Tri sestre

(by anna)

Imam prijateljicu koju cu ovdje nazvati Profesorica. Mislim, jer ona to i jeste. Profesorica. E ta Profesorica ima pristup besplatnim teatarskim kartama ...tako da sam ja zaista sretna sto je imam za prijateljicu, hehehe. Ma salu na stranu, situacija je slijedeca...ona mene nazove kaze imam karte za tu i tu predstavu, cekaj me tu i tu, dolazim po tebe...pa ko bi se bunio. Posto sam vec prije govorila da sam fascinirana svim i svacim...e pa i teatar je jedan od tih fascinacija...volim taj osjecaj kad te predstava uvuce u svoj svijet, u svoj momenat, a sve se desava na par koraka od tebe. Jos ako je predstava kvalitetna kao ona koju sam gledala u nedjelju...sreci nikada kraja

Dakle, u nedjelju je u Sarajevu gostovalo Hrvatsko narodno kazaliste sa predstavom Tri sestre, Antona P. Čehova. Nakon sto smo smirile sedamnaest gimnazijalaca drugog i treceg razreda (eh da, to je mana tih njenih besplatnih karata, ali opet, ne bunim se)...podijelile im karte, zaprijetile da nema price i smijeha, odstranile mobitele...predstava je pocela. I zaista sam uzivala. Zapravo, cudno kako je covjek skroman u svojim zeljama i teznjama, a opet, one koliko god skromne da su, nikako da se ostvare...kako je sudbina jaca od nas ljudi i kako svi nasi snovi i nase nade nisu nista u odnosu na zivotnu stihiju koja nikada ne pita da li se mi slazemo sa tim? Mi smo tu da je prihvatimo, sudbinu kao takvu bez puno pitanja i bunjenja...Rijetki su zaista oni koji uspiju dici glas i promijeniti svoj zivot...koji na kraju i odu u tu Moskvu...eh, mogla bih ja ovako vesti do jutra...

Odusevile su me glavne glumice, Olga Pakalovic, Zrinka Cvitesic i Ana Begic...njihova uzivljenost u uloge je stvarno bila odlicna...i kad se meni pojave suze u ocima na jednu jedinu repliku njihovu i kad se sva najezim, to mi je znak da je stvarno kvalitet u pitanju...i ovacije koje su bile na kraju predstave, stvarno su bile zasluzene...

Evo par slikica iz predstave koje sam nasla na netu...





A posto hocu da se pravim pametna, evo i odlomka koji me se dojmio (Cehov je dramu napisao 1900 g.):

VERSININ: Hajde da maštamo...na primjer o zivotu kakav ce biti poslije nas, za dvije, tri stotine godina.

TUSENBACH: E pa sta? Poslije nas letjet ce na zracnim ladjama, promijenit ce se kaputi, mozda ce otkriti i razviti sesto culo, no zivot ce ostati isti, zivot tezak, pun tajni i sretan. I za hiljadu godina covjek ce se isto tako kao sad bojati smrti i nece je zeljeti.



Zivjele besplatne teatarske karte!!!!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.