Umjetnost življenja
srijeda, 25.10.2006.
Po zagorskim bregima
Nedjelja 22. listopad je bila prekrasan sunčan i topao jesenji dan 
kojeg je naša četveročlana družina provela u Hrvatskom Zagorju, i to posjetom dvorcu Trakošćan i usponom na obližnju Ravnu Goru. 
Kako je najbolja prijateljica na svijetu 
svojom već poslovičnom marljivošću objavila vrlo lijep i iscrpan post o ovom izletu, meni preostaje da ju dopunim s nekoliko detalja, odnosno fotografija kojima ću pokušati potkrijepiti njene navode.
A da je bilo materijala i za nekoliko foto galerija – bilo je.
No prije samog početka dogodila se mala nezgoda. Na mome rukasaku je pukla lijeva naramenica, pa smo putem prema Zagorju smišljali kako to riješiti. 
Tu se pokazalo kako je dobro imati široki krug prijatelja i poznanika diljem Lijepe naše 
, ili barem poznavati onoga tko ima takav krug prijatelja. 
Problem je riješila (pogađate li? 
) Ericca koja u Koprivnici ima ponajbolju prijateljicu s kojom održava svakodnevni kontakt, a vrlo rijetko su u prilici osobno se sastati. 
Kako nam je Koprivnica bila na putu, Ericca joj je već ranije najavila mogućnost da svratimo k njoj u povratku, no ova složena situacija je nalagala da je odmah ujutro zamolimo za pomoć, na što je dobrostiva gospođa radosno pristala. Tako smo neplanirano imali zaustavljanje radi popravka opreme, što je ovim dvjema prijateljicama bila lijepa prilika da se vide nakon dugo vremena, a meni je bila čast upoznati jednu tako dragu gospođu kojoj dugujem veliku zahvalnost što ruksak nisam morao nositi oko vrata. 
S malim zakašnjenjem, ali zato sigurni u ispravnost opreme stigli smo i na cilj putovanja, barem ovog dijela vožnje automobilom.
Jedan od prvih prizora koji nas je zadivio bio je dvorac Trakošćan čija nam je blještava bjelina okupana jesenjim suncem izazvala uzdahe oduševljenja.
Cijeli kraj uokolo dvorca je mamio poglede divljenja i zadovoljstva promatranja predivnih motiva genijalne prirode, a posebno drveća oslikanog kistom tople jeseni.
Pogled mi je privukla i jedna smreka koju sam prepoznao po mnoštvu visećih češera zahvaljujući nedavnom Šumarkinom postu o razlikovanju bora, smreke i jele.
No najdojmljiviji su bili prizori zrcaljenja drveća svih mogućih boja na nebeskoplavoj površini jezerceta neposredno ispod dvorca. 
Pogledi na kule i puškarnice dvorca nas maštom vode u davno prošla vremena vlastelina, viteških turnira, lova i lagodnog gospodskog života, ali isto tako i vječitih borbi za opstojnost na ovim prostorima, borbi za slobodu, za život.
Izgled cjelokupne građevine može se najbolje sagledati na maketi dvorca u muzeju.
Unutrašnjost dvorca je bogato opremljena starim namještajem, priborom za jelo, lovačkim trofejima, oružjem i obiteljskim slikama, a svi ti predmeti pokrivaju razdoblje od srednjeg vijeka pa sve do kraja 19. stoljeća.
Puni dojmova viđenim u dvorcu i oko njega oko podneva smo krenuli na drugi dio ture, a to je bio uspon na Ravnu Goru.
Planinarski put je započeo prolaskom kroz predivno naselje elitnih vikendica ...
... i lijep perivoj.
Ubrzo smo ušli u šumu u kojoj se moglo vidjeti mnoštvo detalja karakterističnih za ovo podneblje i ovo doba godine. Pored plodova koji padaju s neba ...
... prizemlje je obilovalo šumskim ukrasima koji mi uvijek draškaju prst na okidaču foto aparata. I tako evo red cvijeća ...
... pa red gljiva ...
... pa onda opet red cvijeća.
Prava ikebana!
U cijeli ambijent su se vrlo dobro uklopile Ericcine najnovije planinarske čarapice koje su kao i njihova vlasnica u potpunosti doprinosile ljepoti trenutka i mjesta.
Po izlasku iz šume dospjeli smo na makadamski put koji prolazi prastarim selom v' goricah iz drvenih kućica u mnogima od kojih i danas žive ljudi baveći se zemljoradnjom, vinogradarstvom i uzgojem domaćih životinja. 
Zbog brežuljkastog terena, a moguće i stoljetnih navika stanovništva, naglasak je tu ipak na vinogradima kojih ima nešto suvremenijeg izgleda ...
... ali isto tako i vrlo tradicionalnih.
No da nije sve samo u vinu pokazuje i ova slika, a gledajući je razmišljam kako bi na nju pesimist rekao da je čardak napola prazan, a optimist da je napola pun.
A po ovome bi se reklo da je i u ovaj kraj osim domaćih coprnica stigla amerikanizacija u obliku Halloweena.
Po izlasku iz sela smo se popeli na nešto veću visinu, pa se odatle pružao lijep pogled na Trakošćan, oklne brege, pa i nešto više planine u daljini.
Uskoro smo ponovo ušli u šumu kroz koju je put bio nešto strmiji i uglavnom kamenit, a kroz granje su se nazirali stjenoviti šiljci Ravne Gore. Hm, malo paradoksalno ime za planinu sa šiljcima, zar ne? 
Ovdje smo nakon malo lutanja pogrešnim smjerom ipak izašli na pravi put i približili se Filićevom domu, a putem se sve više približavali visinama s kojih su nas cijelo vrijeme motrili i nadlijetali paraglajderi, redoviti pratioci planinara. A i mi smo motrili njih zavideći im na njihovoj lakoći postojanja (nadam se ne i nepodnošljivoj) dok smo se mi znojili savladavajući posljednje metre uspona.
Nakon što smo uspješno dosegnuli Filićev dom na čijoj je terasi vladala opuštena izletnička atmosfera nedjeljnog popodneva 
, bez zadržavanja smo krenuli dalje do petnaestak minuta udaljenog doma Pusti duh.
Ovdje je vladala podosta mirna atmosfera, a na ložištu pored zgrade doma je bilo još žari, tako da nismo puno dvojili oko toga što nam je sada činiti. 
Nakon ovako bogatog objeda koji je ponovo veličao kult i kulturu slanine i piva najradije bi se izležavali na toplim zrakama sunca, no to su bile gotovo posljednje zrake prije zalaska, što nas je natjeralo da se žurno uputimo niz brdo.
Bacili smo još jedan pogled s vrha na Trakošćan okružen zelenilom i istim putem kojim smo došli krenuli nazad.
Putem smo se još malo divili krasnom predvečernjem pejzažu što se pružao ispod nas ...
... kao i Macelju prekrivenom šlagom od oblaka.
A kada je sunce bilo na zalasku, morao sam se zaustaviti i uslikati ovaj čaroban prizor, i to u nekoliko navrata jer poznato je da dvaput je – dvaput, a o više puta da ni ne govorim. 
Do Trakošćana i automobila smo stigli bez problema točno kada je pao potpun mrak, tako da smo dan iskoristili gotovo doslovno do zadnje minute.
S lijepim uspomenama smo se zaputili kući, a ovo je bio pokušaj da te uspomene podijelim i s vama čitateljima ovog bloga.
Do narednog posta svima veseli pozdrav. 
petak, 20.10.2006.
Jesen na Papuku
U nedjelju 15.10. organizirali smo izlet po Papuku hodanjem na relaciji Novo Zvečevo – Jankovac. Na izlet je pošlo 12 članova našeg društva, svi odreda ljubitelji prirode, višesatnog hodanja, pečene slanine, neprestanih šala i dobrog raspoloženja.
Kako je Ericca i ovaj puta bila puno vrjednija od mene, napisala je svoj post već u ponedjeljak, i to s puno podataka o samom Papuku i Jankovcu, a sve popraćeno mnoštvom prekrasnih fotki. Tako je meni preostalo da ubacim još poneki detalj kojih je bilo u izobilju, a ona mi ih velikodušno prepustila za ovaj post.
Startna pozicija je bila Novo Zvečevo, prijeratno radničko odmaralište Rade Končara, prekrasan hotel, raj na zemlji kojega se neki dan s lijepim uspomenama prisjetio i Gogoo. Danas je to samo zgarište iz kojeg vire ostaci zidova među kojima vjetar pjeva turobnu pjesmu o ratnim strahotama.
Nedaleko nekadašnjeg hotela nalazi se ribnjak sa čije se površine dizala gusta magla karakteristična za prohladna jesenja jutra kakvo je i ovo bilo.
Šumarak nasuprot ribnjaka također je slikovito govorio u kojem se godišnjem dobu nalazimo.
Ekipa je bila različito opremljena, od ovako tip-top skockane planinarke , ...
... pa sve do malo nehajnijeg stila.
Put nas je od početka poveo kroz polumrak papučke šume, a tako se i nastavio duž najvećeg dijela staze.
Na rijetkim čistinama mogla se vidjeti čeka uz rub šume ...
... ili pak ovakva obitelj predivnih breza.
A što li je sad pa ovo?!? Bit će da nije ni jedno niti drugo ... ???
Papučke šume svojim posjetiteljima velikodušno nude nebrojen niz vrlo zanimljivih detalja, kao npr. ovo simpatično "plišano" kamenje.
Iako smo već poprilično duboko zagazili u jesen, a pogotovo u stalnom mraku pod zelenim svodom, ovdje se ipak ponegdje može pronaći i pokoji hrabri cvijetak.
No zato ima mnogo više pravih jesenjih "modela" koji se ovdje osjećaju kao kod kuće, i to toliko da su pustili korijenje.
Isto tako o jeseni su više nego uvjerljivo govorili i ovakvi motivi.
No na žalost ovdje na više mjesta postoje i ovakvi motivi koji isto tako vrlo rječito govore o našoj tužnoj nedavnoj povijesti. 
A za popravak raspoloženja su se pobrinuli ovdašnji markacionisti kojima očigledno nije nedostajalo smisla za humor, pa i doza "otkačenosti".
Nakon dugog hodanja začinjenog neprestanim smijehom svaki planinar ogladni, a mi Slavonci možda i više nego drugi. Zato se u planu puta uvijek mora predvidjeti dovoljno vremena za obilan ručak koji se ovdje počesto temelji na kultu slanine i piva za razliku od onog više mediteranskog i profinjenijeg kulta ulja i vina.
Poslijepodnevni dio staze je ponovo djelomično vodio kroz šumske tunele ...
... a nakon nekog vremena izbio na makadamsku cestu. Tek tu se mogla i na lišću uočiti predivna razigranost jesenjim bojama, a jedan crveni list javora nas je podsjetio na fenomenalne Mariove fotke.
U nastavku prikazujem nekoliko sličica koje pokušavaju dočarati ovo šarenilo, a dok ih gledate ja ću šutjeti. 
I napokon u završnom dijelu rute smo došli do izvora potoka Kovačica koji nas je vjerno pratio ostatak puta.
Na jednom mjestu smo zapazili dva neobična stabla blizanca koji nisu bili baš onako dvostruko zakrivljeni kako je to nedavno uspio pronaći Da Vinci, ali sam ih ipak zabilježio za uspomenu.
Nakon svega još nekoliko minuta ova obavijest nam je rekla da smo se približili nadomak cilju , ...
... da bi nakon svega desetak minuta konačno ugledali taj željeni cilj cjelodnevnog lutanja, prekrasni planinarski dom na Jankovcu, biseru Papuka i Slavonije, a bogami i šire.
Tamo smo poklonili malo pažnje i drugom dijelu kulta slanine i piva , pa nakon takve okrepe pošli kućama zadovoljni još jednim danom provedenim u planini, šumi i izvrsnom društvu.
Do novog posta svima veseli pozdrav.
petak, 13.10.2006.
Planina i slanina
Nedjelju proteklog vikenda sam proveo na jednoj inozemnoj planinarskoj turi 
, a to inozemstvo nije bila niti Slovenija, niti Austrija, niti Italija, niti Bosna, niti Srbija (ili kako se trenutno već zove ), nego jedna sasvim neplaninska zemlja, nama Slavoncima daleko bolje poznata po donedavnim masovnim shoppinzima: Mađarska.
Izlet je organiziralo HPD Zanatlija iz Osijeka u suradnji s njihovim kolegama iz planinarskog društva iz Pečuha, a kao dobri i pažljivi susjedi ponudili su i nama nekoliko mjesta u busu. Tako sam se s još pet prijatelja (većinom prijateljica ) ubacio u inače pun autobus kojim smo se uputili u istraživanje Mađarske kakvu ne poznajemo.
Jedno od najznačajnijih obilježja ovog izleta je bilo to da je nakon dugog mučenja s bolnom i podmuklom bolešću najbolja prijateljica na svijetu ponovo zabacila ruksak (i to novi! ) na leđa i krenula planinskim stazama, što je uvelike doprinijelo zanimljivosti boravka u planini.
Zbog velikog broja obaveza ovog tjedna poprilično kasnim s objavom ovog posta dok je Ericca svoje viđenje nedjeljne ture na vrlo lijep način opisala i pokazala, nastojat ću koliko-toliko izbjeći ponavljanje istih detalja, a sve one koje zanima nešto više upućujem da pročitaju i pogledaju njen cool post.
Izlet je započeo posjetom špilji u mjestu Abaliget neposredno pored Pečuha. Špilja nema tako bogate ukrase kao neke naše koje su nam nedavno pokazali šumarKA i gogoo u svojim postovima, ali je unatoč tomu bilo zanimljivo pogledati i jednu takvu. Svakako da se i u njoj dalo naći zanimljivih prizora od kojih prikazujem neke.
Među ostalim tu su se mogle pronaći lijepe orgulje ...
... jedan kameni stup ...
... kao i ovi pomalo provokativni stalagmiti.
Ukupnom ugođaju je doprinio i jedan mali šišmiš.
Nakon izlaska iz špilje posjetili smo i tzv. muzej šišmiša iz kojega donosim jedan primjerak lubanje i donje čeljusti ovog neobičnog letećeg stvorenja.
Nakon svih ovh obilazaka krenuli smo na petosatnu pješačku turu koja je dijelom prolazila šumom ...
... u kojoj je mjestimično bilo i malo više vlage.
Povremeno su se mogli uočiti i nešto šareniji prizori, a sam čin nastanka ove fotografije možete vidjeti kod Ericce.
Prvu stanku smo imali pored ove simpatične kapelice.
Zanimljive su i mađarske planinarske markacije koje su različite za svaku stazu na ovom području. Evo male kolekcije koju sam uspio sakupiti.
Mislim da će za ovu zadnju posebno biti zainteresirana šumarKA koja se namjerava vratiti biciklizmu, pa se možda okuša i na mađarskim stazama.
Na otprilike polovici puta izbili smo na jugozapadne obronke Mecseka s kojih se s visine od nekih 400 m/nv pruža lijep pogled na Panonsku nizinu, nekadašnje morsko dno.
I Ericca je svim svojim planinarskim zanosom uživala u tom pogledu.
U tom predjelu je teren više stjenovit, pa smo susretali niz zanimljivih detalja.
Posebna su zanimljivost ove stijene vulkanskog porijekla koje strše iz vegetacije, ...
... a nazivaju ih "orlovo gnijezdo".
U jednom se trenutku trebalo po stijenama uspeti "čak" desetak metara, što je zahtijevalo određenu penjačke vještinu.
Na nekoliko mjesta smo nailazili i na staništa ove verzije čuvarkuće koju domaćini nazivaju planinskom ružom.
Slijedeću stanku smo imali kod ostataka nekdašnjeg samostana ...
... na čiji toranj vode željezne ljestve, ...
... a s kojega se pružaju zanimljivi vidici.
U nastavku smo ponovo hodali šumom gdje se na jednom mjestu nalazi i uređeni izvor ...
... iz kojega teče potočić preko kojega vodi ovaj simpatičan mostić ...
... koji na jednom mjestu prelazi umjetnu kaskadu ...
... a na kraju se ulijeva u dražesno jezerce.
Upravo tu smo došli do kraja staze gdje nas je čekalo ugodno iznenađenje, prava atrakcija za koju su se pobrinuli mađarski domaćini.
Na velikom ograđenom ložištu zapalili su vatru, narezali dovoljan broj drvenih ražnjeva i donijeli kamaru slanine, na što su se gladni planinari razdragano odazvali i prionuli pečenju i konzumiranju slanine uz dodatak kruha, luka i vina.
Tako je i ova tura završila punih stomaka uz logorsku vatru i prepričavanju dojmova na mađarsku planinu uz finu slaninu.
Sve u svemu, jedan simpatičan izletić po našim uglavnom ravničarskim, a tek ponegdje brdovitim predjelima. :
Do narednog javljanja sve vas srdačno pozdravljam.
utorak, 03.10.2006.
Susret na planinskoj stazi
Uz još jednu veliku ispriku svima koji su virkali na ovaj blog u nadi da će vidjeti novi putopis i slike započinjem po treći puta ovaj post jer mi je u prva dva navrata ovo čudo tehnike u sekundi proždrlo moj dvosatni trud. 
Nadam se da je treća sreća, pa ponovo hrabro pišem direktno u editoru umjesto da kao mudar svijet to prvo složim u Word-u, pa onda oprezno ispitam trenutno raspoloženje servera.
Protekli vikend sam zajedno s još sedmoro prijatelja slavonskih planinara proveo uživajući u nebeskim ljepotama Biokova. Pored svih mogućih fascinantnih prizora koje ovakav biser hrvatskih planina može ponuditi posjetitelju, ovaj će se izlet pamtiti i po neobičnom, ali priželjkivanom susretu s jednim od rodonačelnika planinarsko-blogerske zajednice, čuvenim blogoglagoljivim Da_Vincijem.
No najbolje da krenem od početka.
Nakon cjelonoćne vožnje kroz Bosnu stigli smo u zaseok Makar iznad Makarske oko devet sati. Na kraju asfaltirane ceste odakle je trebalo započeti uspon na najviši vrh Biokova Sveti Jure pružao se prekrasan pogled na Makarsku i morsko plavetnilo na jednoj strani, ...
... a na biokovski bedem na drugoj strani.
Kameni zid pruža se kilometrima na sjever i jug poput tvrđave koju naša mala grupica pokušava osvojiti naoružana samo dobrom voljom, veselim raspoloženjem i preteškim ruksacima koji vuku dolje, ali ne i gore. U podnožju smo zamijetili bogatstvo jesenjih plodova ...
... kao i još uvijek veselo šarenilo raznobojnog cvijeća, ...
... a podloga takve slike se sastojala od bezbrojnih kombinacija bjeline stijena s povremenim malim dodatkom pahuljastih oblaka, zelenila crnogorice i nebeskog plavetnila.
Svojim meketanjem nas je pozdravilo i stado koza na čije smo tragove od početka nailazili u velikim količinama.
A o tisućljetnom boravku ljudi u ovom kraju je slikovito govorilo i ovo djelo mukotrpnog rada generacija naraštaja koji su se stotinama godina borili za preživljavanje u kamenom svijetu.
Osim ljudi, ovdje i biljke vode svakodnevnu borbu za život i nastavak vrste, što im očigledno i uspijeva.
Primjer čeličenja tijela i duha u ovom podneblju je i ovaj skakavac koji se nipošto nije smatrao lovinom i bježao, nego naprotiv lovcem koji je u mom prstu izgleda našao dobar zalogaj i čije sam ugrize poprilično osjetio.
Nakon dosta dugog uspona dospjeli smo i do izgrađenog vidikovca u blizini vrha Vošac odakle se sada pružao jedan sasvim drugačiji, očaravajući, više nebeski pogled na Makarsku i morsku pučinu na kojoj se zbog mnogo vlage u zraku dosta slabo mogao uočiti otok Brač s desne strane.
To je već bila visina na kojoj smo se s ovim paraglajderom mogli gledati oči u oči iako nismo bili ni malo ravnopravni jer je on visinu savladavao puno brže, lakše, lepršavije ...
Tek od ovog mjesta nadalje imali smo priliku shvatiti što je Biokovo. Usponom na vrh prednjeg zida ove kamene tvrđave otvara se pred zapanjenim očima putnika jedno novo more, ustalasana masa vrhova i dolina, ponikava, šumaraka i proplanaka.
A tu smo po prvi puta ugledali i cilj svoga pohoda - najviši vrh Sveti Jure s televizijskim odašiljačem koji je ovako blizu izgledao samo privučen jakim zoomom foto aparata, dok je u stvarnosti bio još vrlo daleko.
I koliko god smo mislili da mu se polako približavamo, stalno nam je izmicao skrivajući se iza novih brda koja kao da su niodkuda nicala samo zato da bi ih morali prelaziti. 
No na tom putu nas je kao nagradom za uloženi trud priroda obilato častila vrhunskim prizorima kao što su na primjer ovi kameni zubi.
Posebna atrakcija je bio i ovaj zasađeni vrt usred planine ...
... u kojemu povrće očito vrlo dobro uspijeva.
Čak bi se to sve skupa moglo nazvati i poljoprivrednim krajem.
A posebnu čar je davala i jesenja razigranost bojama koja je tek započela, dok će za par tjedana dostići puni zamah.
I napokon, negdje oko 18 sati nakon punih devet sati hodanja s povremenim odmorima stigli smo pred cilj: planinarsku kuću pod Jurom na 1594 metra nadmorske visine gdje smo namjeravali i prenoćiti.
Do samog vrha na 1762 m/nv preostalo je samo još popeti se uz pomoć ovog užeta kojim smo se kao liftom vrlo brzo našli na najvišoj točki našeg izleta, ovog kraja, kao uostalom i drugom po visini vrhu u Hrvatskoj.
Tu se nalazi i crkvica Svetog Jure koja je izgrađena na samom vrhu, ali je prije 40-ak godina zbog izgradnje odašiljača premještena nekoliko metara niže.
Tu smo promatrali i prekrasan zalazak sunca koje se za ovaj dan ugasilo u morskoj pučini.
Povratkom u kuću okolinom je zavladala noć, a mjesec koji je već ranije izišao je sada napravio svoju isto tako čarobnu scenografiju. Apsolutno romantično!
Nakon večere iz ruksaka uz malo nezaobilazne pečene slanine i kraćeg druženja s grupom od petoro Zagrepčana koji su tu bili još od prethodne noći, pošli smo na počinak u skupnu spavaonicu.
Probudili smo se i ustali već ranom zorom i na istoku dočekali izlazak sunca, buđenje novog dana.
Nakon doručka smo krenuli kroz planinsku jutarnju svježinu s pogledom na namreškani teren kojim smo trebali proći i namreškane niske oblake iznad mirnog mora.
I tada se zbio jedan poseban događaj, jedan susret za pamćenje, susret jednog mladog ali iskusnog planinara i blogera s jednim postarijim ali novopečenim planinarom i blogerom. Usred planine sam susreo Da Vincija, jednog od mojih ikona u ovom planinarsko-blogerskom svijetu, gurua planinarskih putopisa!
Prepoznao sam ga po slikma iz njegovih ranijih postova i odjednom su likovi iz virtualnog svijeta elektronskih zapisa na kratko prešli u stvarni svijet, i to na najljepši način, na najljepšem mjestu - na planinskoj stazi.
Da Vinci i dvojica njegovih prijatelja od kojih je jedan također bloger Plavi su krenuli prema Sv. Juri odakle smo mi odlazili, pa je izgleda bilo neizbježno da se susretnemo, smo je bilo upitno hoće li i jedan od nas prepoznati onog drugog.
Uz veliko veselje morali smo sa žaljenjem konstatirati da tu još nedostaju njegova Zizi koja se sprema za polaganje stručnog ispita, kao i moja najbolja prijateljica na svijetu Ericca kojoj opet opaka križobolja već mjesecima ne dozvoljava uživanje u čarima planinarenja.
Nakon kraćeg razgovora, međusobnog izražavanja najljepših želja i fotografije za uspomenu (Da Vinci desno, Romanticus lijevo) morali smo krenuti dalje svatko na svoju stranu, svatko u susret svojim izazovima.
A naš trenutni izazov je bio što prije stići na topli morski žal i iskoristiti ovaj prekrasan prvi dan listopada za posljednje ovogodišnje morsko kupanje.
Zato smo još prethodnu večer dogovorili s našim vozačem da nas dočeka pored planinarskog doma pod Vošcem i spusti na neku od mnogobrojnih plaža iz snova kojima obiluje Makarska rivijera. A da nas savjest ne bi previše pekla zbog neviteškog, nesportskog i neplaninarskog ponašanja, usput smo se još popeli na vrh Vošac na kojemu se nalazi lijep dom Speleološko-alpinističkog društva Extrem iz Makarske.
Putem do kuće na vrhu Biokovo nas je podarilo s još nekoliko zanimljivosti kao što su ova bogomoljka ...
... ili velika sunčanica
Promatraču se s Vošca pruža krasan pogled na Svetog Juru u daljini na sjeveru, ...
... a neobično fascinantan, gotovo nevjerojatan je pogled i na Makarsku koja nam se doslovno nalazila pod nogama.
Puni divljenja i ushita prema ovakvim ljepotama ubrzo smo sjeli u naš kombi i nakon vožnje vijugavom biokovskom cestom našli se na jednom sasvim drugačijem, ali isto tako predivnom mjestu: plaži u Tučepima.
Tu smo umorne mišiće s velikom radošću opuštali u za ovo doba izvanredno toplom moru, kao i kraćim izležavanjem na gotovo ljetnom suncu, a onda nas je put potjerao dalje, do Marijanskog svetiša Vepric pored Makarske.
U ovoj oazi blaženog mira i tišine proveli smo neko vrijeme, a posebnu su pažnju privukle mnogobrojne ploče zahvalnice kojima ljudi izražavaju zahvalnost Djevici Mariji za svu pomoć koju im je pružila u rješavanju velikih životnih problema.
Ubrzo smo krenuli dalje prema Bosni, no putem smo ipak još zastali na Kupreškom polju ...
... gdje smo se u jednom simpatičnom objektu seoskog turizma ...
... počastili s malo pečene janjetine i tako punih stomaka, veselog raspoloženja u prepričavanju predivnih dojmova zaputili kući u ravnu Slavoniju.
Ovaj će mi izlet ostati u dugom lijepom sjećanju kako po nesvakidašnjim prirodnim ljepotama Biokova, po sretnom spoju užitaka u planinama i moru, tako i još više po jednom neobičnom susretu na planinarskoj stazi.
Do slijedećeg javljanja (nadam se manje kompliciranog nego ovaj puta) veselo mašem svim čitateljima.
