji čim sjednemo negdje počnu pjevati. Ali to su takvi glasovi da sam u momentu na tom brodu gutala suze od neke ganutosti, ne znam. Tako skladno da su čak i animatori na brodu sjedili zajedno sa nama i njih slušali…

Ali prije toga, animator (naša grupa ga je prozvala Habibi - ljubavi) je hranio galebove. U smislu da im je bacao komadiće ribe u zrak a oni se spuštali na par centimetara iznad naših glava i u letu hvatali tu ribu. Kao da sam Opstanak gledala.

Eh sad, Crveno more i otok Giftun…znate ono iz filmova tirkizno more i bijeli pijesak....pa neki brodić u daljini...

ali prije izlaska na otok smo ronili. E TO je najbolji dio odmora mi. Uparkirali smo se

Srodna Duša i ja smo uzele one tube, maske i peraja i umrle od smijeha u vodi kad smo se pogledale. K`o dva snorkijevca. Onda smo uz pratnju Habibija zaronili. I ne znam vam ja to opisati. Tu ljepotu boja podvodnog grebena i tišinu koju prekida samo zvuk tvog udisaja i izdisaja. Mir i ljepota. A onda je Habibi prosuo neke mrvice oko nas i došle su ribe obojene bojama koje ja nisam još vidjela u životu (recimo intenzivno roza koja prelazi u ljubičastu) (najslađe su mi bile one trokutaste kao iz akvarijuma) i počele plivati oko nas...i ulaziti mi u ruku...iskustvo koje baš dugo neću zaboraviti...

Poslije snorkelinga bilo je vrijeme da se iskrcamo na Giftun. Šet – naš super vodič u akciji,

malo vožnje motornim čamcem i eto nas na obali

To je najljepše mjesto na kojem sam se ja okupala u životu. Pijesak nije pijesak već su sitne školjkice.

Sjele smo u bar prekriven palminim lišćem. Osim tog bara, na otoku je zabranjena gradnja da bi se sačuvala ljepota i nedirnutost prirode.

I po prvi put mi je žao što je blog donekle anoniman i što ne stavljam naše slike pa ne možete da nas vidite...kako smo lijepe u ljepoti. Ali evo naših japankica, ako ništa ;)

Na povratku smo ručali na brodu i lagano ploveći i pjevajući smo se vratili nazad. Opušteniji izlet od ovoga nismo imale na svim dosadašnjim putovanjima. A Rossa je heroj za sebe ;)

I sve poslije toga je bilo laganini. Rossa je ozdravila, pa smo nastavile sa izležavanjem na plaži a navečer smo do nekih doba sjedili u tim shisha barovima u Abu Tig Marini. Pušili nargilu, iznad nas pun mjesec i samo vidiš more kako se talasa lagano...i oko nas tišina i ništa više...

Abu Tig Marinu smo došli vidjeti predzadnji dan predveče, čisto da steknemo dojam kako izgleda po danu. Došli smo u najljepše moguće vrijeme, Sunce je zalazilo pa su ionako pastelne boje njihove gradnje postale još mekše…

I onda je došlo vrijeme da se krene kući.

Prekratko je trajalo. A opet je nekako bilo dovoljno. Dovoljno da mi ostane urezano u sjećanje svaki detalj tog puta. Mahnule smo Egiptu u letu,

i premda smo rekle da iduće godine idemo na Siciliju. Ili Alanyu, sigurna sam da ćemo se Egiptu kad tad vratiti.

Ipak je to naša prva ljubav ;)