Šta ti je radošć. I kiss you all.

Uglavnom, otkrio sam svoj prvi blog, za kojeg sam mislio da već odavno leži mrtav na dnu nekog servera. Mislim, nije da sam se baš iskazao, prošlo je više od dvije godine od mog prvog i jedinog posta. Koliko shvaćam iz tog jednog jedinog posta, namjeravao sam biti kriptičan, jako kul, pisati o glazbi i možda upoznati kakvu gazelu. Dakle, ovo je manje više ono što sam zapisao 29.9.2004.

Došlo je vrijeme velikih odluka. Entuzijazam oko svakodnevnog pisanja brzo je razbijen fakultetskim(!!!) i radnim obavezama. No, vrijeme nam uvijek nekako uspije dati do znanja da je upravo sada trenutak odluke. Ja sam, objektivno gledano, relativno sretna osoba. Ili relativno nesretna osoba. Sve je ovisno o trenutku. Nekako jedino što mi uvijek razvuče osmijeh preko lica je nježni kalifornijski urlik poput "I want a range life..." ili "I can't go away with you on a rock climbing weekend, what if something's on TV and it's never shown again..." Svjestan činjenice da ovdje jako puno ljudi piše o glazbi i isprepletenosti iste sa pojednim vremenskim segmentima njihova života, i dalje sam spreman upustiti se u taj pothvat. Bio on nekome intrigantan ili ne, moje lice ionako nije vidljivo, postojimo samo ja, slova u plastičnom kućištu i nepregledna intimistička glupost razlivena preko vlastitog mozga. Koje mogu ili ne moraju biti razumljive.

Dakle, ovaj blog bi mogao biti poprište raznih manje ili više zanimljivih događaja. Iskrenih kritika, prijateljstava, neravnomjernih izljeva emocija ili jednostavno, nekih doživljaja svijeta koji se vrti brzinom koji najčešće nisam sposoban pratiti.

Bila sam mlada i neukusna, to je sve što ću reć.

It lies, but can't stand up...

I ne radi se o tome da je nešto nepovratno loše ili dobro, već se čini samo beskrajno komplicirano. Ponekad. Gotovo uvijek. I drago mi je da je Rutvica navratila, ona me ipak, gotovo uvijek, nepovratno usrećuje. Palačinke, financije, pank. Prekrasno. What would we be without wishful thinking. Mislim da je to i jedino što me spašava.

I swore I'd never lay like a log, bark like a dog...

Svaki početak je težak, kaže popularna te izlizana rečenica kojoj, siguran sam, nitko više ne zna tvorca. A ja sam kralj odustajanja. Najgori od svoje vrste. I mrzim početke, a imam na policama toliko stvari o kojima bih mogao pričati, al nisam siguran želim li. Možda će se to i jednom promijeniti. Barem malo. Ono o čemu razmišljam posljednjih dana nije baš duhovito, možda simpatično, al najviše melankolično ili kako se to danas popularno kaže - emo. No, uvijek mogu okriviti vrijeme za ta sranja. Imam problem paralelne stvarnosti. Naime, uvjeren sam da živim u istoj. Stavljam slušalice i pjevam dok hodam, prilično sam siguran nitko ne primjećuje i trudim se naći što brži put do odredišta. Samo ja i tramvaj pun ljudi koji plešu dok Bobby Bare, Jr. pjeva I'm all that you are not. Al oni stvarno plešu. Ili bar bar ja sebe u to uvjeravam. Kako god bilo, dobrodošli u manje ili više neuravnotežen svijet beskrajnog nadomještanja trake. Laku noć.

Me and Daniel are not scared!