O samostalnosti...

( by anna )

Voljela bih da sam vise samostalna. Voljela bih da pokusam zivjeti sama (ne do kraja zivota, naravno:)). Voljela bih da znam gdje se ide placati struja, voda, komunalije. Voljela bih da kazem da sam sposobna stvoriti vlastitu porodicu. Voljela bih da me moji pocnu smatrati odraslom osobom. Ok, ja cu uvijek biti njihovo dijete, ali!!! Kako to zna biti frustrirajuce u odredjenim momentima!!! S druge strane, ne mogu da budem nezahvalna pa da ne napisem kako je lijepo kad dodjem kuci s posla, a mama spremila rucak, a moje je samo da sjednem i da jedem...S vremenom, pozelim da se brinem sama za sebe. Da li je to normalno? Da li je to logican slijed stvari u zivotu? Mislim da itekako jeste. Mislim, osoba koja radi na kraju krajeva, koja zaradjuje za zivot, ne bi trebala pisati ovo...ali eto, pise.

Pokusavam im objasniti, da zivimo negdje drugo, (tipa usa), ja bih jos prije deset godina otisla od kuce i vidjali bi se jednom u tri mjeseca i culi se mozda pet puta u mjesecu. Mozda bih to uradila i ovdje u svom gradu, ali prilike su drugacije. Kad bi nekome vani rekla, da zivim(ne samo ja, nego vecina mojih prijatelja i poznanika) sa roditeljima, svi bi me u cudu gledali...ali iako to nije izbor vecine, moras se prilagoditi situaciji jer nemas puno izbora. I jednostavno nije ok da vise u ovim godinama zivimo svi zajedno. Moj (mladji brat) se nedavno osamostalio. Otisao je da zivi s djevojkom. Pametan. Podrzala sam ga maximalno. I sebe ukopala. Sada mama nema dvije bebe u kuci. Vec samo jednu. Mene.

Rodjendani danasnji

( by anna )

Prije par dana sam kroz pricu sa Rossom i Sandrom, cula kako im je rodjendan postao, " Dan kao i svaki drugi dan " ...takvu pricu slusam od svoje mame i sve blize i dalje familije cini mi se otkad znam za sebe. Moja mama, da je ja ne napomenem, bi cini mi se totalno zaboravila da ima rodjendan...I onda se zapitam, u kojoj dimenziji ja zivim? Iskreno, ne volim svoj rodjendan, nekako mi se na sam taj dan nikad nista lijepo ne desi...Obicno slavim rodjendan prvu slobodnu subotu, onda svakako do tada i zaboravim da je povod slavlja moj rodjendan...mislim da nikada nisam voljela biti u sredistu paznje...medjutim to nije tema ovog posta:)..ali poenta je u tome, da uvijek slavim rodjendan! Da mi se nije desilo da zaboravim ili da pokusam eskivirati ili da mi bude mrsko izaci sa dragim ljudima ili da ne volim primati poklone, , pravdam se time da jednako volim kupovati poklone za druge...I ne mislim da mi je rodjendan dan kao i svaki drugi...Onda odjednom se povlaci to pitanje, pa koliko ti je godina, da nisi malo prestara da slavis rodjendan? Pa ako postoji neka zapisana dobna granica do koje je primjereno radovati se rodjendanu i slaviti ga, ja za nju ne cuh...Cinjenica je da kad si dijete, rodjendan ima za tebe posebno znacenje, naravno, narocito zbog poklona...ali svejedno. Ja se sjecam da su moji roditelji pravili prave feste za moj i bratov rodjendan...sad kad gledam slike prosto mi bude krivo sto nisam bila u ovim godinama tada pa da slavim s njima kao odrasla...Toga danas vise nema...Pretpostavljam da se desi slijedece, kad dobijes djecu, njihove rodjendane slavis kao svoje...zaboravis, postane nebitno u nastojanju da pohvatas konce svih segmenata svoga zivota i postane ti glupo...vremenom. E pa ja ne zelim da mi se to desi :) Recimo, pamtim prosli rodjendan...Prije par dana sam tek razvila slike ( s razlogom ) i totalno sam se frapirala...Usljed uticaja alkohola, sto je vjerno aparatom biljezio Bivsi, Rossa, Triplet, Srodna Dusa i Anna su totalno podigle obrve teti koja nam je razvijala film, hehe. Jedan od boljih rodjendana u mome zivotu...

Veceras slavimo Rossin i Sandrin rodjendan :)

Dzastine, Dzastine...

(by rossa)

Ima, ima tih momcica koji kad (po)rastu onda ja ne skupljam obrve ono nesto ruzno kad ih vidim. Sta ima veze ako ja nisam vrsnjakinja tih momcica ili cak i mladja od njih. Pa nisam uvenula ako sam nakupila tih nekih godinica. Mogu pogledati mladjeg, mogu mu uputiti i neki fin komentar, ali u biti ja volim starije(g). A ima i momaka, mada ne znam zasto koristim mnozinu kad mislim samo na jednog, kojem kad kazem da volim pogledat'(a hajd pa i poslusat') ovog momcica onda slabo sta pohvalno da cujem. Na svoj racun. Al' recimo ja prijateljici ma samo DZ kazem i znam da sam na sigurnom teritoriju. Uostalom, on je dokazao da ima soli u glavi hajd' kad je osisao one smijesne kovrdzice s glave nego kad je ostavio onu pjevaljkicu sto je dvoje djece rodila obicnom zgubidanu. On sebi nasao stariju, za nadati se i pametniju, kojoj kad dodje kuci onda ga ona valjda ne ganja kamerom da snimaju sve i svasta i da ona trabunja kako im je seks odlican. Ili hajd' OK i ako ga ganja, neka ga ganja ali barem to ne pakuju pa da se jos emituje i na televiziji. Zna on da ce bolje proci ovakav jedan video...





Nemojte mi previse suditi...

Kako naci frajera (kojeg ne trazis)( preko chata )

( by anna )

Kisa pada napolju, dosadno mi je, odlucih se da napokon iskoristim sve one silne savjete Potrudi se, Poduzmi nesto! Pa evo kako to izgleda:


Situacija je sljedeca : Upravo pricam s nekim likom iz Svedske. Sve ok, savrseno izbjegavam pitanje kako se zovem ( to mi dodje nekako ko da mu trebam reci koji broj grudnjaka nosim, ma mozda bih mu prije i to rekla nego kako se zovem, pih ) i nastavljamo pricu...Prvo, gramatika, pravopis...zdravo. Ko da se u putu nisu sreli...Pa gdje mene nadje, majke ti mile!!! Ja sam alergicna na takve stvari!! Ja u sms poruci ostavljam prazan prostor iza tacke...ali decko ne odustaje...srce i dalje uspjesno izbjegava da mu kaze kako se zove... srce je zbunjeno njegovom "salom" u koju je upletena neka koza i koža...ne skontah sto li zbog pravopisa sto li zbog ne humoristicnosti iste...Dok mudro sutim, javlja se novi lik sa vrlo direktnim pitanjem sta ima kako ide otkud ti????Pardon znamo li se? No ne lezi vraze, slijedi jos bolje pitanje mislim :) Ima li zime??? Mislim, halo? Pa moze li neko smisliti neko normalno pitanje na koje mi nagon za povracanjem nece automatski proraditi?? Ili sam ja ispala iz fazona..ima i te...uuu ispala sam iz fazona definitivno...jesam li za sex chat? Kako da ne...sve trcim i to si bas ti taj sretnik...
Ali uzivam!! Kad postavim neko polufilozofsko pitanje, tipa volis li svoj posao, ili, je li to tvoj san? A njemu je narocito stalo da raspravljamo o egzistencijalizmu...hahaha, ode decko...Ma mislimmm, najsladji su mi ovi sto misle da im vjerujem...tako momak studira oftalmologiju...pa misle da sam u saksiji rasla, sta li? Sto moja srodna dusa kaze, pa jesi ti cula da neko studira ginekologiju? hehe...Najbolja taktika, uzvrati pitanjem...jesi li udata ? Jesi li ozenjen? Pa mislim zaista...kako da se ja i on bolje upoznamo? Hm? KAko, kako? Ne, nisam raspolozena, hvala na pitanju...aaaaa. Hocu nazad svoju disfunkcionalnu vezu!!!!! Mislim, salim se naravno.

Zaista zelim da vjerujem da ima normalnih frajera napolju. Mozda odgovor jednostavno nije u chatu:)

I da, ovim putem, javno apeliram da Rossa digne guzu i napise nesto, hehehe

It`s A Sin

( by anna )

Ponekad pomislim da se mi nikada ni nismo voljeli. Jer da smo se voljeli ne bi uspjeli ovako duboko povrijediti jedno drugo. Ili je mozda i za takvu bol potrebna velika kolicina osjecaja, koji su samo krenuli u suprotnom smjeru...Mozda je istina upravo suprotna od prve napisane mi recenice? Svejedno. U kojem momentu se to desilo? Zar je moguce da je sklopka kliknula u nama dok smo spavali...pa smo nastavili zmiriti...pa nismo primjetili da nesto debelo ne valja? Ili se jednostavno desilo kao sto se milijardu gluposti u svijetu desava bez nekog pravog razloga. Uvijek sam mislila da ce mi prije Sunce s neba skociti u krilo nego sto cu reci da me on povrijedio. Kako sam uspjela izvuci najgore iz covjeka? Mozda cu nakon izvjesnog vremena shvatiti jos neke stvari, ali iskreno, dosadilo mi je. I da budem neraspolozena i da cmizdrim i da budem nervozna i da se krivim i da se pravdam i da zamjenjujem misli i da budem odvratna prema onima koji to nisu zasluzili i da objasnjavam sta mi je i da sutim i da pricam i da se smijem nasilu i da izlazim i da budem tolerantna prema nasmijanim zaljubljenim Cesima koj mi daju aparat da ih uslikam i da budem zatvorena u kuci...dosadilo mi je!!! Kazu suprotno od ljubavi nije mrznja vec ravnodusnost...I dokle god me sve tangira, znam da sam jos uvijek vezana za njega...cekam dan kad ce mi postati svejedno. Zamisljam da se jedno jutro probudim i samo shvatim da sam dobro. Da je nestalo vode oko mene u kojoj uporno pokusavam plivati, a ne znam...


Ovo sam pisala nedavno...pa zato cisto da ne zaboravim kako sam se osjecala...A uz to da cestitam staroj rodjendan, znam da volis citati nas dvije, hehehe...planiram i sama sebi ostaviti komentar...cisto da vidim radi li ovo cudo...


I da...naslov posta se odnosi na meni tek nedavno nanova otkrivenu legendarnu pjesmu grupe Pet Shop Boys...

Redirecting

Zamislite, otvorite blog, kad tamo nedostaje ne jedan, nego dva posta! Pa vam nista nije jasno, jer znate da ste te postove napisali i objavili, to su ljudi i komentarisali, znaci tad su i oni to vidjeli, a sad...nemaa-a-a. Pa onda pogledate jos bolje, kad tamo nema ni komentara, ne jednog, niti dva, tri, nego SVI. I jos tu stosta nedostaje... Pa naravno, zelite znati sta se desava, pa onda i doznate (izmedju ostalog)...

"Arhivi vaših blogova prije kvara poslužitelja možete doći na sljedeći način: ako je adresa vašeg bloga naziv.blog.hr, arhiva se nalazi na adresi http://naziv.arhiva.blog.hr/. Iskreno se ispričavamo svim korisnicima"...bla bla bla...

Ma svasta sad covjeku pada na pamet da napise, ali kaze se u narodu "Jutro je pametnije od veceri", pa cemo pustiti da prespavaju sve ove misli koje se sad motaju po glavi. Ako ni sutra ne bude bolje te jutro bude kao i predhodna vecer, onda cemo pokazati koliko nam je ona iskrena isprika znacila...

A sada slobodno do Rossanne u arhivi ;)

Prezivjeh

Lijepo ponasanje

Ronaldinho i ja

( by anna )


Sinoc sam sanjala da hodam sa Ronaldinhom. Hmm, zapravo smo vise lezali...
Ko me poznaje, (ne)jasne mu mogu biti dvije stvari...Ja i igre s loptom...ko nebo i zemlja...ja i igraci koji fakat ganjaju tu loptu..stoput gore. Druga stvar..na zalost (ili na srecu, nisam to jos razlucila) ovo nije prvi put da se sanjam sa poznatom osobom...Tako mi je jednom Mike Tyson rekao da sam dobra treba..Lenny Kravitz me vodio u obilazak Londona...S Goranom Bregovicem sam bila na Santoriniju...Vrhunac je bio kad sam sanjala naslovnicu jednog poznatog hrvatskog casopisa i na njemu slika Giuliana ( uuu, davno je to bilo mora se priznati) i tamo fino pise: Giuliano otkriva: Ja volim B.....( mene!! ) da, da...Koja greska je bila ispricati to u drustvu!! Ali evo ponavljam je na bezbroj puta gori nacin :) Da ne mislite da sam samo freak po pitanju muskaraca, jednom sam sanjala Madeline Albright i tako smo vodile cudnu debatu ( u kojoj sam je pitala i za njene broseve!!!!) majko mila, da sam i sad pomalo zbunjena kad se sjetim tog sna...

I otkud sad Ronaldinho? Ili svi nabrojani ili nenabrojani...Da sam razmisljala nesto intenzivnije o njima osim recimo, dobra mu je pjesma..pa bih i razumjela, bilo bi mi lakse:) ovako... mozda mi moja podsvijest zeli poruciti da je vrijeme da nadjem nekoga...novog. Ali, naci frajera u Sarajevu...tema za novi post...Naci normalnog frajera u Sarajevu..tema za jos jedan post...cast izuzecima Ostaje mi da se pitam sta bi cika Freud rekao na sve ovo?...Kad malo bolje razmislim... mozda je bolje da ne znam...

TV igara i jos kojecega

(by rossa)


Juce ujutro, ustanem ja. Prvo, lijeno, jedan djir po stanu u pidzamici. Nakon toga, dorucak, uzivam, laganini. Ma, hajd, citam ja nesto na netu. Kad…zenski glas s TV-a…”Koje bi to moglo biti prvo slovo, cim otkrijete prvo slovo, slozite rijec i odmah nas nazovite…nudim Vam 300 kuna, dakle, 300 kuna za jednu jedinu rijec. Budite moj prvi pobjednik”. Okrenem ja glavu, ma joj, ona cura (jedna od dvije ukupno) sto svaki dan trazi svoje pobjednike od 10-12 sati. Dva sata! Dva debela sata ona prica i prica i prica, te koje bi moglo biti prvo slovo te koja je rijec ako je to prvo slovo, pa ako su slova u trouglu, kojim smjerom treba ici da se dobije rijec, pa ako ni to ne pomaze(kao) onda ona tako pomogne da ne bi bilo zgoreg da na kraju kaze i sam odgovor. Ali, cijelo vrijeme, nazovite, sta cekate ovo-ono…U ta dva sata (koliko se ona potrga oko tih rijeci, ili, eh, nekad se zakuha pa budu i one sibice pa de izbacite odgovarajucu sibicu da se dobije tacan rezultat, pa greske na slikama - lijeva-desna) ako se u program ukljuci 5 gledatelja dobro i jest. U biti, mozda ih je vise, ali mene glava zaboli poslije 4 gledatelja otprilike pa promijenim kanal. Neki od tih sretnika, jos ako pogode gdje su 3 dzokera na poljima oznacenim brojevima od 1-16 mogu dobiti i onaj bonus koji se povecava (ma maksimalno da dobiju jos 100 kuna na te dzokere ali eto)…jedne prilike sam cula da je neka zena, navodno, dobila i taj bonus, ali kako nisam gledala, a ako cemo prema onoj “Ne vjeruj dok ne vidis”, onda, ako se mene pita, ta zena NIJE osvojila taj bonus.

E da, ali ne smijemo zaboraviti da je sve to i divno i krasno i lova se povecava, cura daje 500 kuna, 1100 kuna, naraste bonus preko 20000 kuna, ona poziva gledatelje: “Zovite, zovite, ne budite lijeni, pokrenite svoje guze s tog kauca, NAZOVITE!” I ljudi sigurno zovu, idu kune na telefonski racun, ali neka idu jer kompjuter ce odluciti kome ce mila i draga voditeljica dati sve one kune. Pa mislim, onda, sta ti peglas narod da su lijeni i ne zovu, makni kompjuter iz igre pa ces i sebi ustediti masu rijeci koje izgovoris u dva sata koliko ti traje radno vrijeme. “Cim vise zovete, vise se puta registrirate i imate sanse da bas Vas kompjuter izabere”. Jel to treba da znaci da neko ko zove treba da dobije telefonski racun onoliki koliko se love u igri nudi da bi ga kompjuter izabrao pa da se poslije utjesi cinjenicom da je na pozitivnoj nuli? Ja bih, radije, gledala intermezzo koji prikazuje potok i visibabe ta dva sata.

Ali, vidim, ta vrsta popunjavanja programa je postala bas popularna. Sad se premjestimo na drugi kauc, prebacimo na drugi kanal a tamo momce pak nudi lovicu, druge valute doduse, ali nije ni to za bacit’. Uuu, on je isto “opak”…uperi prstom: “Da, gospodjo, vi, da, da, vi, sta me tako gledate, Vi znate ovaj odgovor, sta cekate?” Ma, rekoh, jel to ti MENI?! Mislim, tako se on postavio, ma, ma kao da mene gleda…I mislim si ja, pa dobro, malo sto me u tramvaju zovnu gospodjo, pa u pekari, u supermarketu (nicim izazvana blagajnica kaze “Evo kusur, gospodjo”, pa ja vise i prestala s ispravljanjem na GOSPODJICA), ali zar sad I TI?! Ali momce ne prestaje… “ Aaaa, mislite da ne znate, pa daaajte, pitajte svog muza koji je tu pored Vas on sigurno zna, nek vam kaze”. Haaalo, K-A-K-A-V M-U-Z? Ama, jel to TI MENI?! Meni, kojoj je udaja bliska otprilike kao i pomisao da kamen po kamen prenesem obje mile nam olimpijske planine na neko drugo mjesto ili da na skejtu krenem na put oko svijeta. Cuj, muz? E, ako te nalupam…Mislim, bas je on hrabar, hajd recimo, ne radi se o meni, ali on uperio, recimo, taj isti prst u nekog drugog, zenu, i tako, gospodjo, fazoni, muz, fazoni, a mozda, jadnica bas vene sto ne moze da se uda, pa joj jos on “Nek vam muz pomogne, taj sto sjedi do Vas” a kraj nje mozda stara majka ili macka - vjerna druga (pletivo je ostavila, kad kviz zavrsi pa ce nastavit’ gdje je stala). Onda ta zena, od muke, telefon u ruke, daj bar kad nemam muza da bar pokupim neke pare, ali…sipakk…I tu neka spravica odredjuje ko ce i kad ce biti pocascen tim kesom za kojeg “ne kopas, a zaradis ga”. Mislim, daj Boze da je bar, muza zeljna, kes uganjala…pa od tog iznosa izasla malo, frizurica, kafica…I ko zna, mozda je za nekim susjednim stolom sjedio neki fini ciko…

Kako sam imala vise srece nego pameti...

(by anna)


Jucer sam skoro pa napravila glupost....Naime, nakon dobrih pet mjeseci, odlucila sam da je krajnje vrijeme da odem u kino. Kino mi je bio zabranjeni teritorij jos od Raskida...Zasto? To ni moja mama nikada nije mogla da shvati...Ona je mislila
( a i danas misli ) da smo mi isli tako cesto u kino zato sto nam je bilo dosadno ili zato sto nismo znali kako da ubijemo vrijeme...skroz pogresno. On i ja smo jednostavno voljeli zajedno gledati filmove. I uglavnom, odlucim da idem gledati Borata. Ranije pominjanog. I u momentu ( Davore... ) pade moje dostojanstvo u vodu Posaljem mu poruku. Sa iskljucivo sebicnom namjerom da se postedim sokova da ga sretnem...Najiskrenije. Sa glupim pitanjem...planiras li SLUCAJNO veceras ici gledati Borata...Ni Rossa nije mogla shvatiti...Prozorcic msn-a je rigao...
JESI
LI
TI
MAJKE
TI
TVOJE
NORMALNA!!!!!??????
Logicno, pokajala sam se istog momenta kad sam pritisnula tipku send...Ajjjj.... Samo sam se htjela postediti da ga vidim sa Novom Djevojkom po prvi put na nasem posebnom mjestu...Naivno? Totalno. Ali isto tako i jace od mene...I tako s glavom medju rukama, shvatim...nisam dobila report!! Ja pogledam, pise Neuspjelo (njegov broj mobitela)...Nije moguce da je moj mobitel pametniji od mene??? Pomislih. I tu se pametnica sjeti da treba napuniti kredit te da joj se kartica nalazi u djepu kaputa...Koje olaksanje!! Sad mogu nastaviti da glumim!! Da sam dobro....

P. S. Film je stvarno genijalan...Poslije ko zna koliko vremena sam se smijala..

Kad narastem bicu...

(by anna)


Prije par dana, na casu, pitala sam ih sta zele biti kad narastu...Iznenadila sam se koliko je bilo automehanicara, radnika na benzinskoj pumpi, frizerki, prodavaca u supermarketu...jedne babice, doduse:)...bile su i dvije doktorice...U jednom trenutku sam pomislila kako su nam i djeca postala realna. Ja sam htjela biti astronaut, arheolog...izgleda da danasnja djeca znaju da od toga nema ništa konkretno...Prepala sam se poticem li ja dovoljno svoju djecu da teze tome da budu drugaciji od drugih...I onda sam ostala razoruzana..." Sta ti zelis biti kad narastes?" kaze ona " Zeko "....

King Of Sorrow

by Sade

I'm crying everyone's tears
And there inside our private war
I died the night before
And all of these remnants of joy and disaster
What am I suppose to do

I want to cook you a soup that warms your soul
But nothing would change, nothing would change at all
It's just a day that brings it all about
Just another day and nothing's any good

The DJ's playing the same song
I have so much to do
I have to carry on
I wonder if this grief will ever let me go
I feel like I am the king of sorrow, yeah
The king of sorrow

I suppose I could just walk away
Will I disappoint my future if I stay
It's just a day that brings it all about
Just another day and nothing's any good

The DJ's playing the same song
I have so much to do
I have to carry on
I wonder will this grief ever be gone
Will it ever go
I'm the king of sorrow, yeah
The king of sorrow

I'm crying everyone's tears
I have already paid for all my future sins
There's nothing anyone
Can say to take this away
It's just another day and nothing's any good

I'm the king of sorrow, yeah
King of sorrow
I'm the king of sorrow, yeah
King of sorrow

Toliko mene danas u ovoj pjesmi...
(by rossa)

Navika i ja

(by anna)


...Pisem jedno pismo vec par mjeseci. Pisem ga u svojoj glavi, doduse. Kad ce se materijalizirati i roditi...to jos ni ja ne znam. Prekrajam recenice, pravim izmjene dotad recenog, pokusavam biti duhovita ( ko je pokusao biti nasmijan dok se svijet oko tebe rusi...zna koliko je to nemoguca misija..)...hvatam se kako se pravdam ( a davno sam se samoj sebi zarekla da se nikada necu kajati za svoje postupke) ...dajem i potrebna i nepotrebna obrazlozenja...nadam se...Nije ni cudo sto pisem vec mjesecima...Motiv me malo nervira. Nisam nacistu da li je osoba kojoj je pismo upuceno zasluzila da joj se obratim...na bilo koji nacin...Gledajuci na to koliko me sve skupa bolilo ...i koliko me i danas boli sjecanje...Medjutim, odrazi navike stari pet i pol godina i dalje tinjaju u meni....Borimo se svakodnevno:) Navika i ja. Ponekad mi uspije da misli zamijenim nekim drugim mislima, ali u sustini ... strah me pogledati ko vodi....i dalje mi nedostaje. Nedostaje mi da prokomentiramo Boratov film, da mu ispricam sta mi se sve desilo u skoli danas...Nedostaje mi nas smijeh i nase glupe sale...Nedostaje mi...jednostavno mi nedostaje. Prije tacno sedam dana, imali smo posljednji razgovor. U kojem sam ja rekla jako ruzne stvari. I ono sto je zasluzio i ono sto nije. Cisto da ga ujedem...Mi zene nekad znamo biti otrovna bica, posebno ako zelis nekome da naneses bol...Slabiji spol, ali sa ( hvala Bogu ) jacom sposobnoscu verbalnog komuniciranja:)...Ne znam...Zelim mu jos toliko toga reci mada znam da je nastavio dalje i mada znam da od nas vise nema nista. Samo prazno slovo na papiru...Ako pustim da prodje jos par mjeseci...mozda iz mene iscuri i posljednja kap zelje da mu nesto sapnem....Hoce li?...

Odvazila sam se, ipak. Ha!

(by rossa)


Kako je ovo sve ustvari pocelo?

Moja prijateljica koja je dosad pisala ovaj blog, citajuci tudje blogove dodje na ideju da i sama pokrene nesto slicno i onda je ja (koja sad ovo pisem po prvi put) pocnem nagovarati “Hajde i haaajde i sto neces, mislim da bi ti to bas pasalo”…i tako ona odluci da hoce. Mada, sad vi koji ovo citate nemojte misliti da ja imam sjajnu moc ubjedjivanja, ali eto, imam neke svoje momente. Dalje prica ide ovako…jednu noc napao mene san pravo, ma jedva se ja borim s njim(ih, slatka neka borba), stize meni sms od prijateljice da nek joj kazem neki fin username za blog. Na granici izmedju jave i sna, napisem joj dva prijedloga, izabrala je jedan ali iz nekih tehnickih razloga, nije prosao final cut. Sutradan, taman ona kao da odustane od kreiranja bloga, a meni opet u pomoc uskoci moj sjajni momenat za ubjedjivanje: “Nemoj odustajati, nemoj, hajd pomognem ti ja…” i to tako ostane. Kad za par dana, nekakvi oblaci nadviju se nad glavu kako moje prijateljice a tako i nad moju, i opet, po ko zna koji put, ona i ja ujedinjene ali ovaj put ne u istoj ali slicnoj patnji, dogovorimo se da se vidimo, taman ona sama kuci, pa hajd dvije glave su pametnije od jedne, stvari izgledaju bolje kad popricas s prijateljicom, ma grane i ono sunce na kraju. Svjesna situacije i raspolozenja u kojem smo se nalazile, svratim ja usput do supermarketa da kupim nesto, pod izgovorom kao “Sramota je "praznih ruku" ici nekome u posjetu” i uzmem flasu vina. Merlot. Ranije pominjani. I tako, krecuci se prema kasi, kroz glavu meni prodje ona slavna “In vino veritas”, e, rekoh, nema boljeg momenta da to provjerimo. Ma mislim….presmijesno, curo draga, prohtjelo ti se popit’ vina, ne izmotavaj se sad na razne nacine, plati to i idi, prijateljica kuci ceka i vec case pripremila…Stigoh ja konacno, hajd prica po prica, veceralo se fino…i vec vino cini svoje…”E, hajd’ mi vidi ono za blog”, rece prijateljica. I hajd malo ja tu nesto procackam, onda smo dosle u situaciju da izmislimo neki novi username i sad sta cemo, sta cemo…STA CEMO?! Ma sad nama svaki dobar, zbog onog vina pa se slucajno okrenemo prema stolu kad tamo neki keks(ceka na nas napad) pa blagom izmjenom naziva s kutije te ovako, pa obrni onako ispadne ROSSANNA. I za nekoliko minuta ukaza se blog, doduse jos uvijek bez napisane ijedne rijeci. Pa hajd onda smislimo prvih par recenica. Jupi,eto bloga...poslije toga sam odjurila kuci (eh, vino,vino).

E sad onaj moj momenat ubjedjivanja odjuri do moje prijateljice, okrene se protiv mene. E, kad je to pocelo, “Hajd i ti, hajd i ti, sta ti fali, bas ce biti super, haaajde, haaajde”…. Obecala sam ja prijateljici da cu joj pomoci, ukoliko se za takvo sta ukaze potreba, ali oko samog izgleda bloga, mislila sam da cemo stati na tome. Napokon, znala sam password, znaci pristup zajamcen kad god zelim, a ona i dalje…"Haaajde i haajde napisi nesto". I EVO MENE! Pa posto sam pomogla da ovaj blog ugleda svjetlo dana, predlozim ja prijateljici da podijelimo i username pri objavljivanju postova…ona je izabrala da bude Anna, a ja uzimam Rossa…

EVO, ANNA, CESTITAM, NAGOVORILA SI ME!

izmjene...

... Nisam ni pocela pisati kako treba a vec slijede izmjene:) Vidis li sta mi radis?:)
Fol je u tome da je ovo bio jedini nacin da ubijedim svoju prijateljicu da i ona pise postove. Naime, smatram je ne samo duhovitom osobom, vec i osobom koja ima toliko toga za reci...a nikad nisi voljela pisati dnevnik...hahaha...mozda je moja moc ubjedjivanja jaca od tvoje:)
Uglavnom, od sada...ja sam anna ona je rossa...Ne znam sta bi bilo da smo izabrale neko ime koje se ne da rastaviti......cekam tvoj post!!!

by anna

hmmm...

...Danas sam dobre volje. Iako je nedjelja, iako je sutra ponedjeljak i iako nemam nijedan realno dobar razlog da budem dobre volje...

Pretpostavljam da ovakve dane trebas zgrabiti bez postavljanja puno pitanja zasto...
Posebno ako si u zadnje vrijeme provela dosta vremena u stanju koje moja prijateljica naziva "blje stanje" ...na zalost. I zato, da si ne bih upropastila raspolozenje postavljanjem nepotrebnih pitanja...idem..

Uciteljice, uciteljice!!

...Nema dana da me moja djeca ne iznenade ili nasmiju ili rasplacu. Svih trideset i jedno koliko ih ima. Ali danas....
Kaze mi djevojcica: " Uciteljice, e bas ti je smijesna jakna", pa rekoh, sto mi je smijesna jakna? Ona se samo smije, kad ulijece druga curica i govori : " Uciteljice, nije ona to mislila" Uff, rekoh, dobro je...kaze ona, " Ona je samo mislila da ti smijesno izgledas u toj jakni"...hahaha...

Izdaja dnevnika

...Pišem dnevnik od svoje devete godine. Mislim da sigurno mogu reći da sam prošla sve faze. Od onog Dragi moj dnevniče u što šarenijim rokovnicima sa deeebelim katancem i ključićem, do skrivanja rokovnika po stanu od radoznalih očiju moga brata ( što se na kraju redovno pretvaralo u Potjeru a la Da Vinci Code)....No najviše sam pisala u srednjoj školi. To se naravno odražavalo na moje ocjene...mislim logično, pisala sam i prije škole i poslije škole...O čemu? Pa recimo da danas znam plakati od smijeha kad čitam neke stranice:) Na faxu je bila druga priča. Počela sam se služiti šiframa, pisala na omotima od čokolade, cigara...ali uglavnom pisala. Danas imam drugi princip... Pišem u rokovniku, ali ne stranicu za stranicom vec kako otvorim tu pišem...Skroz mi je super poslije čitati i uspoređivati na dva lista jedan pored drugog moja razmišljanja u razmaku od šest mjeseci...recimo.

I zašto sad blog? ...Treba mi izlaz iz jedne situacije. Probala sam kao i do sada pisati u dnevnik...nije išlo. Onda sam otkrila blog. Skontam da ima pravo interesantnih ljudi koji možda prolaze kroz isto s.... kao i ja... Ko zna...ali makar ću pokušati...