Umjetnost življenja
utorak, 07.11.2006.
Bez pljuska na Pljuskari
Cijeli protekli tjedan sam se borio s vremenom koje je neumitno protjecalo dan za danom u pokušajima da napišem post o tzv. kestenijadi (alibi za pečenu slaninu) u Tisovcu na Krndiji. 
Na žalost na kraju me je vrijeme pregazilo jer je došao i novi vikend, novi izlet, a ja još nisam "odradio" niti onaj prethodni. 
Zato sam odlučio preskočiti izvještaj o kestenima i ostaviti ga kao zlatnu rezervu za neki od nadolazećih vikenda kada ću biti primoran ostati kod kuće, pa ću tada kao asa iz rukava izvući opise i fotke u kategoriji "Nisam nigdje bio, pa vam prodajem stare postove". 
A da bi poticajno djelovala na moju ažurnost pisanja, Ericca 
mi je ovaj puta prepustila prednost u objavi posta, pa mi je to nametnulo moralnu odgovornost da požurim s kreativnim radom i ostavim i njoj dovoljno vremena za slaganje čarobnih slovaca i lijepih fotki. 
Dakle žurim, koliko god to izgledalo sporo .... 
Protekli vikend je u cijelosti protekao u planinarskim aktivnostima. Kako je zadnjih dana nemilosrdno zahladnjelo, došlo je vrijeme da se novopečeni planinari pripreme i za zimsku sezonu. Tako sam se u subotu u društvu najbolje prijateljice na svijetu i još dvoje prijatelja planinara zaputio u obližnji Pečuh u Mađarskoj u pokušaju pustošenja tamošnje velike trgovine sportskom opremom u kojoj se zna naći i dosta planinarske odjeće. 
Šopingholičarska sreća nam je bila samo djelomično naklonjena, pa su onih dvoje prijatelja našli odgovarajuće ruksake i jednu krasnu žensku zimsku jaknu, dok smo Ericca i ja ostali kratkih rukava. 
To nas je nagnalo da se kući vratimo malo zaobilaznim putem i svratimo još do Osijeka, 
tradicionalnog trgovačkog centra ovog dijela Slavonije, a i šire. Za divno čudo, tamo smo bili bolje sreće, pa se Ericca ponovila u rastezljive planinarske hlače, a ja u zimsku jaknu i time smo bili spremni za izazove koji su nas očekivali u nedjelju. 
A nedjelja je bila posvećena izletu na Dilj goru s ciljem obilaska umjetnog jezera Petnja i kanjona Pljuskare. 
Evo što o toj gori piše list Hrvatske šume u svom broju iz ožujka 2003. godine.
Dilj gora je gora srednje Posavine, sjeverno od Slavonskoga Broda. Dijeli Brodsko-posavsku županiju od Požeško-slavonske, a proteže se između rijeka Save, Orljave i Lonje te kanala Biđ na istoku. Jedna je od četiri slavonske planine (tu su još Psunj, Krndija, Papuk). Dilj je i najniža slavonska gora, ima dva vrha, Degman i Cinkovac, oba visoka 461metar. Duga je 45 km sa smjerom pružanja istok–zapad. Planinski masiv Dilj gore mezozojske je starosti. Građena je od starog kristaliničnog kamena, koje je pokriveno mlađim tercijarnim sedimentima. Geološki nalazi sežu u vrijeme paleozoika (oko 300 milijuna godina starosti). Najstariji tragovi živih bića pripadaju vremenu tercijara (oko 20 milijuna godina starosti) i vežu se uz nalaze fosila životinjskih zajednica Panonskoga mora. Na podruju Zdenaca i Glogovice pronađeni su fosili okamenjenih puževa, školjki, ježinaca, riba, koralja, zvijezda i drugo. Pojava kopnenih sisavaca vezana je za vrijeme kvartara (oko milijun godina starosti). Pri iskopu kanala Glogovica 1957. godine u Slavonskom Brodu pronađena je lubanja stepskoga slona. Diljski predjeli su područja izvora mnogih potočića, koji brzaju spajajući se u veće potočne cjeline i ulijevaju u potok Glogovicu i istočni lateralni kanal. Izgled dolini dala je površinska erozija. Padine obronaka su mjestimično nestabilne pa ima pojava lokalnih klizišta. Radi čestih poplava u dolinama se pružaju neproduktivne livade. Od nekadašnjih poznatih slavonskih hrastovih šuma na Dilj gori je ostalo vrlo malo. Danas se većina površina ove gore nalazi pod livadama, voćnjacima, oranicama i naseljima, samo na većoj nadmorskoj visini ima bjelogoričnih šuma hrasta i bukve, a mjestimično je unesena i crnogorica. Šume su znatno prorijeđene pa na mnogim mjestima šuma ima izgled šikare.
Na izlet nas je pošlo sedmoro, no kako će se uskoro vidjeti, ubrzo smo dobili i osmog člana ekipe, da ne kažem osmog putnika. 
Svoj pohod smo započeli kod planinarskog doma Đuro Pilar koji je bio zatvoren jer je očito završila sezona u kojoj su planinarski domovi vikendom redovito otvoreni.
Nakon kratkog zadržavanja oko doma produžili smo kombijem još malo do kraja ceste, do ovog objekta koji ovdašnji ljudi nazivaju jednostavno "antena". 
Odatle se pružao pogled na Slavonski Brod, Savu i planine u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Treba napomenuti da nas je putem do ovdje pratila slaba kišica, no od trenutka kada smo započeli pješačenje, kiša je na sreću prestala i nije više padala cijeli dan.
Unatoč tome, jutro je bilo prilično hladno, pa smo gotovo svi nosili zimske jakne i ostalu toplu odjeću u koju smo se, kako se pokazalo, većina nas ponovili baš za ovaj vikend. 
Tako se i Ericca pojavila u najnovijem izdanju cool i otkvačenih čarapica dok je preko njih imala manje od 24 sata stare planinarske hlače ranije već spomenute na početku posta. 
Boja i opće psihofizičko stanje lišća nam je mjestimično govorila da smo već u dubokoj jeseni ...
... a to je povremeno potvrđivalo i ovakvo već potpuno razodjeveno drveće.
Na jednom mjestu smo bili i svjedoci bespoštedne borbe na život i smrt među biljkama u kojoj je ovaj lisnati udav došao glave (ili barem jedne grane) nesretnog stabla.
A očito je završila i sezona cvijeća jer sam za cijeli dan hoda uočio tek neke smežurane ostatke nekadašnjih najljepših šumskih ukrasa. No ipak se još ponegdje moglo naći nešto življih boja, ali u ovakvom obliku.
Nedugo nakon početka ture na jednom odvojku planinarske staze od šumskog puta stojao je jedan čovjek. Čuo je naše glasove iz daljine i pričekao da vidi tko to ide. Kada smo pristigli zapitao nas je kamo idemo, a na odgovor da idemo na Pljuskaru rekao je: "Imate sreće, ja sam ravnatelj Pljuskare".
To je malo čudno zazvučalo, no u kasnijem razgovoru se otkrilo što je time mislio reći.
Radi se o čovjeku koji je svoj sadašnji život posvetio uređenju i kanjona Pljuskare da izgleda kao što je izgledao prije četrdesetak godina kada je potres uzrokovao pomicanje tla i prekinuo potok koji je imao nekoliko slapova, dosta vode i svojim žuborom pokazivao put putnicima namjernicima. No više o tome osebujnom zanesenjaku će vam ispričati Ericca.
Tako smo u društvo dobili osmog putnika, a kako se kasnije pokazalo, doista smo zbog toga imali i sreće.
Nakon dosta pješačenja dospjeli smo i do akumulacijskog jezera Petnja koji Turistička zajednica Slavonskog Broda opisuje kao "planinsko oko" zbog plavetnila vode umetnutog u zelenilo okolnih šuma. No kako je tada nebo bilo oblačno i tmurno, nije se na žalost vidjela puna čarolija ovog bisera.
Vjerojatno je za lijepih toplijih dana, a pogotovo vikendom jezero puno izletnika, no u ovo sivo doba godine zapazili smo samo jednog entuzijasta. 
Put nas je dalje vodio šumarskom cestom prema planinarskom skloništu Pljuskara, a na pojedinim dijelovima bilo je ipak nešto življe vegetacije.
Pred kraj ove dionice dospjeli smo i do čudnog groblja daleko od bilo kojeg sela, ali groblja koje je očito u funkciji čiji su grobovi još okićeni cvijećem povodom nedavnog blagdana Svih svetih. Zanimljivo!?!
Nedugo iza toga stigli smo i do planinarskog skloništa Pljuskara gdje smo odredili mjesto za ručak. 
Ovdje se nalazi i uređaj za pozivanje na ručak ...
.... koji nismo koristili jer se cijela ekipa odmah dala na posao, pa je vatrica već za par minuta veselo gorjela.
Ovaj puta su nove prijateljice Mira i Ivana iz Osijeka proširile ponudu slasnih zalogaja, ...
... a slanina je i dalje ostala jedna od najomiljenijih namirnica planinarskog ručka. 
Naš vodič, ravnatelj Pljuskare, strpljivo nas je čekao da sadržaj ruksaka pretovarimo u unutarnji ruksak i uporno odbijao da nam se pridruži u tom poslu, a onda smo krenuli u obilazak njegovog carstva Pljuskare u koje nas je poveo. 
Na jednom mjestu se uz potok nalazi prekrasna okamina morskog ježinca koju gospodin ravnatelj procjenjuje na oko 15.000.000 godina starosti.
Doveo nas je i na izvor Bukovac koji je osobno uredio, ...
.... a mi smo se uvjerili u odličnu kvalitetu vode.
U nastavku nam je pokazao i nekoliko stabala osebujnog oblika. 
Putem uz kanjon sam uspio sakupiti i nemalu kolekciju gljiva.
I tako se u ugodnom razgledanju i razgovoru dan opasno približio svome kraju.
Ubrzo se potpuno smračilo, a mi smo imali još dosta hoda do našeg kombija. 
Sada se ispostavilo da smo doista imali sreće što smo sreli ravnatelja Pljuskare koji nas je po potpunom mraku uz dvije-tri baterijske svjetiljke kroz šumu sigurno doveo do polazne točke.
U dolini smo ponovo vidjeli Slavonski Brod, ovaj puta obasjan svjetlima.
Našeg smo vodiča, osmog putnika, povezli u grad, a tada nastavili put prema svojim kućama u razmišljanju i razgovoru o susretu s ovim doista osebujnim, ali i tragičnim likom.
Do narednog posta veseli pozdrav! 
