< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









O čemu ti je post?

(by anna)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Pita me Srodna Duša.

To ti je post koji nastaje kad ti se ne gleda TV. Ne čitaju novine/knjiga, ne surfa netom, ne priča sa ljudima preko internetskih pomagala...Volim što sam uvijek raspoložena da kuckam i pišem nešto pa ću zato reći: „Živio blog!“. Bila sam sad kod seka Tripleta i Srodne Duše i kamo sreće da živimo skupa, čini mi se da bi mi život proticao u smijehu...Triplet je predložila nešto ozbiljno na tu temu sad u subotu, ali bojim se da ću zalutati i početi spominjati komunu, usvajanje jednog djeteta, udaje, putovanja, neuspjeh u ljubavi...i bojim se da ću se tako zapetljati da ni ja na kraju neću znati o čemu sam pisala. Zadržaću se na ovoj valnoj dužini koja me kinji cijeli dan.

Recimo sad u subotu. Sunce dovoljno jako da smo samo u džemperima Benettonovih boja, vesele kao i obično, nas četiri i cijeli dan ispred nas...Prvo odemo do mjesta gdje su Triplet i Srodna Dusa prije par mjeseci kupile laptop kojem je sada trebalo preusmjeravanje. Odemo u radnju gdje su kupile i upustimo se u priču sa prodavačem/informatičarem/stručnjakom za software, ne baš i za mreže/...tako se vrtimo, prilazi mi Triplet i šapće: „Znaš ko je ovo?“ odmahujem glavom, kaže: „M. iz ulice, sjećaš se?“ Voljela bih da ste mi vidjeli facu...Hej, pa ja sam u njega bila zaljubljena prije 13 godina!! Pa čak kad je otišao iz Sarajeva, ja sam patila par mjeseci za njim...i sad ga nisam prepoznala? Ne mogu da vjerujem! Kaže Triplet, hoćeš tako za pet godina kad vidiš Bivšeg, reći: „Uhh, poznat mi je, de me ono podsjeti ko je ono ovaj?“ Rekoh: „Prvo, bezobrazna si, drugo, nije isključeno“ I onda smo se počele smijati. Ja stvarno imam problema sa pamćenjem lica, ali iskreno, mislila sam da M. neću nikada zaboraviti, stid me i pročitati zapise iz dnevnika, dok sam patila i rezala vene za njim...O maj gad!!

Hoću reći da ti život tako obrne situaciju koju si u određenom trenutku u životu smatrala smrtno ozbiljnom. Postavi ti je tako, taj život, da ti se čini da si zalutala u skeč Top Liste Nadrealista, paradoksalno i smiješno nadasve zaključiš, da nije vrijedilo biti toliko smrtno ozbiljan u životu.

Kao recimo ova situacija...

U subotu mi se ženi brat. I mislim da poslije te svadbe ne želim da čujem za riječ vjenčanje, pa makar i ja bila ta koja se udaje...

Zašto u stresnim situacijama, kada ima još malo vremena da se sve stigne napraviti a da zadovoljava predviđene kriterije...zašto tada ljudi pucaju po šavovima? Pa dođe do toga da se izvlače najrazličitije teme iz prošlosti i zdušno se onda nabijaju na nos. Ko prije kome stigne. Rekao bi čovjek da jedan takav sretan događaj u životu, treba da izmami lale i leptiriće iz cjelokupne familije koja učestvuje u organiziranju samog vjenčanja...ali ne. Opet, paradoks, ali izgleda da nešto najljepše je u stanju da izmami najgore iz ljudi.

Tako jedna dalja rodica koja se našla da mi kaže kako se ne slaže sa odabirom žene moga brata, kako sumnja da će se bilo šta dobro iz toga roditi...što je vrlo, vrlo neukusno ako pođemo od činjenice da je bratova buduća žena trudna i što svi skupa iščekujemo malog Darija kao nešto najljepše na svijetu što se može dogoditi. Ili recimo, današnja provala nezadovoljstva kod najdraže mi tetke. Apsolutno će joj sutra biti krivo...ali eto.

Stvarno, ne razumijem ljude. Ok, ako ćemo tako gledati, crno-bijelo, bilo šta u životu što kreneš napraviti, može završiti neuspjehom. Međutim isto tako može biti i završiti bolje nego što si i mislila i nadala se. Zar ne? Između uspjeha i neuspjeha je tako tanka nit koja ih razdvaja da se ja uvijek više koncentrišem na ono što ostaje kada eliminišeš to dvoje. Ono što ostaje zove se nada.

I ako ništa drugo, trebalo bi reći, ok, ako i krene po lošem, ja ću biti tu za tebe, ne brini...barem bih ja tako rekla. Nekad, zaista mislim da ja živim u svom balončiću od sapunice (ima još par ljudi koje poznajem, za koje isto mogu reći da žive u tim balončićima...pa si tako mašemo) te da vjerujem nekim normama i pravilima dobrog kućnog odgoja prije svega, pa onda i svim drugim pristojnim i –ne boj-se-neću-ti-zabiti-nož-u-leđa- interakcijama i međuljudskim odnosima. I sve više sam tog mišljenja da ljudi iz balončića, se nikako ne uklapaju u vrijeme u kojem žive. Sad bih opet rado spomenula komunu, ali neću. Želim samo reći:

Nervoza će proći, vjenčanje će proći, život će proći a mene je strah da ću na kraju zaključiti da definitivno nije vrijedilo biti toliko smrtno ozbiljan u životu.


23:14 - Komentari (12)




Cipele, Eurosong, san, ispit.....

(by anna)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Sanjam ja sinoć, kao ja sam voditeljica Eurosonga. I sad, ne bi to bilo ništa čudno samo da se taj Eurosong ne odvija na drugom spratu moje zgrade u stanu komšinice Esme. Kao i svaka vrijedna voditeljica Eurosonga, moj posao je da trčim, sa drugog sprata na treći i obrnuto. Ko li će ga znati zašto, kako najavim pjesmu i izvođača, trčim na treći sprat da pogledam nastup na TV-u...I tako u tom trčanju, uništim cipele, doslovno, držim cipelu u ruci i gledam proces raspadanja iste...Al` će sreća pa mi je suvoditelj obećao dati 60 rublji da si kupim nove cipele....k`o biva, samo nemoj plakati, valja nam nastaviti voditi Eurosong...

Budim se, kontam, nema potrebe da gledam u sanovnik, prvo, poderane cipele, drugo, tanak budžet samog Eurosonga, čim im se voditeljima cipele naočigled raspadaju ...šta može drugo značiti osim neku nedaću? Ne očekujući sad neki prosperitet, pogledam ipak. Ovdje, znaju pogoditi.

Kaže: potrgane cipele - nevolje u bliskoj budućnosti...

E pa super!!

I to baš na dan kad polažem posljednji ispit na fakultetu...

Umjereno sam sujevjerna. Ne pljujem tri puta kad mi crna mačka pređe put, ne hvatam se za dugme kad vidim dimnjačara (dobro, dimnjačara nisam vidjela godinama, ako ćemo iskreno, ali eto) ne okrećem se tri puta oko sebe kad pored mene prođu kola hitne pomoći...ali vjerujem tom nekom svom šestom čulu. Više kao neki unutrašnji glas, koji mi nekad govori glasnije, nekad tiše, nekad ga namjerno ne čujem, nekad mi služi kao izgovor...Ali postoji, u to ne sumnjam. Znam se nekad zamisliti nad svojim snovima, koji variraju ...samo ću to reći. One smiješne u kojima su glavne ličnosti ja i svjetski jet set, prepričam i zaboravim. Gadno je kad poslije sna ostane taj neki osjećaj kojeg se ne možeš tek tako riješiti...Kad je san lijep, nemam ništa protiv tog osjećaja, uljepša mi dan...ovi šućmurasti snovi i osjećaji koji ih prate su gadni.

Kažu posljednji ispit je ujedno i najteži...i jeste stvarno. Posebno ako kao ja napraviš pauzu od godinu i pet mjeseci od kad sam položila prvi dio tog ispita. Logično, izgubili su mi pripremu, niti me ima na tom spisku gdje su oni koji su položili. Jutros idem na ispit i kontam, nemam nikakvog dokaza da sam ja to položila...Trebalo je ubijediti dekanesu Muzičke akademije, koja iskreno rečeno ne zna koji je dan jučer bio, da se sjeti što mene, što moje virtuozne izvedbe pjesmice „Kaplje kiša kapljicama“, na klaviru naravno...od prije godinu i nešto...Sva sreća pa je žena čovjek prije svega. Ja sam zaista, ali zaista imala zlatne profesore u toku ove četiri godine školovanja.

Barem se jedan dio sna ostvario...trčala sam, sa jedne akademije na drugu, hvatala što profesoricu, što asistenticu....objašnjavala, ispunjavala prijave, čekala, nervirala se, odgovarala...i položila!!! Kad mi je doprlo do svijesti da je to to, da više nema učenja, da nema predispitnog stresa, da nema anksioznosti kod čekanja rezultata ispita, da nema više ispita...ne znam s čim bih taj osjećaj uporedila. Ne vjerujem da ću se ljepše osjećati ni kada stvarno diplomiram...Prva ocjena u indexu mi je devetka, posljednja ocjena u indexu mi je devetka. Krug se zatvorio, ja sam završila sa i s p i t i m a!!!

A san? Mah, svrstaću ga u čudne, kao što ih je već more sličnih...trema pred ispit, strah od mogućeg padanja i dodatne gnjavaže...to je neko moje laičko tumačenje. Bitnije od svega je da se moj četverogodišnji san, san koji sanjam i budna ... privodi kraju. Završiti faks, dobiti diplomu, naći posao. Mantra i po :)

Još diplomski i gotovo


18:14 - Komentari (15)




Moment captured

(by rossa)


Odraz mene u jednom pogledu kroz prozor...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


22:53 - Komentari (13)




Zar je problem u formulaciji?

(by anna)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Prije par godina sam pročitala knjigu „Moć podsvijesti“, Josepha Murphya...Iznenađujuće, ostavila je utisak na mene. Obično sa velikom dozom skepticizma prilazim knjigama popularne psihologije, idejama sa predznakom new age... nešto ne mogu da vjerujem da ću tek tako naglo, na osnovu pročitane knjige promijeniti svoje mišljenje. Oprez bez granica. Dok opet knjige samopomoći nisu nikad ni dolazile u obzir. Sam naslov knjige bi me automatski odbio...tipa: „Kako mi se to moglo dogoditi?“ ili „Kako naći i zadržati ljubav?“ Ako ne mogu sama izvesti zaključke, ne treba ni neka knjiga to činiti za mene. Međutim, ova knjiga, pročitala sam je u jednom danu...u tom periodu sam polagala neke teške ispite i toliko sam se nafurala bila da sam zaista mislila da savjeti iz knjige pomažu i djeluju. Poenta je u tome da trebas imati vjeru u samog sebe i misliti da ćeš uspjeti čega se god prihvatiš i da zapravo ponajviše, naš život i njegov predznak sretan ili nesretan zavisi od nas samih.

Problem sa tom popularnom psihologijom, bar kad sam ja u pitanju, je taj što znanja koja „usvojim“ su kratkog vijeka. Sve to pozitivno mišljenje koje se trudim prihvatiti i učiniti da mi postane stil života...ima svoj rok trajanja. Na kraju prevagne moj karakter i opet se ispostavi da sam ona ista ja kojoj je čaša uvijek napola prazna...

Gledam Oprah show redovno. I tako nedavno gledam epizodu u kojoj spominju The Secret...najnovije čudotvorno sredstvo uz čiju ćeš pomoć promijeniti svoj život, riješiti se suvišnih kilograma, dugova, sexualnih problema. Svi savjeti su sadržani u DVD-u pod nazivom The Secret i navodno djeluje. Epizoda u kojoj su sve rekli i u kojoj ništa nisu rekli, koju sam i skontala i nisam...najiskrenije. Mama ulazi u sobu i govori mi: „Jesam ja glupa ili oni ništa rekli nisu o čemu se tu radi?“
Ne znam samo kako jedna ideja u isto vrijeme može zvučati i savršeno logično i savršeno zbunjujuće...

Pojednostavljeno: kad naručuješ hranu u restoranu i naručiš recimo piletinu, tačno očekuješ da dobiješ to što naručiš. U životu je isto tako, ako kažeš: „Neću se nikad udati“ ti si upravo izvršila narudžbu i očekuj da to dobiješ...Što će reći ako se nikad ne udam biće da nisam dobro formulisala šta želim?

Meni se nekada više čini da je problem u tome što ja zapravo ne znam šta želim, pa je onda zbog toga ta formulacija nejasna prije svega meni pa onda i svim ostalim...

Treba znati šta želiš od sebe i svog života, ne oklijevati to i tražiti, nipošto razmišljati u smislu: „Neću se nikad zaljubiti“, „Neću nikada naći bolji posao“...treba misliti: „Zaljubiću se“ i „Naći ću bolji posao“...Pretpostavljam, ako počneš misliti tako, misli će se pretvoriti u riječi, riječi u djela...i ti ćeš ostvariti ono što si želiš. Sve to stoji, zvuči i više nego logično, ali zar je život tako jednostavan, a ako i jeste, zašto se onda sranja dešavaju?

Jedino što sam mislila oduvijek jeste...ako već imaš priliku da biraš kako ćeš misliti, ništa te ne košta da misliš pozitivno. Nekad je problem sa mnom što jednostavno ne mogu biti toliko pozitivno raspoložena da mislim pozitivno...

Ne bih rekla da je Murphy (a čini mi se ni ovi iz The Tajne) otkrio toplu vodu. Više vjerujem da je to priča koja je stara koliko i čovječanstvo, samo što su je oni dobro upakovali. I prodaju je normalno, na sve strane. Jedna žena mi je ostala u trajnom sjećanju još dok sam bila dijete, po rečenici koju je koristila u svim prilikama i situacijama...“Misli dobro da ti bude dobro“... često sam tu rečenicu i sama ponavljala, ne znajući da eto nesvjesno prakticiram savjete iz The Secret-a...

Eh pa eto, u zadnje vrijeme sam naručila štošta ispravno formulisanih želja i željica, pa još pride ako mislim pozitivno...ne može da škodi, zar ne?


20:44 - Komentari (18)




Antidepresiv

(by rossa & anna)


We would like to thank You Tube for making our days brighter...(i svaki se prst duplo pozlatio onom ko je ovo na You Tube postavio).


Dakle, gledat cete:

1. Covjeka koji nasmijava prisutne
2. Covjeka koji je posluzio za nasmijavanje prisutnih


Covjek koji nasmijava prisutne…Nazif “The Greatest” Gljiva, producirao, napisao, nema-sta-nije u narodnoj muzici, ma da vi njega pitate sta je on sve, ko zna sta bi on jos dodao…dobro, prvo uzoran muz i otac…ali da je on ovo i da je on ovo i da je on otkrio ovog i onog, ma rekao bi on da je i Tita (iako je mladji od njega) digao iz pijeska dok je ovaj jos bio djecak i gradio dvorce od tog istog pijeska na obali mora i nagovorio ga da bude predsjednik jednog dana i kooo zna sta bi on jos sve rekao…

A covjek o kojem govori, Serif “Nikad nisam bio u pozoristu, pa sta?” Konjevic je upravo jedan od tih kojeg je ovaj “The Greatest” otkrio. A sta bi Vam tek on napricao da je…ihhh, hajd' sto je jedan od glavnih u narodnoj muzici i niko nema boljeg Merdzana od njega i niko nema kucu koju je prekrasno i prelijepo uredila njegova zena i voli vucjake i Njemacku i ko ce znati sta sve ne…ama, ljudi, dalje nema kad njegova pjesma krene…





A sta nas dvije kazemo na sve ovo...nista sto vec nije napisano u naslovu...
party


22:37 - Komentari (6)




I to je moguće

(by anna)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ja ponekad imam dosta naivne poglede na svijet. I onda kad mi se desi nešto što se kosi sa tim naivnim pogledom na svijet, ostanem povrijeđena ali prije svega zatečena i ne znam gdje sam napravila grešku u koracima. Ali sve se tješim, to je samo život, naučit ću se ja nekad pameti...Međutim ta pamet nikako da zauzme svoje mjesto. Jednom je jedna osoba tu moju osobinu nazvala šarmantnom...Ja naivnost nikad ne smatrah šarmantnom...

Tako sam recimo vjerovala da je moguće ostati prijatelj sa bivšom ljubavi. Sad sam smiješna samoj sebi kad se sjetim da sam zaista iskreno vjerovala u to. Ne znam tačno zašto ne možeš ostati prijatelj, pogotovo ako si u toku veze bio najbolji prijatelj sa tom osobom. Zaista sam mislila, ok, ljubav prolazi, ali makar možemo ostati prijatelji...ta veza ne bi trebala pući tek tako. Naravno, nisam bila u pravu. Da bi se nastavilo prijateljstvo, previše je pomiješanih emocija, previše grubo izgovorenih riječi koje ne možeš poništiti, previše bola...i previše podsjećanja na neuspjeh, pretpostavljam.

Ali zato, možeš ostati prijatelj sa najboljim prijateljem bivše ljubavi.

Život ne bi bio tako lijep i nepredvidiv da ne nosi i ovakva iznenađenja. Tako sam recimo ostala iskreno iznenađena kad sam shvatila, da taj čovjek želi da se družimo, želi da izlazimo...bez obzira što se struktura našeg društva iz temelja promijenila.

Strahovala sam pomalo od tog nedjeljnog izlaska. Prije svega, moram reći da smo nas četiri i njih dvojica preko pet godina bili super ekipa. Ljetovanja, zimovanja, izleti, praznici, izlasci, more derneka...zajedno. Kad smo se bivša ljubav i ja razišli, sve se raspalo. To je još jedan segment koji moraš preživjeti nakon raspada dugogodišnje veze. Raspad raje.

Sad u nedjelju smo nas četiri dogovorile izlazak sa Prijateljem. Izlazak kojeg smo spontano inicirali svi pomalo nakon slučajnog susreta u gradu u subotu navečer. Mislila sam, ako samo krenemo sa evociranjem uspomena, gotovo je...a ne želim podsjećanje, taman sam došla sebi. Međutim, prevarila sam se jer je to bio jedan od onih sjajnih izlazaka. Kad odete na kafu a završite na pivi i kobasicama u pivnici...Trebalo je nadoknaditi godinu dana ne-viđanja. I što je jako interesantno, kao da smo se razišli jučer! Samo smo nastavili gdje smo stali, Rossa i ja naravno umirale od smijeha, jer Prijatelj ima vrlo specifičan smisao za humor koji kad se udruži sa Tripletovim smijehu nema kraja...Bivšu ljubav nismo ni spomenuli. Da mi je neko pričao da je i to moguće, ne bih vjerovala...Nisam čak ni osjećala onu neugodu kao da slon stoji u kafani a svi se pravimo da ga ne vidimo...Apsolutno, ne. Opušteno, normalno, prijateljski...Pa ti budi pametan...

Ako se pitate, šta predstavlja ova slika u vrhu...Puževi imaju jedno posebno značenje u mom životu (metaforički, naravno). Sve poklone i stvarčice bivše ljubavi sam u generalnom čiščenju što bacila, što sklonila.

Puža mi je izvajao Prijatelj...i nikad nije sišao sa moje police..


22:19 - Komentari (16)




Ovo malo duše

(by anna)

Neki dan je ovaj film bio na TV-u, prikazuju ga mislim kvartalno, svaka tri mjeseca, no ne mari, opet sam sjela i pogledala ga. Po vjerovatno deseti put, ali ni ne brojim više. I baš govorim Srodnoj Duši kako uvijek počnem plakati kad stavljaju Pujdu u prazan vagon i zatvaraju vrata, a njemu samo njuška i glava proviruje i on ih ispraća pogledom...I onda ona kaže da nije zaplakala godinama. I tu se ja zamislim.

Kad sam zadnji put plakala? I onda shvatim da zapravo često zaplačem i bez pravog razloga. S razlogom, bez razloga, u pms-u, bez pms-a, uz tužni film, reklamu, pjesmu...plačem, najnormalnije. Koliko često vi plačete? Plačete li uopšte? S razlogom ili bez razloga?

Kad imam razloga, plačem neke vrele suze. Te su najgore. Sreća pa se ne dešavaju često. Kad si bespomoćan da uradiš nešto konkretno i promjeniš tok sudbine. Te suze plačem samo u rijetkim slučajevima tipa Bolesti, Smrti, Raskida i drugih većih životnih katastrofa protiv kojih se nemaš sredstava boriti, možeš jedino plakati. Postoje suze koje znače čisto samosažaljenje. Te suze mrzim iz dna duše. Tad mi dođe da samoj sebi opalim šamar i kažem: „De se saberi“. Kad sam pod pms-om, dovoljno je da gledam tinejdžersku seriju i suze krenu na izjavu tipa: „Volim tvoj um i tvoje srce...“ Pms i samosažaljenje kod mene se često drže za ruku. Kad sam samo tužna, plačem (ja ih zovem) filmske suze...jer kad se pogledam izdvojeno, sama sebi ličim na neku glumicu koja glumi u filmu „Annin život koji ne teče baš po planu“...tad mi suze tiho klize niz obraze i majke mi svaki čas očekujem da će neko iz mase viknuti „Cut!“...

I onda dođe tako Srodna Duša i kaže da nije zaplakala godinama. I ja sad onako, malo u šoku pitam: „Zašto? Mislim, drago mi je i hvala Bogu da nisi plakala, ali mislim...zašto?“ ona odgovara :“Pa nemam razloga, fino mi je u životu, zadovoljna sam, bilo bi pravo nezahvalno od mene da plačem, jer kad vidim kako neki ljudi koji imaju baš razloga za plač, ostaju jaki, bez veze mi da ridam na pravdi Boga“. I tu se ja opet zamislim. Pretjerujem li? Jesu li suze znak slabosti? Trebam li kad me boli i kad mi se stisne u grlu jednostavno progutati sav taj negativitet i nastaviti dalje. Trebam li suze koristiti kao ispušni ventil poslije kojeg se osjećam bolje i lakše? Na ovo pitanje mi je Srodna Duša odgovorila: „Može ti i smijeh biti ispušni ventil“...Istina, slažem se i primjenjujem, često, jednako kao i suze. Samo što nikad do ovog momenta nisam smatrala čudnim, niti sam suze posmatrala kao nešto čudno ili neobično, ili nešto što ne valja...jednostavno su sastavni dio moga života. Jednako kao i smijeh.

Interesantno, ali ne volim vidjeti muškarca da plače. Znam da i njih jednake brige more kao i nas žene, ipak smo svi mi samo ljudi, ali...nekako mislim da muškarci moraju imati samokontrolu kad je plač u pitanju. I ako u nešto ne vjerujem onda su to muške suze. Da se ogradim, ovo je isključivo na osnovu mog iskustva. Nisu svi muškarci isti, baš kao ni sve žene.

Kad sam već kod samokontrole...Trebam li razvijati takvu samokontrolu pred samom sobom i ne dopustiti da se ogolim pred sobom i budem ono što jesam. Jer često u životu, pred ne tako bliskim ljudima nosim masku. Posljednjih godinu dana naročito. Masku -pokaži-svima-da-si-dobro-iako-to-nisi... I zato su mnogi povremeni učesnici u mom životu komentarisali: „Pa super si ti podnijela Raskid...“ Aha, kako da ne, niste bili sa mnom kad se iz čista mira probudim u tri ujutru i ne znam šta ću sa sobom...

Plač pred drugim ljudima ili plač u javnosti...par puta što mi se desilo, bilo je sa debelim razlogom i to pred Rossom, Srodnom Dušom i Tripletom koje su mi druga porodica. Znači nije da pravim show program od svog života...niti volim ljude koji to rade. Suze kao sredstvo manipulacije sam oduvijek smatrala odvratnim. Pa čak i kao dijete sam smatrala odvratnim kad bi se moje drugarice iskrenule od plača ne bi li dobile lutku koju su zapikale...Znam osobe koje i danas primjenjuju ovu taktiku u poslu, u ljubavnom životu...i danas mislim da je to odvratno.

Da zaključim.

Anna: Ti misliš da sam ja slaba osoba zato što plačem ponekad?

Srodna Duša: Ne mislim. Samo si emotivna.



16:57 - Komentari (11)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se