Prva tri dana

(by rossanna)

Mamurnost smo davnih dana prelezale, a buduci da se nismo ni napile, nije se imalo ni bogznasta prelezati...Sto bi trebalo znaciti da nam je taaaako dobro bilo da nismo stigle ni piti...hm, istina je bila negdje na pola puta. Rossa je tugovala svoju tugu, a Anna je svaki cas pogledavala mob i razmisljala da li da posalje poruku ili ne. Interesantno, nije ni osjetila potrebu. Imala je napisanu poruku, spremljenu u mobu u slucaju da joj dodje da je posalje bez razmisljanja...ali nije. Zasto on njoj nije poslao poruku i cestitao Novu? Poslije pet i pol godina veze, to je najmanje sto bi se moglo ocekivati...ali nije, i neka nije. Prezivjet ce ona, hehe. Kaze Triplet: "Bas si se trudila da budes dobro"...pa rekoh zar je to bilo tako ocito?! Anyways, sve ostalo je bilo na svom mjestu. Hrana fantasticna (malo smo se zeznuli pa poslije hladnog i toplog predjela glavno jelo nismo mogli ni okusiti...a o desertu da ne govorimo) pilo se tamno pivo 0.30, pjevala nam je Selma Bajrami...slike bi govorile vise od hiljadu rijeci da njihovo objavljivanje trenutno ne sprecavaju neki tehnicki razlozi.

Malo su nam smijesni bili ljudi oko nas...hajd muski inekako ali djevojke u maturskim haljinama (za susjednim stolom a taman Rossi na oku sjedila je djevojka koja je preko sto posto maturske haljine imala ogrnuto nesto…nesto…poput minijaturnije verzije ribarske mreze), zene u sacuvaj-Boze vecernjim haljinama, sa frizurama, nekim pundžama, nekim sljokicama...aman...ali vrhunac je bio, kad smo sisli u prizemlje, da plesemo, i kad su do tada pristojne tete (koje su bile pristojno obucene za razliku od ranije pomenutih), na zvuk neke pjesme, skocile i izvukle iz Sport Bili torbica onaj pojas oko struka sto se stavlja a sto je sastavni dio svake opreme trbusne plesacice...te kad su zazveckale u tome...aman, jos jednom. Oko zvijezde veceri se okupljao muski rod, sijevali su mobiteli s kamerama, sijevali su blicevi aparata ("Selma, Selma, mozel’ slika"…"hej, de i moj jaran jedna slikica…e, Selma hvala")...uglavnom, prosao je jos jedan docek Nove godine...

Drugu noc Nove godine smo odlucile da idemo tamo gdje nema narodne, tamo gdje je muzika u brzem ritmu i gdje se pjeva na engleskom i gdje sve vrvi od sminke...I tako je Rossa malo djuskala (djuskala dok je nije osamutio zvuk koji je dopirao iz zvucnika pa je onda odlucila da sjedne i dodje do daha), a Anna je ponovo pogledala onaj mob i razmisljala da li da posalje tu prokletu poruku ili ne...i da bi si skrenula misli i ona je ustala da djuska uz, interesantno, pjesmu, "I've Got The Power“ od Snapa, hehe...Gleda one momke i cure, pa svi stoje, svi se gledaju, svi kuliraju...i to je sve. I vecina njih skockana vjerovatno cekaju da im neko pridje. Ali, eh, eh…tu se kulira. Tu se ne prilazi. Tu se kulira i nada. Uzalud. Na to se svodi izlazak...Shvatila je da je sansa da joj neki normalan tip pridje minimalna...te se na kraju osjetila k’o stara cura koja sjedi na minderu i gleda kako zivot pored nje prolazi....a tako je mislila da je smirila brigu...naravno, on nije poslao poruku...

Trecu noc Nove godine, odlucimo sa Srodnom Dusom i Tripletom da odemo u kino...I tako smo gledale “Apocalypto” ili “Kako umrijeti na sto i jedan razlicit nacin”...pa tako mozete birati da vas zakolju, da vas siluju pa ubiju, da vas odvedu k’o robove i ubiju poslije, da vas ranjene ubiju pa bace sa litice, da vas popenju na piramidu pa vam prvo izvade srce pa to srce bace na razanj pa da vam onda odfikare glavu i bace je niz piramidu, a odmah potom i ostatak tijela, da vas gadjaju kopljem, strijelom, džinovskom prackom, da vam pantera odgrize pola face, da vas ujede zmijurina, da naletite na siljke koji su namijenjeni tapiru, da vas pogode strelicama koje su prije toga umocene u otrovnu zabu, da vas proguta zivo blato, da skocite niz vodopad i da vas doceka kamencina u vodi...i tako...ali svejedno, svaka cast na sceni dolaska Spanaca i spoznaji da ima sve gore od goreg...Rossa najbolje zna kako ne mozes ostati hladnokrvan na ovaj film, hehe. Izmedju ostalog da se probudis u 6 ujutro i sa ocima vecim od planete Zemlje docekas kad ce svanuti. I proklinjes Mel Gibsona, “Mel, Mel, sto ne ostade na Smrtonosnom oruzju?”, pitala se Rossa jos dok je ispijala jedan od ukupno dva gutljaja kafe nakon kina. Za vise nije imala volje. Pa zar je uredu da Rossa sa svojih 27 godina stavlja ruku na oci ili da okrene glavu od filmskog platna kad treba da se desi neka scena gdje ce sudionike iste zaliti takva krv da se njoj sledi njena rodjena krv ili ce nekog stici zivotinja ili strijela ili noz ili…
Rossa bi nastavila i dalje, ali joj se ne budi opet u 6 ujutro. Sad konta da bi joj mozda taj film pomogao, o, sjajnog li poticajnog sredstva ALI…da radi u rudniku i mora rano ustati i onda kopati taman da ne misli na film koji je gledala predhodnu noc…


Krasna tri prva dana Nove godine...

Anna ostaje da se pita da li da mu posalje poruku za rodjendan koji mu se blizi...
A Rossa... Rossa ce pokusati nagovoriti Annu da to ne uradi…Ali, oho se Rossi ako Anna zatrazi da zato idu pogledati neki “potrci-pazi, strijela-oho, eto ti noza-ma donji si kako god okrenes” film.

Anna, please don’t. Say you won't.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.