Tetoviram tvoje ime na leđima,vežem te sidrom da ne otploviš sam...

Sve još miriše na zadnji poljubac...
tako dalek...nestvaran...najbolji...
Još ga osjećam...
...iz moje sobe čuje se jecaj...
toliko bolan...čudan...
riječi iz mojih usta bezvoljne su,teške...
Pomisao da ću ponovo vidjeti te oči...
budi neku prelijepu gorčinu punu suza...
pokušavam shvatiti zašto sam bila slijepa...
zvuk pjesama nekako je tup...
kao da ne postoji...
držim crvenu maramu u ruci i
samo se prisjećam tog vremena
ostajem zatečena kad shvatim
da sam bila toliko sretna...
bilo je lijepo...
poželim se ponovo osjećati tako...
samo na trenutak...
da osjetim miris sreće...
da ne osjećam tlo pod nogama...
i tada probudi se nada...
...nada da ću zaboraviti ovu bol...nadam se...
tada zaspim okružena najljepšim snovima...
...i ponovo osjećam miris onog zadnjeg poljupca...

...suze na licu...ponovo...
Nešto me guši...želim pobjeći..
No moje oči ponovo traže onaj pogled,
Pogled koji više nikad neću imati...
Sanjam usne koje više neću ljubiti...
Poželim dodir...i tada shvaćam
...više nikada...
Moja tišina...toliko je glasna...
Ulazi u svaki dio tijela...
Osjećam da drhtim...od suza...
Mokri jastuci...zaspim plačući...
Jer nisam uspjela...niti ovaj put...
A bila sam toliko sigurna...
Opet sam povjerovala...tuđim riječima...
Okupana sigurnošću napravila novi korak...
Nepostojan...nestvaran...
Misli lete točno prema tebi...no okrećeš glavu...
Kao da ih ne vidiš...
Tonem sve dublje...svi primjećuju lažan osmjeh...
Nije namjerno...ali ne mogu se smijati...
Ne još...
Jednom ću moći...smijati se bez suza u očima...
A do tada...

Sorryte kaj opet pišem depresivan post...al jebiga..drugačije ne mogu...sad ne...
Ajde pozdrav svima...

Pogled koji vodi u beskraj...
Osmjeh na mom licu sve je manji...
Poljupci,nestali su u vječnoj tami..
Dodiri...zaboravljeni...
poput sranaca lutamo hodnicima...
izbjegavajuća susret...danima...
ostajem stajati zbunjena...uplašena...



živim toliko nestvarna...
kao da sam nešto propustila...
ostala u nekom prostoru prošlog vremena...
zarobljena...čekajući dodir zamišljenog anđela...
koji me vodi kroz puteve neostvarene sreće...
gledajući u daljinu...pronalazim sebe...
neopisivu...drugačiju...zamišljenu...
i samo želim ostati u tom beskraju...
želim sanjati o sreći...
pronaći nadu...koja je skrivena...
daleko od mene...
i sada padam na koljena...
umorna....
smijem se sa suzama u očima...




-samo da znate nisam u nekoj depri,al ono... znate...neznam kak da vam objasnim,komplicirano je...ajde pusa svima