< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Jedna malo neobicna cestitka

(by rossa & anna)

Photobucket


Photobucket


11:20 - Komentari (11)




Rossa, čim ovo vidiš, nazovi me!

(by anna)

Naložila sam se na helanke. Ili tajice ako vam je lakše. (Zašto se zovu helanke? Zašto tajice?-nikad mi neće biti jasno) Uglavnom, naložila sam se, da se preciznije izrazim, na to da ih nosim. A mislila sam kad su izašle iz mode tamo nekad početkom devedesetih, da ih vjerovatno više nikada neću obući. Da ne govorim o onim kombinacijama lateksica što se sjaje ili one (mi smo ih ovdje zvali biciklističke) kao iz spota MC Hammera u drečavo florescentnoj zelenoj ili naranđastoj boji...sva sreća pa sam bila dijete u to doba, pa mi nije bilo bitno kako se oblačim. No, izgleda da se sve u životu ponavlja, tako da su helanke ponovo došle u modu. Najviše volim crne jer mi daju veću mogućnost kombinovanja. I ja sam se odmah navukla. Sto i jedna kombinacija, uz duboke čizme, uz haljinu, uz mini suknju, uz duksericu...multipraktik! I izgledam samoj sebi šik u njima...šta ja znam :)

Uglavnom, Nova godina je za evo dva dana, mi smo se usaglasile početkom prošle sedmice gdje ćemo da slavimo, (a to gdje idemo ove godine, zaslužuje post za sebe. Uz gomilu slika, jer sve riječi ovog svijeta neće biti dovoljne) I kako je sva ta atmosfera oko Nove godine, ove godine, minus euforija...ja odlučim da obučem helanke naravno i za tu najluđu noć. I problem nastane šta uz te helanke obući, da je malo svečanije, a opet dovoljno komotno bude li zatrebalo popeti se na nešto (tipa stolice, u šta sumnjam, ali eto, zlu ne trebalo...i slično) Tako ja jučer krenem u obilazak radnji. Uđemo u prvu i Mile (do nedavno Srodna Duša, sad je Mile) mi daje prvu tuniku koju je ugledala, ja je probam, svidi mi se i kupim je. Inače sam impulsivna u kupovini, ako mi se nešto na prvu svidi, kupim odmah i ne razmišljam ima li možda negdje nešto bolje. Dođem kući, probam je uz helanke...kao da hodam u štramplicama i nekoj maloj majici. Prekratko. Pokrije guzu i sve, ali opet, ne osjećam se ugodno... Tačnije, osjećam se kao da mi fali suknja - Rossi sam pokušavala objasniti preko telefona, ona me tješila da tamo gdje idemo jedino ako se gole pojavimo možda cemo biti upadljive...ma kakvi, ni onaj njen dobri stari fol: „Imaš dobre noge, šta te briga“ nije upalio. Ne bude mi mrsko, danas sam opet prozujala po radnjama i kupim ovu haljinicu. Ima malo veći dekolte nego što sam navikla, ali hajde, tješi me njena rečenica i činjenica da ću u moru polugolih ženski biti takoreći – nevidljiva.

I nikako da se Rossa i ja vidimo ovih dana, da vizuelno smjesti moju viziju, da kaže koju pametnu, niti smo se čule preko msna ili telefona ovih dana...kad sam ja online ona nije i obrnuto...uglavnom, prije da će otvoriti blog i ovo ugledati nego se ja i ona naći na istom mjestu do Nove godine...Rosse, promjena plana, ona crna je PALA, ipak na testu, ovo je nova kombinacija...


Photobucket


Kad bi me neko pitao šta želim u 2008 godini? Da mi svi problemi budu kao ovaj – bio bi moj odgovor.


22:39 - Komentari (12)




O jednom inteligentnom filmu

(by anna)

Ne znam koliko je vas uopšte i gledalo ovaj film. Ne znam čak postoji li još neko među vama ko voli ovaj film?

Riječ je o filmu...


Photobucket


Ja se sjećam i gdje sam gledala ovaj film i s kim sam bila kad sam ga gledala, sjećam se da se vrijeme promijenilo dok smo mi gledali taj film, pa nas je pljusak zatekao po izlasku iz kina...sjećam se kako smo sjedili u baštici jednoj natkrivenoj, kako je bilo sparno i kako je bilo vruče istovremeno i kako je ta kiša lagano topila tu sparinu...Sjećam se naše priče o filmu, rasprave o Scarlettinom celulitu, o Bill Murrayu, apsolutnom genijalcu, tome kako trebamo pričati međusobno i kad nam se ne priča, kako ne smijemo pustiti da postanemo stranci jedno drugome, kako bi bilo lijepo otići u Tokyo...Sjećam se svega. I zato mi je ovo jedan od dražih filmova. Zbog svoje dubine, inteligencije, prikrivenog humora, očitog sarkazma i ironije. Ovo je film kojeg stvarno volim.

Ko je gledao, sjećate li se zadnje scene? U kojoj on nju pronalazi u mnoštvu, grle se, on njoj nešto šapuće na uho? Rastaju se, ona nastavlja sa osmijehom....Po meni je to savršeni kraj za njihovu priču, gdje nam Sofia Coppola ostavlja da nagađamo da li će biti hrabri da nastave dalje zajedno sad već kad su se pronašli i prepoznali u mnoštvu...E pa danas sam nabasala na stranicu (sjajna je, sad redovno parim oči na sto i jednom naslovu koji bih rado pogledala, a osijediću dok dođu u naša kina, ako ikada i dođu...) i tamo nađem ovo....

Prijevod šaputanja :)

Znala sam! Neko kome nije bilo mrsko je dešifrovao šta joj je to šapnuo u zadnjoj sceni...i znala sam da će priča otići u tom pravcu. Možda je ta rečenica u biti i nebitna, jer samo naglašava očigledno, nekome je trebao taj posljednji detalj da bi sklopio cijelu priču. Ja volim filmove sa krajem koji te tjera da razmišljaš i razvijaš kraj filmske priče onako kako ti misliš da treba. Nije mi pokvarilo doživljaj, štaviše, ta rečenica, onako, pomalo, budi nadu...

Nadam se da će neka TV kuća, u ovom prazničnom periodu reprizirati "Izgubljene u prijevodu", nemam ništa protiv da ih pogledam opet i po ko zna koji put.


17:07 - Komentari (15)




Praznici nam stižu...

(by anna)

Danas je Kurban Bajram, veliki praznik u Bosni i Hercegovini. Simbolika u žrtvi i vjeri, priča koja me oduvijek fascinirala...ovdje imate zaista sjajno objašnjenje značenja Kurban Bajrama. Sanjala sam tako lijep san sinoć, probudila sam se sa osmijehom i nekim unutrašnjim veseljem, koje nisam odavno osjetila. Nekako mi je sve tiho i posebno od jutros, tiho, izuzev mame koja je u kuhinji od ranog jutra, kuha, peče, dinsta, za familiju koja dolazi na ručak. Tako volim ovu toplinu, miris koji osjetim svake godine u ovo doba. A slavlja nam neće nedostajati. Još ako ti je porodica kao što je moja recimo, tako izmiješana da svi sve slave, onda je slavlje jedino što ti neće nedostajati u ovom periodu. Opet su se i ove godine praznici poredali jedan do drugog...Bajram, Božić, Nova godina, drugi Božić, par rodjendana između...dobiću sto kila nastavlim li jesti baklave, ružice i ostale kolače ovom brzinom...

Onda su došli oni. Zapravo, prvo sam ih čula, pa sam onda došla do prozora i onda ih ugledala.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

I za svaki Bajram je isto. Prođu kroz naselje sa trubama, bubnjevima, pogledom uprtih u prozore, gledajući okom sokolovim da im ne promakne markica, dvije koje im narod baci. Svi izađu na balkone, ori se „Đurđevdan“ cijelim naseljem...Vlasnik lokalnog kafića ih svraća kod sebe u kafanu, čuje se pjesma od tog momenta, mislim da nemaju namjeru prestati, a i što bi? Nije Bajram svaki dan. I sve mi je to lijepo, sjetim se djetinjstva, kad su Romi prolazili kroz ulicu gdje sam odrasla, vodeći medvjeda krezavog na uzici...sjećam se kako bi se taj medvjed propeo na zadnje noge i „plesao“ u ritmu bubnja...i uvijek bih poslije plakala, jer mi je bilo žao mede što mora da igra, a ko zna, možda mu i nije bilo do igre...Kako volim ovaj osjećaj u zraku, kad je sve tiho a opet osjetiš pozitivne vibracije.

Večeras ekipa ide na prave trubače, ovo mi je jutros bila samo uvertira. Sjajno je što je dan rezervisan za porodicu, noć je rezervisana za prijatelje. Tako nam je svaki put, oduvijek. Pa kako onda da ne voliš ovo doba godine?


16:12 - Komentari (9)




Moć je u magiji

(by anna)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Danas sam trebala otići na fakultet, na redovne konsultacije sa mentoricom u vezi sa diplomskim. Naglasak na trebala. Šta sam ja radila cijeli dan? Čitala Harry Pottera. Sedmi dio, naravno. Doručkovala i ručala u neznanju, smjenjivala se iz ležečeg u poluležeći položaj, u WC išla svega jednom, (u prijevodu trpila kad mi se piškilo)...A da ne govorim o tome koliko me grižnja savjest pojela. Trebala sam danas uraditi toliko toga, a ja sam dan provela čitajući. Čak sam i u kinu iz kojeg sam se sad vratila, samo razmišljala o tome kako ću kad dođem kući, nastaviti čitati.

Moje je lično ubjeđenje, da je sama ta knjiga začarana. Ista opčinjenost mi se desila i sa prethodnih šest dijelova. Kako počnem čitati prosto me radnja usiše i ja se ne mogu odlijepiti od knjige dok je ne završim. No šalu na stranu, danas sam malo razmišljala, zašto mi se to dešava sa tim knjigama? I onda sam shvatila da je do priče. Zapravo ima nešto u toj stalnoj borbi između dobra i zla, borbi između svjetla i tame. I onog navijačkog u nama kad želimo da dobro pobijedi. Ta borba se odvija u prenesenom značenju u svim sferama našeg života, pa čak i u nama samima ponekad. I ja sam mišljenja da čovjek želi da vjeruje da dobro može pobijediti. I nekako mislim da je to osnovni razlog zašto Harrya čitamo tako halapljivo. Želimo da vidimo kako na kraju dobro pobjeđuje.

A opet, ima nešto i u tome kako je knjiga napisana. Dopire do ljudi i ljudi reaguju, lančano. Neka vrsta akcije i reakcije. Ja se sjećam dvije situacije iz mog života, gdje sam osjetila da je moje pisanje proizvelo reakciju kod ljudi koji su to čitali. Situacija prva, razred četvrti osnovne. Tema pismenog, nešto u smislu izmisli priču. Ja izmislim priču o dječaku koji je ostajao sam kod kuće i iz dosade izlazio na ulicu i prepadao prolaznike preobučen u vukodlaka (vukodlaka, nego šta!) Sve dok jedne večeri nije prepao svoje roditelje... Sjećam se dok sam pisala da sam se sama smijala napisanom. Nastavnik srpsko-hrvatskog se toliko oduševio tom pričom da ju je on lično pročitao na sred časa i ostatak razreda je umirao od smijeha dok je on to čitao. Ja se sjećam da sam se okrenula prema razredu i mislila, pa njima je stvarno ta priča duhovita! Poslije su u školi prepričavali tu priču i do danas mi je taj osjećaj nevjerovatan. Situacija druga, razred sedmi. Zadatak je bio analiza djela "Most na Žepi", Ive Andrića. Situacija izvan konteksta totalno gdje smo i sami preživljavali rat te sam ja napisala takvu priču da sam na sred časa rasplakala nastavnicu bosanskog jezika, majke mi, neću to zaboraviti dok živim, žena čita naglas i suze roni. I tad sam se osjetila isto, u smislu, pazi, ja sam izazvala tu reakciju....Sad mi je žao što nemam sačuvanu nijednu tu priču. Da ih ponovim, ne bih znala. Momenat inspiracije za tako nešto se ne dešava često i upravo zato me fascinira J. K. Rowling. Odakle ta žena crpi inspiraciju? Pa se čini da tih šesto i nešto stranica i nije tako puno za jednu knjigu...

A ima još nešto. Nekako mislim da je i do toga da ova djeca u nama ne žele da odrastu.

Odoh čitati, tek sam kod 345. stranice.


22:58 - Komentari (14)





Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

(by anna)

Prvo su rekli da je dečko, pa je Nemirna odabrala ime Dario. Jedno od ljepših muških imena po meni, istovremeno i moćno i moderno. Da bi onda doktor rekao da mu se čini da bi prije djevojčica trebala biti. Oni su odabrali ime Anja. Što je po meni savršeno žensko ime. Kratko i ženstveno. Kad čujem to ime odmah mi je pred očima djevojčica (sva u rozom) kojoj je uzor Jagodica Bobica. Mi smo se i dalje nadali potajno da bi mogao biti Dario, jer smo se navikli na tu ideju. A i fali nam muških u familiji. E onda je par mjeseci Dario/Anja bio/la toliko nemiran/a u stomaku, da ni dva doktora nisu mogla sa sigurnošću reći ko je. Mi svi ponavljali da nam je svejedno, samo neka je živo i zdravo. I naravno, zvali ga Dario.

No međutim, 1:0 za curice, u ovom slučaju :)

Jučer smo saznali da će Dario ipak pričekati na svoj red jer Anja stiže krajem februara. Nemirna i Braco će dobiti curicu koja već sad ima dvije kile, prčasti nosić, velike obraze i čupavu kosicu. Kad su mi javili da je Anja, bila sam u shoping centru, vjerujem da neću zaboraviti taj momenat u životu, a isto tako ni ljudi oko mene. Po cijuku, ono, nekontrolisanom. Odmah sam joj kupila patkicu za prvu igračku s kojom će spavati. Rozu naravno. Kad sam već tu obišla sam i par radnji (tačnije sve koje postoje u tom shoping centru) sa dječijom odjećom. Braco joj svaki dan kupi par čarapica, (iskreno, mislim da je on još uvijek u šoku što će postati tata) a i sam ima razvijenu opsesiju prema šarenim čarapama, tako ako vidite frajera u čarapama sa dinosaurusima, to je on. Pa rekoh, nije ok da dijete ima samo čarapice....

Anja će biti najrazmaženije dijete na svijetu. Već sad vidim. A nisam vjerovala kad su mi govorili da sestre vole bratovu djecu na poseban način.


19:47 - Komentari (14)




Malo o strahovima

(by anna)

Što se fizičkog izgleda tiče, uvijek su mi govorili da sam ista tata. Općenito da sam na tatinu stranu familije. Počevši od očiju koje su bojom iste tatine, kratkovidnosti istih na jednu tatinu sestru, pa do bena iznad usne na drugu tatinu sestru...Mamino, fizički, nemam ništa. Danas to i sama primjećujem dok gledam slike i upoređujem. Sa Bracom je opet priča za sebe, njemu mama oduvijek tepa: „Vanzemaljac majkin“, jer naime, on je samo svoj. Ono što me fascinira jeste to, što kako sam starija primjećujem, da možda ne ličim fizički na mamu niti najmanje, ali zato karakterno – jako smo slične.Vjerovatno se samo primjećivanje desilo onog momenta kad sam počela shvatati da je i moja mama živo biće, žena, osoba...a ne samo moja mama. Kad sam to počela shvatati, počele smo se bolje slagati. Trebalo je da prođe dvadeset i pet godina da se nađemo na istoj talasnoj dužini. Dok sam ja odrasla i dok je ona shvatila da odrastam. Danas se slažemo bolje nego ikada. Ne mogu reći da mi je prijateljica, jer nije, uvijek će biti prvo mama koja i danas govori: „Pamet u glavu“ i „Jesi li ponijela kišobran?“ i „Skloni se sa propuha“...ali isto tako je ona koja će me tješiti kad imam problem sa momkom i držati mi glavu dok...mah, bilo, ne ponovilo se. Počela sam primjećivati, odavno da u istim situacijama reagujemo identično. Naivnost također dijelimo, njoj redovno prosjaci usitnjavaju pare, tipa kaže im da nema sitno, oni njoj odgovore da oni imaju i onda im ona da pet maraka, oni njoj vrate četiri. Dobro, malo sam pokvarenija od nje jer se to meni ne dešava konkretno, ali poriv postoji. Druga je stvar što ga ja uspješno suzbijam.

Koliko ja i ona ličimo, zapravo, shvatam kad počnem razmišljati o svojim tačnije njenim strahovima. Fobijama prije. Lift- što se mene tiče uzaludan izum. Mama je tek nedavno pobijedila strah jer joj se mrsko penjati pješke. Ja čekam da dođem u pedesete. Strah od leda je definitivno, ali definitivno, njen strah preslikan na mene. Doduše, ne pomaže ni činjenica da sam kao dijete bila svjedokom njenog pada na ledu i lomljenja noge i poslije toga operacije od pet sati. Trauma i po. Zato sam ja na ledu kao Bambi.

E jedino što sam uvijek mislila da je to moja fobija i samo moja, jeste strah od provalnika. O tome nisam njoj nikad ni govorila, jer mi je sasvim nerealan taj strah. A opet nekad je taj strah toliko jak da u noći ustanem, samo da provjerim jesu li vrata od stana zaključana. Najčešće noćne more su mi obično sa provalnicima u glavnim ulogama. Ali eto, mislila sam da je to samo moj strah. Strah bez maminog uticaja Tako sam mislila do jučer tačnije. Danima gledam ovu šipku koju ona drži iza vrata.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

I sve je gledam i pitam se šta li će joj?
I jučer je pitam, kad će ona: „To mi je za zaštitu“.
Ja(lagano uspaničeno): „Od čega?“
A ona će: „Pa od provalnika!“.
Suvišno je govoriti da joj ta šipka nije ni na dohvatu ruke, da bi morala prvo ustati da bi je dohvatila kad bi spavala a provalnici se odlučili za noćnu varijantu pohoda, suvišno je govoriti koliko je smiješna sama ta ideja o držanju šipke bilo gdje u stanu...ali to je moja mama. I ja shvatim, kad je moja mama u pitanju i na nesvjesnom nivou, ista sam ona. A šipka je ostala da stoji gdje stoji kao realni odgovor na imaginarno.

Tek sam dodatnim čitanjem utvrdila da anksioznost, strah i fobija – nije jedno te isto. Strah je normalna reakcija na opasnost. Anksioznost (tjeskobnost, strepnja) je intenzivan dugotrajan strah pri kojem osoba ne zna tačno čega se plaši. A posebnu vrstu straha predstavljaju fobije - strah od određenih objekata i situacija (vode, zatvorenog prostora) a koje ne predstavljaju stvarnu opasnost niti opravdan i racionalan razlog straha. Tako bar kaže dr. Nikola Rot...I ostalo mi je sa predavanja iz psihologije na faxu da su jedini urođeni strahovi kod čovjeka iznenadni jaki zvuk i neočekivano gubljenje podloge. Ostalo su sve stečeni strahovi. Pa i ima logike. Da malom djetetu daš da se igra sa zmijama, ne bi se bojalo jer nema razvijenu svijest o tome šta mu te zmije mogu učiniti...Divno bi bilo kad bi se logikom i razumom mogli pobjeđivati strahovi. Kažu da je jedini način da se strah pobijedi, taj da se suočiš sa onim što te plaši. Ja sam htjela pobijediti strah od letenja pa sam tako zamijenila mjesta u avionu sa Tripletom i sjela pored prozora...i koji sam ja peh, momentalno počinju turbulencije, blinkaju lampice da se vežemo, pogledam kroz prozor u ambis Karpata i još gledam u krilo aviona kako kunem se - podrhtava. Dlanovi se znoje, sad se ne mogu ni vratiti na svoje mjesto jer sam se morala vezati, počinje naravno i histerični smijeh – to je moja reakcija na strah dok mi kroz glavu prolaze scene iz Losta...Čekam prvu priliku da vidim jesam li se izliječila te fobije. Sumnjam, ali eto. Strah od provalnika nemam želju pobjeđivati na ovaj način - suočavanje sa strahom direktno...neka hvala.

Još ću reći da su moje fobije mala maca kad sam pronašla spisak na netu...ovo su samo neke od fobija koje se mogu javiti kod ljudi (navodno ih ima preko 500):

ABLUTOFOBIJA - strah od pranja i kupanja
AKROFOBIJA - strah od visina
PATOFOBIJA - strah od bolesti
MONOFOBIJA - strah od samoce
GLOSOFOBIJA - strah od obracanja javnosti
ALGOFOBIJA - strah od boli
AKLUOFOBIJA - strah od mraka
PENTERAFOBIJA - strah od punice
KALIGINEFOBIJA - strah od lijepih zena
PLUTOFOBIJA - strah od bogatstva
KOMETOFOBIJA – strah od kometa
PARASKAVEDEKATRIAFOBIJA - strah od petka 13. u mjesecu
AVIOFOBIJA - strah od letenja
ARITMOFOBIJA - strah od brojeva
ARAHNOFOBIJA - strah od pauka
FOBOFOBIJA - strah od fobija

Ko se boji lijepih žena još? :)
Što manje strahova/fobija/anksioznosti vam želim!


19:47 - Komentari (14)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se