28.10.2005., petak

O konzumerizmu – prvi dio – Granice rasta

(priča nema veze s Rimskim klubom, preuzeo sam naslov jer mi se čini prikladan)


Razgovarao sam proljetos s frendicom. Frendica je osoba sa puno, nazovimo to, socijalne empatije. U to je vrijeme radila na loše plaćenom radnom mjestu za 2300 kn mjesečno. Bila je podstanar pa je od tog novca jedva uspijevala preživjeti. Pokušati ću otprilike prenijeti tijek razgovora.

Frendica: «Kako mene nerviraju bogati! Da sam ja bogata ja bih pomagala siromašnima. Nije fer da se oni razbacaju a drugi ljudi su gladni i nemaju ni za ogrijev. To nije u redu, ne mogu to raditi, Zemlja ne pripada njima, trebali bi imati koliko im treba, a ostalo dati onima kojima treba!»

Ma koliko se slagao s time da svjetski poredak ne valja i da ide sve na lošije želio sam da shvati zašto je njena priča utopizam i zašto se ništa ne mijenja kad se ljudi obogate (tj, zašto i dalje ne daju ništa onima kojima treba).

Ja: «Da, imaš pravo, ali kako bi se trebalo odrediti kome je koliko dovoljno? Bogati uvijek imaju potrebu postati još bogatiji, još moćniji, još... S rastom novca rastu i potrebe za stvarima, ma koliko to neshvatljivo izgledalo.»

Frendica: «Ma da, ali ne može to tako! Što će nekome milijuni? Zašto bi netko tko ima 20 milijuna želio imati 30 milijuna, a onaj tko ima 30 želio 40? Taj im novac ne treba. A drugi su gladni.»

Ja: «Dobro. Opet se slažem. Ali tko će postaviti granice što je čovjeku dovoljno? Koliko je tebi dovoljno? Primjerice, ti zarađuješ 2300 kn i možeš od toga živjeti. Jedva, ali možeš. Kad bi zarađivala 3300 kn a znaš da možeš živjeti s tisuću manje, bi li barem pola te razlike svakog mjeseca dala siromašnima? Ti bi tako imala 2800 što je više nego sada, a njima bi mogla jako pomoći s onih preostalih 500.»

Frendica: «Pa ne bih. Ja sa ovom lovom jedva živim. Da zarađujem malo više mogla bih si priuštiti nove cipele koje sada ne mogu i barem jedan komadić odjeće mjesečno. Ne bih hodala u staroj odjeći i gledala da li će mi se preko noći osušiti hlače da ih mogu ujutro ponovno obući za odlazak na posao.»

Ja: «Znači, iako ne bi bila gladna ili žedna, prije bi poradila na svom komforu i odjeći nego na potrebama siromašnih? Eto vidiš, upravo to rade i bogati. Samo sa više novca i na višoj razini. Oni razmišljaju: «Zašto bih ja dao novac siromašnima? Vozim se u BMW petici, a upravo je izašla sedmica koja je puno komfornija i manje bi me zamarala na putovanjima. Osim toga, sigurnija je u slučaju sudara, ima savršena sjedala i audio sustav. Uostalom i jedrilica me više ne zadovoljava. Svi koji nešto znače imaju jedrilice od barem 14 metara. Meni je među tom ekipom neugodno sa mojom barkicom od 10. Da i ne pričamo da nema unutrašnjost koža/drvo.» Razumiješ me, ljudi uvijek stavljaju svoje potrebe ispred tuđih, neovisno o tome koliko imaju. Ima i izuzetaka, ali iznimno su rijetki.»

Frendica: «Ali to uopće nije isto. Ja bih samo htjela malo više komfora u životu, a oni raspravljaju o jahtama i jedrilicama.»

Ja: «Ne, nego je potpuno isto. Sa stajališta onog koji je gladan i smrznut na klupici u parku, tvoja težnja da imaš dva para cipela i više odjeće prije nego što on dobije kruh je ista kao težnja bogataša da kupi luksuzniji auto, jahtu ili vilu, prije nego što pomogne siromasima.»


Nismo se uspjeli sporazumjeti. I dalje je smatrala da bi darivanje novca trebalo početi na nekoj višoj razini. I to je generalna istina. Svi smatraju da bi darivanje i pomaganje manje sretnima trebalo početi na nekoj višoj razini. Onaj tko zarađuje 5 tisuća, smatra da bi trebali pomagati oni koji zarađuju 10 i više. A onom koji zarađuje 10 ni to nije dovoljno i treba mu još malo da bi realizirao svoje potrebe.

Pitanje: koliko nam treba? Koliko novca čovjeku treba da bi bio sretan? Nedavno sam negdje napisao da bi me prihodi od 10 000 kn na mjesec u potpunosti usrećili. (Mada puno izgleda, nije to tako strašno puno. Mi samo imamo malo pa mislimo da je to bogatstvo. Prosjek menadžerskih plaća u Hrvatskoj je dvostruko iznad toga.) Moram malo korigirati tu izjavu: mjesečni prihodi od 10 000 kn mjesečno bi me potpuno zadovoljile na ovoj razini potreba. Štoviše, živio bih u obilju. Ostvario bih sve što bih sada htio. ALI SADA! Kad bih imao te prihode, zacijelo bih počeo željeti više. Svima se to dogodi. I tako to ide. Nikada nije dovoljno ono što imamo. Zato i postoji ekonomija. Smisao postojanja ekonomije je premošćivanje jaza između želja i mogućnosti. Mogućnosti su ograničene i uvijek želimo više.

Mnogi će reći da je to dobro, da čovjek uvijek treba težiti boljemu. Da čovjek nečemu mora težiti. Slažem se. Čovjek uvijek treba težiti boljemu. No, zar se to mora usmjeravati samo na imovinsku sferu? Zašto ne možemo na jednoj razini bogatstava reći dosta i posvetiti se drugim stvarima? «Mene ovo zadovoljava, imam sve što trebam. Neću mjenjati svog yuga za pola, ni pola za golfa, ni golfa za pasata. Posvetiti ću se drugim stvarima. Poradit ću na boljemu u području ljubavi, prijateljstva i humanitarnog rada.»

Gdje je granica rasta? Na kojoj razini bogatsva smo spremni zaustaviti trku za novcem i posvetiti se drugim stvarima u kojima trebamo napredovati? Zašto Bill Gates još radi i želi imati više u materijalnom aspektu života? Ili George Soros? Ili Ante Todorić? Za mene su ta pitanja enigma. Ali činjenica je da sustav tako djeluje. Više, bolje, jače.


“Power and the money, money and the power
minute after minute, hour after hour”

Coolio “Gangsta’ paradise”


Rock Roll


- 14:25 - Komentari (44) - Isprintaj - #

< listopad, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Paul Anka:
My Way


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.

I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!







































































online

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se