Umjetnost življenja
ponedjeljak, 11.02.2008.
Gostoprimstvo u inozemstvu – dio drugi (i zadnji)
Ima li smisla nakon gotovo devet mjeseci od objavljivanja mog zadnjeg posta ikome objašnjavati zašto tako dugo vremena nisam pisao? Ili ima li još uopće koji čitatelj planinarskih blogova koji se sjeća da je daaavnooo, daavnooo nekakav Romanticus tu i tamo naškrabao koju riječ i pokazao par sličica s nekog svog izleta? 
Mislim da je na oba pitanja odgovor jednak: neeeeemaaaa! 
Zato ću ovaj drugi dio opisa našeg boravka u prijateljskom livanjskom kraju napisati prije svega kao obvezu samome sebi jer osobno ne volim nedovršene poslove, a zatim i kao znak zahvalnosti našem domaćinu Ivi Čeki kojemu sam posvetio i prvi dio opisa ovog izleta. Na kraju, iako ne manje obvezujuće, smatram se dužnim opisati dan na Cincaru i svim blogo-planinarskim prijateljima koji su dosta dugo vremena uzaludno očekivali nastavak livanjske turneje, a kako sam ja ostao gluh i nijem prema njihovoj znatiželji, vjerujem da ih je do već napustila svaka nada. 
No eto, i u meni se upravo danas preokrenuo nekakav prekidač koji mi je uključio volju za pisanjem 
, čuo sam unutarnji glas koji mi je rekao: "hajde Romanticus, možeš ti to" 
i tako je nevjerojatnim naprezanjem svih mojih psihofizičkih sposobnosti nastao ovaj post. 
U međuvremenu sam se zajedno sa svojom planinarskom družinom još nekoliko puta sastajao s Ivom Čekom što nas je samo još više zbližilo i produbilo tada započeto prijateljstvo, a to je prijateljstvo zaliveno i neizmjernim količinama piva o čemu ćemo nekom drugom prilikom za možda jedno deset-petnaest godina ako nastavim ovakvim tempom. 
Za sada idemo ipak na Cincar. 
Nakon ugodne noći u planinarskoj kući podno Cincara osvanulo je divno sunčano proljetno jutro u koje nisam mogao odoljeti da ne mahnem na pozdrav cijelome svijetu. 
Put k vrhu je započeo hodanjem preko ogromnog prostranstva zelene visoravni prekrivene uglavnom samo travom jer zbog jake bure tijekom cijele godine ovdje drveće uglavnom ne uspijeva. 
Putem smo nailazili na tragove nekadašnje žive aktivnosti uzgoja ovaca i goveda o čemu su govorila napuštena pojilišta i uređeni izvori, no to je izgleda bilo u danas davno prošlo vrijeme. 
Kako je upravo bila sredina proljeća, imali smo sreću promatrati nevjerojatno bogatstvo bezbrojnih vrsta cvijeća koje se upravo probudilo iz zimskog sna i na proljetnom suncu zasjalo očaravajućim šarenilom boja i oblika. Kao iz bajke!
No, da ne bismo previše odletjeli u bajkoviti svijet mašte i doživljaj raja na zemlji, pojavljivali su se i znakovi ne tako davnog pakla koji je vladao ovim krajem. 
Ipak, idila se ubrzo povratila i nastavili smo veseli i radosni put k vrhu koji nas je mamio. 
A izgleda da sami o sebi mislimo kako smo družina popišanaca 
, pa je cijelo moje društvo navalilo na branje čudotvorno ljekovite biljke uve koje se ovdje moglo naći u neograničenim količinama.
Mene je osobno više zanimao fascinantni pogled na okolne planine...
... kao i na ljepotu drugih različitih vrsta cvijeća.
Tako smo uživajući u pogledima i općenito veselom raspoloženju stigli i na 2006 metara visok vrh Cincara. 
Zanimljivo je, a pomalo i začuđujuće da je upravo na toj visini ova suha grančica postala predmetom izrazitog interesa cijele gomile bubamara. 
S druge strane vrha se pružao pogled na veliko prostranstvo Kupreškog polja i i sam grad Kupres koji se kroz izmaglicu nazirao u priličnoj daljini. 
Pri povratku smo krenuli malo izmijenjenim putom i ponovo se divili ljepotama procvjetale prirode.
Ovo je područje poznato i po velikim stadima divljih konja koji slobodno lutaju velikim prostranstvom. Nismo imali sreće da vidimo te divne životinje, ali smo zato nailazili na nedvojbene tragove njihovog prisustva. 
Usput smo zadnje ostatke zime u obliku snježnih fleka na blagim padinama koristili za malo ludiranja i uživanja u snježnom osvježenju. 
A poseban doživljaj je bio i bliski susret s ovom zmijom za koju smo u tom trenutku bili sigurni da se radi o poskoku, no sada sam uvjeren da je to zapravo bio šargan, također otrovnica vrlo bliska našoj riđovki.
S čuđenjem smo promatrali i ostatke nekadašnje velike farme ovaca i goveda podignute u austro-ugarsko doba u kojoj se sve do kraja pedesetih godina uzgajao velik broj grla i u kojoj se u posebnim uvjetima proizvodio i dozrijevao čuveni livanjski sir, a koja je prije pedesetak godina napuštena zbog odluke tadašnjih vlasti da ljudi ne trebaju živjeti od stočarstva, nego se zapošljavati kao industrijski radnici.
U dvije od ukupno dvanaest nekadašnjih zgrada bili su izgrađeni veliki bazeni za napajanje i higijenu stoke, a danas su ti bazeni raj za velik broj vodenjaka kojima se očito veoma sviđa to stanište.
Do planinarske kuće smo još malo uživali u predivnim čudima prirode.
Nakon ponovo vrlo bogatog ručka 
napustili smo lijepu kuću i vratili se u Livno.
Tu smo još posjetili velike izvore kojima se napaja gradski vodovod ...
... a čija je voda bogata pastrvom.
Vode ima u tolikoj količini da teče i iz stabala.
Na kraju smo se oprostili i s našim domaćinom Ivom koji nas je tako lijepo ugostio ova dva dana i vlastitom srdačnošću uz pomoć prirodnih ljepota koje nam je pokazao učinio ta dva dana nezaboravnima. 
A kako nam današnja čuda tehnike omogućavaju da i drugima prenesemo djeliće atmosfere u kojoj smo proveli izlet, evo i još jedan filmski zapis o malim radostima nas velike djece. 
