Pogled koji vodi u beskraj...
Osmjeh na mom licu sve je manji...
Poljupci,nestali su u vječnoj tami..
Dodiri...zaboravljeni...
poput sranaca lutamo hodnicima...
izbjegavajuća susret...danima...
ostajem stajati zbunjena...uplašena...
živim toliko nestvarna...
kao da sam nešto propustila...
ostala u nekom prostoru prošlog vremena...
zarobljena...čekajući dodir zamišljenog anđela...
koji me vodi kroz puteve neostvarene sreće...
gledajući u daljinu...pronalazim sebe...
neopisivu...drugačiju...zamišljenu...
i samo želim ostati u tom beskraju...
želim sanjati o sreći...
pronaći nadu...koja je skrivena...
daleko od mene...
i sada padam na koljena...
umorna....
smijem se sa suzama u očima...
-samo da znate nisam u nekoj depri,al ono... znate...neznam kak da vam objasnim,komplicirano je...ajde pusa svima
|