Image Hosted by ImageShack.us

ROKA 470 - JEDRENJE, KAJAK, MTB, TREKING, BIVAKIRANJE..

ponedjeljak, 24.03.2008.

NAŠA PRIČA

Neki dan bili su kod nas frendovi pa usred večere veli frend: "Imam natječaj na mom blogu za najbolju priču s temom - Kako sam počeo jedriti, znam da je vaša priča luda no volio bi kada bi ju podjelili s mojim čitatejima." "Hmmm!" mumljamo Kate i ja dok nam slina curi na finu papicu. Kako bi mogli odbiti našeg Raleta!? Evo Naše priče:

Turska 2004.g.
…….Termesos izgubljeni grad drevne civilizacije. Nesnosnu ljetnu vrućinu ublažuje tek lagani povjetarac logično očekivan na tim visinama. Grad, odnosno njegovi poprilično dobro očuvani ostaci oduševljavaju svakim metrom i neprimjetno nas vuku sve više i više na planinu zaokupljujući u potpunosti sva naša čula. Svaki u svojim mislima vrludamo nepreglednom nekropolom penjući se nerijetko na prazne sarkofage tražeći pravi put. Svijet je to koji zaokuplja do srži. Toliko novih pitanja bez pravog odgovora. Tko su ti ljudi bili? Zašto su tako visoko gradili velebni grad? Zar je moguće da se za njih nije znalo do 19 st.? Zašto su nestali? Tko smo mi u svemu tome!? ….Sjedimo u hladu hrama na vrhu grada planine i opijamo se pogledom, pogledom u kojem se sva pitanja tope. Više ništa nije važno! Ljepota je prejaka za razum!
Veliki bijeli oblaci sigurno plove po tamnoplavom prostranstvu k svojem cilju. Sjedimo satima i šutimo. Samo uživamo. I tada kao grom iz vedrog neba dolazi vizija, religija, filozofija, istina jača i uvjerljivija od bilo čega. Gledam u Kate, koja kao da zna da ću joj nešto važno reći: «Kupiti ćemo jedrilicu!»

…par mjeseci kasnije…

Luda «ideja iz Turske» totalno nas je zaokupila i nikako i nakon par mjeseci da splasne. Pa smo, iako stidljivo šutjeli pred drugima, kradomice posudili priručnik za jedrenje u svrhu da se barem malo upoznamo s jedrenjem uopće. Čitanje je išlo glatko i polako se u nas uvukla misao kako jedrenje uopće nije teško i kako samo treba kupiti jedrilicu i zajedriti. I tako smo mi nakon pročitanog priručnika zaključili da bi za početak i s obzirom na naše financijsko stanje bilo najbolje da nabavimo malu jedrilicu bez kabine s pomičnom kobilicom jer Dennis Conner kaže da je to najbolje za naučiti jedriti. Tih dana smo mahnito listali svaki plavi oglasnik i burzu nautike ….6000 eura, 4500 eura ništa…opa! evo je nas Flying Fisch…800 eura!
Jedrilica se naravno prodaje u Rijeci pa smo da opravdano stvar pred samim sobom, a i pred drugima izmislili usputni izlet kajakom na Krku. Ujutro smišljamo proljeve da opravdano izostanemo s posla pa gumeni kajak dvosjed trpamo u autić i pravac Krk. Od Glavotoka smo obalom krenuli prema Krku pa iako Kati pri put u kajaku veslanje joj nije bilo teško. Nizali smo valice jednu za drugom. Malo smo se kupali i sunčali sve gledajući radoznalo prema kanalu po kojemu su bezbrižno na podnevnom maestralu jedrile jedrilice smišljajući naše buduće đite.
Po povratku na Glavotok spakirali smo kajak pa se zaputili prema Rijeci odnosno Čavlima gdje se prodavao fantastični Flying Fisch. Iako sam preko telefona razgovarajući s prodavačem jedrilice stekao čudan dojam nisam se dao obeshrabriti dok samo lutali u potrazi za adresom prodaje. Jedrilica je bila sparkirana na truloj prevelikoj prikolici, razmontirani jarbol bio je zapetljan sartijama iza kuće u travi, a poderana jedra i ostatak oprema negdje u podrumu. Treba ju pošteno oprati, malo pošarafati i biti će ok – tako sam si mislio u sebi. Nadobudno smo nudili čovjeku 500 eura ali da nam ju doveze u Zadar, na što je on grubo odbio niti ne misleći da nam je spasio karijeru. U tom trenutku to nismo shvaćali pozitivno nego smo pognute glave i s gorkim okusom razočaranja pošli ča! Ruku na srce jadrilo je bilo živi grob, ne samo da je nikada ne bi osposobili nego bi nam se zasigurno zauvijek zgadilo jedrenje i ono malo šta smo o tome znali. No kako to uvijek bude svako zlo za neko dobro. Vrag nam nije dao mira i mi smo onako usput otišli do Opatije, točnije do marine Ičići. Odmah smo po dolasku pronašli jedriličarski klub te nakon što smo znalački pregledali sve nam znane i neznane klase brodova odlučili smouzeti broj voditelja tadašnje škole jedrenja istog kluba.
U ponedjeljak zovem ja broj, predstavio sam se i pitao dečka da li možda ima u klubu netko tko prodaje malu jedrilicu za dvoje.
«Ima! Ja prodajem 470!» veli mali.
«Super, a da li možemo staviti gore pentu?» bubnem ja i ostanem živ!.
«Pentu!? Ma ne to je 470, olimpijska klasa! Dat ću vam ju za 1400 eura.» zbunjeno će mali.
I tako smo se mi zapaliti jer je dečko – Nikola mu je ime, bio jako uvjerljiv. Ispričao nam sve o brodu, kako je specijalno bio naručen iz Nautivele za ACY, kako je legendarni Bašić na njemu trenirao pred Olimpijadu i kao je to super brod za nas. Dobro će ga opremiti i dovesti nam ga u JK Uskok u Zadar za te novce. To nas je toliko zapalilo da smo već za koji tjedan-dva osmislili višednevni bajkerski izlet na Cres, s obaveznim prolaskom kroz Ičiće radi razgedavanja našeg potencijalnog novog broda.
Petak odmah poslije posla trpamo stvari i bajkove na auto pa pravac Rijeka. Skoro besplatna riblja večera u legendarnoj Maretini, a onda dugotrajno traženje mjesta za bivakiranje na Učki. Na kraju smo nabasali na šumski put od Poklona ka Plavniku te ubrzo nakon par sto metara bacili šator i čorku. Ujutro silazimo do Ičića pa baš zgodno radi doručka parkiramo kod Konzuma preko puta marine. S jogurtom u jednoj, a s frtajlerom od mortadele u drugoj ruci znalački gledamo raskopanu jedrilicu i puni oduševljenja jednoglasno pristajemo na sve samo da je što brže vidimo u Zadru. Izlet na Cres je bio genijalan ali to sad nije tema.
18.07. bio je jako dugi dan u Zadru, naime taj dan smo čekali od ujutro na iglama da nam Nikola dofura jadrilo. Ćuli smo se već ujutro kad nam je rekao da ima još par sitnica za srediti na brodu pa će krenuti. Zvali smo i popodne kad nam je rekao da je na putu, ali kasnije već negdje oko 17.00 kada smo ga nestrpljivi ponovno zvali slutili smo da nešto nije kako treba. I zbilja na jadranskoj magistrali negdje kod Starigrada - Paklenice frajer ispred njega je naglo zakočio Nikola je uspio izbjeći siguran sudar no frajer iza njega lupio je u vireći jarbol koji je odskočio našem Nikoli ravno u zadnju šajbu lomeći je u tisuću komada.
Ipak oko 19.00 sati u JK Uskok ušao je stari kadet s razbijenom šajbom, prikolicom, zapakiranom jedilicom i dugim jarbolom te dva nasmijana mladića. Nikola i prijatelj brzo su skinuli jedrilicu s prikolice i postavili je na kolica, raspakirali je, podigli jarbol, te nama, velikim znalcima, exspresno pokazali kako se jedrilica osnovno oprema za jedrenje. Uglavnom mi smo stajali njemi od ushita, otvorenih usta odavajući totalno priglupi dojam. Od stotinu tih šarenih špaga na jedrilici mi nismo znali niti 10 % čemu služe.
Našu šutnju Nikola je pogrešno protumačio pa je kao s nekom nadom u nas pitao: «…a vi ste već jedrili !?» ,
«ne!» bubne Kate zbunjujući maloga: «..mislio sam, vi ste već jedrili na nekoj drugoj jedrilici!?….»
Što zbog srama prema Nikoli, a što zbog straha od naše sulude ideje riječi nam nisu mogle preko ustiju. Nikola ju je još brže zapakirao te pomalo u tugi radi rastanka s tako lijepim brodom zamolio nas da ju čuvamo. Pala je noć!
Image Hosted by ImageShack.us

19.07. svanuo je dan kao i svaki lijepi ljetni dan no to je bio poseban dan za nas.
Nakon doručka za vrijeme kojega smo se naslušali svakakvih dobronamjernih savjeta uzimamo dva stara ozbiljna prsluka za spašavanje tip «Titanik» te odlazimo u Uskok. Jedrilica je tu i mi ju počinjemo raspakiravati. Idu dolje tende, pa stavljamo kormilo s produžetkom, polako dižemo prednje jedro pa glavno jedro. Zbunjeni smo jer špaga je previše! Dolazimo do zajedničkog zaključak sve što nam je «viška» skidamo jer to je sigurno za spinaker, a to nam je već previše. I tako smo mi pametnjakovići osim glavne škote spinakera skinuli i skupljač i barbere spinakera i caningem i zateg poruba prednjeg jedra i svo čudo konopčića koloturnika i sistema koji su nas zbunjivali. Oblačimo kupače gače i bile majice pa ko tukci vučemo jedrilicu k pontonu. Sva sreća da su dica koja tu treniraju baš izašla van pokazujući nam primjerom kako je to lako. Vjetar je lagani jutarnji jugo- istočni par čvorova baš stvoren za početak. Kopiramo dicu i spuštamo jadrilo u more, namještamo kormilo, kobilica do daske u more, jedra zategnuta i mi moramo jedriti. Tako smo mi mislili i tako bi i bilo da u svijetu jedrenja ne postoje manovre. ( U Uskoku – tko ne zna ponton stoji u dnu trećeg morskog bazena pa tako da bi se izašlo u orcu van na more treba letati iliti tekati iliti virati sigurno 10 tak puta od toga proći kroz dva vrlo uska prolaza, a sve okolo jahte i jedrilice ) Dočekavši taj dugo snivani trenutak Katarina je pustila ponton, a ja zatego škotu i mi smo poletismo ko iz puške! No eto strave! Mi letimo ravno u vezane brodove, niti kada niti kako ćemo promjeniti pravac ne znamo! Kako smo se zaustavili ispred ( između ) vezanih brodova i kako smo promijenili pravac o tome i dan danas Kate i ja pričamo i raspravljano kao da se radi o nekom čudnom izvantjelesnom doživljaju. Uglavnom, nakon x kritičnih incidenata izvukli smo vesla i iz petnih žila zaveslali u orcu dokopavši se, nakon sam Bog zna koliko vremena i upaljenih ruku izlaza iz luke. Dalje mahnito samouvjereni iako fizički totalno slomljeni pobjedonosno zauzimamo pozicije na brodu. Pogodili smo pravac za koji smo jedino onako štreberski i u teoriji znali kako se jedri – orcu. Dalje je sve bilo san, san na javi, san za koji smo samo mi znali da će uspjeti. Izašavši u čisti vjetar jedrilica je spremno kao utrenirana uhvatila 100%-tnu snagu vjetra i mi zajedrismo glatko i nepovratno u novi život niti ne sluteći da smo sad pa zauvijek svo troje vezani u jedno. Kate, jedrilica i ja – ROKA 470.
Image Hosted by ImageShack.us


- 12:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 14.03.2008.

ŠKRAPING 2008

Image Hosted by ImageShack.us

Škraping je treking utrka po otoku Pašmanu. Hoda se uglavnom ( kao što i samo ime kaže ) po škrapama morske obale. Ove godine legendarni 4. Škraping pao je upravo na Dan žena ili ti na 8.3. No budući da je vrijeme cijeli prethodni tjedan bilo vrlo loše pa od prijavljenih 350 ljudi na staru se pojavilo cca 260-tak trkača od toga 60-tak u Ultra 45 km kategoriji,a na Light 25 km ostatak od 200-tinjak. Mi smo čorili u Zadru pa u 7.00 autom do Biograd na trajekt za Tkon.
Image Hosted by ImageShack.us

Organizator nas je busom prebacio na start Light utrke u selo Mrljane. Nakon prigodnog govora organizatora – svaka mu čast!, sve nas je blagoslovio veličasni pa smo startali. Prvo smo obalom išli do mjesta Pašmana pa onda šumskim – makiskim putem na drugi kraj otoka gdje smo započeli pravi škraping. Utrka je sadržavala 9 kontrolnih točka, tako da smo nakon 5. kontrolne točke već jedva dočekali da skrenemo s obale u unutrašnjost na brdo Straža s kojeg seže super pogled.
Image Hosted by ImageShack.us

Slijedeća kontrolna točka bila je skrivena unutar misterioznih ostataka Ugrinić dvora – kt 7. i tu su očekivano počele nevolje s snalaženjem, lutanje i gubitak vremena. Ziheraški smo se označenom stazom spustili do glavne ceste pa trk uzbrdo asfaltom do Benediktanskog samostana po 8. kontrolnu točku. Tik pred ciljom u Tkonu organizator nam je postavio da zapapri zadnju kontrolnu točku na brežuljku Kalvarija. Koja je u potpunosti opravdala svoje ime. U cilj smo ušli: Duška 11. i Katarina 14. od 38 žena, a ja 36. od 70-tak dečki. Bilo je super! Idemo i na Risnjak treking i na Učku i na Rab.
Više toga na ŠKRAPING blog- u
Image Hosted by ImageShack.us

- 09:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se