Umjetnost življenja
nedjelja, 19.11.2006.
Vinari i planinari se vole javno
Tužna je nedjelja kada se na planinarski izlet krene bez najbolje prijateljice na svijetu 
koju je jedva mjesec dana nakon što se oporavila od dugotrajne križobolje ista ta boljka ponovo nemilosrdno dohvatila. 
Da stvar bude još gora, u prošlu je nedjelju Ericca imala rođendan za koji se unaprijed veselila kako će ga proslaviti na planinarskom izletu u društvu prijatelja, a na kraju je ispalo da je ostala kod kuće, u krevetu, bolna i nemoćna. Ali ne i zaboravljena od istih prijatelja planinara, a također i još više drugih neplaninara koji su je cijeli dan obasipali telefonskim pozivima i SMS porukama s najljepšim željama za brzo ozdravljenje i svaku drugu sreću. 
A na povratku s izleta su joj ti isti ranije spomenuti planinari došli i osobno čestitati rođendan i počastili se finim kolačima 
koje je unatoč teškim bolovima marljivo pripremila. 
Zato ovaj post posvećujem njoj sa željom da se ovaj puta puno brže oporavi jer planinska staza bez nje nije ista kao kada i ona njome kroči. 
Martinje i krštenja mošta u vino jedan je od najvažnijih događaja u godini u vinorodnim krajevima, a planinari se tradicionalno pridružuju i sudjeluju u takvim događajima. 
Nakon obilježavanja početka berbe krajem rujna u Feričancima, slijedeća kontrolna točka u vinskom procesu je bila proslava Dana Svetog Martina koja je ove godine održana u nedjelju 12. studenog u Požegi. 
Evo malo o povijesti grada.
Grad Požega nalazi se u plodnoj dolini, koja je uokvirena slavonskim gorskim prstenom Psunja, Papuka, Dilja, Krndije i Požeške gore. Iako jugoistočno položena u toj Zlatnoj dolini. koju su još Rimljani zvali Vallis aureae, ona je kroz stoljeća najvažnije životno središte stanovništva središnje Slavonije. Njezin topografski položaj podno Staroga grada i okolnih vinorodnih brežuljaka, omogućio je Požegi stvaranje srednjovjekovne obrambene tvrđave (koja se spominje u dokumentima već od 1227. godine), a kasnije i izgradnju gradskog podgrađa ili suburbiuma, kao vrlo važnog trgovačkog i obrtničkog središta.
Dakle, Požega vrlo rano postaje središte velikog vlastelinstva, a srednjovjekovni grad postaje središtem trgovačkih, obrtničkih, upravnih, vojnih i crkvenih funkcija za širu okolicu. Požeška županija spominje se po prvi put već 1210., a crkvena župa 1232. godine. Razvoj upravnih funkcija od osobite je važnosti za Požegu, dok su veliki obol tom razvitku dali i crkveni redovi pogotovo Franjevci, Dominikanci, Pavlini i Isusovci. Sakralni spomenici, uz profiliranu staru gradsku jezgru, koja je "zaokružena" osobito u doba baroka, daju Požegi draž jednog od najljepših sjevernohrvatskih gradova.
Požega je kroz stoljeća, pa i u vrijeme teškog bremena turske vladavine (od 1537. do 1688.), bila funkcionalno središte bogate agrarne okolice. Međutim, od osobite važnosti bio je razvoj trgovine i obrta. To pogotovo vrijedi za razdoblje baroknog 18. i postbaroknog 19. stoljeća, kada životom Požege dominiraju udruženja trgovaca i obrtnika (cehovi). Okolna prirodna bogatstva, poput poljoprivrede, vinogradarstva, šumarstva, rudnog blaga i slično, omogućuju u Požegi tijekom 19. stoljeća i pojavu većih manufakturnih radionica, pa i industrije. Ovaj razvoj potpomognut je izgradnjom makadamskih putova (od marijaterezijanskog vremena nadalje), te osobito potezanjem srednjoslavonske željeznice (od 1894. godine). Godine 1850. u Požegi djeluje već 282 obrtnika, te dvadesetak manufakturnih radionica i trgovačkih firmi.
Usprkos sjedištu županije i župe, te drugim važnim funkcijama, broj stanovnika u Požegi, baš kao i u ostalim glavnim gradskim središtima sjeverne Hrvatske, nije bio velik. Nagliji porast broja stanovnika, koji je rezultat preseljavanja iz okolnog ruralnog područja, Požega bilježi tek intenzivnim procesima industrijalizacije tijekom ovog stoljeća, posbice nakon drugog svjetskog rata. Danas u Požegi živi preko 22.000 stanovnika. Požega opet postaje županijsko središte početkom 1993. godine, a u jesen 1997. i sjedištem nove biskupije, te sjedištem Veleučilišta 1998. godine. Požeška županija broji danas oko 86.000 žitelja, a biskupija i nešto više. Staro sjecište putova i ljudi, koje je ponešto izgubilo povlačenjem podravskog, a osobito posavskog modernog prometnog smjera, opet danas dobiva na vrijednosti. Požega je samo jedna.
(Iz "Hrvatski zemljopis" br. 29/97)
Mjesto okupljanja planinara iz cijele Slavonije, a bogami i iz Rijeke, Zagreba, pa i drugih krajeva bio je Trg Svetog Trojstva, središnji trg Požege.
U središtu trga stoji Kužni stup s kipom Svetog Trojstva, ...
a oružuju ga Franjevački samostan i crkva Svetoga Duha, ...
... Cehovska ulica, ...
... gradska kuća.
Tu uz sam trg domaćini su smjestili ogroman šator koji se spremao ugostiti veselu planinarsku družinu, ...
a u ovo tmurno jesenje jutro bio je još potpuno prazan.
Duga povorka planinara krenula je Fratarskim putem uz obronke Požeške gore koji započinju neposredno od središta grada, pa se već nakon desetak minuta hoda pogled pružao na panoramu grada i pojedine markantne objekte kao što su katedrala Svete Terezije, ...
... Franjevački samostan i crkva Svetoga Duha, ...
... crkva Svetog Lovre, ...
... Grko istočna crkva Svetog Georgija.
Planinarska staza prolazi predjelom zvanim Sokolovac na kojemu se nalazi nekada zasigurno lijep Križni put, no sada potpuno neodržavan i zarastao u travu i drač.
Uskoro se pred nama otvorio vidik na brežuljkast kraj pun vikendica i klijeti usađenih u zelenilo prošarano bojama poodmakle jeseni.
Kolona je svratila i do Domovinskog križa.
Ovo je mjesto na nešto većoj visini i s njega puca pogled na panoramu Požege, cijelu Zlatnu dolinu i Papuk i Krndiju u daljini koji je omeđuju sa sjeverne strane. 
Cijelim krajem su dominirali smeđe – žuti tonovi jeseni, no nekako sumorni zbog prilično guste naoblake.
Kao i ovo stablo u završnoj fazi odbacivanja stare odjeće.
Ovo je i vrijeme vinogradarskih priprema za novu sezonu.
A za ovakav prizor je uvijek dobro vrijeme.
Put je uskoro poveo kroz šumu dobro prorijeđenog lišća na granama, ali zato bogatog šuštećeg saga na stazi.
U ovo doba jedino cvijeće bilo je ovo u šeširu jedne simpatične gospođe.
Nebo je cijelo vrijeme najavljivalo kišu koja je u jednom trenutku i započela, pa je trebalo upotrijebiti sva moguća zaštitna sredstva 
No, kiša je ubrzo prestala, što je i ovu vjevericu potaklo da ponovo izađe na svjež zrak. 
Tako se polako približio i kraj našeg hodanja povratkom pored kapele Svetog Filipa i Jakova ...
... ponovo na Trg Svetog Trojstva do velikog šatora koji je odjednom oživio od žamora ogladnjelih planinara koji su odmah formirali red u želji za porcijom graha.
Nakon dobrog graha dobro je i zasladiti se s malo gužvare od maka ili oraha.
Sve je to bilo popraćeno veselom pjesmom tamburaškog orkestra ...
... tako da je cijelim šatorom zavladalo dobro raspoloženje. 
A kako je ovo bio skup posvećen Svetom Martinu i krštenju vina, na red je došao i taj obred. Praćen tamburašima, u šator je pristigao i Sveti Martin s dva ministranta.
Obredom krštenja mošta u vino svi prisutni, a predvođeni Svetim Martinom mole se za dobru kvalitetu vina, očuvanje pred kvarenjem, dobro raspoloženje onih koji ga piju, kao i još bolju berbu naredne godine. Kako je na svakom krštenju potrebna nazočnost krsnog kuma, tako je i ovom vinu kum bio Zdravko Ronko, župan požeško-slavonski ...
... koji je za uspomenu na ovaj događaj dobio kumovnicu. 
Ostatak popodneva je protekao u veselju, pjesmi i plesu koji povezuju vinare i planinare ostavljajući im lijepe uspomene u očekivanju slijedeće kontrolne točke vinskog procesa.
Tako je protekla još jedna nedjelja u nizu ove natprosječno lijepe jeseni, a do narednog javljanja srdačno vas sve pozdravljam. 
utorak, 07.11.2006.
Bez pljuska na Pljuskari
Cijeli protekli tjedan sam se borio s vremenom koje je neumitno protjecalo dan za danom u pokušajima da napišem post o tzv. kestenijadi (alibi za pečenu slaninu) u Tisovcu na Krndiji. 
Na žalost na kraju me je vrijeme pregazilo jer je došao i novi vikend, novi izlet, a ja još nisam "odradio" niti onaj prethodni. Zato sam odlučio preskočiti izvještaj o kestenima i ostaviti ga kao zlatnu rezervu za neki od nadolazećih vikenda kada ću biti primoran ostati kod kuće, pa ću tada kao asa iz rukava izvući opise i fotke u kategoriji "Nisam nigdje bio, pa vam prodajem stare postove". 
A da bi poticajno djelovala na moju ažurnost pisanja, Ericca mi je ovaj puta prepustila prednost u objavi posta, pa mi je to nametnulo moralnu odgovornost da požurim s kreativnim radom i ostavim i njoj dovoljno vremena za slaganje čarobnih slovaca i lijepih fotki.
Dakle žurim, koliko god to izgledalo sporo .... 
Protekli vikend je u cijelosti protekao u planinarskim aktivnostima. Kako je zadnjih dana nemilosrdno zahladnjelo, došlo je vrijeme da se novopečeni planinari pripreme i za zimsku sezonu. Tako sam se u subotu u društvu najbolje prijateljice na svijetu i još dvoje prijatelja planinara zaputio u obližnji Pečuh u Mađarskoj u pokušaju pustošenja tamošnje velike trgovine sportskom opremom u kojoj se zna naći i dosta planinarske odjeće. 
Šopingholičarska sreća nam je bila samo djelomično naklonjena, pa su onih dvoje prijatelja našli odgovarajuće ruksake i jednu krasnu žensku zimsku jaknu, dok smo Ericca i ja ostali kratkih rukava. 
To nas je nagnalo da se kući vratimo malo zaobilaznim putem i svratimo još do Osijeka, 
tradicionalnog trgovačkog centra ovog dijela Slavonije, a i šire. Za divno čudo, tamo smo bili bolje sreće, pa se Ericca ponovila u rastezljive planinarske hlače, a ja u zimsku jaknu i time smo bili spremni za izazove koji su nas očekivali u nedjelju.
A nedjelja je bila posvećena izletu na Dilj goru s ciljem obilaska umjetnog jezera Petnja i kanjona Pljuskare. Evo što o toj gori piše list Hrvatske šume u svom broju iz ožujka 2003. godine.
Dilj gora je gora srednje Posavine, sjeverno od Slavonskoga Broda. Dijeli Brodsko-posavsku županiju od Požeško-slavonske, a proteže se između rijeka Save, Orljave i Lonje te kanala Biđ na istoku. Jedna je od četiri slavonske planine (tu su još Psunj, Krndija, Papuk). Dilj je i najniža slavonska gora, ima dva vrha, Degman i Cinkovac, oba visoka 461metar. Duga je 45 km sa smjerom pružanja istok–zapad. Planinski masiv Dilj gore mezozojske je starosti. Građena je od starog kristaliničnog kamena, koje je pokriveno mlađim tercijarnim sedimentima. Geološki nalazi sežu u vrijeme paleozoika (oko 300 milijuna godina starosti). Najstariji tragovi živih bića pripadaju vremenu tercijara (oko 20 milijuna godina starosti) i vežu se uz nalaze fosila životinjskih zajednica Panonskoga mora. Na podruju Zdenaca i Glogovice pronađeni su fosili okamenjenih puževa, školjki, ježinaca, riba, koralja, zvijezda i drugo. Pojava kopnenih sisavaca vezana je za vrijeme kvartara (oko milijun godina starosti). Pri iskopu kanala Glogovica 1957. godine u Slavonskom Brodu pronađena je lubanja stepskoga slona. Diljski predjeli su područja izvora mnogih potočića, koji brzaju spajajući se u veće potočne cjeline i ulijevaju u potok Glogovicu i istočni lateralni kanal. Izgled dolini dala je površinska erozija. Padine obronaka su mjestimično nestabilne pa ima pojava lokalnih klizišta. Radi čestih poplava u dolinama se pružaju neproduktivne livade. Od nekadašnjih poznatih slavonskih hrastovih šuma na Dilj gori je ostalo vrlo malo. Danas se većina površina ove gore nalazi pod livadama, voćnjacima, oranicama i naseljima, samo na većoj nadmorskoj visini ima bjelogoričnih šuma hrasta i bukve, a mjestimično je unesena i crnogorica. Šume su znatno prorijeđene pa na mnogim mjestima šuma ima izgled šikare.
Na izlet nas je pošlo sedmoro, no kako će se uskoro vidjeti, ubrzo smo dobili i osmog člana ekipe, da ne kažem osmog putnika. 
Svoj pohod smo započeli kod planinarskog doma Đuro Pilar koji je bio zatvoren jer je očito završila sezona u kojoj su planinarski domovi vikendom redovito otvoreni.
Nakon kratkog zadržavanja oko doma produžili smo kombijem još malo do kraja ceste, do ovog objekta koji ovdašnji ljudi nazivaju jednostavno "antena".
Odatle se pružao pogled na Slavonski Brod, Savu i planine u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Treba napomenuti da nas je putem do ovdje pratila slaba kišica, no od trenutka kada smo započeli pješačenje, kiša je na sreću prestala i nije više padala cijeli dan.
Unatoč tome, jutro je bilo prilično hladno, pa smo gotovo svi nosili zimske jakne i ostalu toplu odjeću u koju smo se, kako se pokazalo, većina nas ponovili baš za ovaj vikend.
Tako se i Ericca pojavila u najnovijem izdanju cool i otkvačenih čarapica dok je preko njih imala manje od 24 sata stare planinarske hlače ranije već spomenute na početku posta.
Boja i opće psihofizičko stanje lišća nam je mjestimično govorila da smo već u dubokoj jeseni ...
... a to je povremeno potvrđivalo i ovakvo već potpuno razodjeveno drveće.
Na jednom mjestu smo bili i svjedoci bespoštedne borbe na život i smrt među biljkama u kojoj je ovaj lisnati udav došao glave (ili barem jedne grane) nesretnog stabla.
A očito je završila i sezona cvijeća jer sam za cijeli dan hoda uočio tek neke smežurane ostatke nekadašnjih najljepših šumskih ukrasa. No ipak se još ponegdje moglo naći nešto življih boja, ali u ovakvom obliku.
Nedugo nakon početka ture na jednom odvojku planinarske staze od šumskog puta stojao je jedan čovjek. Čuo je naše glasove iz daljine i pričekao da vidi tko to ide. Kada smo pristigli zapitao nas je kamo idemo, a na odgovor da idemo na Pljuskaru rekao je: "Imate sreće, ja sam ravnatelj Pljuskare".
To je malo čudno zazvučalo, no u kasnijem razgovoru se otkrilo što je time mislio reći.
Radi se o čovjeku koji je svoj sadašnji život posvetio uređenju i kanjona Pljuskare da izgleda kao što je izgledao prije četrdesetak godina kada je potres uzrokovao pomicanje tla i prekinuo potok koji je imao nekoliko slapova, dosta vode i svojim žuborom pokazivao put putnicima namjernicima. No više o tome osebujnom zanesenjaku će vam ispričati Ericca.
Tako smo u društvo dobili osmog putnika, a kako se kasnije pokazalo, doista smo zbog toga imali i sreće.
Nakon dosta pješačenja dospjeli smo i do akumulacijskog jezera Petnja koji Turistička zajednica Slavonskog Broda opisuje kao "planinsko oko" zbog plavetnila vode umetnutog u zelenilo okolnih šuma. No kako je tada nebo bilo oblačno i tmurno, nije se na žalost vidjela puna čarolija ovog bisera.
Vjerojatno je za lijepih toplijih dana, a pogotovo vikendom jezero puno izletnika, no u ovo sivo doba godine zapazili smo samo jednog entuzijasta. 
Put nas je dalje vodio šumarskom cestom prema planinarskom skloništu Pljuskara, a na pojedinim dijelovima bilo je ipak nešto življe vegetacije.
Pred kraj ove dionice dospjeli smo i do čudnog groblja daleko od bilo kojeg sela, ali groblja koje je očito u funkciji čiji su grobovi još okićeni cvijećem povodom nedavnog blagdana Svih svetih. Zanimljivo!?!
Nedugo iza toga stigli smo i do planinarskog skloništa Pljuskara gdje smo odredili mjesto za ručak.
Ovdje se nalazi i uređaj za pozivanje na ručak ...
.... koji nismo koristili jer se cijela ekipa odmah dala na posao, pa je vatrica već za par minuta veselo gorjela.
Ovaj puta su nove prijateljice Mira i Ivana iz Osijeka proširile ponudu slasnih zalogaja, ...
... a slanina je i dalje ostala jedna od najomiljenijih namirnica planinarskog ručka.
Naš vodič, ravnatelj Pljuskare, strpljivo nas je čekao da sadržaj ruksaka pretovarimo u unutarnji ruksak i uporno odbijao da nam se pridruži u tom poslu, a onda smo krenuli u obilazak njegovog carstva Pljuskare u koje nas je poveo. 
Na jednom mjestu se uz potok nalazi prekrasna okamina morskog ježinca koju gospodin ravnatelj procjenjuje na oko 15.000.000 godina starosti.
Doveo nas je i na izvor Bukovac koji je osobno uredio, ...
.... a mi smo se uvjerili u odličnu kvalitetu vode.
U nastavku nam je pokazao i nekoliko stabala osebujnog oblika.
Putem uz kanjon sam uspio sakupiti i nemalu kolekciju gljiva.
I tako se u ugodnom razgledanju i razgovoru dan opasno približio svome kraju.
Ubrzo se potpuno smračilo, a mi smo imali još dosta hoda do našeg kombija.
Sada se ispostavilo da smo doista imali sreće što smo sreli ravnatelja Pljuskare koji nas je po potpunom mraku uz dvije-tri baterijske svjetiljke kroz šumu sigurno doveo do polazne točke.
U dolini smo ponovo vidjeli Slavonski Brod, ovaj puta obasjan svjetlima.
Našeg smo vodiča, osmog putnika, povezli u grad, a tada nastavili put prema svojim kućama u razmišljanju i razgovoru o susretu s ovim doista osebujnim, ali i tragičnim likom.
Do narednog posta veseli pozdrav!
