Umjetnost življenja
srijeda, 25.10.2006.
Po zagorskim bregima
Nedjelja 22. listopad je bila prekrasan sunčan i topao jesenji dan 
kojeg je naša četveročlana družina provela u Hrvatskom Zagorju, i to posjetom dvorcu Trakošćan i usponom na obližnju Ravnu Goru. 
Kako je najbolja prijateljica na svijetu 
svojom već poslovičnom marljivošću objavila vrlo lijep i iscrpan post o ovom izletu, meni preostaje da ju dopunim s nekoliko detalja, odnosno fotografija kojima ću pokušati potkrijepiti njene navode.
A da je bilo materijala i za nekoliko foto galerija – bilo je.
No prije samog početka dogodila se mala nezgoda. Na mome rukasaku je pukla lijeva naramenica, pa smo putem prema Zagorju smišljali kako to riješiti. 
Tu se pokazalo kako je dobro imati široki krug prijatelja i poznanika diljem Lijepe naše 
, ili barem poznavati onoga tko ima takav krug prijatelja. 
Problem je riješila (pogađate li? 
) Ericca koja u Koprivnici ima ponajbolju prijateljicu s kojom održava svakodnevni kontakt, a vrlo rijetko su u prilici osobno se sastati. 
Kako nam je Koprivnica bila na putu, Ericca joj je već ranije najavila mogućnost da svratimo k njoj u povratku, no ova složena situacija je nalagala da je odmah ujutro zamolimo za pomoć, na što je dobrostiva gospođa radosno pristala. Tako smo neplanirano imali zaustavljanje radi popravka opreme, što je ovim dvjema prijateljicama bila lijepa prilika da se vide nakon dugo vremena, a meni je bila čast upoznati jednu tako dragu gospođu kojoj dugujem veliku zahvalnost što ruksak nisam morao nositi oko vrata. 
S malim zakašnjenjem, ali zato sigurni u ispravnost opreme stigli smo i na cilj putovanja, barem ovog dijela vožnje automobilom.
Jedan od prvih prizora koji nas je zadivio bio je dvorac Trakošćan čija nam je blještava bjelina okupana jesenjim suncem izazvala uzdahe oduševljenja.
Cijeli kraj uokolo dvorca je mamio poglede divljenja i zadovoljstva promatranja predivnih motiva genijalne prirode, a posebno drveća oslikanog kistom tople jeseni.
Pogled mi je privukla i jedna smreka koju sam prepoznao po mnoštvu visećih češera zahvaljujući nedavnom Šumarkinom postu o razlikovanju bora, smreke i jele.
No najdojmljiviji su bili prizori zrcaljenja drveća svih mogućih boja na nebeskoplavoj površini jezerceta neposredno ispod dvorca. 
Pogledi na kule i puškarnice dvorca nas maštom vode u davno prošla vremena vlastelina, viteških turnira, lova i lagodnog gospodskog života, ali isto tako i vječitih borbi za opstojnost na ovim prostorima, borbi za slobodu, za život.
Izgled cjelokupne građevine može se najbolje sagledati na maketi dvorca u muzeju.
Unutrašnjost dvorca je bogato opremljena starim namještajem, priborom za jelo, lovačkim trofejima, oružjem i obiteljskim slikama, a svi ti predmeti pokrivaju razdoblje od srednjeg vijeka pa sve do kraja 19. stoljeća.
Puni dojmova viđenim u dvorcu i oko njega oko podneva smo krenuli na drugi dio ture, a to je bio uspon na Ravnu Goru.
Planinarski put je započeo prolaskom kroz predivno naselje elitnih vikendica ...
... i lijep perivoj.
Ubrzo smo ušli u šumu u kojoj se moglo vidjeti mnoštvo detalja karakterističnih za ovo podneblje i ovo doba godine. Pored plodova koji padaju s neba ...
... prizemlje je obilovalo šumskim ukrasima koji mi uvijek draškaju prst na okidaču foto aparata. I tako evo red cvijeća ...
... pa red gljiva ...
... pa onda opet red cvijeća.
Prava ikebana!
U cijeli ambijent su se vrlo dobro uklopile Ericcine najnovije planinarske čarapice koje su kao i njihova vlasnica u potpunosti doprinosile ljepoti trenutka i mjesta.
Po izlasku iz šume dospjeli smo na makadamski put koji prolazi prastarim selom v' goricah iz drvenih kućica u mnogima od kojih i danas žive ljudi baveći se zemljoradnjom, vinogradarstvom i uzgojem domaćih životinja. 
Zbog brežuljkastog terena, a moguće i stoljetnih navika stanovništva, naglasak je tu ipak na vinogradima kojih ima nešto suvremenijeg izgleda ...
... ali isto tako i vrlo tradicionalnih.
No da nije sve samo u vinu pokazuje i ova slika, a gledajući je razmišljam kako bi na nju pesimist rekao da je čardak napola prazan, a optimist da je napola pun.
A po ovome bi se reklo da je i u ovaj kraj osim domaćih coprnica stigla amerikanizacija u obliku Halloweena.
Po izlasku iz sela smo se popeli na nešto veću visinu, pa se odatle pružao lijep pogled na Trakošćan, oklne brege, pa i nešto više planine u daljini.
Uskoro smo ponovo ušli u šumu kroz koju je put bio nešto strmiji i uglavnom kamenit, a kroz granje su se nazirali stjenoviti šiljci Ravne Gore. Hm, malo paradoksalno ime za planinu sa šiljcima, zar ne? 
Ovdje smo nakon malo lutanja pogrešnim smjerom ipak izašli na pravi put i približili se Filićevom domu, a putem se sve više približavali visinama s kojih su nas cijelo vrijeme motrili i nadlijetali paraglajderi, redoviti pratioci planinara. A i mi smo motrili njih zavideći im na njihovoj lakoći postojanja (nadam se ne i nepodnošljivoj) dok smo se mi znojili savladavajući posljednje metre uspona.
Nakon što smo uspješno dosegnuli Filićev dom na čijoj je terasi vladala opuštena izletnička atmosfera nedjeljnog popodneva 
, bez zadržavanja smo krenuli dalje do petnaestak minuta udaljenog doma Pusti duh.
Ovdje je vladala podosta mirna atmosfera, a na ložištu pored zgrade doma je bilo još žari, tako da nismo puno dvojili oko toga što nam je sada činiti. 
Nakon ovako bogatog objeda koji je ponovo veličao kult i kulturu slanine i piva najradije bi se izležavali na toplim zrakama sunca, no to su bile gotovo posljednje zrake prije zalaska, što nas je natjeralo da se žurno uputimo niz brdo.
Bacili smo još jedan pogled s vrha na Trakošćan okružen zelenilom i istim putem kojim smo došli krenuli nazad.
Putem smo se još malo divili krasnom predvečernjem pejzažu što se pružao ispod nas ...
... kao i Macelju prekrivenom šlagom od oblaka.
A kada je sunce bilo na zalasku, morao sam se zaustaviti i uslikati ovaj čaroban prizor, i to u nekoliko navrata jer poznato je da dvaput je – dvaput, a o više puta da ni ne govorim. 
Do Trakošćana i automobila smo stigli bez problema točno kada je pao potpun mrak, tako da smo dan iskoristili gotovo doslovno do zadnje minute.
S lijepim uspomenama smo se zaputili kući, a ovo je bio pokušaj da te uspomene podijelim i s vama čitateljima ovog bloga.
Do narednog posta svima veseli pozdrav. 
