Neću, neću "dijamante"

(by rossa)



Danas na kafi, Srodna Duša, Anna i ja. Priča po priča pa se malo dotaknemo teme momci, ovo, ono, kako ima svakakvih likova i tu se ja prisjetim jednog slučaja…

Prije nekih godinu dana, otvori se jedan fin bar u gradu. Mi to nanjušimo i počnemo tamo izlaziti. Svidjelo nam se, pa mi često tamo bile. I znači, od svih finih tipova koji su tamo navraćali, što šminka da ti se zavrti u glavi, do manje šminka/normalnih tipova, za mene se “zakači” izbacivač u tom lokalu. Lik koji je stražario na vratima. ‘Nako face, viđala sam i grdije. Sav onako mišićav, i, o da, molim lijepo, u majici kroz koju se vidjela svaka crta na prsima mu(da ne zaboravim zlatni lanac). Mjerkao on mene pa hajde mic po mic, jednom on i priđe da se mi kao upoznamo. A tad kad je krenulo, te daj broj mobitela, te ovo te ono, pravo spopadanje. Kako mi dođemo on sjedne za naš sto, preciznije uz mene. Pa što bi sad i prišao neki pismen lik, kad njega vidi okrene glavu. Hajd’ ispočetka se još kao i trudio da bude fin, ali kasnije se valjda nije više mogao suzdržati pa je počeo prosipati naveliko bisere svoje. Tipa, pitaš ga: “Kako si?” odgovara “K’o granata”. Kaže ulaže u sebe tako što diže tegove i prelista(ne i pročita) dnevne novine. Ženino jeste da i studira (ako BAŠ ETO ima tu neku želju) ali primarno joj je da se ne odvaja od kuhinje(i čovjeka svoga, te spavaće sobe i čovjeka svoga u njoj). Pa onda kao: “Šta’š ti bit' nastavnica, bonaaa, pa samo ćes knjižice ispunjavat’ i kontrolne ispravljat'”. Ma mračilo mi se pred očima, ne moram ni napominjati. I tad sam shvatila da ustvari trebaš baš otpiliti lika(u najjednostavnijem smislu - sad te vidim a dok trepnem tebe nema) koji te pegla a ne truditi se biti kao fina i pokušati to uraditi na fin način. Naravno, počela sam ga ignorisati ali on nije odustajao. Dobije on potrebu jedne prilike da mi objasni kako se on meni možda čini krupan i grub ali da je on poput mačkice male, da je on nježan i romantičan i da kad bi mi bili zajedno kako bi se on trudio…kaže ovako:

Prvo bi sve svijeće POPALIO po kući, pa bi na krevet prosuo ružine latice ali ovim redoslijedom: red crvenih latica pa red narandžastih(jel vidio ko narandžastu ružu, ako jeste molim neka mi kaže), pa red bijelih latica a onda, kad bih ja legla na tako spravljen krevet, masirao bi me koristeći mlijeko od kokosa.

Kad je prestao s pričom, tupo sam gledala kroz njegovu glavu u najbližu tačku na zidu…zamišljajući:
Pod 1. - kako se šamaram zbog ove katastrofa epizode koju mi je sudbina taj čas namijenila;
Pod 2. - kako žalim što nisam imala dvije grudvice vate da stavim u uši (manje bolna varijanta);
Pod 3. - kako povraćam a bez da sam po ulasku u kuću i u wc skinula i cipele i jaknu i šal i KOSU SA GLAVE!

Džaba što sam ja njemu rekla da on nije ono što ja tražim(“Ali mi bi trebali pokušati, znaš kako bi' te pazio, majke mi”).
Na kraju je jedini lijek bio da tamo baš počnem rijetko dolaziti(kad on ne radi). Sam bar se vremenom izmijenio, što je bilo nekad više nije pa smo svakako prestale ići tamo.

Prije nekih možda 15-tak dana vozimo se Anna i ja i vidim iza mene auto. U retrovizoru taman se vidi glava vozača, kad ON! Srećom, na semaforu on skrenu lijevo, inace bi ja k'o mahnita vozila, kakva ograničenja po gradu, kakvo crveno na semaforu, pjesacki…sklanjaj(te) se, žuriiiim!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.