Umjetnost življenja
nedjelja, 18.10.2009.
Hercegovačka avantura
Dugo me nema u ovom blogerskom svijetu, već više od godinu i pol dana.... 
Rijetko virnem na nečiji poznati planinarski blog, još rjeđe se javim, ali zato i dalje više-manje svaki vikend marljivo hodam brdima i dolinama, proplancima i visoravnima, šumama i gorama. 
Već prošle godine, a još više ove, naša je vesela planinarska družina krenula u intenzivne pohode na bosansko-hercegovačke planine. Dijelom je tome doprinijela Nada time što je izgradila i za stanovanje osposobila kuću u Kupresu koja nam često služi kao ishodište za različita odredišta širom Bosne ponosne. Drugim dijelom je tome pridonio Zoki, član našeg društva od prije dvije godine, porijeklom Zeničanin, uz to još i vlasnik udobnog kombija koji već sam znade put prema Bosni. Trećim dijelom tome doprinosi nevjerojatna ljepota i različitost bosansko-hercegovačkih planina koja će zadiviti i obuzeti srce svakog ljubitelja prirode, a naročito ljubitelja planina. A četvrtim, možda i najvećim dijelom, tome doprinose mnogobrojna prijateljstva i poznanstva s domaćim planinarima koje smo na tim pohodima upoznali, koji svojom ljubaznošću, neposrednošću, velikim srcem i širokom dušom naprosto vežu čovjeka za sebe i svoj kraj.
I svaki puta kad tamo odemo upoznamo nove simpatične ljude kojima se želimo vratiti, lijepo nam je s njima provoditi vrijeme i uživati u ljepotama prirode i društva. A ima ih odasvud: iz Tomislavgrada, Zenice, Sarajeva, Bugojna, Goražda, Livna, Kupresa, Gornjeg Vakufa, Orašja, Paklareva, Mostara, Viteza, Tuzle.
U ovom postu pokušat ću dočarati barem djelić prirodnih ljepota i atmosfere društva u kojem sam proveo prošli produženi, četverodnevni vikend. Ovog puta naša odredišta su bile hercegovačke planine Čvrsnica i Čabulja, a uživanje u njihovim ljepotama omogućio nam je naš inozemni član Marijan iz Tomislavgrada.
S Marijanom smo se upoznali prošle godine kad nas je prvi puta vodio na Čvrsnicu i njen najviši vrh Pločno (2228 m n/v) te još dva dana na Mali i Veliki Vran. Od tada smo se mnogo puta sretali na različitim mjestima po BiH i Hrvatskoj, a usput dogovarali i ovaj izlet koji smo sada i ostvarili.
Zokijevim kombijem se prema Hercegovini uputila deveteročlana ekipa koju smo zbog iznenadnog otkazivanja nekih putnika popunili dvojicom prijatelja iz Županje i jednim iz Čepina. Nakon cjelonoćne vožnje u osvit zore stigli smo na Blidinje, park prirode u podnožju Čvrsnice. Tamo nam se pridružio Marijan sa svojom gošćom Ljiljanom iz Samobora te smo odmah krenuli prema planinarskoj stazi koja vodi na Veliki Vilinac, drugi vrh Čvrsnice po visini (2118 m n/v). Vrijeme je bilo idealno, vedro, sunčano, bez vjetra i toplo, baš onako kako smo si mogli zamisliti. 
Prvi dio staze vodi kroz kombiniranu bjelogorično-crnogoričnu šumu.
Kao i na većini bosansko-hercegovačkih planina, i ovdje je rat ostavio svoj tužni pečat na što nas upozoravaju Marijan i Zoki.
Daljnjim usponom nestaje šuma a put vodi kroz klekovinu i zatravljeni kamenjar. U daljini se pojavljuje naš cilj: Veliki Vilinac.
Putem nailazimo i na planinarsko sklonište.
Nakon dva i pol sata hoda stižemo do raskrižja na kojem produžavamo za Veliki Vilinac od kojega nas dijeli još jedan sat hoda.
Sad uočavamo i Pločno, najviši vrh Čvrsnice s vojnom postajom čija nas je posada prošle godine vrlo lijepo ugostila. No na ovoj slici to izgleda blizu samo zbog vrlo velikog povećanja jakim zoomom.
Pogled nam privlači i obnovljena planinarska kuća, a još više fascinantna stijena Velikog kuka po kojoj je također moguć uspon na Čvrsnicu feratom.
No, pažnja nam je trenutno ipak najviše usmjerena prema Velikom Vilincu koji nam je sada već nadohvat ruke.
Napokon na vrhu nakon tri i pol sata uspona.
Na zapadu pogled pada preko Dugog polja i Blidinja na Vran ...
... a na istoku na nazubljeni Prenj na čijem smo vrhu bili prije mjesec dana.
Pri silasku s Vilinca svraćamo do planinarske kuće gdje smo napravili veliki odmor, a zatim nastavljamo prema onom već ranije spomenutom raskrižju. Na njemu skrećemo istočno prema Hajdučkim vratima, veličanstvenom fenomenu ovog kraja.
Putem se zaustavljamo na jezercu Crvenjak.
O tome kako je to lijep i topao dan bio svjedoči i mnoštvo pčela koje su marljivo radile kao usred ljeta.
A tada ... veličanstven prizor!
Hajdučka vrata, prirodna geološka tvorevina, plod erozije, ali istovremeno fantastično oblikovano umjetničko djelo.
Nakon što smo proveli neko vrijeme diveći se ovom jedinstvenom spomeniku prirode vratili smo se istim putem nazad do vozila i krenuli put Mostara, odnosno još dalje do sela Bogodol gdje se nalazi planinarska kuća HPD Prenj 1933 iz Mostara koja nam je bila baza za sve pohode na ovom izletu.
No, nije sve tako idilično kako zvuče opisi ovdašnjih planina, pa nam je mali detalj s probušenom gumom oduzeo nekih sat vremena. Na svu sreću u ekipi imamo čak tri profesionalna vozača kojima je ta situacija bila piece of cake.
Negdje iza devet navečer stižemo u Bogodol i smještamo se u lijepoj kamenoj kući koja se upravo obnavlja.
Slijedeće jutro, u petak, rano ustajemo i krećemo prvo asfaltom a zatim i makadamskom cestom prema našem novom odredištu: planini Čabulji i njenom najvišem vrhu Velika Vlajina.
Padine Čabulje u donjem dijelu imaju izgled pitomih kraških brežuljaka ispresijecanih mnogobrojnim suhozidima,
a u višem dijelu ima i pojas bjelogorične šume koja je počela poprimati jesenje boje.
Vrh se nalazi na visini od 1780 m, a s njega puca veličanstven pogled na duboko usječen kanjon Drežnice i okomite gudure koje ga okružuju.
Nakon zajedničke fotografije na vrhu ...
... uslijedio je i ne baš tradicionalni čin krštenja novog planinara Stjepana.
Puni divljenja viđenim i komentirajući ljepotu kojom nas je Čabulja počastila brzo se spuštamo do kombija i vraćamo u Bogodol. Nakon kratke pripreme za pojavljivanje u civilizaciji krećemo put Mostara.
Šetnja gradom dovela nas je do simpatične terase restorana koji nam je ponudio nešto privlačniji obrok od standardnih planinarskih sendviča.
I ovdje u centru grada još uvijek su prisutni mnogobrojni ožiljci koje su ostavili tragični ratni događaji.
No ponovo izgrađeni stari most opet blista svojom ljepotom.
Doživljaj je uveličao i jedan skakač koji za nešto novaca pokazuje svoju vještinu.
S mosta se pruža i lijep pogled na stari grad ...
... koji mami turiste šarenilom ponude različitih suvenira.
Jedan od novijih simbola hrvatskog dijela grada je i ovaj toranj franjevačke crkve visok 107 m.
Povratkom u Bogodol završio je i drugi dan naših hercegovačkih avantura a subota je osvanula sa šarenim poluoblačnim nebom.
Cilj trećeg dana bila je ponovo Čvrsnica, no ovaj puta nas je Marijan odveo do sela Diva Grabovica koja leži u podnožju ove planine s jablaničke strane, odakle se proteže i kanjon Dive Grabovice. Tu nam se pridružilo i dvoje prijatelja iz Sarajeva i Bugojna s kojima smo ove godine proveli već mnogo dana u raznim planinama.
Odavde vodi lijepa i ugodna planinarska staza koja šumom vodi do prve današnje točke, lovačke kuće na Žlijebu.
Ovdje moram napomenuti da se kuća nalazi na visini od 980 m a ne na 1100 kako je na ploči navedeno.
Vrhove kanjona ukrašavaju predivne nazubljene stijene.
Za nekih dva sata stižemo do pomalo zapuštene lovačke kuće Žlijeb ....
..... a zatim nastavljamo još pet minuta do predivnog vidikovca ....
... s kojeg se pružaju veličanstveni pogledi na kanjon Dive Grabovice i okolne stijene.
Nakon kraćeg odmora nastavljamo dalje uzbrdo do druge lovačke kuće, Tise, a putem zapažamo mnogobrojne znakove jeseni.
Kuća se nalazi na nekih 1350 m n/v a klupe na "terasi" su nagrada za obavljeni uspon.
Gore, nekih 650 m iznad nas ponovo barem djelomično vidimo Hajdučka vrata u kojima smo zadivljeni stajali prije dva dana ...
... a oduševio nas je i lijep pogled na Prenj.
No odjednom je uz jak vjetar počela padati kiša ...
.... koja nas je potjerala u kuću.
Ipak se ubrzo sve smirilo pa smo nakon zajedničke fotografije za povijest krenuli nazad.
Zadnju zajedničku večer odlučili smo provesti uživajući u čarima druženja uz večeru s roštilja za koju je konoba pored planinarske kuće pružala odlične uvjete.
Kao glavni majstor iskazao se i dokazao Stjepan koji je svojim kuharskim umijećem pokazao da je dostojan onakvog veličanstvenog krštenja prethodnog dana na Čabulji.
Pri tome ne smijemo zaboraviti ni ogroman doprinos "gospodarica povrća" ....
.... kao ni Mile, kuharice kave i juhe.
A i naš domaćin i vodič Marijan je svakako zaslužio užitak u dobroj kapljici.
Cijeli događaj je svojim dolaskom i kraćim boravkom u društvu supruge uveličao i Miljenko, predsjednik HPD Prenj 1933
Odlična večera nam je svima podigla već ionako vrlo dobro raspoloženje ...
... koje smo začinili i čašom šampanjca.
No sve što je lijepo, kratko traje, pa je tako brzo došlo i nedjeljno jutro, tmurno i kišno kao i veći dio prethodne noći. Vremenske prilike su nam razriješile sve dileme oko toga što bismo još mogli obići prije podne zadnjeg hercegovačkog dana i to na način da je jedina odluka mogla biti da idemo ravno kući.
Pozdravili smo se s neslavonskim dijelom družine uz uzajamne želje da se što prije ponovo vidimo i provedemo još koji dan uživajući u ljepotama druženja u prirodi.
Gotovo cijelim putem su nas pratili tmurni oblaci i kiša kako se to vidi i na ovoj slici iz Jablanice ...
.... a najznačajniji i najugodniji događaj toga dana je bio ručak u kojem smo se počastili bosanskom janjetinom s ražnja.
Tako je završio još jedan cool izlet s mnogo uspomena na lijepe prizore i trenutke, a u svima nam je ostala potreba i želja da se uskoro na sličan način ponovo prepustimo čarima ovozemaljskog života.
U to ime do nekog novog trenutka inspiracije pozdravljam sve čitatelje. Živjeli!
