The Italian

(by anna)

Prije par noci, usred napada insomnije, negdje oko tri ujutru, gledajuci TV...nabasam na reportazu o ovom momku...




Patrizio Buanne, 29 godina, rodjen u Napulju, zivio u Becu, govori vise od pet stranih jezika, zabavljao se sa Bosankom, zna reci "zdravo, sta ima", a zna i pjevati pjesmu Gorana Karana "Ostaniiii..."...pjevac. I to kakav pjevac! Onako nervozna sto ne mogu da zaspim uspjela sam uhvatiti da ima sjajan glas. Neobican. A naravno nije mi ni promaklo da sjajno i izgleda. Toliko pospana nisam bila. I tako sutradan ne bude mi mrsko, malo proguglam (pise li se ova rijec ovako?) po netu i procitam da se momak trudi da vrati romantiku u modu, da na svojim nastupima (a nastupa od Azije, Novog Zelanda do Budve) uvijek ljubi ruke damama u prvim redovima, pjeva na spanskom, engleskom i italijanskom i to pjesme koje su pjevane milion puta...samo sto ih on pjeva na svoj nacin...

Evo dvije pjesme koje slusam (i gledam) (obratiti paznju na potez mikrofonom...) bez prestanka...






Sa drugom sam se raspravljala, kaze: "Pjeva mehanicki, bez duse..." JA: "Ok, o ukusima se ne vrijedi raspravljati, a l i , nisi u pravu..."

Ako neko zeli da vidi koliko nije u pravu, ovdje ima jos...

Kod nas je konacno pala kisa sinoc i malo je rashladila asfalt...odoh sad u grad piti kafu i uzivati u...ne znam cemu :) nakon sto sam svjesno odlozila diplomski do septembra, sretnija sam....mirnija. A ima jos nesto sto cekam da se potvrdi pa da velikim slovima ispisem ovdje :)

Eh, da...ako neko cuje da u njegov grad dolazi Patrizio Buanne, neka javlja, odmah! Ne bih imala nista protiv da mi poljubi ruku ;)

The Way We Were

(by anna)

Uhhh...na rubu sam da napišem jedan srceparajući post...koji bi se na kraju sveo na samosažaljenje same sebe. A to mrzim iz dna duše, žaliti samu sebe kad nemam razloga za to...Osim u večeri kao što je ova, kad je vruće i kad mi kao blicevi fotoaparata bljeskaju slike od prije par godina. Kad sam bila sretna. Danas to nisam. Nisam odavno sretna. Kupim dijelove svoga zivota i bojim ih ružičastom bojom, svjesno. Nema nekog uživanja u onome sto me okružuje, nema strasti...kao da živim napola. Tako se osjećam. Iz dana u dan mijenjam raspoloženja, trudim se biti zadovoljna onim sto me okružuje, zaista se trudim biti sretna...ali večeras mi to ne ide. Nisam znala da je preboljeti nekoga tako teško. Nisam znala da je to proces. Proces kojem se ne nazire kraj, pa ni neki neizvjesni završetak...imam osjećaj da će uvijek biti ovako. Voljela bih da sam bila malo bolje pripremljena za ovo. Ovaj osjećaj poslije prekida...mada u suštini nikada ne možeš biti dovoljno pripremljen na bol. Samo ostaje pitanje na koji ćes nacin to preživjeti.

I svi mi kažu, kad se ponovo zaljubiš, nećeš se ni sjećati njega, citiram prijateljicu: „Moj moler se zove isto kao moj bivši momak i kad njega zovnem da mi okreči stan, tad se i njega sjetim“...Zar će se i meni desiti isto?

Danas gledam epizodu serije Sex And The City, u kojem se postavlja pitanje, kada veza između dvoje pukne, gdje odlazi ljubav? A Samantha na to odgovara: „PA njegovoj novoj djevojci“...Zar je to stvarno tako? Zar jedna osoba može samo tako zaboraviti? Sve sto je dijelio sa drugom osobom, sve one intimne trenutke, sve one maske koje su se godinama ljuštile sa lica pred osobom za koju je znao kako diše...Ako je on nastavio dalje, sa novom djevojkom, zar trebam zaključiti da je ljubav koju smo dijelili bila uzalud? Ne kažem da sam ja bolja osoba zato što ne mogu zaboraviti tek tako sve što je bilo, ali ne mogu ni uraditi ono što je on uradio ...bar ne još. Srećom...ovo je ipak skoro godinu dana poslije. Tako da se neću raspasti na dijelove. Jača sam nego što sam bila onda...samo eto večeras...raskućila me ta prokleta epizoda :) Ne postoji objašnjenje zašto je on sada sa njom a ne sa mnom, niti se trudim da saznam. Samo znam da ja jos uvijek nemam dovoljno snage da ga sretnem s njom, da mu sklonim kosu sa čela i kazem:
<"Your girl is lovely Hubbell"...

Uhh, eto, pomalo srceparajuci post :)
Večeras su me samo uspomene stigle, ništa više...
Memories, like the corners of my mind...

Sezona vjenčanja

(by anna)




Posljednjih mjesec dana, preokupacija su mi vjenčanice. Ne za mene, nego za moju prijateljicu kojoj sam kuma. Ako se izuzme jednom kad sam bila u funkciji kuma a Rossa u funkciji kume (na netipičnijem vjenčanju od tog nisam bila :) ), ovo mi je prvo kumstvo. I sve što ide uz to. U mom slučaju to podrazumijeva aktivno učestvovanje u organizaciji, što se naravno odnosi i na izbor vjenčanice. Nikakav problem ako ste osoba koja se na prvi pogled zaljubi u jednu vjenčanicu i ne traži dalje. Međutim, ako ste kao moja prijateljica onda ta potraga za pravom vjenčanicom uključuje pređene kilometre i kilometre što pješke što automobilom.

Čega sam se nagledala u ovih mjesec dana, ne biste povjerovali...Neki dan smo Mlada i ja ušle u salon vjenčanica u kojem nije bilo nikoga, ni prodavačice, ni kupaca, razgledale ponudu, prelistale kataloge i izašle. I dalje bez prodavačice. Na kraju smo se smijale da smo mogle odnijeti po naramak vjenčanica svaka i niko ne bi primjetio. Pa do toga da je jedna prodavačica navaljivala da se proba riba haljina, i riba haljina only...uporno se pitajući šta je to riba haljina, skontam da žena misli na haljinu sirena kroja...tu smo se lijepo zahvalile kad je počela insistirati da Mlada iznajmi i sandale. Pa mislimm...što kaže Rossa, još samo da počnu donji veš da iznajmljuju...

Zaključila sam definitivno, da nema osobe kojoj vjenčanica ružno stoji. Ja ne znam u čemu je fazon, ali vjenčanice bi trebale postati obavezan dodatak ženskom ormaru. Trebale bi se nositi svakodnevno, odnosno ne samo samo u svrhu vjenčanja. Doduše,... izuzev cure koja je jučer izabrala valjda najružniju vjenčanicu u salonu, pri tom rekavši: „Ova i nijedna druga“ ( ja se nasmijala, majke mi mislila cura se zeza. Kad ono, ona ozbiljna. Zaključivši da nije moje da se petljam budući da su se i sestra joj i kuma njena jednako oduševile kao i mlada...ne rekoh ništa.)

Općenito organizacija vjenčanja što se tiče finansijske strane je rupa bez dna. Prostor, pozivnice, cvijeće, hrana, piće, muzika, fotograf, odjeća za oboje, frizura, šminka...nema kraja. Puno nerviranja, stresa, suza...i za Mladu a i za sve oko nje. Poslije ovih mjesec dana, sve sam više pobornik vjenčanja samo uz dva svjedoka i poslije toga sav planirani novac uplatiti i otići na Sejšele...Mislim, ako se ikada i udam.

Simpatično je što smo Mlada i ja prijateljice od trećeg osnovne. Znači nekih....19 godina! Čovječe, sjećam se kad smo se igrale Barbika i kako smo vjenčale moju Barbi i njenog Kena...Sada gledam kako se njena dječija maštanja o vjenčanju iz snova prelamaju i realiziraju...Iskreno, u početku mi se nije svidjela uloga koju mi je namijenila. Samo sam se prisjetila svojih maštanja, koja su pala u vodu. A to mi definitivno u ovom trenutku ne treba. Ali onda sam zanemarila svoja osjećanja i počela da se radujem za nju...Posebno nakon što mi je javila da se odlučila za jednu vjenčanicu...O jee!!

Neki dan sam joj uslijed njenog napada panike da do 7. 7. neće ništa stići uraditi rekla: „Stani, hajde sad probaj da uživaš u ovim pripremama“ ...I onda smo se obje odvalile smijati k`o dva luđaka na sred ulice...

Sad slijedi potraga za bidermajerom...

Braco i seka

(by anna)

Uvijek pomislim na onaj omot čokolade, gdje su braco i seka prikazani kao rumena, zdrava djeca...idila u svakom slučaju. Idilu imam i u primjerima oko sebe, gdje brat i sestra izlaze zajedno, druže se, povjeravaju...Budem ljubomorna jer imam brata, samo nam fali taj fini osjećaj povezanosti.

Kod mog brata i mene nema idile. Živimo u istom gradu, viđamo se jednom u dvije sedmice. Čujemo se i rjeđe od toga. Kad smo bili djeca, bili smo nenormalno ljubomorni jedno na drugo. Zapravo do besvjesti smo se ubjeđivali da njega odnosno mene mama ili tata više vole. Mama je ludila i po njenom, samo će mi se kazati kad budem imala svoju „paščad“, može li se jedno dijete voljeti više od drugog...

Nekad mislim da nikada i nismo prerasli taj odnos. Mislim da i danas postoje situacije kada sam ja ljubomorna na njega i kad je on na mene...U većini slučajeva me nervira. Svojim ponašanjem, svojom bahatošću...jako je bezosjećajan, pomalo sirov ali u svakom slučaju... svoj. Uvijek je to i bio. Otišao je da živi sa djevojkom koja je njegova sušta suprotnost. Njoj opet nije nikakav problem otići u Španiju, raditi na plantaži ne znam čega i vratiti se nazad...Ne pitamo ih šta su vidjeli jedno u drugome, bitno je da su sretni...Recimo, njegov jedini komentar poslije mog prekida sa Bivšim (s kojim je bio u dobrim odnosima) bio je: „Treba li koga tuči?“...Poslije toga ga više nikada nije spomenuo, a ja sam naravno odmahnula glavom na ponudu, protumačivši je i kao brigu i saosjećanje i kao podršku...na njegov način.

Ruku u vatru da je bezosjećajan, dobiju njih dvoje Mikicu. Malog, ružnog, smeđe-zelenog štiglića. I Braco postane Tajo...“Ide Tajo Mikici da promijeni vodu i da je nahrani“...Pa je Tajo Mikici napravio platformu na drvetu gdje joj je držao kavez (koja greška...) Svi se čudom čudili šta bi od njega...ptica naravno poludila za njim, prema njihovim riječima počela je da ga i imitira...Ne bih da ulazim u to koliko je to moguće, ali hajde...Obostrana ljubav na prvi pogled...

I sad u nedjelju je Braci bio rođendan. Krenemo mi kod njih, na roštilj, idemo ulicom..kad prema nama ide Braco, pored njega trči ogroman pas, sam pogled na njega ti govori da mu je ime Crni...Braco ubijelio sav...Šta je bilo?

„Mačka pojela Mikicu“...

Braco i Crni su obišli sve ulice u komšiluku ne bi li Crni pronašao mačku i pojeo je, šta li...Bez uspjeha. Ni mačke ni Mikice...

Ne znam kad sam ga zadnji put vidjela na rubu suza...Pekao je one ćevape i gutao suze...Na kraju sam, ne znajući kako da izbacim Mikicu i pogled na prazan kavez na drvetu rekla da ću mu kupiti novu pticu, koju god hoće...Bio je toliko tužan da je samo klimnuo glavom i rekao: „Dobro, baksuze jedan“...

A nije da se ne volimo...

Ne volim se hvaliti, ali...

(by anna)

Jednostavno moram :)

Od 16 jula, Triplet, Srodna Duša i Anna su u Kemeru, Turska, negdje na ovoj plaži, hotelu, baru, bazenu... :)

Sjajan je osjećaj kad si možeš priuštiti nešto o čemu si prije samo sanjala, (a za mene su oduvijek to bila putovanja...) kad možeš reći sama sebi da sam ja to zaradila i zaslužila, da je moj trud i rad uložen u tu nagradu samoj sebi, te kad si dovoljno slobodana i sebičana da si ispuniš takvu jednu želju...Sjajan osjećaj...

Rodos je otpao iz jednostavnog razloga što NEMA agencije u Sarajevu koja radi aranžmane za Grčku sa polaskom iz Sarajeva. Danas mi je došlo da otvorim svoju turističku agenciju...

Jel bio neko u Kemeru?

Simpatije, simpatije...

(by anna)


Zadnjih dana stalno slušam o simpatijama. Svaki dan, svaki čas jedno te isto: „Možete li me premjestiti do njega ili nje, znate, to mi je simpatija“ ili, „Mozete li pustiti da djevojčice biraju s kim će sjediti, znate, možda me simpatija izabere da sjedim s njom“...a da ne govorim što sam jedne noći dok smo bili u Školi u prirodi do pola tri sjedila sa jednim dječakom koji je bio u mukama - simpatija ga vara, pričala je sa nekim drugim dječakom. Probala sa onim: „Ma hajde, pa imaćes jos simpatija, samo sad lezi i spavaj...odgovor: „Ne znate vi učiteljice, neću ja nju nikada zaboraviti“ pa sam onda pokušala sa onom navijačkom metodom: „Zaljubićeš se još sto puta“... „Ma ne znate vi učiteljice, ja se neću nikada više zaljubiti“...da pošiziš lagano. Pa sam onda vraćala film, jesam li ja imala simpatije u osnovnoj, pa se sjetim da jesam...ali se ne sjećam da je intenzitet bio isti. Mislim, taman posla da sam smjela prići učiteljici i reći joj da sam se zaljubila! Mislim da bi me poslala da klečim na kukuruzu ili tako nešto...

Još imam ludu sreću da se od tri četvrta razreda, u mom nalaze najpopularniji dječak i najpopularnija djevojčica. Pa sad ne samo što slušam svoje učenike, nego mi dolaze i djeca iz druga dva razreda da mi nešto kažu, da mi nešto ispričaju...A onda pomislim da je bolje da mi djeca vjeruju i da mi se povjeravaju nego da se sakrivaju i bježe od mene...Baš me zanima hoću li imati isto mišljenje poslije nekih tridesetak godina radnog staža u ovom poslu?

Svakodnevno sam svjedok tome koliko su se vremena promijenila, koliko su ova djeca drugačija od mene kad sam bila u njihovim godinama, koliko sam ja drugačija od svoje učiteljice, kako se svi prilagođavamo novim normama i pravilima i kako se svi snalazimo na svoj način.

Da ne mislite da izmišljam...u spomenaru na pitanje „Šta želiš biti kad odrasteš“ dječak je napisao „jebać“ ...Malo sam se zgražala, onda sam rekla: „Poručite mu da je pogrešno napisao riječ, treba staviti č“...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.