Umjetnost življenja
subota, 24.02.2007.
Povratak blogera
Nakon više od tri mjeseca kreativne pauze, nedostatka vremena i inspiracije shvatio sam da je krajnje vrijeme da se odlučim želim li biti bloger ili ne. Unatoč brojnim nagovaranjima najbolje prijateljice na svijetu 
sve do sada nisam smogao snage da prijeđem još jedan prag, da prevladam krizu i letargiju koja me zahvatila ovih zimskih mjeseci. Pretpostavimo da je tome uzrok nedostatak serotonina u čijoj proizvodnji i sunčeva svjetlost igra značajnu ulogu, pa će sada s dolaskom duljih i sunčanijih dana stvari krenuti na bolje. Recimo da je tako. 
Istovremeno se ispričavam svima koji su uzaludno očekivali moj novi post, hrabrili me i nagovarali, a ja sam na sve te poticaje ostao gluh, slijep i nijem. Mislim da je jedan od ključnih motiva odluke za povratak na ove stranice bio i susret s Gogom prošlog vikenda na Bjelolasici koji je na mene ostavio vrlo dubok dojam isto kao i legendarni susret s Da Vincijem nasred Biokova prošle jeseni. Ohrabren susretom i danom provedenim s legendom planinarskih blogova Gogom, a na ponovni poticaj Ericce , s ponosom objavljujem ovaj post. 
U njemu prikazujem dvodnevnu turu po Samoborskom i Žumberačkom gorju s usponom na Svetu Geru u zimskom snježnom, ali i sunčanom ugođaju u kojemu su nastale fotografije koje upravo gledate. 
Na žalost ovom pohodu se ponovo nije mogla pridružiti najbolja prijateljica na svijetu koja je zbog bolesti majke morala po tko zna koji puta ostati kod kuće. 
Veslo šesteročlano društvo planinara krenulo je na put u dva sata noću 27. siječnja i zaputilo se prema Samoboru, a cilj je bilo mjesto Rude gdje smo u osam sati ujutro napustili kombi i našeg vjernog vozača Milana i započeli planinarsku turu Samoborskim gorjem.
Jutro je bilo pravo zimsko, hladno, s tankim snježnim pokrivačem svuda unaokolo, ali vedrog neba i puno obećanja lijepih prizora u danu koji se budio. 
Prva postaja je bila nakon tričetvrt sata u planinarskom domu Ivica Sudnik u Velikom dolu na 530 m/nv gdje smo proveli oko pola sata krijepeći se toplim čajem, a zatim nastavili uspon prema Oštrcu.
U međuvremenu je sunce zasjalo punim sjajem osvjetljavajući snježne padine ustalasalog Samoborskog gorja predočavajući nam prizore u kojima se moglo samo uzdisati od oduševljenja i divit se ljepotama prirode ovog kraja.
Malo iza deset sati stigli smo do planinarskog doma Željezničar na Oštrcu na 691 m/nv gdje smo također malo zastali radi odmora.
Tu nam se pojavivši se niotkuda pridružio i sedmi član ekipe, nestašni simpatičan psić kojega je gospođa Maca odmah prozvala Miki.
Nakon petnaestak minuta hoda uspeli smo se i na vrh Oštrc na 752 m/nv odakle se pružao pogled na Samoborsko i Žumberačko gorje, Plješivicu i Medvednicu.
Put smo nastavili dalje prema najvišem vrhu Samoborskog gorja Japetiću koji je na jednom mjestu nešto strmijeg uspona bio vrlo klizav zbog otapanja snijega koji je prikrivao "fino glatko" blato u koje smo većina od nas i po nekoliko puta zaronili. 
Uz stazu smo pronašli i dosta vjesnika proljeća koje se već počelo buditi, kao ovaj kukurijek koji mora da se nemilosrdno prenerazio kada se probudio pokriven naslagom snijega kojega vjerojatno nije očekivao. 
Oko dva sata stigli smo i do vrha Japetića na 879 m/nv na kojemu se diči ova čelična kula.
S njenog vrha se pružao prekrasan pogled na sve strane od čega izdvajam ovaj na Plješivicu.
Naš vjerni pratitelj Miki strpljivo je čekao i odmarao u podnožju piramide.
S Japetića smo nastavili put prema selu Dragonoš i dalje u Žumberačko gorje.
Sunce se polako spuštalo, a pred nama je bilo još dosta pješačenja, no snagu su nam davali lijepi vidici u kojima smo uživali.
Jedan od takvih je bio i pogled na Svetu Geru, naš sutrašnji cilj.
Dan u smiraju nas je počastio lijepim krajem i zanimljivim zalaskom sunca.
Putem nas je dočekao i poveo dalje naš domaćim Marijan iz samoborskog planinarskog kluba Scout, pa smo pod njegovim vodstvom oko sedam sati navečer stigli i do prenoćišta, planinarske kuće Scout u Koretićima.
Tu nas je dočekao naš vozač Milan koji je kombijem uz Marijanovo vodstvo tu stigao još rano popodne.
Nakon malo grijanja uz toplu peć većina se umornih članova ove ekspedicije vrlo brzo povukla u također ugrijanu spavaonicu, dok su neki ostali još čavrljati s domaćinom Marijanom skoro do ponoći. 
Kako smo u planinarsku kuću stigli po potpunom mraku, tek je jutarnje svjetlo pokazalo na kakvom smo predivnom mjestu proveli noć.
Na put smo dalje krenuli kombijem, a našeg jučerašnjeg cjelodnevnog pratitelja Mikija smo morali ostaviti da potraži nove kompanjone u svojim snježnim avanturama.
Nakon nešto više od sat vremena vožnje stigli smo u selo Sošice odakle je započinjao tradicionalni zimski pohod planinara na Svetu Geru. Središte sela je bilo ispunjeno autobusima, automobilima i šarenim planinarskim društvom.
Jutro je ponovo bilo obećavajuće lijepo,
a put k vrhu je vodio naizmjence malo cestom kroz šumu,
pa onda malo otvorenim padinama Žumberka.
Kolona planinara je bila impresivno dugačka, a lijep vedar dan i zimskim suncem obasjane snježne padine pridonijeli su dobrom raspoloženju.
Malo prije podneva smo stigli nadomak vrha gdje su nam se ukazala dva simbola Svete Gere: famozna vojarna koju već godinama drži slovenska vojska i TV-odašiljač slovenske televizije. 
S planinarske staze nije se moglo uočiti nikakvo kretanje unutar vojarne,
a samo je jedna natpisna ploča govorila da se nalazimo na graničnom području.
Sunce je i dalje kroz tanak sloj oblaka obasjavalo prelijepe obronke.
Sam vrh na 1178 m/nv označava kamena piramida, također simbol Svete Gere.
Tek malo podalje od vrha nalazi se lijepa kapelica ispred kojom se održavala misa pred skupom od nekoliko stotina ljudi.
Ovoliko mnoštvo iskoristili su i prodavači suvenira od samoborskog kristala kao i ponuđači brojnih ugostiteljskih usluga u čemu su prednjačile pečene kobasice i kuhano vino.
Nakon gotovo jednosatnog zadržavanja na vrhu krenuli smo nazad uživajući u prelijepom danu i blagodatima snježnih radosti. 
Nešto niže ponovo smo naišli na cvijeće koje je hrabro odolijevalo pokušaju zime da ga uplaši neuobičajeno malim količinama snijega za ovo doba godine.
Po povratku u Sošice smo se susreli s prijateljima iz osječkog ogranka planinarskog društva Šumar koji su nas ljubazno pozvali na ručak organiziran za sve njihove članove iz cijele Hrvatske. 
Okrijepljeni finim gulašom ponovo smo sjeli u kombi i dovezli se do jednog krvavog simbola – jame Jazovke.
Na ovakvom mjestu čovjek postaje svjestan svih grozota koje su ljudi u stanju učiniti jedni drugima zaslijepljeni ideološkim, nacionalnim, vjerskim ili bilo kojim drugim razlozima sasvim nevrijednim ma i jednog života, a pogotovo ne ovolikih žrtava. 
Napuštajući ovo tužno mjesto morali smo malo popraviti raspoloženje i dojmove, pa smo skrenuli u Samobor ...
... i tamo se počastili predivnim nadaleko poznatim vrućim kremšnitama.
Tako smo se nakon dva dana uživanja u izvanredno lijepim snježnim planinskim prizorima i dobre ture koja nas je prodrmala nakon zimske stanke vraćali kući duše i srca punih lijepih uspomena, ali i stomaka punih finih kremšnita.
A neki čak i nisu morali putovati u Samobor da bi ipak uživali u okusu ovog specijaliteta.
Do slijedećeg posta kojeg nećete morati čekati tri mjeseca sve vas najljepše pozdravljam. 
