Ha! Sigurno ste mislili da sam odustao! Ne, ne, ne. Samo sam upao u vrtlog nedostatka vremena. Sve je, manje ili više jednako. I dalje puno pijem, pušim smiješne cigarete, sviram i (ponekad i bezuspješno) pohodim koncerte. Ne da mi se kronološki, pa ću polako. Proljeće samo što nije zakucalo na vrata. Još sam prošlog tjedna hodao u jednoj od svojih mnogih kariranih košulja kratkih rukava, Ray-Ban naoačalama kupljenim početkom 80-ih u New Yorku i prekrasnim modelom iz najnovije kolekcije All Star tenisica, ali ne! 19. ožujka u ljubljanskom klubu Channel Zero trebao sam, zajedno s nekolicinom dragih mi prijatelja svjedočiti vošingtonskom robato zlu po imenu Trans Am. Nekoliko godina unazad, svirali su u zagrebačkom KSET-u i, kao što je svojedobno tako impresivno isporučivao Karl Malone, isporučili jednu od najluđih svirki na kojoj sam ikad bio. Osim nekoliko kapljica kiše više, ništa nije upućivalo da će bilo što poći po zlu. A onda - šok! nevjerica! strah! - gargantuanske pahulje snijega na samoj granici sa Slovenijom. Otežalo nam putovanje, no, krećemo se sporo, ali sigurno klizimo prema odredištu. Četrdesetak kilometara nadomak Ljubljanje - zastoj. Manično tipkam po stanicama u nadi da ću u najširem mogućem kolopletu slovenskog folk-polka umobolja načut kakvu obavijest o stanju na cestama. Folk-polka umobolje prevladava. Zaustavljam prvog pješaka-dobronamjernika koji me obavještava kako su se teretni kamioni s dvije prikolice igrali Colina Mcraea unatoč nekih dvadesetak centimetara snijega na tlu i zakrčili promet. Nakon sat i pol pjevušenja pjesme Atlasa grupe Battles, polako se krećemo. Prolazimo 10 kilometra, pali se lampica za ulje. (Oprosti, ti tamo gore, imaš još kakvu šalu za nas?) Ulazimo na benzinsku kadli tamo nered, krš te lom. Sve je zakrčeno kamionima, ne možemo proći. Ipak, miče se jedan kamion i prolazimo. Na pumpi nestaje struje, no dobri momak nam ipak prodaje Castrol TXT i krećemo dalje. Prošli smo možda još 15 kilomentara i opet zastoj. Što li je sad, mislimo si? No, nitko ne dolazi s nikakvim objašnjenjima. Radio i dalje vrti polka numeru 'Zakaj ne pokličeš?'. Tu smo, uz Mihu, Janeza i Kekeca, naše susjede kako sam ih prikladno nazvao u satima stajanja, čekali 2 sata. Bilo je otprilike 1:15 kad smo krenuli. Prema Ljubljani, jel. Poljubili smo tablu i vratili se u smjeru Zagreba. Opet zastoj, prevrnula se cisternica na autoputu. Još 2 sata. Kratili smo vrijeme omiljenom igrom mladih diljem svijeta - izmjenjujući intimne detalje iz vlastitih i tuđjih života, igrajući golf na mobitelu i spavajući. Kući smo stigli oko 7. Netko je krenuo ravno na posao, netko u krevet pa poslije odmah na posao, a netko je samo spavao. Tako je završila anegdota i avantura. Ipak, neki naši prijatelji su se uspjeli dočepati kluba. Ovako im je nekako bilo: