< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Sad dolaze bolja vremena.

(by anna)

Anja se rodila 28. februara, na Terin rođendan. Dosta njih koji čitaju ovaj blog, znaju ko je za mene Tera i šta ona predstavlja u životu mene i moga brata. Za one koji ne znaju, Tera je sestra moga tate koja je nakon njegove smrti preuzela njegovu ulogu. I cijeli moj život je ona tu. Ona, koja je neka kombinacija anđela čuvara i surog orla koji pazi na svoje ptiče... tu je i ne mogu zamisliti da je nema pored nas. I to što se Anja rodila baš na njen rođendan ne smatram nimalo slučajnim. Jer, nema tog poklona na ovom svijetu kojim bi se moglo izjednačiti i uzvratiti sve što je učinila za nas. Anja nam nije ni pala na pamet ali sudbina se eto baš fino pobrinula za Terin poklon.

Photobucket

Anja...Emocije za koje nisam ni znala da postoje u meni sve dok je nisam uzela u ruke. Pogled koji mi je uputila u autu dok sam joj stavljala ruku ispod glavice, pogled u kojem sam je prepoznala kao svoju. Fascinacija koju sam gledala punih sat vremena i ne znam da li sam trepnula. Čudo koje je moga brata natjeralo da tepa. Mrvica koja je pokrenula buru osjećaja u svima nama. Puzzla koja je nedostajala da bi slika postala potpuna.

Ostavila sam ih da spavaju. Ona i Nemirna se drže za ruke i spavaju. Ne znam kad sam posljednji put vidjela nešto tako lijepo.



22:21 - Komentari (11)




Mute

(by anna)

Dan je savršen. Pravo rano proljeće. Sunce grije, ljudi su vidim skinuli kapute i čizme, patike se nose uveliko, a upravo ugledah i biciklistu u majici kratkih rukava. Dan je kao stvoren za to da se bude napolju i sjedi u nekoj baštici u gradu, ispija kafa i ne misli na ništa konkretno. To upravo radi moja trojka. Negdje na suncu piju kafu. Ja nisam s njima jer sam prije tri dana ostala bez glasa. Ali bukvalno, nisam mogla progovoriti a ni danas nisam bolje. Još jednom mi se ovo desilo, na samom početku prošle školske godine. Moj prvi posao u struci. Od navale stresa, odgovornosti, treme, želje da se dokažem, ko zna čega sve ne...odrazilo se na ono gdje sam najosjetljivija...moje grlo. Drugi dan u školi, ja šapćem. Onda mi je palo na pamet da će roditelji misliti da vrištim na djecu, pa sam šapćući nekako na roditeljskom probala im objasniti šta je u pitanju...ta sedmica mi je bila najduža u mom životu. Ove sedmice se isto desilo. Opet sam bila malo u školi, pokušala se nadglasati sa 35 desetogodišnjaka (naglasak na pokušala)...rezultat toga je da već tri dana šapćem. Ma zapravo šutim većinu vremena. Ne javljam se na telefon, sa ljudima „pričam“ tj. tipkam preko msn-a i sms-a, pijem čajeve sa medom, čitam i gledam TV.... i samo želim da mi se moć govora što prije vrati. Danas sam malo bolje, progovorila sam, ali ipak ne toliko bolje da sad sa njima negdje u gradu pijem kafu...danas sam i ljubomorna i zavidna :)

Nismo ni svjesni koliko smo sretni što imamo moć govora. Uvijek tako kad sam bolesna, počnem cijeniti one banalne stvari, koje uzimam zdravo za gotovo. Recimo, sve sunčane subote i nedjelje kad sam mogla komunicirati sa ljudima bez pomoći tehnologije a kojima mi je bilo mrsko izaći iz kuće. Sreća je (ili nesreća, kako se uzme) u toj mojoj prisilnoj tišini što imam vremena za razmišljanje. Uvijek zaključim kako ću čim dođem sebi i slijedeća sunčana subota ili nedjelja dođe a meni bude mrsko izaći...samo se podsjetiti i reći zamisli da ne možeš izaći? Zašto reagujem tek kad sam suočena sa mogućnošću da bez toga ostanem? Tako je teško ne uzimati stvari i situacije u životu zdravo za gotovo. To zdravo za gotovo, mi je uvijek bilo nejasan pojam. Fraza, šta li je. U suštini, znači da ne smijem olako shvatati život. Stvari, situacije, ljude koji se nađu u našem životu. Uvijek postoji šansa da ostanem bez toga...Filozofiram bez veze. Više bi mi godilo da sjedim negdje na suncu i mislim na ništa. No, dobro. I ovo će proći.

Nemirna mi je rekla da joj je doktor jutros nagovijestio da bi Anja mogla večeras stići. Kaže ona meni: „Nemoj nikome više govoriti da ne dižemo paniku, ja ću tebi prvoj javiti kad krene, pa ti onda polako javljaj ostalima“. I sad su mi se noge oduzele. Ja sam prikriveni paničar. Mada u stresnim situacijama dobro rezonujem, smirena sam, tek poslije se oduzmem...no, u ovom slučaju mi nije svejedno. Tako da sam kao na iglama, sad joj šaljem poruku pitam je kako je, odgovara: „Dobro sam, gledam reality zone tv. Love vlasnike night barova zbog nehigijenskih uslova jer se striptizete gole valjaju po podu i šipci koja nije dezinfikovana“.

Pretpostavljam da to znači da Anje još nema.

Iduće sedmice u ovo doba ću biti tetka. Tetka sa, nadam se, normalnim glasovnim mogućnostima
.


16:33 - Komentari (12)




Fora iz Finske

(by anna)

Danas sam listala svoj dnevnik iz 2001 godine. Konkretno čitala sam šta sam napisala vezano za Valentinovo. I između ostalog sam napisala kako se osjećam patetično gledajući zaljubljene parove i kako se osjećam tužno što nemam nikoga da mi pokloni neki cvijet...i kao tad sam se zarekla i kad nađem tu neku ljubav svog života iz solidarnosti prema toj patetičnoj meni iz 2001 godine iz inata neću slaviti Valentinovo. I stvarno. Koliko iduće godine, bila sam sa tom ljubavi mog života i idućih pet, šest godina smo stvarno i ignorisali Valentinovo. Živa istina. Imali smo neke naše datume koje smo slavili i to mi se činilo normalno. Tu sam praksu ignorisanja Valentinova sprovodila i kad sam ponovo solo postala. Tad mi je pogotovo smisao Valentinova izgubljen, ali dobro.

Onda je jučer Rossa došla sa informacijom kako raja u Finskoj proslavlja Valentinovo. Za njih je to prije svega prijateljski praznik. Na taj dan skupe se prijatelji i izađu van i proslave Valentinovo prijateljski. I nama se svidi ta ideja, manje je diskriminirajuća u startu. Ako i nemaš momka u tom momentu, imaš sigurno par prijatelja koje voliš i koji te vole. I tako smo nas četiri izašle sinoć. Odemo u novootvoreni bar koji je stvarno super. Počevši od ambijenta, ljubaznih konobara, Chardonnaya kojeg sam popila, tete u koktel haljini koja je pjevala „Stand by me“, vrlo fensi i vrlo cool. Dok Rossa nije zatražila jelovnik i ljubazni konobar joj predložio sushi ili vegeterijansku kuhinju. Kad je ona u pitanju, ne znam koja opcija je gora....samo smo se nasmijale i pogledale (mada bih dala ne znam šta na svijetu da vidim nju kako jede nešto vegeterijansko :) Tako da smo ostavile fensi mjesto, potrpale se u auto i otišle po dvije pizze (al` prave bosanske, sa kajmakom i suhim mesom) koje smo smazale u autu. Toliko o romantici. Parkiramo gdje i svi koji dođu tako po pizze i koji jedu tako u autu i skužimo zaljubljeni par koji se ljubi. On džentlmenski sjedeći na betonskom zidiću i zaklanjajući nju svojim kaputom. Mi smo jele i gledale kao četiri voajera taj par čekajući da vidimo hoće li se „uzeti“ komentarišući kako im se da sjediti na hladnoći i na tom mjestu gdje ih farovi automobila osvjetljavaju svakih pet minuta...da bismo zaključile da smo sigurno sve četiri u nekom momentu u svom životu bile na mjestu tog para...Ljubav, ljubav....

I onda sam odlučila da sa idućom ljubavi svoga života obavezno slavim Valentinovo. Jer ljubav kao ljubav je toliko rijetka i teško uhvatljiva i kad si u situaciji da kažeš da voliš nekoga i da taj neko voli tebe onda to i treba slaviti. Pa makar i bilo komercijalno.


18:31 - Komentari (14)




Mural za Anju

(by anna)

(Ovo sam sinoc napisala, ali sam bila preumorna da slike stavljam)


Ovo je klasično moje zavlačenje same sebe. Kad imam brdo obaveza i posla, meni padaju na pamet raznorazne ideje kako da izbjegnem to što trebam i moram da uradim. Recimo da diplomiram. Ali hajde. Uglavnom, jutros pijem kafu i padne mi na pamet kako u Anjinoj sobi imaju tri bijela zida. I kako bi im baš pasalo nešto šareno na taj jedan zid. I odmah malo na internet (ne bude mi mrsko) i nadjem stranicu, murali za djecu. Napraviću mural! U životu ne znam jesam par puta izgovorila mural a kamoli ga pravila...mada sam u toku same izrade shvatila da sam ih uradila malu milijardu što sa djecom u razredu što za djecu u razredu. Samo što se eto stručno zovu nastavni plakati. Mural zvuči moćnije. I tako, sa Rossom odem po materijal, i ne časeći časa bacim se na posao. Dvoumila sam se između ove

Photobucket

i ove slike

Photobucket

Ali onda sam pomislila, njih je troje a i lakše mi je crtati leptiriće nego neke tamo princeze. A uostalom, možda Anja neće ni biti tip kojoj odgovaraju princeze. Slonići su sigurniji.

Bio je dan kad sam počela, noć kad sam završila. Na kraju tempere nisam imala samo u ustima, ali nije bitno. Kad sam pogledala na kraju, isplatilo se. A plus što je i na mene pozitivno djelovao sam rad, u smislu liječenja napetih živaca. Preporučujem, svakako :)


Photobucket

Rossa me zaklela da mi više nove ideje ne padaju na pamet. OK, bar dok ne diplomiram ;)


09:41 - Komentari (15)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se