Uspjeh i neuspjeh

(by anna)




Neću da vjerujem da je izbor moje profesije bio slučajan odabir. Raspored zvijezda koje su se poklopile samo za mene i jedino za mene. Volim vjerovati da je izbor moje profesije nešto što je poniklo iz dubine mene same. Kao posljedica ljubavi prema djeci i onom nekom instinktu koji se nalazi u meni. Poslije nisam znala objasniti kolegicama kako sam instinktivno u djeliću sekunde znala šta trebam raditi kad mi se djevojčica počela gubiti na času jer je vidjela druga koji povraća. Znala sam da joj trebam češljati kosu. Možda su je ti jednolični potezi kroz kosu smirili. Ko zna. Samo znam da se djevojčica prestala tresti. A to što sam se ja oduzela zbog te dvije istovremeno stresne situacije (jedno dijete riga na sred časa drugo pada u nesvijest ) i što su se meni noge tresle satima poslije toga, to je priča za sebe. Uvijek sam znala sa djecom. Komšije su mi bez straha uvijek ostavljale djecu na čuvanje i ja nikad oko toga nisam pravila problem. Jer kako rekoh, volim djecu.

Međutim, nisu sva djeca ista. Ja ih nikad nisam ni posmatrala kao takve. Ne odgovaraju iste metode za svu djecu na ovom svijetu. Moraš biti snalažljiva i lukava i ponekad predviđati njihove reakcije i prije nego što se dese.

Zato nikada neću zaboraviti jedno dijete. Dijete koje je poljuljalo moju vjeru u samu sebe i to da sam sposobna odgajati tuđu djecu. Djevojčicu koja se eto slučajnosti zove kao ja na ovom blogu. I to sa dva n. Otac joj je diplomata-Belgijanac, majka joj je Bosanka i oboje su i magistar i doktor nauka i sve one diplome koje dobiješ kada se školuješ vani. U periodu kada sam ih ja upoznala ta žena je bila majka dvoje male djece i neko ko je želio mir u četiri poslijepodne da bi se mogla povući u svoju sobu i čitati. I tu u priču ulazim ja. Kao studentica koja će pričuvati Annu i malog joj brata, dok se mama odmara. Anna i Anna si nisu sjele na prvu. Prije svega, ja ne volim razmaženu djecu. Mada ima i tu razlike, nisu sva razmažena djeca ista, imam razumijevanja i uvijek pružim priliku da dokažu potencijal koji se krije ispod tog razmaženog ponašanja. Međutim, Anna je bila razmažena do te mjere da je kod djeteta bila razvijena svijest o tome da može dići kuću naopačke i da je niko neće niti opomenuti. Ja se njoj nisam svidjela iz čiste obijesti. Interes za mene joj je trajao cijeli jedan dan gdje je vidjela da se ne smijem njenom bacanju hrane i njenom vrištanju i lupanju svih dvadeset vrata u stanu. Druga stvar, njena ljubomora prema malom bratu je išla do te mjere da su sklanjali oštre i teške predmete kad su njih dvoje blizu jedno drugog jer nije se znalo kako će mala Anna da reaguje. Jedne prilike ga je zveknula nekom kasicom plastičnom po glavi, sreća pa je mama bila u blizini i vidjela sve. Ko bi inače objasnio čvorugu na djetetovoj glavi. Ja sam pristala raditi, jer mi je novac (koji je bio sasvim solidan, ali opet i cijena rada sa Annom je bila ogromna i da su plaćali milionima bilo bi malo...) u tom periodu jednostavno trebao. Sve je bilo kao u filmovima gdje sam ja idealizirala o tome kako ću joj ja postati najbolja prijateljica i kako ćemo razviti super-svi-nam-zavide-komunikaciju. Da je vrag odnio šalu i da prijateljstvo ne dolazi u obzir sam shvatila već poslije prvog odlaska na igralište. Iako je kiša sipila, nije htjela otići iz one kutije za pijesak. Ja sam se neumorno igrala sa njom u pijesku misleći da ću je obrnutom psihologijom prevariti i da će joj dosaditi. Međutim njoj je bilo interesantnije i zanimljivije da me gađa šakama pijeska, da ljudi zastaju i gledaju nas u čudu, jer je znala da ja nisam naravno niti glasa smjela reći. Budući je dijete išlo u francuski vrtić, znala mi je namjerno brbljati na francuskom samo da je ne bih razumjela...penjala se na najviše ljestvice i najviše tobogane, ja umirala od straha, zamišljajući najgore scenarije u glavi...Gledaš je sve vrijeme šta izvodi i znaš da ne smiješ povisiti ton na nju. Možda je imala tada pet godina, ali ne sumnjam da bi bila sposobna savršeno i bez greške formulisati roditeljima da sam je zlostavljala. I to i na bosanskom i na francuskom jeziku.

No, vrhunac je bio...Anna je imala svoju sobu. Naravno. Ogromnu. I zamislite preko cijelog tog zida te sobe police od poda do plafona. Pune igračaka. Ja sam prvi put u tu sobu ušla širom otvorenih usta. Mislim da i u bolje opremljenim dječijim prodavnicama igračaka nema takvih igračaka kakvih sam tu vidjela. Da bi iz čista mira Anna počela vrištati i vrištati i vrištati. Sad već ulijeće tata diplomata u sobu. Anna vrišti i vrišteći urla da hoće da joj NACRTAM lutku. Prvo sam mislila da se dijete šali. U sobi se na prvi pogled nalazilo bar trideset različitih lutki. Međutim, njeni stadiji histerije su vrlo brzo prelazili iz krajnosti u krajnost tako da je slijedeća scena bila - Anna leži na podu, urla, lupa nogama od pod i lije krokodilske suze. Sad brže pogledam u tatu, očekujem neko zrnce razuma barem kod njega...Čovjek mi pruža papir i olovku. Trebala sam možda se tog momenta okrenuti na peti i izaći. Ali nisam. Nacrtala sam joj najljepšu lutku na svijetu. Crtala sam jedno pola sata, gdje su i ona i tata joj nada mnom visili i šutili i samo gledali. Da se razumijemo, ne znam crtati, ali ta lutka je bilo moje remek djelo. Kad sam završila, dajem joj list, tata oduševljen nešto joj brblja na francuskom, da je odobrovolji konačno...Anna samo uze onaj papir i gledajući me u oči podera ga po sredini. Tata se nasmijao i potapšao je po glavici, (a mene je pogledao i iz očiju sam mu prevela sa francuskog nešto u smislu šta-ćete-dijete-je-to) i dijete se nasmijalo. To je ujedno bio i prvi put da sam je vidjela da se nasmijala. Poslije toga sam možda otišla kod njih dva puta. Iz prostog razloga što nisam htjela tako lako da kapituliram...međutim i oni su ubrzo dobili premještaj iz Sarajeva tako da smo se tu i rastali. I tad sam shvatila da se sretni obrati u kojima se dijete iz male vještice koje teroriše nedužnu dadilju pretvori u zlatno čeljade zahvaljujući dadiljinim nekonvencionalnim metodama dešavaju samo u filmovima. Moje pjesme, moji snovi...malo sutra.

Poslije te epizode sa čuvanjem Anne, ja sam se prebacila sa Filozofskog fakulteta na Pedagošku akademiju. Rekla sam ćao književnosti i prepustila se u potpunosti didaktici, pedagogiji, metodici...željela sam tu diplomu čisto da dokažem samoj sebi da instinkt koji imam kada su djeca u pitanju nije varka. Jučer sam dobila potvrdu. Otišla sam da vidim „svoju“ djecu u bivšu školu. Kad su me ugledali, prvo su nijemo sekundu me gledali a onda su istovremeno skočili i poletili da me zagrle. Instinktivno. Skoro da su me srušili, morala sam ih sve redom zagrliti inače se nisu htjeli odvojiti od mene. Nikad neću zaboraviti taj prvi 2. Energija koju su mi oni dali je jednostavno neprocjenjiva za mene. Sad znam da je Anna bila moj prvi neuspjeh a prvi 2 moj prvi uspjeh i poslije svega mogu reći da sad znam da nisam pogriješila u izboru svoje profesije.

Često mi Anna padne na pamet. Pitam se šta li je sada s njom, da li je to bila faza ili je ostala mala vještica....Nadam se za njeno dobro da je srela neku Julie Andrews te da se pretvorila u zlatno čeljade...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.