Tetoviram tvoje ime na leđima,vežem te sidrom da ne otploviš sam...

Probudim se i odmah pomislim na njega...sjećanje na njegov pogled stavlja mi osmjeh na lice...i započinjem dan sretna...napokon sretna.Sjetim se njegovih usana...i tada strah...Jednostavno sva zadrhtim i bojim se...što ako sve nestane... iz nekog neobjašnjivog razloga kojeg moje srce neće shvatiti...Nakon toliko vremene biti zaljubljena i toliko sretna,još mi je neshvatljivo...toliko nestvarno...toliko ga želim zavoljeti, ali još se previše bojim...dati svoje srce na dlanu,prepustiti se...jer ne želim sve ono ponovo proživjeti...Ali već znam da ću ga zavoljeti...baš kao prvi put...još jače...jer već sada ne prođe dan, a da ga ne poželim samo vidjeti i čvrsto zagrliti...želim znati da je tu...da neće otići...jer onaj kojeg zavolim uvijek nestane...samo ga želim voljeti...i ovaj put ću uspjeti...
Pozdrav ekipi koja je jučer bila u Vrbovcu,znači Marku,Livii,Pokyu,Gecanu, ,Janu,Josipi,Tomasu,Dođeru,Cundi i Jaxu.
A pozdrav i onima koji nisu bili,znači Petri,Vanji,Aniti,ostatku Blackouta-Dariju i Tommyu ,Mirni,Mučiću,Svenu i sorryte ak sam nekog zaboravila...

Znam, osjetila sam bol...
Tu bol koja te ubije,baci na tlo...
Tada nisam shvaćala koliko je teško reći ne...
mislila sam da boli samo mene...
a sada znam,boljelo je i njega...
sada sam ja ta koja ubija,ja
sam onakva osoba za koju sam mislila da ne postoji...
da se ne nalazi u meni...ipak,
ubila sam leptira u letu...
leptira željnog samo malo ljubavi...
i to moje ljubavi...
izgledala sam poput ledene kraljice
koja nema niti malo osjećaja...
a iznutra sam plakala shvaćajući što sam učinila
...shvaćajući da sam ubila...
osobu za koju znam da joj je stalo...
nekog tko je uvijek bio tu kad ga trebam...
ali nisam si dopustila još više ju povrijediti
lažnom ljubavi...
nadam se da će preživjeti...
jer ja znam da ću još dugo
kriviti sebe...noćima sanjati
ono što se dogodilo...
i neću si oprostiti što sam povrijedila nekog
tko me voli...