< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Blogorođendan

Ovako je počelo...

I tako dok Rossa piše ovaj post, godinu dana kasnije, iza leđa joj dernek, razbacale se Anna, Srodna Duša i Sandra u ritmu jedne pjesme...ono, nebitno koje, uglavnom kad se ne razbacuju onda se smiju onako malo pogubno za uši i sijeva blic aparata, sijeva...ali šta da se radi, jel' prvi rođendan (blogo, jelte) ili nije...sad ima da se zalomi, e, pa, odavno nije...i sad ne misli Rossa pisati neki dugački post a dernek bez nje da prolazi, ihh...

Uglavnom, ovo javljanje ne može da prođe bez zahvale svima Vama koji ste nas pratili dosada. Nadamo se da ćete i dalje biti uz nas.

Ljube Vas puno,



Rossa & Anna

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Hikkk

A nisu izostali ni pokloni, iako nismo tražile, časna riječ.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Cure, kiss


20:18 - Komentari (11)




Uspjeh i neuspjeh

(by anna)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Neću da vjerujem da je izbor moje profesije bio slučajan odabir. Raspored zvijezda koje su se poklopile samo za mene i jedino za mene. Volim vjerovati da je izbor moje profesije nešto što je poniklo iz dubine mene same. Kao posljedica ljubavi prema djeci i onom nekom instinktu koji se nalazi u meni. Poslije nisam znala objasniti kolegicama kako sam instinktivno u djeliću sekunde znala šta trebam raditi kad mi se djevojčica počela gubiti na času jer je vidjela druga koji povraća. Znala sam da joj trebam češljati kosu. Možda su je ti jednolični potezi kroz kosu smirili. Ko zna. Samo znam da se djevojčica prestala tresti. A to što sam se ja oduzela zbog te dvije istovremeno stresne situacije (jedno dijete riga na sred časa drugo pada u nesvijest ) i što su se meni noge tresle satima poslije toga, to je priča za sebe. Uvijek sam znala sa djecom. Komšije su mi bez straha uvijek ostavljale djecu na čuvanje i ja nikad oko toga nisam pravila problem. Jer kako rekoh, volim djecu.

Međutim, nisu sva djeca ista. Ja ih nikad nisam ni posmatrala kao takve. Ne odgovaraju iste metode za svu djecu na ovom svijetu. Moraš biti snalažljiva i lukava i ponekad predviđati njihove reakcije i prije nego što se dese.

Zato nikada neću zaboraviti jedno dijete. Dijete koje je poljuljalo moju vjeru u samu sebe i to da sam sposobna odgajati tuđu djecu. Djevojčicu koja se eto slučajnosti zove kao ja na ovom blogu. I to sa dva n. Otac joj je diplomata-Belgijanac, majka joj je Bosanka i oboje su i magistar i doktor nauka i sve one diplome koje dobiješ kada se školuješ vani. U periodu kada sam ih ja upoznala ta žena je bila majka dvoje male djece i neko ko je želio mir u četiri poslijepodne da bi se mogla povući u svoju sobu i čitati. I tu u priču ulazim ja. Kao studentica koja će pričuvati Annu i malog joj brata, dok se mama odmara. Anna i Anna si nisu sjele na prvu. Prije svega, ja ne volim razmaženu djecu. Mada ima i tu razlike, nisu sva razmažena djeca ista, imam razumijevanja i uvijek pružim priliku da dokažu potencijal koji se krije ispod tog razmaženog ponašanja. Međutim, Anna je bila razmažena do te mjere da je kod djeteta bila razvijena svijest o tome da može dići kuću naopačke i da je niko neće niti opomenuti. Ja se njoj nisam svidjela iz čiste obijesti. Interes za mene joj je trajao cijeli jedan dan gdje je vidjela da se ne smijem njenom bacanju hrane i njenom vrištanju i lupanju svih dvadeset vrata u stanu. Druga stvar, njena ljubomora prema malom bratu je išla do te mjere da su sklanjali oštre i teške predmete kad su njih dvoje blizu jedno drugog jer nije se znalo kako će mala Anna da reaguje. Jedne prilike ga je zveknula nekom kasicom plastičnom po glavi, sreća pa je mama bila u blizini i vidjela sve. Ko bi inače objasnio čvorugu na djetetovoj glavi. Ja sam pristala raditi, jer mi je novac (koji je bio sasvim solidan, ali opet i cijena rada sa Annom je bila ogromna i da su plaćali milionima bilo bi malo...) u tom periodu jednostavno trebao. Sve je bilo kao u filmovima gdje sam ja idealizirala o tome kako ću joj ja postati najbolja prijateljica i kako ćemo razviti super-svi-nam-zavide-komunikaciju. Da je vrag odnio šalu i da prijateljstvo ne dolazi u obzir sam shvatila već poslije prvog odlaska na igralište. Iako je kiša sipila, nije htjela otići iz one kutije za pijesak. Ja sam se neumorno igrala sa njom u pijesku misleći da ću je obrnutom psihologijom prevariti i da će joj dosaditi. Međutim njoj je bilo interesantnije i zanimljivije da me gađa šakama pijeska, da ljudi zastaju i gledaju nas u čudu, jer je znala da ja nisam naravno niti glasa smjela reći. Budući je dijete išlo u francuski vrtić, znala mi je namjerno brbljati na francuskom samo da je ne bih razumjela...penjala se na najviše ljestvice i najviše tobogane, ja umirala od straha, zamišljajući najgore scenarije u glavi...Gledaš je sve vrijeme šta izvodi i znaš da ne smiješ povisiti ton na nju. Možda je imala tada pet godina, ali ne sumnjam da bi bila sposobna savršeno i bez greške formulisati roditeljima da sam je zlostavljala. I to i na bosanskom i na francuskom jeziku.

No, vrhunac je bio...Anna je imala svoju sobu. Naravno. Ogromnu. I zamislite preko cijelog tog zida te sobe police od poda do plafona. Pune igračaka. Ja sam prvi put u tu sobu ušla širom otvorenih usta. Mislim da i u bolje opremljenim dječijim prodavnicama igračaka nema takvih igračaka kakvih sam tu vidjela. Da bi iz čista mira Anna počela vrištati i vrištati i vrištati. Sad već ulijeće tata diplomata u sobu. Anna vrišti i vrišteći urla da hoće da joj NACRTAM lutku. Prvo sam mislila da se dijete šali. U sobi se na prvi pogled nalazilo bar trideset različitih lutki. Međutim, njeni stadiji histerije su vrlo brzo prelazili iz krajnosti u krajnost tako da je slijedeća scena bila - Anna leži na podu, urla, lupa nogama od pod i lije krokodilske suze. Sad brže pogledam u tatu, očekujem neko zrnce razuma barem kod njega...Čovjek mi pruža papir i olovku. Trebala sam možda se tog momenta okrenuti na peti i izaći. Ali nisam. Nacrtala sam joj najljepšu lutku na svijetu. Crtala sam jedno pola sata, gdje su i ona i tata joj nada mnom visili i šutili i samo gledali. Da se razumijemo, ne znam crtati, ali ta lutka je bilo moje remek djelo. Kad sam završila, dajem joj list, tata oduševljen nešto joj brblja na francuskom, da je odobrovolji konačno...Anna samo uze onaj papir i gledajući me u oči podera ga po sredini. Tata se nasmijao i potapšao je po glavici, (a mene je pogledao i iz očiju sam mu prevela sa francuskog nešto u smislu šta-ćete-dijete-je-to) i dijete se nasmijalo. To je ujedno bio i prvi put da sam je vidjela da se nasmijala. Poslije toga sam možda otišla kod njih dva puta. Iz prostog razloga što nisam htjela tako lako da kapituliram...međutim i oni su ubrzo dobili premještaj iz Sarajeva tako da smo se tu i rastali. I tad sam shvatila da se sretni obrati u kojima se dijete iz male vještice koje teroriše nedužnu dadilju pretvori u zlatno čeljade zahvaljujući dadiljinim nekonvencionalnim metodama dešavaju samo u filmovima. Moje pjesme, moji snovi...malo sutra.

Poslije te epizode sa čuvanjem Anne, ja sam se prebacila sa Filozofskog fakulteta na Pedagošku akademiju. Rekla sam ćao književnosti i prepustila se u potpunosti didaktici, pedagogiji, metodici...željela sam tu diplomu čisto da dokažem samoj sebi da instinkt koji imam kada su djeca u pitanju nije varka. Jučer sam dobila potvrdu. Otišla sam da vidim „svoju“ djecu u bivšu školu. Kad su me ugledali, prvo su nijemo sekundu me gledali a onda su istovremeno skočili i poletili da me zagrle. Instinktivno. Skoro da su me srušili, morala sam ih sve redom zagrliti inače se nisu htjeli odvojiti od mene. Nikad neću zaboraviti taj prvi 2. Energija koju su mi oni dali je jednostavno neprocjenjiva za mene. Sad znam da je Anna bila moj prvi neuspjeh a prvi 2 moj prvi uspjeh i poslije svega mogu reći da sad znam da nisam pogriješila u izboru svoje profesije.

Često mi Anna padne na pamet. Pitam se šta li je sada s njom, da li je to bila faza ili je ostala mala vještica....Nadam se za njeno dobro da je srela neku Julie Andrews te da se pretvorila u zlatno čeljade...


14:41 - Komentari (16)




Gori vatra

(by anna)

Nešto sad razmišljam, Čola kao pojava, kao muzičar, provlači se kroz cijeli moj život. Prvo, odrastao je sa mojim tatom, (dakle i u periodu kad nisam bila ni u planu, egzistirao je u blizini) prve pjesme koje sam slušala (i izvodila pred zadivljenom publikom uže familije, navodno jedino što bi mi oduzelo „mikrofon“ iz ruku je bila prijetnja da će mi zvati Čolu da me sluša...) bile su njegove pjesme... Onda pred rat, ona pjesma sa onom djevojčicom Ivanom „Ja se zovem Ivana i tata me zove zlato...“ (na koncertu sam šokirano shvatila da znam od riječi do riječi cijeli tekst, pa i ono kad nabraja gradove...ja i moje slonovsko pamćenje) onda pet godina me jedna osoba zvala nadimkom (i svim mogućim izvedenicama tog imena) po jednoj Čolinoj pjesmi...i slagala bih kad bih rekla da me nije ujelo za srce kad je počeo pjevati „Živiš u oblacima mala“...pa gdje baš tu pjesmu ...od milijardu drugih da uvrsti u repertoar. Srećom, krenuo je ubrzo sa veselijim pjesmama tako da sam zajedno sa ostatkom mog dijela tribine plesala i pjevala i skakala sve vrijeme. Pjevala, hmm, sreća pa je ozvučenje bilo odlično pa ni drugi a ni ja samu sebe nisam čula. Srećom. I da, kako je krenulo, ne bi me čudilo da i moja djeca jednog dana slušaju Čolu.

Stvarno mu se ne može osporiti da je veliki profesionalac. Svaku pjesmu je izveo od početka do kraja, nije bilo onog: „Hajde sad vi!“, „Ne čujem vas!“ „Ne vidim vas!“, pa onda raja otpjeva cijeli koncert umjesto njega. Nije bilo ponavljanja refrena jedne pjesme do iznemoglosti pa da bi se na kraju svelo da jedna pjesma traje sedam minuta. Ne, Čola je pjevao tri sata i dvadeset minuta. Nije bilo sentimentalnih izjava tipa: „Sarajevo volim vas, vi ste najbolja publika na svijetu“...bla, bla...zapravo sa Čolom u Sarajevu i ne može biti toga, ipak pjeva u svom rodnom gradu. On je izgleda kao vino, što stariji to je bolji. Opstaje tolike godine u vrhu, prati i posmatra kako se vremena mijenjaju, generacije smjenjuju. Novi klinci ga prate na novi način, tako da publika uz tugaljive pjesme više ne diže upaljače, sad su u fazonu mobiteli sa zaslonima koji svijetle u zraku. Ni Lokice nisu što su nekad bile. Ove nove Lokice mu, prave akrobacije, okreću se preko glave bez pomoći ruku...mada ne mogu reći da ne izgledaju sjajno.

Zetra je bila puna. Puna – malo je reći. Kažu da je oborio sve rekorde i spominju broj od 20 000 ljudi. Bila sam na svim većim koncertima poslije rata i nikada nisam vidjela ljude poredane k`o sardine, nikad nisam bila sigurna da će se tribine srušiti, nikad nisam vidjela čuvare kako okrenutih leđa publici pjevaju i plešu. Histerija širih razmjera. Do mene je bila žena, brat bratu 65 godina ima, prva je skočila kad je počeo koncert pjesmom "Gori vatra", to je pjesma iz `73-e godine, iza mene je bilo dijete od šest godina koje je od riječi do riječi pjevalo tu pjesmu. Fenomen, ne znam kako drugačije Čolu da definišem. Slike što ću staviti, nisu baš nešto posebno kvalitetne, ali su makar slikane sa najveselije tribine i možda će vam prenijeti mali djelić atmosfere. Inače, Čolina turneja je u toku, ako dođe u vaš grad, otiđite, neće vam biti žao :)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

P. S. U Sarajevu pada snijeg. K`o lud. Bijeli gad.


10:13 - Komentari (15)




Ipak

(by anna)

„Kad da se nadjemo sutra, nabavila sam nam karte za koncert“....
Poruka prijateljice koja je sposobna da iskopa karte koje su rasprodate još prije desetak dana...Impresivno, mora se priznati.

Prije četiri dana bih se baš, ali baš, baš radovala...sad su mi osjećanja pomiješana. Nisam baš koncertno raspoložena. Sigurno će pjevati neku njegovu pjesmu (samo se nadam ne Zajdi, zajdi) ili će biti minuta šutnje ili nešto slično...u svakom slučaju neizbježno je. A šta se može. Život ide dalje. Koliko god bolno, besmisleno i neshvatljivo-neprihvatljivo izgledalo....idemo dalje i to je neminovnost. Možda se čini manje besmislenim, ako ga se sjećamo kroz muziku...možda.

Mrsko mi je linkati, imate u dva posta niže o kojem je koncertu riječ :) ...


23:11 - Komentari (6)





Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

(by anna)



Ne palim TV. Ne čitam vijesti na portalima. Ako samo čujem neku njegovu pjesmu ili ako vidim snimke sa njegove sahrane, okinuću plakati i neću se moći zaustaviti. Ovaj post pišem (pored toga što me duša boli) ne bih li pomakla post prije ovog malo niže, jer ne mogu ni otvoriti blog i podnijeti pogled na njegovu sliku...Jučer sam cijeli dan bježala iz kuće...i nisam jedina. Tetka kaže da cijelu noć nije zaspala, Nemirna me zove sad, plače k`o kišna godina (dobro, nju i hormoni pucaju pa joj je sve x2), Triplet mi šalje poruku sinoć da je u behutu...Jučer mi je bio pretežak dan. Nisam vjerovala (poslije rata, gdje sam se nagledala besmislenih smrti za cijeli život) da me nečija smrt može toliko pogoditi. A nisam ni poznavala čovjeka. Tišti me spoznaja da je bio dobar i čist kao zraka Sunca...i da je baš on morao otići. I vjerujem da nisam jedina koju nervira ta nepravda. Nije fer. Ljudi u mom okruženju samo ponavljaju: „Pa gdje baš on?“ Sad mi se čini uzaludnim tražiti smisao u besmislu.

Toše je prošle godine u maju, održao koncert za obnovu Doma mladih u Sarajevu...kultnog okupljališta generacija i generacija ljudi i muzičara koji su živjeli prije njega i koje nije ni poznavao, ali je cijenio njihov rad...I znam da ga danas Sarajlije baš iz tog razloga neće zaboraviti. Bila sam na tom koncertu. I bila sam u tom momentu sretna u životu (Mama Bucka nam je baš prije tog koncerta rekla da čeka Bebu) ali kada je počeo pjevati Zajdi, zajdi...ostala sam bez riječi i desila se reakcija koja mi se uvijek desi kad čujem ono nešto u glasu osobe koja izvodi tu pjesmu, naježim se, oči mi se napune suzama i skupi mi se u grlu. I znam da sam pomislila da je njegov glas dar Božiji.

Mislim da ću i danas da bježim iz kuće.




11:11 - Komentari (9)




Gone

(by rossa & anna)

Dobro raspolozenje je nesto cime se ne mozemo bas pohvaliti u posljednje vrijeme...

Medjutim, sve se danas cini minornim i smijesnim kad se uporedi sa gubitkom zivota. Zivota mlade, talentovane te i pored svega, skromne, jednostavne osobe...Njega, koji nas je toliko puta svojim glasom i svojom pjesmom raznježio, uveselio, zbog kojeg smo bile i tužne i sretne.


Danas smo samo beskrajno tuzne...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Pocivao u miru.



12:47 - Komentari (8)




Bućkuriš

(by anna)

Ko bi rekao da višak slobodnog vremena može biti tako dosadan? Mada u biti meni je rijetko kad dosadno, uvijek nađem neku zanimaciju, bilo da sam u kući, bilo da sam napolju. Samo ovaj period...navikla sam raditi, ujutru ustati, obući se i krenuti na posao, doći umorna od posla... Čovjek je proklet, definitivno, dok sam radila, slavila sam vikende kao praznike. Sad sam preodmorna. Toliko sam odmorna da me počinje umarati višak slobodnog vremena. Pišem diplomski, počela sam ići na konsultacije kod mentorice, učlanila sam se u biblioteku, donosim kući brdo knjiga, čitam...ali sve to nije dovoljno, opet mi ostaje i previše slobodnog vremena. Mada, ako želim biti u potpunosti iskrena (pssst!) moram reći da se ovo ne bunim iz sveg glasa, nego onako tiho gunđam...Ali ako potraje ovakva situacija još par mjeseci, vjerujem da će se čuti glasno negodovanje (u najmanju ruku).

Sažetak, dakle:

Recimo, ovo je pjesma koju sam otkrila prije dva dana. Zbog ove pjesme noge mi cupkaju ispod stola k`o onomad Scarlett O`Hari u „Prohujalo sa vihorom“...




Spot je isto odličan, podsjeća na Chicago, (mjuzikl) samo u country stilu...

Album koji preslušavam pa recimo stalno iz početka je „All The Lost Souls“ James Blunta, on mi je tako simpatičan i voljela bih ga slušati uživo…


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ovo je odlična stranica, tu možete ubiti vremena i vremena, ako vas zanimaju lijepe slike, fotografije...neiscrpan izvor.

Ovo se kanim postaviti pa mjesecima, lažno je reći. Mislila sam joj dati ime Nađa Komaneći (zbog očigledne sklonosti ka gimnastici) ali bojim se da se ime Ptica poprilično ukorijenilo, te više nije ptica koja imena nema...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Čitam, Plameni sjaj, (Burning Bright) Tracy Chevalier...sviđa mi se što u njenim knjigama ima dovoljno mraka i mistike, što sam automatski i bezrezervno na strani glavnog lika...

“If you are fighting, stop fighting. If you are marching, stop marching. Come back to me. Come back to me is my request.”…Poznato? Jučer sam ponovo gledala Cold Mountain...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Šta drugo reći osim da je Anthony Minghella genijalac...Hm, sjetila sam se s kim sam gledala taj film u kinu pa sam se logično sjetila i njegovog komentara poslije filma: „Sreća pa Jude nije koristio kondom“ (ko nije gledao film, ta činjenica zapravo je jedini trag nade i svjetlosti koji ostaje na kraju filma) pa sam se jučer opet smijala tome. Omiljeni citat iz filma, (i ovo sam našla na netu...) razgovaraju Ada i njen otac:

Ada: I count the number of words that have passed between us, Inman and me - not very many. But I think about it.
Rev. Monroe: I lost your mother after twenty-two months of marriage. It was enough for a lifetime.

I da, gledate li Lost? Kate i Sawyer? To je sve što ću reći...

Bajram je prošao, opet sam bila lagano sentimentalna, što je dovelo do toga da baklave nisam odbijala. Sad se pitam šta ću sa tolikim šećerom u krvi, ali hajde. Vrijedilo je. Slavilo se sa petka na subotu, došla sam kući u pola četiri ujutru...odlično mi je bilo, u momentu sam se okrenula oko sebe, pola kafane pleše na stolovima, što ti je reći, dobar dernek :) Odnekud mi je to sve skupa bilo i fascinantno za posmatrati. Možeš se ti pretpostavljam opustiti i uz pjesmu Gwen Stefani...ali ne možeš se uz tu pjesmu zagrliti sa drugim ljudima, (mislim da je to grljenje vrlo vrlo bitan detalj u analizi ove pojave, jer ljudi su općenito usamljeni) dići ruke u zrak i pjevati iz sveg glasa, onako iz srca i duše... I onda, ti pogledaš okolo i vidiš da su svi u nekom momentu u životu doživjeli nešto slično i da ih je pogodilo u pravu žicu. Tad proradi sevdah. I ne mislim ovdje na one debilne tekstove turbo folkera, gdje se ne zna ko kome šta i kako...Sevdah je priča za sebe. Kako rekoh, zanimljivo i za posmatrati...Odmorna sam i naspavana i bioritam mi se promijenio u potpunosti. Prednost toga je što sam budna u pet, pola šest ujutru, pa sam u situaciji da uslikam ovakvu sliku neba...A budući je Bosna još u bajramskom ozračju, nekako mi je slika taman dobro došla...samo se nadam da neko nije gledao spram mojih prozora u pola pet ujutru i vidio mene sa aparatom u ruci...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Karte za koncert Zdravka Čolića (koji je sad u subotu) su definitivno rasprodane. Kažu, nezapamćen interes, što ni ja nisam mogla da vjerujem, pa sam otišla najnormalnije da kupim karte, a prodavačica me pogledala kao da sam joj zatražila litar krvi...tako da vrlo vjerovatno, ne idem na koncert (jedina nada mi je prijateljica koja zna sve i svakoga u gradu, ako ona ne iskopa karte, neće niko) I žao mi je jer Čola je institucija, normalno je da ideš na njegov koncert...Sad bi se moja mama ubacila i ispričala anegdotu, kako je Čola na jednoj utakmici na Željinom stadionu (prije sto godina) sa tribine na tribinu zovnuo mog tatu po imenu (tata je bio sa mojom mamom u društvu i tek su počeli hodati, jelte) i pokazao palac gore pokazujući upravo na moju mamu. K`o ono, našla se dobra ženska...i ako se vidite po treći put u životu sa mojom mamom, vrlo je vjerovatno da će vam ispričati tu priču. Ja sam od Čole bježala k`o djevojčica kad god bi mi se približio...bila sam užasno stidljivo dijete.

Nekad mi bude žao. Baš mi bude žao što postoji blog I što će mnogi od vas kliknuti ovdje I očekivati neki razumljiv post o ne znam ni ja čemu…a ono što ćete dobiti jeste izvještaj o mom ubijanju dosade. A opet, blog mi dođe kao sredstvo za postizanje istog, prema tome ... dobro došli u moj začarani krug :)


12:41 - Komentari (4)




U potrazi

(by rossa)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Moja tetka kad otvori svoj crni dugacki adresar, nastupa ono sto ja zovem "Pokidane veze". To znaci da je ona uzela taj adresar i uslijedit ce prozivanje ljudi s kojima se nije cula cca 4-5 godina, a da ne lazem, i vise od toga...

Desi se, sjedim ja tako u drugoj sobi i eto, recimo, citam nesto kao u miru i tisini ali kad se ona prodere: "Gdje siiii? E, znas kako mi je drago sto smo se cule! KAKO SI MIIIII?", malo je reci da me trzne, srce mi u momentu zapulsira negdje u grlu otprilike, jednu ruku brze-bolje stavim na prsa jelte, drugom mlatim ne bih li, toboze, dosla do zraka a oci su mi, vjerovatno od prepadnutosti, velicine, eto da bas ne pretjerujem pa kazem velicine lubenice (svako), ali eto, dinje, otprilike. Ono sto sam citala, nista, haj'mo sve nanovo.

Sinoc, spremam se ja da idem malo do grada i krajickom oka uhvatim adresar ispred tetke i telefon u ruci. Eh, evo ga, rekoh opet...srecom, vec sam bila spremna i izasla iz kuce te nisam cula koja se veza ovaj put spojila (te ja nisam ostala prodrmana uslijed toga).

Jutros, ustala ja, kaze ona meni: "Eh, da znas sta mi se desilo..."

Sta se desilo? Trazeci neku svoju prijateljicu s kojom se, eto, nije cula nekih godinu dana, odluci je nazvati cisto onako, nesto tipa "Kako co'ek, kako djeca, jel' ti mama dobro?" i to. Ali, u medjuvremenu broj mobitela kojeg je moja tetka imala a koji je nekad pripadao toj njenoj prijateljici sada, ko zna kako i zasto, pripada nekom covjeku koji je dosao iz Njemacke na zasluzeni odmor. Objasnjavali se oni tako, pokusali izaci na zelenu granu vezano za prijateljicu i broj, tetka uporna u nakani da dodje do nje, covjek na kraju pristane da joj i pomogne, jer on poznaje nekoga ko poznaje onog sto zna tu zenu, te neka ga ponovo nazove sutradan. Taman da se razgovor zavrsi, dodje do njegovog nenadanog nastavka.

Tetka: Pa eto, stvarno bih Vam bila zahvalna ako biste uspjeli doci do nje, a ja cu Vam se svakako javiti sutra.

Ciko: Pokusat cu gospodjo, svakako, drago mi je da smo, eto, malo popricali, nego da Vas pitam nesto, onako privatno, ako nije problem. Ja, znate, imam 50 godina i nisam ozenjen i bas trazim neku finu zenu...

Tetka: Jaaao, gospodine, ja sam Boga mi htjela samo da popricam malo sa prijateljicom, nisam je cula dugo a i Boga mi, ja sam udata.

Ciko: E, bas mi je zao, onako ucinili ste mi se fini u ovom razgovoru (moolim, razgovoru?! kako sam saznala 5 do 10 minutnom, u vrh glave, nadmudrivanju ciji je broj, gdje je prijateljica, ko je covjek i slicno), pa sam eto mislio...

Tetka: E, Boga mi, ja sam Vam, eto, udata, a sutra cu Vas nazvati da mi javite za tu prijateljicu.

Ciko: Dobro, ali eto ako imate Vi kakvu zenu da mislite da je fina i da bih je ja mogao ozeniti, ja bih dosao do Sarajeva (trenutno je u Brckom, op.a.) i da se svi upoznamo...

Tetka: E, ne znam, Boga mi, a nisam Vam ja od toga spajanja, ja htjedoh da se cujem sa prijateljicom (a sta ispade, tetka mojaaa). Nego, ako mozete to da mi provjerite, ako ne mozete, nista...i eto, sretno u potrazi.

Danas su se culi, covjek joj je dao broj od nekog rodjaka te njene prijateljice (ma to je sad citava potraga za zenom) te joj se usput pozalio kako mu je stvarno tesko naci zenu, jer "znate kakav je sistem u Njemackoj, Svabo samo hoce rad i rad i arbajt i arbajt", nema se vremena a i zene vole dublji dzep. Tetka se tu malo upali, poce da brani zene (kao sta vi na zene, kao da ste vi zlatni, tra la la, bla bla bla), pa kao da je nesto strese u momentu (u smislu, mozda imam i pametnija posla) rece da se iskreno nada da ce i on sebi naci srecu i da nikad nije kasno za ljubav (to tetka iz iskustva jer se i sama udala u 46-oj), da se ne brine. Ciko je na kraju dodao da "ko zna, mozda je ruzan", tu su se oboje nasmijali i uz jos par kurtoaznih rijeci pozdravili. Finally!

Eto, da mi je tetka slobodna, mogla je dva dobra sastaviti. Naci i muza i cuti se sa prijateljicom (mada je ovo drugo jos pod znakom upitnika, ali eto ima nade da ce se rijesiti). Ovako i dalje ostaje da se dva dobra ne mogu sastaviti.


16:50 - Komentari (12)




Širenje porodice

(by anna)

Prošle subote, Braco se oženio. Što bi mama moja rekla, (sa iskrenim čuđenjem u glasu): „Ne mogu da vjerujem da se on oženio.“ A ne mogu reći da nam svima nije drago, te da Nemirna nije došla u pravo vrijeme :) Opet sam učestvovala u organizaciji vjenčanja, skoro pa postajem profi. Ovaj put sam imala odriješene ruke, tako da se Braco po mom izboru vjenčao u znaku Želje (Željezničar, plavo-bijeli fudbalski tim iz Sarajeva. Inače Sarajlije se dijele na one koji navijaju za Želju i one koji navijaju za Sarajevo. Moja porodica generacijski navija za Želju) Sve je bilo u plavo-bijelim nijansama, plavo-bijeli baloni, (koje smo Rossa i ja napuhale, prsti me i danas bole od vezanja čvorova) plavo-bijele mašne, dekoracije na stolu...Obradovao se što sam tako odabrala, mada riječi nije rekao. E ovo su Bracini drugovi nazvali „plava supa“, a Triplet je dodala: „Takozvana gerberovka“, mada očito, gerbera nema, nama je bilo presmiješno...A i efektno djeluje.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Čin vjenčanja...prvo je počela plakati Sofi, petogodišnja sestra snahe mi, (plače zato što joj je sestra rekla „pristajem“) pa poslije Sofi smo svi krenuli plakati, uključujući i mladence. Najgore je što se ti kao suzdržavaš od suza, ne bi da ostali svijet vidi da plačes, ali onda kad buuuhuuhuu momenat nagrne, ma ne pomaže ti nikakvo suzdržavanje...Nama je bilo teško što tata nije tu sa nama da vidi kako se Braco ženi, koliko god sretni bili, opet je u svima nama tinjala ta tuga što on nije doživio taj trenutak. I suze su u momentu bile jače...

Vjenčanje je bilo lijepo. Počelo je od toga da će to biti uzak krug prijatelja i rodbine, kod tetke u stanu ćemo ručak organizovati, tamo ima dovoljno prostora...na kraju je završilo sa oko četrdeset ljudi, tortom na tri sprata, gostima koji su došli iz Zadra, Čačka, Beograda, cijele Bosne...tako to obično bude. U mojoj familiji barem. Braco je izdržao do pred sami kraj slavlja, onda mu je dopizdilo pa se sa kumom svojim pokupio i premjestio na drugu lokaciju, što dalje od baba koje su ga grlile, ljubile, bježeći od rezanja torte i slikanja sa mladom i ostalih poznatih i nepoznatih običaja...Takav je, jednostavno. Ostavio je svog najboljeg druga, kao potparola da bude sa nama. E taj drug nam je svima uljepšao veče, lik je plesao na stolicama, ljubio se sa gostima na odlasku, pričao lovačke priče, plesao sa babom...ja sam oduševljena bila.

Čudan je osjećaj sad kad postoji osoba koja od prije sedam dana nosi naše prezime. Koja je postala dio porodice, do prije sedam dana to nije bila. Barem ne zvanično. Danas je crno na bijelo, u rodnom listu, zvanično naša. I jako je čudan osjećaj, bliskosti, povezanosti...Kad kažu da papir ne predstavlja ništa...dalo bi se diskutovati. Njih dvoje su živjeli zajedno skoro dvije godine i nije isti osjećaj. Sad je sve nekako...ozbiljnije.

Bilo je lijepo i dirljivo i baš onako kako smo i htjeli.
Još neka četiri mjeseca i stiže nam Dario/ Anja. Doktor nije siguran. Kako bilo, novi članovi su došli i trebaju tek doći. I osjećaj je sjajan!


15:22 - Komentari (18)




Stoti, jubilarni

(by rossa i anna)

Ko zna kakve bi nam se teme za ovaj "okrugli" post motale po glavi, ali eto, nisu, jer smo zgodnu stvarcicu/temicu preuzele od dragih nam raymond i bedaste curice . Nazvat cemo je "5 stvari..." U biti to vam je 60 stvari o Rossi i Anni. Svaka je pisala za sebe, nije bilo prepisivanja i došaptavanja. Jedino što smo se složile jeste da ova štafeta nije nimalo jednostavna. Dakle,

Rossa:


5 stvari koje volim

- Osobe koje mi dane cini ljepsim (prepoznat ce se)
- Ljude koji posjeduju smisao za humor
- Brzu voznju
- Skidanje muzike s neta (do besvijesti)
- Volim, volim...papati. Za hranu uvijek raspolozena, osim ako me ne pere neka zalost.

5 stvari koje ne volim

- Manipulatore
- Snobove
- PMS (kad se, primjera radi, rasplacem na neku scenu iz tinejdzerske serije a vec u drugom momentu sam ljuta)
- Drskost, pametovanje
- Ne volim...ma sta ne volim, mrzim kad se tek probudim a neko se „navije“ i prica, prica, prica...

5 stvari koje ne znam a koje bih voljela znati

- Da li cu moci prestati biti zlopamtilo
- Hocu li moci dobiti posao u struci
- Koje godine ce za BH drzavljane biti ukinut vizni rezim
- Da li su pojedini vozaci gradskog prevoza normalni (prestrojavanja im nekad znaju biti skoro ubitacna – doslovno)
- Ko mi skida ratkape s auta (da mu ja „skinem“ par saka negdje izmedju ociju)

5 stvari koje me fasciniraju

- Razvoj fetusa
- Sinhronizirano plivanje
- Ljudi koji ne stavljaju materijalno ispred svega ostalog
- Sposobnost komponovanja pjesama
- Solidarnost

5 stvari kojih me sram

- Zaspala sam usred jedne pozorisne predstave
- Znam bas-bas lanut' kad vozim (jos socnije kad sam sama)
- Kad sam kod nekog u gostima, prvi put upoznam ljude, velike su sanse da sam ja ta koja ce uflekati stolnjak
- Napravim se kao da nekog ne vidim a onda taj neko pridje i pozdravi me
- Preglasno se smijem kad popijem

5 stvari koje zelim

- Zavrsiti fakultet (sto je prije moguce)
- Pronaci posao sa koliko je god moguce normalnim radnim kolegama (a o direktoru da i ne govorim)
- Deblje zivce
- Posjetiti Portugal
- Nauciti njemacki jezik


Anna:

5 stvari(i jedna osoba) koje volim:

• Mamu-zato jer je jedina koja me voli bezuslovno
• Svoj posao, zvanje, profesiju, teoriju, praksu-sve!
• Gledati filmove u kinu-volim posebno čoporativne odlaske, kad jedemo kokice i smijemo se na samo nama smiješne dijelove filma i nakon izlaska iz kina kada uglas prepričavamo i diskutujemo i smijemo se, uhh, to baš volim!
• Čitati dobre knjige, naročito one koje me natjeraju da se pravim bolesna samo da bih ostala kod kuće i pročitala do kraja
• Kad puše jugo u Sarajevu

5 stvari koje ne znam a voljela bih znati:

• Biti manje osjećajna i osjetljiva
• Bar jednom, odgovoriti nekome u facu, a ne poslije sat vremena se sjetiti šta sam mogla reći
• Naučiti kuhati nešto drugo osim lazanja
• Slikati, ali ono, klasika - platno i ja ispred platna, pogled prema horizontu sa kistom u jednoj i paletom u drugoj ruci
• Roniti bez da drzim jednom rukom začepljen nos

5 stvari koje me fasciniraju:


• Sarajevo
• Glas Johna Malkovicha
• Kruženje vode u prirodi
• J. K. Rowling i fenomen Harry Pottera
• Eskimi

5 stvari koje ne volim:


• Ljudsku glupost
• Manipulatore
• Rat kao posljedicu tacke jedan i tacke dva
• Karfiol
• Mariah Carey

5 stvari kojih me sram:

• Propuštenih prilika
• „Predstava“ koje smo brat i ja priređivali rodbini kao djeca
• Izgovorenih riječi u afektu
• Što na dernecima uz obavezno prisustvo alkohola, znam tekstove narodnjaka
• Vjerujem u duhove

5 stvari koje zelim:


• Ponoviti putovanje iz 2004 sa istom ekipom, destinacija nebitna
• Roditi dijete-nebitno kad, samo ne bih željela da me zaobiđe to iskustvo
• Pronaci muškarca s kojim bih pozeljela ostvariti tacku broj dva
• Diplomirati do Nove godine
• Cmizdriti na vjenčanjima Rosse, Tripleta i Srodne Duše

Introspekcija je kažu najteža. Ko ne vjeruje, slobodno neka pokuša.


20:55 - Komentari (16)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se