28.09.2005., srijeda

O "oštećenoj robi"

Image Hosted by ImageShack.us

Što te ne ubije, učini te jačim? Mo'š mislit! U biti, u mnogome je to istina. Nedaće u životu jačaju čovjeka. Ista je stvar kao i s hranom. Čitao sam negdje da su makrobiotičari najpodložniji tome da otruju želudac. Bilo mi je to jako čudno. Ne znam previše o makrobiotici, ali navodno oni jako zdravo jedu. Zašto bi onda oni bili najizloženiji trovanju? Objašnjenje: upravo zato što najzdravije jedu. Zvuči paradoksalno, ali ima smisla. Makrobiotičari, ili općenito ljudi koji jako paze na kvalitetu i pripremu namirnica, srednjoročno i dugoročno izgube otpornost organizma na bakterije i nečistoće u hrani na koje je većina ostalih ljudi imuna. Ne znam da li je ta teorija istinita, ali ima smisla. U biti, isti je slučaj s trovanjem vodom turista u primjerice Turskoj. Paklena temperatura, suh zrak, dehidracija prijeti. Na sred ulice česma. Lokalno stanovništvo masovno pije iz nje. Turist si pomisli: «Vidi voda, izvrsno, mislio sam da ću dehidrirati», i popije par gutljaja. Slijedeća scena: turist leži na zaraznom odjelu bolnice. Da li oko njega leže lokalci koji su prije njega pili vodu? Leže vraga. Oni su otporni na te bakterije. Sličnih primjera ima bezbroj. Svi znamo da se cjepivo protiv gripe ili zmijskog otrova proizvodi iz uzorka tog istog virusa/otrova. Znači, mogu zaključiti da poslovica drži vodu: što te ne ubije, učini te jačim.

No, postoje li side-efekti? Je li sve baš tako jednostavno? Plaćamo li na neki način to iskustvo u preživljavanju? Itekako da ga plaćamo! Iskustvo nas možda jača i čini otpornijima, ali nas s druge strane jača i čini otpornijima. Ne, nije jeka. Smatram da to što nas iskustvo jača i čini otpornijima istovremeno predstavlja prednost i nedostatak. Blagoslov i prokletstvo. Naravno, ne pričam o otpornosti na gripu, bakterije iz hrane i zagađenoj vodi.

Radna hipoteza:
Svi ljudi koji su doživjeli i preživjeli intenzivno emotivno iskustvo romantičnog tipa, i morali nastaviti živjeti dalje bez nastavljanja tog iskustva, sada su oštećena roba.

Alternativna hipoteza:
Čovjek je najizdržljivija životinja. Svašta može otrpiti, prebroditi u sebi i krenuti dalje bez posljedica. Nema trajnog oštećenja robe. Sposobnost zacjeljivanja je potpuna. Samo je vrijeme potrebno.

Korištene metode u istraživanju:
Ovo istraživanje temelji se ponajprije na empirijskim iskustvima autora. Osim samih empirijskih podataka, kao i u funkciji interpretacije istih, autor je koristio metode indukcije i dedukcije, analize i sinteze, komparacije, kompilacije, brainstorminga, delphi metode, te metode skakanja s kamena na kamen.

Pitanja na koja istraživanje daje odgovor:
1. Jesu li emotivni ožiljci koje se zarađuje slomljenim srcem privremenog ili trajnog karaktera?
2. Ukoliko se pretpostavi da je ljubav bila iskrena i stvarna, može li se ikada sa daljine gledati na to kao na nešto što se događalo nekom drugom?
3. Da li nezacijeljene rane predstavljaju nepremostivu prepreku za normalan nastavak emotivno života u građenju neke nove kule od karata.

Vjerujem da je ljubav najveće i najljepše iskustvo koje čovjek može doživjeti. Vjerujem i da se to iskustvo doživljava mnogo rjeđe nego što se misli. Velika zavrzlama nastaje zbog toga što ljudi (a svi smo mi ljudi zar ne?) vrlo često zamjene ljubav za zaljubljenost, privlačnost, razumijevanje, potrebu za imanjem nekoga (iliti borbu protiv usamljenosti)... Nadam se da većina ljudi u životu uspije iskusiti pravu ljubav. Vjerujem da je to moguće i više puta u životu. Ipak, ako bi mi netko tvrdio da je u životu iskreno volio 10 puta, bio bih sklon vjerovati da nije volio niti jednom. Rekao bih da je on jedan od onih koji miješaju ljubav sa drugim, manje snažnim porivima.

Uglavnom: volimo, predamo se tome svim srcem. Bez ograničenja. Bez sumnji. I dogodi se nešto. Izgubimo. Slijedi bolno, teško i dugo razdoblje preživljavanja. Koliko dugo? Koliko je potrebno za preboljeti iskrenu ljubav? Tri mjeseca? Pola godine? Godinu? Deset godina? Doživotno? Odgovor ovisi prvenstveno o tome što se podrazumijeva pod prebolijevanje. Je li to sposobnost da se krene dalje i nastavi normalno živjeti? Ako je tako, onda razdoblje i nije tako strašno dugo. Ovisi o osobi, o okolnostima, o intenzitetu... Ali može se. Vremensko-prostorna odgođenost daju rezultate.

Upotrijebimo svu mentalnu higijenu koju imamo, spakiramo bolne emocije u kofer, odlažemo ih u neki zabačeni kutak našeg mentalnog podruma i nastavljamo dalje. Može se to. Ali, iskrene emocije ne možete baciti u kantu za smeće i očekivati da će ih gradska čistoća odnijeti u nepovrat. One su spakirane negdje u podrumu. Kofer je dobro zatvoren. Držite ga pod kontrolom. Ne želite ga otvarati. Dapače, ne pada vam to na pamet. Kad bi vam ga netko i otvorio, ne biste posrnuli. Ne biste se vratili kad biste i mogli. Znali biste da je to iza vas. Da povratka nema. Sve bi vam to bilo savršeno jasno. No da li bi vam bilo svejedno? NE. Nikada vam (nam, mi...) ne može biti svejedno. U trenutcima sjete, u trenutcima boli i duševnog nemira, u trenutcima kad vas neki detalj prisjeti na ovo vrijeme, bol će se vratiti. I biti će jaka isto kao onog trenutka kad vam je bilo najteže. Moći ćete je osjetiti gotovo na fizičkoj razini. Ponavljam, to ne znači da ćete se poželjeti vratiti ili da niste preboljeli i krenuli dalje. To samo znači da vam je bilo stalo. Ponovno bih povukao primitivnu paralelu. Ista je stvar kao i s lomljenjem kostiju. Ozlijedite se i polomite nešto. S vremenom zaraste. Ne boli vas više. Zaboravite na bol. No, do kraj života se može dešavati da vam neki čudan pokret ili neko loše vrijeme vrati bol u slomljenu kost. I sjetite se svega u istom času. Bol je trenutna. Prođe isto brzo kao što se pojavi. Ne ostavlja tragove. Ne prouzrokuje agoniju koju je prouzročila kad se je desila. Ali se pojavljuje. Ista je stvar i s preboljenom ljubavlju.

Zbog toga kažem da su svi ljudi koji su preboljeli stvarnu, iskrenu i intenzivnu ljubav "oštećena roba". Ožiljci ostaju. Zametnuti su u prašnjavom koferu u zaboravljenom dijelu podruma, ali nisu odbačeni.

Druga stvar: svaka ozlijeda, svako trovanje hranom, svaki ljubavni posrtaj čini nas opreznijima. Slijedeći put ćemo više paziti kad budemo preskakali zidić. Ili kad budemo pili vodu u stranoj zemlji. Ili kad se budemo prepuštali novoj ljubavi. Oprez u ljubavi? Oprez je ubojica. Sprječava potpuno prepuštanje. Sprječava potpunost. No, to ne znači da ga ne treba biti. Dapače, oprez vas sprječava da počinite iste greške. Oprez vam pomaže da ne poginete pokušavajući. Ali, ako preuzme primat ubija čaroliju. I zato kažem da su svi ljudi koji su preboljeli stvarnu, iskrenu i intenzivnu ljubav "oštećena roba". Zbog opreza.

Dodatak prvi
Jedan čovjek iz mog kraja je našao ljubav svog života. Naprosto ju je obožavao. I ona je obožavala njega. Nažalost, ona je bila smrtno bolesna. Oboje su to znali. Oženio ju je kad joj je već ostalo malo vremena. (Navodno ju je morao nositi pred oltar.) No, nije htio odustati od ljubavi. U dobru i u zlu. Nedugo nakon toga, Bogu ju je uzeo k sebi. Čovjek je preživio. S vremenom je nastavio živjeti. Ponovno je našao ljubav. Oženio se. Dobio djecu. Iskreno voli svoju ženu i svoju obitelj. U to ne treba sumnjati. No, ponekad, zaista samo ponekad, možda samo jednom u nekoliko godina, doživi trenutak slabosti. U tim ga se trenutcima slabosti može naći kako u noći mrtav pijan plače na grobu svoje preminule žene.

Dodatak drugi
Meni jako bliska osoba (muškog spola) je iskreno voljela. I izgubila. Prebolijevanje joj je bilo dugo i teško. Ali uspjela je. Danas se ne bi vratila na ono što je bilo. Vjerujte mi, pouzdano je da se ne bi vratila. Život joj ide dalje. No da li joj je svejedno? Da li osjeti bol kada vidi svoju teško preboljenu ljubav da se s nekim drugim šeće ruku pod ruku? I te kako da osjet bol. Ne zato što bi on htio biti na tom mjestu. Nego zato što je "oštećena roba".


Rock Roll - "oštećena roba"


- 14:01 - Komentari (55) - Isprintaj - #

25.09.2005., nedjelja

O postojanju Boga – drugi dio

Dva citata

U drugoj polovici ovog monologa, u dva citata ću prenijeti svoje misli.

U prvom citatu prenosim jedan razgovor između studenta i profesora. U razgovoru je spominjana jedna konkretna religija, a ovo nije post o religijama nego o postojanju Boga. No to spominjanje iz citata je bilo nemoguće izvući, a da se ne poremeti kontekst. No to i nije previše bitno jer se stvari ionako mogu promatrati generički. Rečene misli mogu vrijediti za svih koje vjeruju u Boga, višu silu, silu ili kako već to tko želi zvati. Citat mi je ponajprije zanimljiv zbog učesnika u razgovoru, a na samu teoriju i sam imam primjedbu.
Drugi citat je jedna, meni izvrsna, misao iz filma. Prenosim je zato što mi se čini idealnom za zaključivanje teme.

Prvi citat

Sveučilišni postavio je studentima ovo pitanje:
- Je li Bog stvorio sve što postoji?
Jedan student mu je smjelo odgovorio:
- Da, Bog je stvorio sve što postoji!
- Bog je sve stvorio? – upita profesor još jednom.
- Da profesore, odgovori student.

Profesor će potom:
- Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!
Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit.
Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati.
- Naravno – odgovori profesor.
Student ustane i reče:
- Profesore, postoji li hladnoća?
- Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?

Studenti su se zahihotali na kolegino pitanje.
Mladić je odgovorio:
- Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsutstvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsulutna nula znači potpunu odsutnost topline sve tvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.

Student nastavi s pitanjem:
- Profesore, postoji li tama?
Profesor odgovori:
- Naravno da postoji.
Student će na to:
- Opet ste u u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u u stvarnosti samo odsutstvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kad nema svjetla.

Na kraju, mladić upita:
- Profesore, postoji li zlo?
Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori:
- Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima u zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo.
Na to će student:
- Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsutstvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam koji su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsutstvu topline, ili poput tame koja se događa kad nema svijetla.

Profesor je sjeo.
Student se zvao Albert Einstein.

Preneseno iz lista Pogled, broj 1-2/2005.

Drugi citat

- Najveći trik koji je vrag ikad izveo...
... je bilo uvjeriti svijet da on ne postoji.


Preneseno iz filma Privedite osumljičene (The Usual Suspect).


Rock Roll


- 00:01 - Komentari (36) - Isprintaj - #

21.09.2005., srijeda

O postojanju Boga – prvi dio

Od svih beskonačnih rasprava u kojima sam sudjelovao, nekako su mi najupečatljivije bile one o postojanju Boga, ili viših sila općenito. Kave i kave, sati i sati, živci i živci su na to utrošeni. I jedini je zaključak bio da nitko nikoga ni u što ne može uvjeriti. (Mada, istini za pravo, u mom je društvu inače tako, ali na ovoj temi posebno.) Ateisti su uvijek ponovno nalazili načine da opovrgnu ono što su vjernici smatrali dokazima. Vjernicima je pak to opovrgavanje bilo smiješno i nerazumno.

Sve se svodi na jedno: nema konkretnih, jasnih i nedvosmislenih dokaza koji bi mogli potvrditi ili opovrgnuti postojanje Boga. Sve se svodi na to da jedni vjeruju, a drugi ne. Tako su primjerice iskustva kliničke smrti (u kojima se viđa svjetlosti i čuje glas) za jedne ultimativni dokaz zagrobnog života, a za druge izmišljotina ili pak halucinacija. Isto tako, čudesna ozdravljenja nakon molitve za jedne su glupost, a za druge svetinja. O ezorcizmu, kao i samom zaposjedanju tijela demonima da i ne pričam. O svemu se može raspravljati. Jako dugo. I još više od toga. Ali ne može se dokazati. Barem ne dokazati na način koji bi ateistima bio vjerodostojan.

Stoga, ne želim pokušati nikome dokazivati ni opovrgavati postojanje Boga. Naučio sam da nema smisla. Ali slobodan sam primijetiti nešto drugo: ateisti uvijek iznova koriste jednu te istu skupinu zaključaka. Ti zaključci svode se na slijedeće: «Kad bih dobio opipljiv dokaz da Bog postoji, vjerovao bih», ili «Ako Bog zaista postoji, zašto se je dogodilo ovo, ili ono i zašto nije napravio to ili to?», ili pak «Zašto ti tog tvog Boga ne tražiš (ili ne očekuješ)...» Pogodili ste, uvijek se traži jasna i nedvosmislena intervencija. Treba nam netko tko će pretvarati vodu u vino ili razdvajati more. Ono što želim pokušati objasniti je zašto takvih dokaza nema. Želim objasniti zašto je sve dvosmisleno o zašto je svemu moguće isto uvjerljivo vjerovati i ne vjerovati. Biti će to slobodna i prilagođena interpretacija ideja iz knjige Zemlja – jedini planet izbora.

U ovom materijalnom svijetu caruje slobodna volja. I slobodna volja je doista jedini stvarni zakon. Čak ni u robovlasničkom društvenom uređenju slobodna volja roba nije dovedena u pitanje. Sloboda da, ali volja ne. Ona ostaje. Sada, pretpostavimo da postoji duša. Da je svaki pojedinac ima, neovisno o tome vjeruje li da je ima ili ne. Pretpostavimo i da je duša besmrtna pa je stoga tijelo zapravo samo ljuštura za trenutno pohranjivanje duše (oprostite na nespretnosti izraza). Nadalje, pretpostavimo (znam da puno moramo pretpostavljati, ali važno je za koncept) da su naše duše poželjele imati zemaljsko (fizičko, materijalno...) iskustvo. I da im (ili nam) je Bog to dozvolio. I stoga smo se rodili na Zemlji. I sada tu živimo i skupljamo iskustva koja smo željeli, ali se ne sjećamo onoga od prije. Ne sjećamo se da je naša duša postojala i prije naše ljušture. Na koji način mi možemo skupljati samo svoja iskustva i živjeti samo svoj život onako kako samo mi želimo? Tako što će nam duh biti potpuno slobodan.

Iako smo ovdje potpuno slobodni, od nas se očekuje da živimo po Božjim zakonima. Bog to očekuje od nas. Kako nam on to pokazuje? Da li nam naređuje, ili nas prisiljava? Ne, on apelira! Da, da, samo apelira. A na nama samima je da odlučimo hoćemo li poslušati apel ili ne. Da li ćemo vjerovati ili ne vjerovati.

Zašto? Zašto se Bog ne bi pokazao jasno i nedvosmisleno da postoji i da ima određena očekivanja od nas? Ateisti kažu: «Ja bih vjerovao u Boga kad bih vidio...» Sve bi bilo puno jednostavnije zar ne? Bi, ali ne bi bilo isto. Jer, kad bismo mi jasno i nedvosmisleno znali (naglašavam: znali, a ne vjerovali) da Boga ima, da postoji pakao i raj i da ćemo nakon smrti odgovarati za svoje postupke, sigurno bismo živjeli po njegovim zakonima. Nema sumnje tomu. Kad bi pouzdano znao da će za nepodopštine u ovoj formi biti kažnjen vječnim prognanstvom u pakao u nekoj drugoj formi, svatko od nas bi otrpio tih prosječnih 68 godina i živio kako treba. (Dobro, možda bi bilo umno poremećenih ljudi koji bi postupili drugačije, ali to su zaista izuzetci.) Tko bi učinio išta loše ako bi znao da će biti uhvaćen (nema skrivanja zločina pred Bogom) i da će biti kažnjen nemjerljivo više nego što je bilo kakva korist (ili zadovoljstvo) ostvarena tim lošim činom? Nitko lucidan. Eto.

Zaključno: jasno i nedvosmisleno znanje o postojanju Boga uništilo bi slobodnu volju čovjeka. A osnovni cilj života je stjecanje vlastitog iskustva kroz slobodnu volju. Prema toga, dokaza za postojanjem Boga ne smije biti. A, da li ćete vi vjerovati u njegovo postojanje ili ne, stvar je vaše slobodne volje.


Rock Roll

- 02:06 - Komentari (62) - Isprintaj - #

02.09.2005., petak

O mentalnoj higijeni



Za mentalnu higijenu sam prvi put čuo od svog prijatelja GB kada je odbio s društvom gledati neki horror. Rekao je da njemu horrori stvaraju nekakvu unutarnju napetost, da nakon njih loše spava danima i da mu to jednostavno ne treba. Nadodao je da on ne gleda horrore zbog održavanja mentalne higijene.

Kao što možete i pretpostaviti, pojam mi se je jako zasviđao. I puno mi toga objasnio. Naime, ja, kao i svi ostali, često pribjegavam mentalnoj higijeni, a do tada nisam znao da uopće postoji izraz za tako nešto. GB je koristi za ne gledanje filmova koji ga opterećuju (zaista, nakon što sam ga prisilio da zajedno odgledamo «28 dana kasnije», danima je sanjao zombije :-))) ). Ja ju apliciram kroz nečitanje stranica sa crnom kronikom u novinama. Zbog nje izbjegavam i sapunice, reality show programe i razno slično smeće kojime nas zasipaju ove naše niš-koristi televizijske kuće. U širokom luku izbjegavam i tračersko-konspirativne rasprave o događajima sa uzročno posljedičnom vezom. «Ona je njemu rekla...» «A on je to napravio zato što...» «Ali bit će njoj žao zbog...» Ma dajte ljudi, kupite si život!

Vjerujem da svatko od vas ima neke svoje stvari koje filtrira da mu ne zagađuju tijek misli. Svatko nešto drugo. Tko zna, nekome možda baš glupe sapunice pomognu da se opusti i raščisti glavu od drugih problema. Istini za pravo, to baš i ne razumijem, ali razumijem jednu blisku radoholičnu osobu koja zaista previše radi i brine o poslu. Da bi se smirila, ta osoba često gleda western filmove. Ali ne one pametne westerne novijeg doba, nego obične stare John Wayne pucačine. Znam da joj je to potrebno za čišćenje misli. Pa s obzirom na sličnost, moguće da je nekima i sa sapunicama tako. Ali manjini.

No vrijednost mentalne higijene može biti i puno veća. Mentalna higijena je ono što nam treba u najtežim trenutcima. U prošlom sam postu pisao o nužnosti emocija. O tome da nas one čine nadmoćnima, a ne slabima. No naravno, kao i uvijek, sve je u ravnoteži. Ne možemo pustiti ni da emocije same vladaju. Ponekad je glas razuma jedini put. Jeste li se morali kada suočiti s teškim prekidom? Ja jesam. Znam kako je. Nakon tako nečega normalno je tugovati. Ne mogu se suzbiti sve emocije. Ali nije dobro ni paralizirati si život. Negdje treba skupiti snage. Mislim da je tada značaj mentalne higijene nemjerljiv. Mentalna higijena se tada sastoji u prisiljavanju sebe na koncentriranje na druge stvari. Imate za položiti ispit? Nema boljeg vremena za učenje (suprotno onome što se smatra). Rizik vam skuplja prašinu na ormaru? Skinite ga i stavite na stol. Pozovite ekipu. Jeste li čuli za novu igru na ploči zvanu Puerto Rico? Izvrsna je, sad je vrijeme da si je pribavite. Normalno je da osjećate i da boli. Da ne boli, tek tada bi značilo da nešto nije u redu. Ali bez posrtanja. Ne treba vam Wertherov scenarij.

Sve u svemu, svi mi imamo neku svoju verziju mentalne higijene. Ja otkad znam za nju, pokušavam je usavršiti. I mogu reći prilično uspješno. Još tu ima puno prostora za napredovanje, ali dobro je. Ponekad, kad mi se gluposti počnu vrtjeti glavom, dovoljno je da se sjetim te filozofije i već mi je lakše. Misli se vrate na pravi put. Kako je kod vas?

Rock Roll

- 14:34 - Komentari (68) - Isprintaj - #

< rujan, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Paul Anka:
My Way


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.

I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!







































































online