KAJAKARENJE DO BOLA! 2.DIO
Usprkos ranom buđenju, pospremanje logora, kajaka i doručak odnosi nam oko 2 sata. Unaprijed se veselimo predstojećoj dionici jer po pričama naših frendova, obala od Milne – lijepa do (B)bola! I zbilja! Prvo se nizaju jedna za drugom velike duboke prekrasne uvale tipa poznata uvala Blace.
Uvale su biser Jadrana no šteta što u ovoj zemlji mora biti gafova pa tako pred tri – četri lijepe uvale stoji tunogoilište smrdljivo i zmazano dovoljno da ti zgadi život, a bojim se da osim debelih financijskih razloga nema puno drugih argumenata za te pozicije….Da baš tunama godi blizina prekrasnih uvala ili je to možda tajna operacija zaštitara prirode pa iako će potrovati morsko dno štite uvale od turizma. Neznam!
Negdje 10 km prije Bola obala otoka se bitno mijenja, planine u pozadini rastu, šuma nestaje pred kulturnim nasadama vinove loze i maslina, a pločasta monolitna obala postaje niz pješčanih pitomih žala. Napajamo oči i fotić nezaboravnim prizorima. U maslinicima i vinogradima nenametljivo se skrivaju kamene kućice,
stare autohtone kao i vješte replike netom izgrađene, nerijetko povezane jedino malim molom za ostatak civilizacije.
Kolijevka je to robinzonskog turizma, fino ukomponiranog u vinogradarstvo i maslinarstvo, primjer svima kako se da održivo uz prirodu dobro zaraditi. Teško je proći samo tako kajakom uz tu ljepotu, a ne okupati se i tako dodati drugim čulima to zadovoljstvo.
Plaža Zlatni rat kod Bola je čuvena i ako zanemarimo gužvu, neprimjereno parkirane jahte, smrtno opasne glisere moramo priznati da je zbilja lijepa i jedinstvena.
U Bolu smo se našli s katinim bratićem Tomijem pa popili cugu, obavili Konzum i dalje. Nakon Bola obala nimalo ne zaostaje za onom predhodnom čak bi rekao da ima veći imperativ jer je slabije naseljena – popularna. Pičili smo tako koji 1,5-2h pa se skrasili u predivnoj uvali Konjskoj na 200-tinjak metar dugoj šljunčanoj plaži. Večera uz zvijezde i šum smirujučeg mora. Budimo se rano, doručak, spremanje šatora, jutarnje kupanje iliti higijena pa u kajak i dalje. Nakon još par spektakularno lijepih uvala, a s približavanjem krajnjem istočnom rtu otoka, obala se totalno promjenila. Oko Sumartina apartmanizacija. Jugo dolazi i mi ga jako osjećamo. Vruće je ko u paklu, vjetra nema, a obala osim bijelih stijena ne nudi baš neko ludilo. Nakon 20-tak km ulazimo u razvedenu uvalu Luke u kojoj se smjestilo mjesto Povlja. Mjesto je simpa, a topli tuš na «gradskoj» plaži hit je ljeta. Izvlačimo kajake tuširamo se pa s mesnim doručkom i dvopekom trk u hlad isped tuša. Nije nam dosadno jer promenada pod tušem je non-stop, uzajamno se gledamo s onim skrivenim izrazom čuđenja. Plan je bio veslati još kojih 7-8 km do poznate uvale Česminove u kojoj bi spavali i tako potpuno zatvoriti krug oko Brača, uživati još malo pa sutradan put Omiša. Poučeni uvjetima na kanalu, a i lošoj prognozi za sutradan odlučili smo 3 km prije zatvaranja kruga, taman kod Pučišta prijeći mirni kanal. Do kampa na Planom ratu došli smo predvečer pa na opće čuđenje podigli šator na njihovoj plažici – platili smo to ipak 100 kn.
Ujuto pakiramo rano jer ljudi bi se kupali a mi tamo kampiramo. Nismo pravo ni zaveslali kad evo dva dupina! Prate nas 100 m, a onda nestaju u plavetnilu kanala. Putujemo uz obalu prema Omišu, nizaju se lijepe plaže, kampovi, hoteli, kuće, vikendice no sve nekako s ukusom izgrađeno što je već rijetkost kod nas na obali. I kad smo se već pitali šta je s tim orkanskim jugom iz prognoze nebo se odjednom zamračilo, a more pobjelilo. Uglavnom bili smo na oko 4 km od Omiša kad smo počeli glisrati na valovima nošeni prejakim jugom, U početku je bilo jako zabavno no onda kada nam je vjetar počeo čupati veslo iz ruku bili smo sretni što je blizu lukobran ušča Cetine, naš cilj! Prešli smo u tih 5 dan 135 km što uz vjetar, a što niz vjetar, spavali smo uglavnom «na divljaka», hranili se konzervama i dehidriranim hranom, zaradili smo žuljeve i mišiće, izgubili koju kilu, vidjeli cijelu obalu Brača, uživali prirodu i opuštenost, iako većina ljudi to ne shvača nama je bilo SUPER!
|
