< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









1.

(by rossa)


Da pitate mog dragog šta se desilo na današnji dan prošle godine on bi vam vjerovatno odgovorio da sam ga ja prva poljubila. Tada bi se vi, vjerovatno, okrenuli prema meni pa vidjeli izraz lica uz popratno «Ma daj, šta pričaš, znaš da je bilo tako i tako, bla, bla, bla...», a onda bi se sigurno svi nasmijali i zaključili da kao da je bitno ko je bio prvi, bitno je da se desilo...i da traje...







13:31 - Komentari (17)




Perverzija

(by anna)

Ovaj naslov sam obecala Srodnoj Dusi dok smo plivajuci u moru vidjele Tripleta kako nam donosi kolace na plazu...Perverzija od ljepote...

Prvo, sam let do Kemera je bio traumatican. Pao je link u cijeloj Evropi pa su nas morali rucno cekirati, onda je kasnio avion iz Antalije pa smo u hotel stigle u ponoc a trebale smo oko sedam uvece. Tokom leta sam umirala od straha jer su se svjetla u momentu pogasila, napolju noc, lampice za vezanje pojasa pocele blinkati, turbulencije... Pored lexe (lexilium, pa mu tepamo lexo) sam samo jedva cekala da sletimo i da osjetim tlo pod nogama....panicno gledajuci stjuardesama u lice ne bi li kod njih vidjela neki trag panike pa da zapocnem sa histerijom sasvim razumljivih razmjera....malo su me ohrabrila svjetla Antalije u noci kad smo se poceli spustati, bas lijep prizor...

Hotel nas je oborio s nogu. Iako je bila noc, osjetila se zivost u lobiju, zamor i tiha muzika, svidjela nam se atmosfera i miris samog mjesta. Za djecu je idealno (znam da ima mama koje citaju ovaj blog) bas sam posmatrala i djecije animatore, bazene za djecu, zaista nemam zamjerke...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ujutru, dorucak...tako tipicno za nas tri...ispred nas brdo hrane, mogle su se komotno nahraniti jos dvije odrasle osobe. To je bilo samo prvi dan dok si nismo znale odrediti mjeru koliko mozemo pojesti (baska mi, baska nase oci gladne) Hrana u Turskoj je fantazija cista. Posebno ovaj nas hotel koji je poznat po kuhinji...Bukvalno mi se desilo da jedem kolace i da se najezim...od ljepote. Perverzija, kako rekoh.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Dane smo provodile na plazi,

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

tamo nikada nije bilo dosadno upravo zbog animacijskog tima. Ljudi su dubili na glavi, bukvalno samo da te animiraju i da ti nije dosadno...tako smo igrali pikada i ko je imao ispod 20 bodova, morao je uraditi nesto...sto je dovelo do toga da je jedna od nas morala pjevati „Bosnom behar probeharao“ pred cijelom plazom :) scena stoljeca definitivno! U krugu hotela smo imali amfiteatar i ta ekipa je svaku noc pravila drugi show program, bilesi su i kamile doveli jednu noc...Hocu reci da je sve, apsolutno sve podredjeno zadovoljstvu turiste i tome da im bude tako dobro da se vrate i iduce godine. Sa nama nece imati tih problema, jer smo mi Tursku tek pocele otkrivati ;)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

A navecer bi sa tim istim ljudima, Jaskom i ekipom se pokupile i otisle u diskoteke. Jer ih ima par u Kemeru jedna do druge i ne zna se koja je bolja, Aura, Arena ili Inferno...Jedino smo se malo frapirale kad smo shvatile da je Corona, 10 eura !!!! Juice votka 10 eura!! Medjutim kad se zahvaljujuci Tripletu sprijateljis sa menadzerom diskoteke, sve postane lakse. Poslije smo pile Efes Pilsen (koji je 8 eura) ali svejedno to su mi najskuplje placena pica u zivotu...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Prvu noc zaglavimo u disku do pola cetiri ujutru, u pet ujutru dolaze u hotel po nas da idemo na cjelodnevni izlet. Triplet odbije budjenje u sobu, kao: „Probudicemo se miii“ uz odmahivanje ruke. Djevojka namjesti alarm na mobitelu, i tako mi padnemo u komu od sna...Budi me vrisak Srodne Duse da imamo jos 15 min da se spremimo, Triplet je sasvim zaboravila cinjenicu da u Turskoj sat ide naprijed...i danas se pitamo iz kojeg razloga se Dusa probudila, kao da ju je neko prodrmao i ona otvorila oci...Tako u komatoznom stanju, krenemo na put prema Pamukkalama. Mini koma od sna u busu i stajemo negdje da doruckujemo. Dusa je to najbolje opisala...“K`o da sam zalutala u Kusturicin film...“

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Na cudnijem mjestu ne popih kafu...I tako smo krenuli dalje. Stali smo da posjetimo cilimaru. Mislila sam da cu umrijeti od dosade...ali, tako sam se odusevila, ljudi sve rade rucno i od prirodnih materijala...predu vunu

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ovoj teti (rade jos tri zene zajedno sa njom) su potrebna 22 mjeseca da istka jedan cilim, brzina kojom njene ruke pletu te cvorove je nevjerovatna, kao da svira na harfi...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Najvise su me se dojmile svilene bube, kako ih uzgajaju i kako izvlace svileni konac iz njih...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kad smo vidjele cijeli postupak izrade i kad su nam demonstrirali jedno stotinu gotovih cilima od kojih ne znas koji je ljepsi i koji bi svaki prije dala da se uokviri i stavi na zid a ne da se gazi po njemu...astronomske cijene su mi se cinile sasvim opravdane. Jos ti isporuce cilim da zivis na Grenlandu, o svom trosku...

Krenuli smo dalje...Imali smo odlicnog vodica, covjek me drzao budnu svojom pricom u busu, bilo mi zao zaspati...Pricao nam je o Ataturku koji je za mlade Turke pojam kojem se klanjaju, o modernizaciji Turske, o odnosima sa Grckom, o historiji i Otomanskom carstvu, dijelio nam slike u busu, pokazivao na karti...sjajan lik taj Hakan....Malo sam slikala iz busa predjele kroz koje smo prolazili...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Iduci put cu nastaviti, o Pamukkalama, o Kemeru...djevojke me sad zovu da idemo u grad setati...nije ni cudo sto mi je Dusa rekla: „Ti si mi postala k`o organ neki“...najnormalnije, kad se ne znamo pozeliti ;)


10:35 - Komentari (8)




Roman

(by anna)

Naravno, ne zove se tako.

Nas tri smo u prva dva dana dale imena svima koji su bili u nasoj blizini, da li u animacijskom timu, radnjicama u hotelu, ili na plazi...onima koji su nam se cinili zanimljivi iz ovog ili onog razloga. Bonsai (zbog frizure), Dževad, Tjelohranitelj, Hikmet, Glavni, Jasko, Faris brat od Jaska (da se razumijemo, nit` je Faris, nit` je brat od Jaska nit` je Jasko)...i tako unedogled. To su nam ujedno i bile sifre, tipa: „Eno Hikmeta, pravi se mrtva na lezaljci“... znajuci da ce nas upeglati da mu kao profesionalnom fotografu poziramo (sto smo mi glatko odbile vec drugi dan cim je zatrazio da se prvo namazemo uljem pa uronimo u more i onda izronimo i u plicaku zauzmemo polozaj macke...sta ima polozaj macke?) I onda kako smo stvarno upoznavale sve te ljude, moras se smijati kad im cujes prava imena. Volim tu nasu igru, mada je bilo samo pitanje vremena kada ce jedna od nas da upita „Where is Roman?“ a sagovornik nas pogleda sa upitnikom iznad glave i kaze: „who?“...

Inace, kao dvije plavuse i brineta, privlacile smo paznju, najnormalnije. Međutim, k`o niko, privlacile smo i paznju nasim smijehom...oni koji nas poznaju, znaju kako to izgleda kad Triplet nesto kaze ili samo stane pored telefona i ja umrem od smijeha...Jedan Pablo nam je prisao sa recenicom „Ja vas moram upoznati, you girls are laughing all the time“... I time nam objasnio zasto su ljudi voljeli ostati u prici sa nama. Rusi, kojih je bilo najvise sto u hotelu, sto u Kemeru, su jako hladni u komunikaciji i nikada ne uzvrate sa pitanjem kako si ti? A Ruskinje...svaka, ali svaka izgleda k`o da je negdje usput izgubila striptiz štangu pa je izbezumljena trazi...sto ne kazem, nekome moze djelovati poticajno...nama su bile `nako pomalo slutty...

Jedan dan vracajuci se u sobu, prolazimo nas tri pored radnje u lobiju hotela, u kojoj se prodaju bunde i koza...pored radnje stoji muskarac...Prolazeci pored njega, cujem ga govori „zdrastvujte“, ja dizem pogled...e sad cu uz sav rizik da zazvucim poput Danielle Steel napisati: pogledao me ocima tako tamnim da sam se osjecala kao da sam uronila cijela u vrucu rastopljenu cokoladu.....samo sam rekla „zdravo(?!)“ i prosla pitajuci se cijim nogama ja to koracam i gdje su moje nogice drage nestale...

Dale smo mu ime Roman. Jer lici na pripadnika romanskih naroda. On je onaj tip muskarca za kojeg mislite da vam je nedostizan. Da ste izvan njegove lige. Samoj sebi govorite: „Zenska glavo, ne budali, nije te pogledao“...Pogotovo jer smo vidjele da su mu Ruskinje omiljena publika, ocrnimo covjeka da trazi samo fufe i da je tipicni muskarac koji se povodi za onom moze mu se-hoce mu se....Tako sam ja vec lagano stavila iksic pored Romanovog imena, govoreci uporno da me ne gleda, da umisljam...

Jednu noc, sjedimo nas tri, Triplet i Srodna Dusa pricaju o tome hocemo li u diskoteku i veceras, Roman sjeda preko puta nas i govori prijatelju da mi prevede da sam „very beautiful girl“ sve vrijeme me gledajuci onim istim pogledom i jos osmjehujuci mi se...Srodna Dusa i Triplet i dalje raspravljaju, ja ih pokusavam dozvati, halo, krucijalne stvari se desavaju, pusti se diska sad....Ne lezi vraze...prilazi nam taj Romanov prijatelj, Arel Pak, pita mogu li njih dvojica sjesti malo sa nama, njegov prijatelj bi zelio da me upozna.....Noge moje gdje ste??? (Sandra, volim ovu tvoju recenicu) Nikad mi se to nije desilo. Da ne mogu izdrzati neciji pogled, da se unervozim od njegove blizine, da ne mogu mirno sjediti na stolici....Ali za sve izgleda postoji prvi put.

I tako su oni sjeli. E sad...rekoh da sam dozivjela razne vrste upucavanja, i da mi je ono sa kumom bilo bizarno. Ispravka. OVO je najcudnije upucavanje koje sam dozivjela u zivotu. Preko prevoditelja. Roman naime govori ruski, turski i poljski...od engleskog zna reci mother, brother i hello...Tako sam saznala (Roman prica na turskom, a Arel Pak prevodi na engleski) da je iz Azerbejdžana (sto objasnjava njegovu visinu, jer su Turci zaista niskog rasta), da mu je mama profesor na sveucilistu u Moskvi, da je zivio u Alanji dugi niz godina, da je moje godiste, da sada ima svoj biznis, da zimu provodi u Bakuu, da mu se Ruskinje ne svidjaju?...te da mu se ja svidjam...mislila sam da sam ja mix sto se tice vjera, medjutim kod njega je mix nevjerovatan: Izrael, Turska, Poljska, Azerbejdžan...necu staviti njegovu sliku na blog. Ostavljam vam da zamislite sta je genetska kombinacija tih naroda podarila na ovaj svijet :)...

Nakon tog veoma cudnog razgovora u kojem sam primila masu komplimenata iz druge ruke...Razisli smo se i mi ostale same sa Arel Pakom. Da bi se onda iz cudne situacije preselili u jos cudniju...Arel Pak mi se poceo upucavati. Kao da nije dovoljno uvrnuta situacija. To je naravno iskomplikovalo situaciju iducih dana, jer Roman je zavisio od Arela zbog prijevoda a ja sam Arela u sirokom krugu zaobilazila...lik je malo cudan. Arel mislim.

Posljednji dan, kad mi je Roman trazio broj mobitela i da razmijenimo mail adrese, Arel nije htio da nam prevodi...Kaze Roman: „Zaljubljen je u tebe pa je ljubomoran...panjimajes?“ Mislim, koji sam ja peh, to se samo meni moze desiti. Rekoh: „panjimajet“. Ostali smo pricati, na tarzanskom jeziku, tip je stvarno sjajan, na stranu fizicki izgled jer kako mi se u pocetku cinio kao tigar, na kraju se ispostavio kao maca mala...volim upoznati zanimljive ljude koji imaju nesto i reci a ne samo izgledom ponuditi...

Kad sam se vratila kuci, poslala sam mu poruku da sam stigla, poslao mi je „kiss you“ i vise se nije javljao. Da li zbog jezicne barijere, da li zbog Arel Paka, da li zbog nove turistkinje u lobiju hotela? Ne znam. Da nije Tripleta i Srodne Duse kao svjedoka jos bih mislila da sam ga ishalucinirala...Nije ni bitno.

Morala sam otici po samopouzdanje u Tursku. Ne mogu reci da se nije isplatilo ;)



20:14 - Komentari (11)




Stigla!!

(by anna)


Najvise mrzim ovih sedam dana po povratku kuci. Kad sam mentalnim filmom jos uvijek na odmoru, a realnost koja me okruzuje je ona moja ista od prije sedam dana...Dok uhvatimo isti korak, svakodnevica i ja trebace mi malo vremena...Pokusavam da sortiram oko 600 fotografija. O pokusaju sortiranja emocija i ne razmisljam. Kako to obicno biva, kad se najmanje nadas i kad to najmanje ocekujes bude najbolje. I bi tako i sa mnom. Da kazem samo bilo mi je super, malo je. Sta god da kazem, koji god epitet ili superlativ da upotrijebim, malo je. Reci cu samo da sam si postavila nove standarde sa ovim ljetovanjem, i da definitivno trebas dopustiti sebi da ti neko na takav nacin ugadja tokom odmora. Pisacu u dijelovima, evo sad odlucih jer ne mogu sve sazeti u jedno. Definitivno ne mogu. K`o kad se u tih sedam dana desilo toliko toga sto bih inace mogla raspodijeliti na jednu cijelu godinu. Za pocetak, slike...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Lobi hotela...Hotel je sjajan, izgradjen 2004-te godine, cisto, uredno...toliko lijepo da smo se osjecale kao kod kuce. Kako smo imale aranzman na bazi all inclusive, mogle smo jesti i piti u neogranicenim kolicinama (sto nama naravno nikada nije predstavljalo problem ) Tako da su Triplet, Srodna Dusa i Anna ujedinjene

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

harale Grand Haber hotelom....

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ovo mi je bila perspektiva cijelih sedam dana... . Plaza sa plavom zastavom, konobari koji su tu da ti dodaju voce koje pozelis i kad pozelis, pice koje pozelis, te kafu caj i kolace kad pozelis...

Bile smo i na Pamukkalama koje cemo pamtiti po vrucini, i nirvani prilikom ulaska u jedan od bazena...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Buduci smo se sprijateljile sa animacijskim timom hotela, s njima smo isle po diskotekama i ne znam kad sam se zadnji put tako dobro provela...pa makar u pitanju bio i ruski hip hop :)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kemer kao grad je jako sarmantan. Zaljubila sam se na prvi pogled i to mi se jedino jos desilo kad sam stupila nogom na Bol, na Bracu...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Odoh sad u grad, mozda mi to pomogne da malo shvatim da sam doma...
Opsirniji nastavak slijedi...

I ...

P. S. Upoznala sam sjajnog tipa ;)


20:14 - Komentari (14)




Happy birthday to-o-o you, happy birthday, happy birthday...

(by rossa)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Potaknuta postom kojeg je nedavno napisala Anni i meni veoma draga blogerica, odlučim ja napisati ovaj post. Dakle, kako (još) fulati s poklonom...

Naime, prije nekoliko godina desi se našoj maloj ženskoj ekipici da upadne preko Annine prijateljice s faxa u jednu ludu muško-žensku ekipu. Dosta su se, u suštini, razlikovali od nas, al' hajd očito se tu našla neka dodirna tačka dok smo mi mogli više od jednom sjediti s njima za istim stolom i nazdravljati. I tako, desi se da jednom momku iz te ekipe bude rođendan, on nas pozove i naravno, mi odlučimo da idemo. No, prije toga, trebalo je ipak izabrati poklon za dotičnog. Hajd' kad se to već nešto družimo sramota je kao da se ide «praznih ruku».

Tri moje prijateljice i ja krenemo do grada i kontamo usput šta ćemo mu kupiti. Ono kao, da ne izletimo puno love, da bude neka zezancija i eto, po mogućnosti, da i njemu to bude simpatično. I dođemo tako do jednog štanda gdje se prodaju tako te neke gluposti i od svega ponuđenog nama oči zapnu za jednu plišanu igračku, tamnosmeđu, onako nešto kao zavijeno i na vrhu tog zavijenog izvezene oči, nos i usta razvučena u osmijeh. I još visi kao ona vezica iz toga i kad se to povuče čuje se PRRRRR. Ma ismijale se mi tome, joj, jes' luda igračka, ovo-ono, začas to nama prodavačica zapakuje i mi krenemo kući zviždućući (mislim da smo mu uzele još nešto, tipa čestitka ili nešto slično, ne mogu se sjetiti).

Dođemo mi naveče na to slavlje, slavljenik raširio kez od uha do uha: «O, izvol'te, izvol'te, evo mi se lagano zadajemo s dernekom», uđemo mi i sjednemo i hajd' tako priča po priča s pristunima, dođe vrijeme da se otvaraju pokloni. Dođe red na naš, otvori ga slavljenik i sad gleda, gleda, pa mu kao nije jasno šta je. Tamnosmeđe, zavijeno, na vrhu ono nasmijano «lice», al' hrabrimo mi njega «De, povuci tu vezicu» i kako on povuče, te se ono oglasi sa PRRR, i mi svi u smijeh. Aliii, nejasno je i njemu i nama šta je to ustvari. Kad li, eto ti jednog njegovog prijatelja, kaže: «De da ja to vidim malo». Uze on onu igračku pa obrni je ovako i onako, povuče onu vezicu i reče kroz smijeh: «Jarane, ova igračka prdi»...Kad, kao da ga prosvijetli nešto, raširi oči u čudu pa u napadu smijeha izgovori: »Jarane, pa one su tebi poklonile, hahahaha, govno, hahahaha. Plišano govno».

U momentu je sve stalo, za nas. Koje smo donijele tu igračku. Slavljeniku se na sekundu zaledio osmijeh na licu. Ostali prisutni gledaju u nas, pa u njega, pa im smiješno, pa se, logično, i smiju. A ja, kao i moje prijateljice, vjerujem, kontam kolika je to dubina koja bi mi odgovarala da se tog momenta zemlja otvori ispod mene. Počevši od tri miliona kilometara. Pa kontam, da sad imam ogledalo pitala bih se ima li intenzivnije crvene boje od one koja je napala moje obraze.

Al' hajde kao da se mi malo odbranimo i sve kao ma niiije, o čemu ti, budalo, pričaš, ovo je spiralna plišana igračka, nasmijana»...aaali, uzalud je sve bilo.
Jaran slavljenikov nastavi, ozbiljno kao vjerovatno nikad u životu svom: «Vidiš jarane, da ti objasnim, em je tamnosmeđe, em je zavijeno s ovim vrhom, em se čuje prrrr...dakle...rekao sam ti šta je»
Jedino što je nama preostalo da kažemo da bismo, tobože, popravile situaciju je: «Ali nemoj ti sad misliti da mi mislimo da si ti govno, nama se to stvarno nije tako učinilo»

Kao što i nije, zaista.
Kako je to moguće, ne znam. Ko je napravio tu igračku, ne znam. Da li je prodavačica znala da je to to što jeste, ne znam. Ma i da je znala, garant nam ne bi rekla, ipak ona mora zarađivati za život.

Ali, kako sam na početku spomenula, ekipa je bila luda, pa smo to sve fino okrenuli na šalu. Mislim, da nam je i dalje bilo malo neugodno, jeste, ali Bože moj, nije bilo povratka...

Danas s tom ekipom više nismo u kontaktu ali nam je uvijek pre-presmiješno kad se tog sjetimo.

Jarane, fakat nije bilo namjerno...


13:57 - Komentari (11)




Pametno pakovanje

(by anna)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Najvise volim ovaj period, nekih pet dana pred put. Tad sam obicno u svojoj glavi pripremila atmosferu radovanja sto ce guza da vidi puta i jedino na sta sam koncentrisana jeste koju cu kremu za suncanje da odaberem? Tih pet dana pred put su mi jednako vazni koliko i sam odmor...Međutim, ovaj put ...je sve drugacije. Cisti izuzetak. Nema euforije, nema onog djecijeg radovanja sto idem negdje gdje nikad prije nisam bila...nista, nula. Zvucim sama sebi nezahvalno, mada sam apsolutno svjesno - sretna cinjenice da putujem...samo mi nedostaje euforija. Malo sam anksiozna zbog leta (sreca, pa Srodna Dusa radi na jedinom legalnom mjestu gdje mi moze nabaviti lexilium - moj povremeni prijatelj jos od proslog ljeta) tako da je i taj problem rijesen...Jucer sam uzela da listam slike sa proslih ljetovanja, to mi obicno potakne euforiju u januaru recimo...na kraju sam sklopila album, tjeseci se da ce me uhvatiti u ponedjeljak ujutru...Nadam se.

Danas mi je ostalo da se spakujem. Tu se uvijek zakacim sa mamom svojom, jer ona obavezno mora reci :“Nemoj nositi puno stvari“...pa i ne nosim!! Da se ja pitam, ja bih stavila tockice na ormar i tako na put. Makar ne bih onda razmisljala jesam li sve neophodno ponijela, jesam li nesto zaboravila, jesam li mozda trebala ponijeti džemper? Ipak? I sve tako...E buduci da je ovaj put ocito drugaciji jer trezveno i racionalno razmisljam, odlucih da se pametno spakujem. Napravila sam plan, u glavi (bilo bi bas uvrnuto da sam to stavila na papir) svih odjevnih kombinacija, za plazu, za rucak, za izlete, za vecernji izlazak...i cvrsto odlucila da cu samo to da ponesem. To i nista vise! Pa ma koliko mi iz ormara virila najdraza majica poludugih rukava koju bas, ali bas bas volim, necu je ponijeti! I tacka. I jos jednom sam uvidjela da nema veze na koliko dana putujes, tri, pet, petnaest, moj kofer je uvijek jednako pun...samo pomislim sta da sam ne daj ti Boze neka sminkerica koja ima petsto komada odjece i isti broj cipela u ormaru?? Kad cujem recimo da Mariah Carey putuje sa dva aviona, u jednom ona, u drugom njena garderoba, ne osuđujem je..žena ocito ima isti problem kao i ja.

Sutra letimo. Pasos se osusio od slucajnog kupanja kojeg sam mu priredila, k`o da nije dovoljno sto sam uvijek ubijeđena da imam tuđe dokumente u rukama i sto redovno zamisljam kako me vracaju sa aerodroma u autu sa rotirajucim svjetlima...sve je spremno, samo se moja euforija iscekuje...Ako je ova pjesma ne probudi, nece nista...Asocijacije na ovu pjesmu? More, avantura, plaza, Sunce, kupanje, sreca, kokteli, (zelja da mi se nikad ne dogodi nesto slicno k`o prevarenoj teti u spotu...) sol na kozi, ples, miris mora i sum valova....moja all time favorite pjesma pred more...




Citamo se kad se vratim ;)


10:05 - Komentari (11)




Best Man Info

(by anna)

Vrlo bizarna situacija. Hajde mogu reci da sam dozivjela razne vrste upucavanja...ali da me neko ko me prvi put vidi u zivotu zagrli i zamoli fotografa da nas uslika i pred svima glasno kaze: „Nasa svadba je iduca“...to nisam dozivjela. Covjek je uzeo za cinjenicu to sto smo oboje Bikovi u horoskopu i sto se bavimo istom profesijom, kao kotacice sudbine koji su nas doveli do toga da se sretnemo..Ja sam njegovo voljeno bice do kraja zivota i moja slika ce da krasi njegov desktop....Njegovo upucavanje je bilo reciprocno mom pijenju vina...a ako uzmemo u obzir da mi je mutan povratak kuci, zakljucak izvedite sami...na kraju mi je postao strasno simpatican i smijesan, a njegova briga da li mi je hladno, (sto je rezultiralo da sam cijelu noc bila u njegovom sakou, sto je opet bio i plus jer bi se u svojoj haljini smrzla), da li sam pojela tortu, treba li mi mozda nesto...postalo mi je normalno. Iako sam apsolutno bila svjesna cinjenice da se sali i da je samo zabavan i duhovit...Srecom, jer na zalost nije se desila ona posebna hemija, onaj osjecaj koji mi je potreban da bi bilo nesto vise među nama. Bar je sa moje strane tako...

Pomalo je krao i skretao paznju sa mladenaca na nas dvoje. Sjedim na jednom kraju, cujem ga samo kako govori sviracima: „Dajte mi g mol za moju kumu“...pocinje da pjeva sa pateticnim izrazom lica i rukom uperenom prema meni, i onda ostali svatovi krenu sa aplauzom za kuma i kumu...Sreca pa je vina bilo u potocima.

Ja ne znam reagovati na komplimente. Posebno na direktne. Tipa: „Imas prelijepe oci“ ...sta trebam reci? Hvala? Znam? Sta god da kazem zvuci mi banalno...Tako da sam se ja samo smijala. Smijeh mi se cinio kao najbezbolnija varijanta. I za njega i za mene. Epilog svega jeste, zabavila sam se na svadbi, bilo mi je lijepo, njegova paznja mi je godila taman dovoljno da mi ne bude neugodno...

I proslo je.

Vjencanje je bilo lijepo. Na otvorenom, Sunce je grijalo, mislim da suncaniji dan si nije mogla pozeljeti...Mlada je bila prelijepa. Nemam druge rijeci, jednostavno je bila prelijepa. I pored sve silne nervoze posljednjih mjeseci, bila je sretna i to mi je bilo posebno drago. Buduci sam je ja oblacila, prosto sam bila ponosna na to kako sam joj utegla vjencanicu, sve sam hodala za njom i divila se samoj sebi...Stres je bio prisutan do pred sam kraj, voljela bih da nas je neko snimao dok smo se oblacile, jer u momentu nisam znala trazim li njezin veo ili kravatu za njenog oca koji je hodao za nama i samo uzdisao...Vrhunac panike je nastupio kad mi je rekla da nemaju pjesmu uz koju ce plesati prvi ples...Poklonila sam joj svoju pjesmu. Kontam, nece mi trebati, ionako je to bila zajednicka pjesma, Bivseg i mene a posto taj film necemo gledati, steta da pjesma ostane neiskoristena...

Necete mi vjerovati, u subotu idem na jos jedno vjencanje. Ovaj put samo u svatove. I ovaj put sasvim sigurno znam da je njihov kum, ozenjen...




13:46 - Komentari (17)




The Wedding ili u prijevodu The Stres

(by anna)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Sutra je to vjencanje zbog kojeg sam pod laganim stresom. Da se razumijemo, u obicaje se ne razumijem. I uvijek se lagano zbunim kad se nađem pred nekim k`o biva protokolom koji se mora ispuniti i svi znaju pravila, samo ja gledam okolo a u ocima mi pise help....Recimo, kad se predaje poklon? I slicne banalnosti...Ali recimo da je to najmanji problem...

Pod stresom sam jer je Mlada prosla sve etape histerije a i mi ostali koji smo u njenoj neposrednoj blizini, zajedno s njom. Inace osoba koja je po prirodi neodlucna, (sposobna je da bira kuglu sladoleda pola sata)... i sad mozes si misliti kad je u pitanju njeno vjencanje. Ja ne kazem, zelis da sve bude savrseno, svi detalji na svom mjestu, ali helou, to je apsolutno nemoguce. Bila sam uz nju u svim segmentima organizacije vjencanja, zaista svim. I samo mogu reci, nije jednostavno ni prodavacima, ni cvjecarima, ni frizerima, ni sminkerima...jer kad ih spopadnu osobe poput Mlade...dođe mi da im namignem i kazem: „Pusti, vidis da je malko histericna“...Uporno sam joj pokusavala objasniti da se za deset godina nece sjecati je li nekome ispala casa i razbila se, je li satenska vrpca na bidermajeru isarana zlatnim nitima ili nije...sjecat ces se kako si se ti osjecala taj dan...bar bi tako trebalo biti. Ali, sve se rjesava njenom recenicom: „Vidjecu tebe kad se budes udavala“...k`o biva, ja je ne razumijem. Mozda i ne razumijem...

Eh onda, muskarci koji citaju ovaj blog, ako moze da mi razjasnite jednu dilemu...Jel postoji kod vas neka fantazija (nazovimo je tako) da kum i kuma treba da zavrse zajedno? Kad zamisljate neku kumu, zamisljate li je kao neku sexy zensku? Ili, ako si kum i ako si slobodan i ako je kuma slobodna...jel to onda po defaultu u vasim glavama da se trebaju njih dvoje smuntati, pokupiti, skontati...ne znam koji drugi izraz da navedem, a ima ih...? Jer ovaj kum ima itekakve fantazije, a sve ukljucuju i kumu, tj. mene. Sve bi bilo ok da se poznajemo, ja i on, ili da smo se makar vidjeli nekada u zivotu...međutim, nismo. I sad sam ja pred malom nedoumicom, kako se ponasati nakon sto sam vec mjesecima slusala njegovo upucavanje, preko Mlade, upucavanje koje mi je pomalo bilo i smijesno jer kum ima preko 35 godina, pa mi je malo cudno bilo da odrastao muskarac moze tako nesto izjavljivati...Na kraju sam ih nazvala zezancijom. E danas bi se trebali i vidjeti. Zamisljam Kuma kao nekog bika sa uperenim rogovima prema meni, onim kopitom struze zemlju a para mu izlazi iz nosnica...i da, ima probuseno uho, ne znam zasto. Moja dilema je sta ako se ups slucajno desi, da mi se Kum ne svidi? Sta onda? ILI...sta ako se ja njemu ne svidim? Bas sam radoznala da vidim koja ce opcija biti u pitanju...

Srecom, jucer sam sve detalje poslozila sto se moje toalete tice...malo sam neobicna samoj sebi u stiklicama i uskoj haljini...hm, mozda je to bas ono sto Kum ocekuje...uglavnom, drzite mi fige da se ne spotaknem, da ne razbijem koju casu, da sretno uvezem mladu u njenu vjencanicu, da...stvarno mi je draga prijateljica, ali...nema ovome kraja. Bice super poslije ovoga ako i pozelim ikada da se udam...


13:50 - Komentari (19)




Puhni vjetre, puhni...

(by rossa)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Zove mene maloprije bivša kolegica s posla da me pita gdje stoji neka knjiga u firmi, bla bla, ne može da je nađe, znam li ja, ovo-ono. Tu knjigu sam ja možda vidjela, s njom nikad nisam radila, niti šta u nju upisivala niti bilo šta pa sam na kraju rekla da je ja nisam kući donijela garant, ako je negdje u nekom kutku mozga možda pomislila na to (iako ne vjerujem, ali eto...) i rekla joj gdje bi je možda mogla naći. Kaže ona meni: «Ma znam ja da si ti odgovorna i ne bi je izgubila, ali eto, ja sam sve pretražila i nema je a možda ti znaš gdje je...»Osjetim ja po glasu tu neku laganu paniku, možda je i šef neku frku pravio pa žena više nije znala šta će, a onda mene našla...mene koja već treći dan bolne, ružičaste, zategnute kože preživljavam, ljepljive od raznoraznih što krema, što nekakvih narodnih lijekova, nervoznu jer mi je stomak kao užarena ploča na šporetu i nikako da se to smiri, ne mogu okretati glavu, ležim samo na leđima bez egzibicija u smislu ležanja na desnoj ili lijevoj strani...eto, život mi se trenutno sveo na ležanje, ispijanje vode, pokoji lagani obrok, mazanje kremama, obloge i Wimbledon. Evo, tek sam maloprije malo ustala, pošto koljena mogu savijati pa hajd rekoh da malo i prohodam, pa eto sjedoh za komp. Toliko o hodanju.

Pita me Anna da idemo negdje u grad...pa lijepo bi bilo kad bi se mogla pristojno srediti za takvog izlaska. Jedino kad bih mogla na sebe staviti plahtu i izaći jer to me jedino trenutno ne iritira. To ili jedinu spavaćicu koju sam pronašla a od koje mi se ne diže tlak i ionako već visoka temperatura kože na stomaku.

E, a tako se sve ovo desi kad ja odem na bazen i taj dan fino puše neki vjetrić, kao nije ono prevruće kao što zna biti, tu je blizu i vodica a blizu je i famozni sprej koji garantuje BRONČANU PUT (brončana put, my ass). Pa se ja iznapadam s tim sprejom, pa red sunčanja pa malo u bazen i sve tako pa se gledam i kontam dobro sam prošla, malo su mi noge crvene, al hajd, da kao ne pretjerujem, pa se sklonim pod suncobran...no, kad sam stigla kući pa vidjela tu silnu «BRONČANU PUT» koju sam kasnije tretirala jogurtom da ne bi cijeli kvart digla na noge, shvatim da me izradio i taj sprej a Boga mi i onaj vjetar što je puhao.

Kaže meni tetka na sve moje muke: «E, samo da ti je to preživjet', super će ti ona tamna boja bit'. Hajd' ti popij jednu tabletu protiv bolova, ha?»
Ja, nemoćna u nastojanju da se okrenem prema zidu i ne gledam je i tako joj dam do znanja šta mislim o izrečenom, zatvorim oči i u momentu izbrojim do 100, pa zatim dalje, 101, 102, 103, 104...


14:30 - Komentari (13)




Raspust 2

(by anna)

Sutra ne moram na posao. Na raspustu sam. Posto mi je ovo godina u kojoj profesionalno sazrijevam i saznajem nove stvari, uvidjam koliko je moj posao poseban i na ovaj nacin...Na posao se ide tek oko 13 augusta...Zapravo kolege, jer ja sam zavrsila svoj angazman u toj skoli. Godina dana (skolska), prosla je k`o dlanom o dlan. Znala sam da cu biti dobra u ovom poslu, ali da cu toliko uzivati radeci ga i biti sretna sa djecom...tome se nisam nadala. U septembru me ceka polaganje diplomskog i potraga za novim poslom. Ali ne zalim...Ova godina ce ostati uvijek u sjecanju kao prva i posebna. Zadnji dan skole su me kolegice rasplakale. Dobila sam diplomu od cijelog aktiva razredne nastave, kao „najbolja kolegica koja je vrijedna kao mrav i obavijestena kao CIA“...Kupile su mi poklone i svaki zamotale u poseban ukrasni papir i sve to stavile u super sarenu torbu...i hajde se ne rasplaci :) Placu one, placem ja, i govore: „Al` doci ces nam makar na kafu“...Bilo bi stoput lakse da mi je bila grozna ta prva godina radnog iskustva. Bilo bi mi lakse. Ovako se samo mogu nadati da cu naci ponovo nesto slicno. Ali ne mogu razmisljati sad o tome. O tome cu misliti kasnije.

Prosle sedmice smo imali izlet sa kolektivom. Team Building na bosanski nacin koji ukljucuje konzumiranje janjetine i piletine sa raznja, uz obavezno pjevanje sevdalinki.... Bilo je sjajno, druziti se sa ljudima sa kojima si radio cijele godine, sad ih gledati opustene i drugacije. A u autobusu, jer sam novi kolacic, sam morala (uz skandiranje mog imena svih uposlenih) otpjevati jednu pjesmu...Direktorica mi je bila najglasniji navijac...uh, nedostajace mi.

U okolini Sarajeva ima toliko lijepe prirode, sume i svega sto ide s tim. A nama je privatno uvijek mrsko otici negdje izvan grada. Radije ispijamo kafu za kafom po gradu...I nisam ni znala da izgleda volim setati sumom. Volim kad ne cujem nista drugo osim vjetra u krosnjama, visoko gore. Krenule smo edukativnom stazom pa sam malo slikala...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Rijec raspust sam doslovno shvatila, pa sam obicno u vecernjim satima doma. Sinoc su djevojke bile malo u gradu...Prvo pivnica i podjela na one koji piju tamno i one koje piju svijetlo pivo...poslije toga u jedan bar koji je uredjen u stilu barke, sa jedrima i pijeskom pod nogama :) Smijale smo se kao i obicno, volim kad krenemo od jedne teme i zavrsimo na tome da neko pita, kad je vec covjecija ribica guster, sto se ne zove covjeciji guster? :)

A danas smo cijeli dan bile na bazenu, izgorila sam po koljenima. Kako sam to uspjela, ne znam, samo znam da pecee...

Sutra sam...ko zna gdje i to mi trenutno savrseno odgovara.


22:18 - Komentari (9)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se