Happy birthday to-o-o you, happy birthday, happy birthday...

(by rossa)



Potaknuta postom kojeg je nedavno napisala Anni i meni veoma draga blogerica, odlučim ja napisati ovaj post. Dakle, kako (još) fulati s poklonom...

Naime, prije nekoliko godina desi se našoj maloj ženskoj ekipici da upadne preko Annine prijateljice s faxa u jednu ludu muško-žensku ekipu. Dosta su se, u suštini, razlikovali od nas, al' hajd očito se tu našla neka dodirna tačka dok smo mi mogli više od jednom sjediti s njima za istim stolom i nazdravljati. I tako, desi se da jednom momku iz te ekipe bude rođendan, on nas pozove i naravno, mi odlučimo da idemo. No, prije toga, trebalo je ipak izabrati poklon za dotičnog. Hajd' kad se to već nešto družimo sramota je kao da se ide «praznih ruku».

Tri moje prijateljice i ja krenemo do grada i kontamo usput šta ćemo mu kupiti. Ono kao, da ne izletimo puno love, da bude neka zezancija i eto, po mogućnosti, da i njemu to bude simpatično. I dođemo tako do jednog štanda gdje se prodaju tako te neke gluposti i od svega ponuđenog nama oči zapnu za jednu plišanu igračku, tamnosmeđu, onako nešto kao zavijeno i na vrhu tog zavijenog izvezene oči, nos i usta razvučena u osmijeh. I još visi kao ona vezica iz toga i kad se to povuče čuje se PRRRRR. Ma ismijale se mi tome, joj, jes' luda igračka, ovo-ono, začas to nama prodavačica zapakuje i mi krenemo kući zviždućući (mislim da smo mu uzele još nešto, tipa čestitka ili nešto slično, ne mogu se sjetiti).

Dođemo mi naveče na to slavlje, slavljenik raširio kez od uha do uha: «O, izvol'te, izvol'te, evo mi se lagano zadajemo s dernekom», uđemo mi i sjednemo i hajd' tako priča po priča s pristunima, dođe vrijeme da se otvaraju pokloni. Dođe red na naš, otvori ga slavljenik i sad gleda, gleda, pa mu kao nije jasno šta je. Tamnosmeđe, zavijeno, na vrhu ono nasmijano «lice», al' hrabrimo mi njega «De, povuci tu vezicu» i kako on povuče, te se ono oglasi sa PRRR, i mi svi u smijeh. Aliii, nejasno je i njemu i nama šta je to ustvari. Kad li, eto ti jednog njegovog prijatelja, kaže: «De da ja to vidim malo». Uze on onu igračku pa obrni je ovako i onako, povuče onu vezicu i reče kroz smijeh: «Jarane, ova igračka prdi»...Kad, kao da ga prosvijetli nešto, raširi oči u čudu pa u napadu smijeha izgovori: »Jarane, pa one su tebi poklonile, hahahaha, govno, hahahaha. Plišano govno».

U momentu je sve stalo, za nas. Koje smo donijele tu igračku. Slavljeniku se na sekundu zaledio osmijeh na licu. Ostali prisutni gledaju u nas, pa u njega, pa im smiješno, pa se, logično, i smiju. A ja, kao i moje prijateljice, vjerujem, kontam kolika je to dubina koja bi mi odgovarala da se tog momenta zemlja otvori ispod mene. Počevši od tri miliona kilometara. Pa kontam, da sad imam ogledalo pitala bih se ima li intenzivnije crvene boje od one koja je napala moje obraze.

Al' hajde kao da se mi malo odbranimo i sve kao ma niiije, o čemu ti, budalo, pričaš, ovo je spiralna plišana igračka, nasmijana»...aaali, uzalud je sve bilo.
Jaran slavljenikov nastavi, ozbiljno kao vjerovatno nikad u životu svom: «Vidiš jarane, da ti objasnim, em je tamnosmeđe, em je zavijeno s ovim vrhom, em se čuje prrrr...dakle...rekao sam ti šta je»
Jedino što je nama preostalo da kažemo da bismo, tobože, popravile situaciju je: «Ali nemoj ti sad misliti da mi mislimo da si ti govno, nama se to stvarno nije tako učinilo»

Kao što i nije, zaista.
Kako je to moguće, ne znam. Ko je napravio tu igračku, ne znam. Da li je prodavačica znala da je to to što jeste, ne znam. Ma i da je znala, garant nam ne bi rekla, ipak ona mora zarađivati za život.

Ali, kako sam na početku spomenula, ekipa je bila luda, pa smo to sve fino okrenuli na šalu. Mislim, da nam je i dalje bilo malo neugodno, jeste, ali Bože moj, nije bilo povratka...

Danas s tom ekipom više nismo u kontaktu ali nam je uvijek pre-presmiješno kad se tog sjetimo.

Jarane, fakat nije bilo namjerno...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.