Umjetnost življenja
ponedjeljak, 25.09.2006.
Kroz šume i vinograde
Posvuda oko sebe susrećemo prve znake jeseni koja je upravo nastupila. Jedan od takvih znakova, osobito u vinorodnim krajevima je svakako i dozrijevanje i berba grožđa. 
U slavonskom mjestu Feričancima blizu Orahovice se početak berbe grožđa tradicionalno obilježava planinarskom manifestacijom "Kroz šume i vinograde", pa tako i jučer, u nedjelju 24. rujna. 
Pozivu domaćina su se odazvala mnogobrojna planinarska duštva kao i brojni izletnici budući da ovaj skup ima naglašenu vinsko-zabavnu dimenziju 
, dok je planinarska u drugom planu.
Okupljanje u Feričancima je započelo u osam sati, a vrijedni domaćini su goste dočekali kiflama i toplim čajem.
Dobrom raspoloženju su pridonijeli i neizostavni tamburaši kao i pripadnici lokalnog KUD-a.
Svoju ponudu su iznijeli i proizvođači vina, sira, meda. Jedan od najdojmljivijih štandova je bio onaj Udruge gljivara na kojem su izložili preko pedeset vrsta gljiva s ispisanim imenima na hrvatskom i latinskom.
Ovo je bila edukativna izložba na kojoj se mogla vidjeti sva raznolikost čarobnog svijeta gljiva.
Svijeta koji nudi ovakvo blago ...
... ili ovakve zamke.
Usput je svatko mogao i kušati kakav užitak nepcu mogu pružiti ove plemenite biljke. 
Radi potpunijeg uvoda u vinsku tematiku ovog planinarskog pohoda, organizirana je i posjeta vinariji. 
Na ulazu u zgradu ostaci povijesti.
A unutra nešto modernije postrojenje za tiješnjenje grožđa.
Iscijeđeni mošt se odlaže na vrenje u ove ogromne spremnike, svaki po 300 hl. 
A vino nakon vrenja zrije u ovim ništa manjim drvenim bačvama.
Cijeli pogon je još u stanju mirovanja, ali istovremeno i spreman za novu sezonu berbe koja počinje u ponedjeljak.
Nakon male degustacije prošlogodišnjih vina, horda planinara - vindžija je krenula na trosatnu turu kroz šume i vinograde ...
... s povremenim odmorima na simpatičnim mjestima.
Put je u početku vodio kroz slikovite šumske predjele ...
... a zatim smo ušli u carstvo vinograda, zeleno more uredno "počešljanih" redova nepreglednog mnoštva trsova. 
Svaki se čokot dičio i svijetu ponosno pokazivao kakvo je blago izrodio.
No među svim vinogradima našlo se malo mjesta i za nasade koji su ovako rodili. 
Ili pak malo ovakvih ukrasa, tek toliko da se razbije monotonija.
Nakon tri sata hoda napokon smo prispjeli i na cilj - šumsku polučistinu zvanu Srednjaci.
Tu je organizator također pripremio bogatu ponudu jela i pića.
Po vlastitim željama svatko si je mogao i sam pripremiti odgovarajući užitak ...
... a pečena slanina je tu svakako nešto što treba naglasiti kao slavonski specijalitet.
Naravno, grožđa i vina nije niti u jednom trenutku nedostajalo. 
Cijelu atmosferu je još dodatno "podmazivao" tamburaški orkestar, pa je logično da se planinari nakon dobre klope i cuge odaju i ovakvim aktivnostima ...
... koje ubrzo prerastaju u sveopće narodno veselje. 
No kako svemu lijepom dođe kraj, tako se i ova fešta u popodnevnim satima završila, pa je valjalo poći nazad, ovaj puta zbog punih stomaka kraćim putem. 
I ova staza vodi prvo kroz idilični šumski krajolik ...
... a zatim ponovo vinogradima ...
... koji obećavaju da će biti i nastavka ovakvih planinarskih okupljanja koja vjerno prate sve faze tehnološkog procesa proizvodnje, a još više potrošnje vina.
Do slijedećeg izvještaja živi i zdravi bili, puno ... hik! ... vinca pili. 
nedjelja, 17.09.2006.
Malo bliže nebu
Da mi je netko još početkom ove godine rekao da će me obuzeti strast za planinarenjem, a pogotovo da mi je rekao kako ću se vrlo skoro popeti na Triglav, ne samo da mu ne bih vjerovao, nego bih ga smatrao psihijatrijskim slučajem.
No kako to u životu već ide, živim se ljudima događa mnogo neočekivanih stvari, a ovo s mojim planinarenjem je i više nego ugodno iznenađenje. Iznenađenje je to prije svega meni samome, a još više i mojoj obitelji i okolini.
Ali da ne duljim i ne filozofiram previše, kako se iz uvodne rečenice dalo zaključiti, popeo sam se zajedno s još desetoro prijatelja planinara na Triglav , što predstavlja vrhunac moje "prebogate" već gotovo šestomjesečne planinarske karijere.
Ovaj smo izlet zbog lošeg vremena već nekoliko puta odgađali, no prošlog su se vikenda, 9. i 10. rujna izgleda poklopili svi mogući čimbenici dobrog vremena, tako da nas je puna dva dana podržavalo izvanredno lijepo vrijeme, predivno plavetnilo neba bez oblačka, toplina sunca i milovanje planinskog zraka bez imalo vjetra. Apsolutno romantično!
E sad, sve to skupa je prelijepo da bi bilo istinito, a zapravo je i bilo istinito, no u meni se ipak na ovo plavo nebo i toplo sunce nadvio oblak tuge jer u svim ljepotama koje prikazujem na slikama nisam mogao uživati u društvu najbolje prijateljice na svijetu 
, moje drage Ericce. 
Opaka i podmukla leđobolja ju je ponovo samo dan prije putovanja bacila u krevet i pod krevet, te joj toliko željno iščekivanu avanturu učinila neostvarivom. 
Ta mi je vijest natjerala suze na oči, a o tome kako je tek njoj bilo, ne volim ni misliti.
Tako je život po ne znam koji puta pokazao da zna biti okrutan i poigravati se s nama na najnemilosrdniji način. 
Da se ipak vratim na triglavsku avanturu, počinjem s ovotjednom pričom. A prije početka priče moram još naglasiti da sam kao i ostali članovi grupe neobično ponosan ovim postignućem, bolje rečeno zbog toga sam pun sebe k'o da sam se najeo govedine. 
U subotu rano ujutro smo stigli pred Kovinarsku koču, mjesto odakle je započeo naš pohod na Triglav.
Sunce je izašlo već prije više od sat vremena, no u dolini zaklonjenoj visokim planinama krave su pasle u dubokom polumraku prošaranom oblacima jutarnje magle.
Put nas je vodio uzbrdo dolinom Krme u sjeni istoimene planine i guste crnogorične šume.
Prošavši ovu dionicu izbili smo na krasan toplim suncem obasjan proplanak s kojeg su se pružali fascinantni planinski prizori.
Svuda uokolo poglede je privlačila izvanredna ljepota cvijeća.
A u cijelom tom nadasve romantinčnom prizoru svoje su mjesto pronašla i stada dražesnih ovčica.
Nakon još podosta penjanja i hodanja napokon smo stigli na naše odredište, planinarski dom Planika pod Triglavom na 2408 m nadmorske visine.
Odavde smo mogli uživati u fantastičnim, pogledima na Grintovec u Kamniškim Alpama ...
... kao i na Stol, najviši vrh Karavanki.
No i tu nas je dočekalo neugodno iznenađenje. Upravo tada i upravo ovdje se održavala tradicionalna godišnja manifestacija "100 žena na Triglavu" koja se održala još iz vremena Jugoslavije, a sada u njoj sudjeluju žene iz Slovenije.
Njih se stotinu zajedno s vodičima, organizatorima i svom ostalom pratnjom smjestilo u domu tako da za nas nije bilo slobodnih kreveta, a da stvar bude gora, osoblje doma nam nije dopustilo niti da se smjestimo i prespavamo u blagovaoni jer se tamo pripremalo veliko slavlje i veselica nakon povratka žena s vrha. I svi ostali obližnji domovi su bili isto tako popunjeni, pa nam nije preostalo mnogo izbora nego da tu ostanemo i čekamo ishod ove prilično neugodne situacije. Za to smo vrijeme pratili tijek uspona ove neobične grupe ženske čeljadi.
Razmišljajući o mogućem rješenju ovog problema odlučili smo se smjestiti za stol u zadnjoj od tri blagovaone i ne dati se odatle istjerati, pa onda nakon završetka njihove fešte pretvoriti blagovaonu u spavaonicu.
Nakon dosta vremena sunce je zašlo za Triglav pružajući nam šansu za ponovni užitak u ljepoti planinskog sumraka.
Ubrzo je pala noć, a potom se pojavio i pun mjesec bacajući svoje čarobno svjetlo na planinske vrhove.
Sam je mjesec izgledao ovako.
Vjerojatno najmagičniji prizor je pružao sam vrh Triglava obasjan mističnom mjesečevom svjetlošću dok su iznad vrha blještavo svjetlucale zvijezde Velikog Medvjeda, a blaga svjetlost se zajedno s veselom glazbom harmonike i pjesmom probijala iz planinarskog doma.
Iza ovako romantične slike osvijetljenih prozora odvijala se vesela fešta u čast stotinu žena, triglavskih heroina.
Nakon mnogo svirke, pjesme, plesa, a bogami i ispijenog piva i vina, ove su se vesele dame ipak povukle na počinak ostavljajući našoj grupi prostor za pokušaj odmora.
Lako se može zamisliti da spavanje na stolu ili klupi i nije baš neki doživljaj odmora, no ipak je neobičan doživljaj po kojemu će se također pamtiti ovaj izlet. Sve u svemu, jedva smo čekali da završi ovaj noćni odmor, a čim su se na prozorima pojavile prve naznake buđenja novog dana, sa zadovoljstvom smo se ustali iz ovih naših "kreveta".
Jutro nas je zato nagradilo apsolutno romantičnim izlaskom sunca koji ću zasigurno dugo pamtiti.
Ubrzo je igra svjetla i sjene pokazala svu svoju čaroliju u prizoru pružanja sjenki planinskih vrhova po površini jutarnje izmaglice.
Nakon doručka krenuli smo i mi na put slave, u osvajanje najvišeg vrha zemlje u kojoj smo nekada živjeli. 
Uspon iz pravca doma Planika nije previše zahtjevan, taman takav da ga relativno lako može savladati svatko tko ima želju doći u ove visine i nešto malo hrabrosti da se odluči tu želju i ispuniti. Do vrha nas je dijelilo nekih 460 metara visinske razlike koju smo savladavali na početku normalnim hodom, zatim penjanjem uz stijenu, a nakon toga najvećim dijelom uz sajle i klinove koji su odlična i nužna pomoć bez koje ne bi mogli savladati ovakav uspon. Staza nas je vodila na vrh Malog Triglava, potom izbijanje na vrlo uzak greben koji se pruža do pred sam vrh Triglava, te još malo penjanja do krajnjeg cilja.
A putem se u golom kamenu moglo pronaći i znakova koji govore da to nisu samo bezdušne stijene, nego i njedra koja u svom okrilju hrane i čuvaju i ovakvu ljepotu.
Sav trud i napor uložen u ovaj uspon na kraju je nagrađen dostizanjem vrha na kojemu se nalazi Aljažov stolp, simbol meni poznat još iz udžbenika prirode i društva za niže razrede osnovne škole prije oko trideset i pet godina.
Unutrašnjost Aljažovog stolpa.
S vrha se po ovako lijepom vremenu pružaju veličanstveni vidici na sve strane, kao ovaj prema Italiji ...
... ili Austriji s najvišim vrhom Grossglocknerom ...
... ili na dolinu u podnožju nekih 1300 metara niže.
Odatle se iz ptičje perspektive lijepo vidi i naš dom Planika ...
... kao i susjedni dom na Kredarici, najveći planinarski dom u Sloveniji.
A nezaobilaznu atrakciju alpskih vrhova čine i kavke ...
... koje neumorno prate i nadziru svaki pokret planinara ...
... u nadi da će se domoći nekog zalogaja.
Na vrhu smo proveli pun sat vremena u divljenju u prekrsnim pogledima, fotografiranju, slanju pozdravnih SMS poruka, a bogami i krštenju uz pomoć podebljeg užeta.
Silazak je kao i uspon prošao bez ikakvih problema, tako da smo se puni sebe vratili u dom Planika.
Nakon ručka smo se zaputili dolje, ali ovaj puta drugim putem, prema Vodnikovom domu i Rudnom Polju.
I ovaj put ima posebne draži, a među njima je i ovakav krasan pogled na alpsku dolinu ...
... ili ovako simpatičan detalj pomoći pri silasku.
A nešto superlijepo je i ovaj idiličan prizor kao stvoren za puzzle ili wallpaper na desktopu.
U neprestanom divljenju čarima prirode stigli smo i do Vodnikovog doma.
Nakon malo odmora i okrepe nastavili smo put koji nam je ponovo pokazivao bajkovite scene poput ove.
Staza je vodila malo niz brdo, ali također i malo uz brdo ...
... sve dok nismo dospjeli u pitomije i zelenije predjele koji su ukazivali na kraj naše velike avanture.
Iskusnim planinarima će se ovo moje samozadovoljstvo usponom na Triglav sigurno učiniti pretjeranim, no kako sam već na početku rekao, meni je to u ovih par mjeseci planinarenja bio vrhunski doživljaj za pamćenje ili da parafraziram poznate riječi: Ovo je mali korak za čovječanstvo, ali veliki skok za malog čovjeka.
Veliki pozdrav svima!
ponedjeljak, 04.09.2006.
Slet planinara Slavonije
Jučer, u nedjelju 3. rujna 2006. u Velikoj je održan Slet planinara Slavonije. Od ranog jutra autobusi i osobni automobili puni zaljubljenika u prirodu i planine su se slijevali u Veliku, vrlo lijep gradić u podnožju Papuka blizu Požege.
Naša je grupa kao i većina ostalih koji su dolazili iz smjera Osijeka nakratko zastala u Našicama.
Dvorac Pejačević u Našicama
I Velika ima svoje znamenitosti.
Planinarski dom, na žalost nije u funkciji
Potok Veličanka
Crkva (to je vjerojatno na prvi pogled vidljivo)
Stara gradina na brdu i nešto noviji stil u dolini
Nakon prijava planinarskih društava, prigodnih govora i dodjele priznanja započeo je uspon na dva obližnja vrha: Mališćak i Ivačku glavu. Put je najvećim dijelom vodio kroz ugodnu šumsku hladovinu.
Povremeno se pogled pružao na ustalasano zeleno more Slavonije koja nije sva ravna.
Priroda je cijelom stazom pokazivala svoju izdašnost u obliku plodova, npr. borovice,
drenka ,
ili ovakvih plodova za koje ne znam jesu li izdašni i za koga.
Obavezni žig na vrhu.
Nedaleko od vrha nalazi se zanimljivo planinarsko sklonište.
A posebna atrakcija je peć koja kao da je izišla iz Grunfove radionice.
No ovaj puta je vatra gorjela vani.
Usput, među ostalim zanimljivostima ovog dijela Papuka pokazao bih i tri snimljene prije dva mjeseca prilikom prethodnog krstarenja ovim zelenim morem.
Odmorište pored izvora Orahova voda
Improvizirani zaklon zvan Anđina koliba
Tauberove stijene, najstarije u Hrvatskoj
Pored ovih meni simpatičnih prizora vidljivi su i neizbrisivi ožiljci čovjekovog doslovnog zadiranja u prirodu.
Netko nam je pojeo brdo!!! 
Svim čitateljima, a posebno onima kojima prethodni prizor nije oku i srcu mio pokušat ću popraviti dojam pomoću nekoliko jučerašnjih "trofeja" iz svijeta flore i faune.
Po povratku na mjesto okupljanja planinare je čekala tjelesna i duševna okrepa u vidu graha s kobasicom, različitih jačih i manje jakih napitaka, a sve popraćeno veselom glazbom.
No, nekima je ovaj vjerojatno zadnji vikend u Slavoniji pogodan za kupanje bilo draže iskoristiti za osvježenje u lijepom bazenu kupališta Velika.
Svima veliki pozdrav do slijedećeg javljanja.
