Raspust

(by anna)

Jutros, vozim se taxijem do skole, pune ruke kesa, u njima dnevnik, knjizice, pedagoski kartoni...osim dnevnika, sve puta trideset i jedan...i tako u pricu sa taxistom, fin ciko neki, kaze on: „ma lako je meni za vas ucitelje, sad ste vi na zimskom raspustu, pa kad dodje ljeto, eto vam opet raspusta od tri mjeseca...“ Uputih mu pogled koji se mogao prevesti kao recimo, da nismo u autu koje juri, demonstrativno bih iz njega izasla...Kontam da mu kazem, zar ne vidis da idem u skolu iako je raspust, to jedno, a drugo da samo gledam kako cu se odmoriti, ne bi mi ruke otpadale od silne papirologije koja se morala zavrsiti do 8. 01. 2007 i na kraju krajeva ne bi mi trebao taxi...ali hajde, naucila sam da ljudi imaju predrasude u vezi sa mojim poslom. Pa tako cesto slusam kako je meni bas super raditi sa malom djecom koja su tako mala i neuka da pojma nemaju o zivotu...aha! na stranu sto nekada mislim da su pametniji od nas koji smo kao odrasli...niko ne govori kako je TESKO usaditi, uliti im znanje, nauciti ih...to svi misle da je lagano, kao malo se igrate, crtate, pjevate i jos onda odete na raspuste i blago vama....Mozda da zivimo u idealnom svijetu...ovako je to mnogo komplikovanije i samo onaj ko se bavi ovim poslom, zna o cemu govorim...niko ne zna kako je tesko nositi se sa tim da ti je dijete sklono suicidu, da dobije secer, da otac iz zatvora prijeti da kad izadje ubice i njega i majku mu...i kad u razredu imas troje djece sa tim ili slicnim simptomima...da vidis onda pjesme, crtanja i igranja...zato sam naucila na te silne predrasude o uciteljima samo se nasmijesiti i reci, „ma sta cete, neko mora i taj posao raditi“....

A ja volim svoj posao. Luda sam za njim! Toliko ga volim da mi djeca vec sad nedostaju, a na raspustu su tek drugu sedmicu...posao mi je spasio zdrav razum u septembru....mislim, prosla godina je stvarno bila grozna, sve mi se sprckalo (nema boljeg izraza, hehe) u sedam dana...Prekid u ponedjeljak, Smrt bliskog clana porodice u utorak...srijeda...zovu me na posao u tu i tu skolu, pocinjes raditi....I tako postah ziv dokaz one dobre stare, "Kad se zatvore vrata, otvori se prozor"...tri mjeseca su prosla...kao dlanom o dlan. Djeca su mi regenerisala nerve, zbog njih sam se primoravala da ustanem ujutru da krenem...samo da krenem. A kad djeci pridjes s ljubavlju, oni ti to uzvrate stostruko...danas me na podjeli knjizica grle i roditelji i djeca, kazu kako me vole, kako djeca hoce nazad u skolu, kako im nedostajem...i godi. Ne mogu reci da nisam sretna. Ja i moj posao imamo fer odnos, (to sam slusala Umu Thurman na Oprah show)...vrati mi se onoliko koliko sam ulozila, i stvarno i jeste najposteniji odnos koji poznajem u svome zivotu...

I tako...imam jednu dezuru koju moram da odradim iduce sedmice i onda sam stvarno na tom famoznom raspustu...koji ce biti aktivan nadasve. Moram dati ta dva i pol ispita koja su mi ostala i da onda mogu konacno reci da je MOJE skolovanje zavrseno...a skolovanje DRUGIH ce se nastaviti...jesam li rekla da volim svoj posao? :))

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.