Ovo je sebicni post

(by anna)


Ja sam apsolutni antitalent za bilo koju vrstu sporta. Kad lopta leti prema meni, instinktivno pokrivam rukama glavu, da je ubacim u kos, nema sanse, nisam probala, ali mislim da se isto odnosi i kad bih je htjela sutnuti u gol. Jedini sport koji me privlacio od malena jeste umjetnicko klizanje. Mozda zato jer ne zamisljam da je to sport. Vise mi dodje kao kombinacija plesa, muzike, sljokicastih haljina...ne znam. Zato i vise volim gledati plesne parove, nego sportske...Uglavnom, sjecam se da sam kao dijete satima znala gledati prijenose na TV-u...cekajuci da Surya Bonali uradi ovo....





Mislim KAKO?

Moj jedini pokusaj u zivotu da napravim stoj na rukama bio je na cetvrtoj godini faxa, predmet tjelesni odgoj...I tako sam pala da su svi, ukljucujuci i profesoricu bili ubjedjeni da sam slomila vrat. U najmanju ruku...E sad, zamisli da imam jos klizaljke, da sam na ledu i da me gleda ko zna koliki broj ljudi...ma nije ni cudo sto fascinacija traje do dana danasnjeg...

To je jedini sport kojim sam se pozeljela i baviti u zivotu. No medjutim, mudri roditelji kupe klizaljke, ja u naletu odusevljenja ostruzem parkete po stanu (kakav bi bila sportas bez pripreme?) I odvedu me u Zetru...Prvi i zadnji put. Potvrdilo se ono mamino da me Bog nije dao za sporta. I tacka. No svejedno, taj neuspjeh mi nije umanjio entuzijazam za gledanjem klizanja... Kad su 2004 najavili da ce u Sarajevo doci revija klizaca, pobjednika evropskog prvenstva iz Budimpeste...sreci nigdje kraja. Bivseg sam jedva umolila da idemo, (to navodno nije muski sport, pih) a ja k´o malo dijete... I vidjela sam uzivo i Plusenka i Tatianu Totmianinu i Maxima Marinina...bilo je dirljivo jer se obiljezavalo 20 godina od Olimpijade u Sarajevu...bas ce mi ostati u trajnom sjecanju... I ne bi vjerovali, ali uzivo dozivljaj je sasvim drugaciji. Mislim da je bolje uz TV jer ih kamera prati i vide se bolje...Jedino mi je bilo zao, sto su Gwendal Peizerat i Marina Anissina, par godina prije toga otisli u profesionalce. Oni su mi bili pojam! Znali su takvu atmosferu napraviti, uvijek odlican odabir muzike i dovoljna doza sexipila, pa mislim samo Gwendala da gledam...mmm...


I zato, ovo je pomalo sebicni post. Samo za moju dusu...
Gwendal i Marina...




I “Time To Say Goodbye”…volim ovu pjesmu….








Majke mi moje, dodje mi da iskopam negdje one klizaljke i pravac Zetra...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.