Umjetnost življenja
petak, 07.03.2008.
Carstvo Dabarskih kukova
Za razliku od događaja iz prethodnog posta o ledenoj pustoši, ali i nestvarnoj ljepoti najviših velebitskih vrhova okovanih blještavom bjelinom, ovaj post govori o jednoj sasvim drugačijoj, puno mirnijoj i nježnijoj atmosferi, moglo bi se reći gotovo pastoralnoj. 
A sve to tek malo sjevernije i par stotina metara niže, na Srednjem Velebitu, u carstvu Dabarskih kukova. Naša trojka, junaci koje poznajete iz nedavne ledene avanture u sastavu Nada, Darko i pisac ovog bloga zaputila se popodne u petak 22. veljače prema Lici sve do Baških Oštarija gdje smo prenoćili u planinarskoj kući Vila Velebita.
U subotu ujutro smo si za prvi cilj toga dana postavili uspon na Veliki Sadikovac, vrh koji još pripada Južnom Velebitu jer se nalazi južno od prijevoja Oštarijska vrata koji dijeli Južni od Srednjeg Velebita. Vrh je na 1286 m n/v, a staza polazi s ceste Gospić – Karlobag na samom ulazu u Baške Oštarije.
Prvi dio uspona prolazi šumom kroz čije su se gole grane u poput kazališnih kulisa vidjeli slojevi vrhova Južnog Velebita, a među najbližima i Konjevača. 
Po izlasku iz šume staza skreće na greben kojim se više-manje izravno dolazi do samog vrha.
Vrh nas je dočekao pod vedrim plavim nebom i toplinom sunca koje je ojačalo nakon prohladnog jutra. 
Pogled na zapad se pružao prema moru i Pagu,
a na većoj udaljenosti na sjeveru je dominirala Šatorina s ostacima snijega. 
S Velikog Sadikovca smo se spustili malo zapadnijom stazom preko prostrane travnate padine...
... na kojoj se još nije zazelenjela nova trava, ali je svejedno obilovala znakovima nadolazećeg proljeća u obliku ljubičastih i bijelih šafrana.
Po povratku u Baške Oštarije odvezli smo se par kilometara do Stupačinova, nekadašnjeg sela, a sadašnjeg vikend naselja odakle smo krenuli na turneju po Dabarskim kukovima. 
Prvi smo stigli do podnožja Kize.
Kiza je fenomenalno djelo prirode, jedan od najljepših velebitskih kukova koji zadivljuje oblicima stijena koje kao da je isklesao kipar s mnogo mašte i nadahnuća. Sve je puno tornjeva koji strše okomito u vis ...
... ili stamenih gromada ...
... pa sve do ovako bizarnog oblika ... 
... kojemu se Nada slatko i zagonetno nasmijala puna divljenja i nepritajenih asocijacija.
Nakon malo slobodnog pentranja po vršnim stijenama dokopali smo se i vrha Kize na 1278 m n/v.
Odavde se lijepo vidi niz Dabarskih kukova koji se u neprekidnom nizu poput nazubljenog kineskog zida gotovo pravocrtno pružaju jedan za drugim čineći prelijepu sliku, pravo umjetničko djelo.
A u daljini na jugu još uvijek je blještala snježna bjelina Vaganskog vrha, Svetog brda i okolnih vrhova, poprišta naše ledene avanture od prije mjesec dana. 
Po silasku s Kize nastavili smo na istok do prijevoja Alaginac ...
... gdje smo zaobišli kuk Grabar i spustili se na drugu stranu u Crni Dabar.
Tu se nalaze ostaci napuštenog sela koje je kao i sva ostala velebitska sela u godinama nakon drugog svjetskog rata doživjelo tužnu sudbinu da u njima više nije bilo opstanka stanovnicima koji su se ovdje rađali i generacijama živeći od onoga čime ih je Velebit mogao prehranjivati, a što im je političkim odlukama malo-pomalo uskraćeno.
Kroz Crni Dabar smo nastavili dalje do Ravnog Dabra dok se sunce pomalo opraštalo od nas za ovaj dan. 
S prvim mrakom smo stigli i do današnjeg cilja, planinarskog doma na Ravnom Dabru gdje nas je dočekao legendarni domar Mile, Darkov stari prijatelj, a čiji je ponovni susret nakon više mjeseci bio gotovo dirljiv.
Mile nam je izrazio dobrodošlicu toplinom ugrijane unutrašnjosti doma, ...
... kao i toplim gulašom, čašicom travarice i medice, te Velebitskim pivom. 
Radosno smo prionuli na cijeli ovaj asortiman, a kao rezultat takvih aktivnosti želučani sokovi su nam ubrzo veselo kolali cijelim tijelom kojim se istovremeno širila ugodna toplina dok smo punih usta svim najljepšim izrazima kojih smo se mogli sjetiti hvalili neprijeporno Milino kuharsko umijeće ne skidajući pri tome blaženi osmijeh s lica.
Zgrada u kojoj smo tako lijepo uživali je nekadašnja škola koja je zatvorena 1970. godine u trenutku kada je u njoj učilo 40 đaka čime su preostali stanovnici dabarskih sela praktično protjerani sa svojih vjekovnih ognjišta, a koja je 1986. godine preuređena u lijep planinarski dom.
Ovdje smo zatekli i gospodina Nikolu, nekadašnjeg, a povremeno i sadašnjeg stanovnika obližnjeg Došen Dabra koji je u istoj ovoj zgradi kao dječak pohađao prva četiri razreda osnovne škole.
Tužne prilike koje su ovdje vladale u njegovoj mladosti natjerale su ga da životnu sreću potraži prvo u dalekoj Australiji, a zatim u Njemačkoj odakle se svom voljenom rodnom kraju mogao vratiti tek početkom devedesetih. A ljubav prema ovim velebitskim ljepotama u kojima je proveo djetinjstvo je još uvijek tako jaka da je i rodnu kuću ponovo osposobio za kraći boravak i sada otkako je u mirovini nastoji svaki slobodan trenutak provesti u kraju od kojega je bio odvojen dugi niz godina.
Nakon ugodno provedene večeri u društvu Mile i Nikole, dvaju "velebitskih mrga" kako su se sami nazvali, zaspali smo puni dojmova izazvanih ljepotama prizora proteklog dana kao i zanimljivim pričama ovdašnjih stanovnika.
Osvanulo je i prohladno, ali sunčano nedjeljno jutro, a pred vratima doma nas dočekao lijep lovački pas koji se očito izgubio od svog gazde, a čiji smo lavež protekle večeri u nekoliko navrata čuli u daljini dok je bezuspješno pokušao dozvati svog vlasnika. Kada smo nakon doručka i oproštaja s Milom krenuli dalje, ovaj je ljepotan pošao s nama osjećajući da bi ga mi mogli vratiti u njegov dom, a prije toga se pobrinuti da i on napuni svoj izgladnjeli trbuščić.
Kako smo odmicali od doma, tako nam se u daljini ukazivala silueta Kize koja nas je poput dvorca iz bajke očarala svojom ljepotom. 
Ubrzo smo stigli i do Došen Dabra, ...
... a malo kasnije i do Nikoline kuće s namjerom da ga malo posjetimo na njegov sinoćnji poziv. 
No, kuća je bila zatvorena, a Nikola je vjerojatno otišao negdje dalje ili možda već kući u Rijeku gdje sada stalno živi sa svojom obitelji. 
Pažnja nam se tada usmjerila prema Bačić kuku, našem slijedećem cilju, biseru prirode i vjerojatno najljepšem Dabarskom kuku.
Njegova je ljepota impresivna, plijeni svojom monumentalnošću, a opet je tako lepršavo prozračan da sliči živom biću koje te zove u svoje naručje.
I tu smo uz niz predivnih kamenih oblika zapazili i ovaj sličan onome na Kizi, što govori da slični primjerci ovdje obilato uspijevaju. Je li tako nešto imao na umu autor pjesme "Geni, geni kameni"?
Staza prema Bačić kuku vodi kroz Bačić dulibu naokolo samog kuka, a zatim se uspinje kroz šumu do stjenovitog podnožja.
Za uspon na sam vrh na 1304 m n/v potrebno je i ovdje ponešto penjačke vještine, a za olakšanje tog zadatka u donjem dijelu je postavljena jedna sajla. 
A nagrada za trud je predivan osjećaj koji čini mi se preplavi svakog planinara usponom na ovu usku ali fascinantnu vršnu stijenu.
I dakako, fascinantan pogled na susjedno Budakovo brdo, ...
... na prilično udaljenu Kuginu kuću, ...
... ili možda ponajviše ponovo na niz Dabarskih kukova gledajući ih sada s drugog kraja zida u odnosu na onaj jučer.
Puni ushita i uživajući u svoj toj ljepoti spustili smo se istim putem dolje i nastavili put Bačić kosom na kojoj smo ponovo susretali cijele obitelji šafrana na okupu.
Nakon dosta hoda smo stupili i na Premužićevu stazu koja nas je vodila dalje, a koju smo prošlog ljeta prehodali cijelom dužinom o čemu je Ericca detaljnije izvijestila u nedavnim postovima.
Ovom smo stazom prošli iznad Ravnog dabra gdje se pod kukom Čelina lijepo vidio dom u kojem smo proveli proteklu noć, pa smo mu simbolično veselo mahnuli u nadi da ćemo se uskoro ponovo vratiti u toplinu gostoprimstva njegovog domaćina Mile.
Nastavili smo dalje prema Stupačinovu i pri kraju puta prošli i pored Kize na čijem smo vrhu uživali prethodnog dana.
Naš nas je četveronožni prijatelj vjerno pratio čitav dan povremeno se odvajajući radi traženja traga svog gazde, ali se uvijek i vraćajući kao da je shvaćao da smo mu mi zapravo jedina šansa da ga vratimo kući. Kako mu je na ogrlici bio ugraviran telefonski broj vlasnika, putem smo ga obavijestili da je pas s nama, pa nas je on dočekao na ulazu u Stupačinovo. Tu smo saznali da se naš pratilac zove Liso, a vlasnik, gospon lovac ga je dočekao uz par riječi zahvale.
I što reći na kraju? Ovo je bio jedan divan velebitski vikend, sasvim različit od onog ledenog, a opet očaravajuće pamtljiv po kamenoj ljepoti carstva kukova u koje se čovjek poželi uvijek ponovo vratiti. Zato se ne treba čuditi Nikoli koji ovdje provodi svaki trenutak u želji da nadoknadi dugogodišnje odsustvo od ovog zadivljujućeg krajolika.
A kao zadnji čin ove vikend uživancije iliti umjetnosti življenja, na polasku kući počastili smo se ugodnim okusom radi lakšeg povratka i prilagodbe u tzv. civilizaciju.
Do novog javljanja iz neke druge avanture svima šaljem lijep pozdrav i veselo mahanje.
